Objavljeno u Nacionalu br. 364, 2002-11-06

Autor: Mladen Pleše

Nacional je pronašao zaštićenog svjedoka u slučaju 'Gospić'

Nisam htio svjedočiti jer ne vjerujem Račanovoj vlasti

Zdenka Ropca, jednog od ključnih svjedoka u procesu protiv Tihomira Oreškovića i MIrka Norca, koji živi prikriven u Njemačkoj, sutkinja Ika Šarić ispitivala je u tajnosti u petak 25. listopada u Njemačkoj, no on je odbio odgovarati na njena pitanja: Nacional otkriva zašto je Levarov prijatelj odustao od svjedočenja

Ika ŠarićIka ŠarićIspitivanje Zdenka Ropca, jednog od ključnih svjedoka tužiteljstva u procesu protiv Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, završilo je u petak, 25. listopada, pred sudom u Njemačkoj potpunim fijaskom. Zdenko Ropac, poznat kao treći član tzv. Levarove skupine koja je 1991. raskrinkala izvršitelje i naredbodavce zločina u Gospiću, odbio je, naime, pred njemačkim sucem, ponoviti optužbe protiv glavnih aktera u procesu koji se vodi na riječkom sudu. Zdenko Ropac pobjegao je u Njemačku 1998., da izbjegne, kako tvrdi, sudbinu Milana Levara koji je ubijen u atentatu. Kako ima njemačko državljanstvo, sutkinja Ika Šarić, tužitelj Denis Hrast i odvjetnici osumnjičenih morali su ga ispitivati pred sudom gradića u središtu Njemačke, gdje Ropac trenutačno živi. Sud je, zbog sigurnosnih razloga, zabranio medijima da otkriju ime grada u kojemu je saslušavan Ropac, a gdje žive brojni azilanti.

Svaki dosadašnji razgovor s hrvatskim vlastima bio je upotrijebljen protiv mene: uvijek su poslije toga slijedili progoni i maltretiranja Zahvaljujući BND nakon samo tri mjeseca dobio sam njemačku putovnicu, državljanstvo i zaštitu: hrvatske vlasti mi ništa od toga nisu bile u stanju osigurati U ekskluzivnom razgovoru za Nacional Zdenko Ropac otkrio je brojne nepoznate detalje sa svjedočenja, ali i razloge zbog kojih je odbio ponoviti ono što je o zločinima u Gospiću više puta izrekao u medijima, pa i pred istražiteljima haaškog suda.

Zdenko Ropac rođen je prije 50 godina u Gospiću. Preselio se u Karlobag, gdje se oženio i gdje se do 1991. bavio turizmom, imao automehaničarsku radionicu i vozila za šlep službu. Zarađivao je pristojno, pa je, kako tvrdi, uštedio oko 160 tisuća njemačkih maraka. Nakon što je 28. kolovoza 1991. prvi put napadnut, Ropac se vratio u Gospić i uključio u obranu gradu. Ubrzo se uvjerio da se HDZ-ovci međusobno naoružavaju, a da ostalim građanima ne daju oružje. Stoga se Ropac odlučio sam naoružati: u nekoliko navrata kupio je u Austriji 15 snajperskih pušaka i specijalnih sačmarica te mnogo skupe municije. Dio je zadržao za sebe, a dio prodao Hrvatima koje HDZ nije htio naoružati. Zbog toga ga mnogi sada optužuju za šverc oružjem. Ropac je, također, prvih dana obrane uvidio da mnogi “dragovoljci” nisu došli braniti nego pljačkati grad. Požalio se Milanu Levaru da to nije nikakva obrana, pa se vratio u Karlobag. No ubrzo ga je uhitila vojna policija pa je dva dana proveo u improviziranom zatvoru u Gospiću. Nakon što je pušten kući, vratio se u Karlobag, no ubrzo je po njega došao Milan Levar koji je objasnio Oreškoviću da je Ropac radio-amater te da njih dvojica mogu osnovati prislušni centar u Gospiću. Zajedno s Levarom Ropac je iz stana u središtu grada počeo kontrolirati sve telefone, pa čak i krizni stožer te samog Tihomira Oreškovića i Mirka Norca. Tako je Ropac otkrio da se tijekom noćnog policijskog sata iz grada odvode i likvidiraju srpski civili, da se čine mnoga krivična djela, krade i pljačka. U studenome 1991. Ropac je otišao u Zagrebu i u sjedištu UNS-a ispričao sve što je znao o događajima u Gospiću. Kako se u Gospiću odmah saznalo za njegovu prijavu, zajedno s Milanom Levarom, našao na listi za odstrel.

Ropac je, između ostalog, optužio Mirka Norca i Tihomira Oreškovića da su organizirali likvidacije Srba. Ustvrdio je da su sve to radili po naređenju Gojka Šuška. Ropac je optužio i Štedulov Hrvatski državotvorni pokret da je namjeravao likvidirati predsjednika Tuđmana za njegova posjeta Gospiću. Tada su Tihomir Orešković i Mirko Norac bili članovi HDP-a. Oreškovića je optužio i da je strani špijun. Ropac je ispričao u jednom intervjuu da je Mirko Norac naredio svojim “kilerima” da ubiju njega i Levara, ali su ga njih dvojica preduhitrili. Premda su i dalje izvještavali UNS, kojem je na čelu bio Josip Manolić, o svemu što se zbivalo u Gospiću, vlast u Zagrebu ništa nije poduzimala. Stoga je Ropac 17. veljače 1992. napustio obranu Gospića. Od tada je izložen, žalio se, zajedno s Milanom Levarom i Zdenkom Bandom, neviđenim ucjenama, teroru i maltretiranju. Uništena mu je sva imovina, podmetali su mu da je dizao u zrak srpske kuće, sumnjičili su ga za šverc. Nakon što je 1997. o svojom saznanjima svjedočio u Haagu, Ropac se odlučio spasiti bijegom u Njemačku. Nedavno je Zdenko Ropac javno optužio Ivicu Rožića, jednog od osumnjičenih iz Gospićke skupine, da je ubio Milana Levara.

Premda Zdenko Ropac djeluje vrlo odlučno i samouvjereno, desetogodišnja Kalvarija koju je prošao nakon što je prokazao izvršitelje ratnih zločina u Gospiću ostavila je ipak dubokog traga: za dva dana Ropac se nijednom nije nasmiješio ili opustio. Njegova nesreća ne razlikuje se bitno od sudbine većine Hrvata i Srba s kojima se trenutačno druži, a koji su istjerani ili su pobjegli iz svojih domova. Svi su oni, kao i Ropac, ostali bez domova, imovine pa i domovine. Mnogi su od njih već uzeli njemačko državljanstvo, a neki mijenjaju ime i prezime. Njegovi njemački susjedi ne znaju tko živi u njihovoj blizini, a većina Hrvata i Srba ne zna zbog čega je stradao.

No Ropac, za razliku od mnogih, ipak uživa u jednoj privilegiji: pod izravnim je i strogim nadzorom njemačke tajne policije BND. – Kada sam 1998. stigao u Njemačku nikom se nisam javio, niti sam kod kuće nekom rekao gdje ću otići. Došao sam potpuno incognito. Stoga me zaprepastilo kada su me nakon tri dana, na jednom parkiralištu u Weddingu, istočnom dijelu Berlina, presrela dva agenta BND-a. Legitimirali su se, kazali da znaju tko sam i pozvali me na razgovor. Vrlo brzo sam shvatio da je riječ o vrhunskim profesionalcima, da znaju mnogo toga o meni, a još više o ratu u Hrvatskoj. Vido sam obilje tonskih i videozapisa o ratu u Hrvatskoj, uvjerio se da imaju jasnu sliku o tome što se događalo. Nakon razgovora, bili su zadovoljni pa su mi dali broj telefona preko kojeg smo komunicirali. Zahvaljujući BND-u nakon samo tri mjeseca dobio sam njemačku putovnicu i državljanstvo, i što je najvažnije, zaštitu. Dali su mi broj specijalnog telefona na koji se mogu javiti ako primijetim da se oko mene događa nešto sumnjivo ili se vrzmaju neki nepoznati ljudi.

NACIONAL: Znači li to da ste postali suradnik BND-a? – Ne. Doduše pomogao sam im nekoliko puta da razjasnim određene situacije. U početku sam se s agentima BND-a susretao na tajnovitim mjestima u Berlinu. Nakon dolaska, odvezli bi me drugim automobilom na još tajnovitije mjesto i tek tamo bismo ozbiljno razgovarali.

NACIONAL: Čemu takva tajnovitost ako niste postali njihov agent? – Zbog moje sigurnosti i zaštite. Dva puta je po mene u Berlin, na malen, neugledan aerodrom, dolazio specijalni zrakoplov Foker kojima sam bio prebačen u jednu od centrala BND-a. Tamo sam im pomogao raščistiti nejasnoće oko nekih tonskih zapisa: molili su me da prepoznam glasove koji su se čuli.

NACIONAL: Osjećate li se potpuno zaštićenim? – Da. BND je toliko tajnovit i toliko jak da ga se pribojavaju kriminalci, a autoritet su i za policiju i ostale tajne službe. Svi od njih bježe. Jednom sam policajcima, koji su se zanimali za mene, spomenuo s kim u BND-u kontaktiram. Predložio sam im da ih nazovu i provjere tko sam, ali nisu su se usudili. Tražili su da sam nazovem svoju vezu u BND-u.

NACIONAL: Je li vas strah? – Naravno, svaki se čovjek boji, mene je ponekad samog sebe strah. Ne treba vas netko ugrožavati tako da puca na vas, može vas dovesti u situaciju da nekog ubijete i tako postigne svoj cilj. Najviše sam se upravo toga bojao.

NACIONAL: Kako je moguće da njemačke tajne službe imaju toliko informacija o tome što se za rata događalo, primjerice, oko Gospića? – Vrlo jednostavno. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskoj su bile instalirane mnoge obavještajne službe: CIA, britanska, njemačka, francuska. Njihovi su agenti bili prerušeni u novinare i članove televizijskih ekipa. Bilo ih je i među “Psima rata”, koji su se uključili u naše jedinice, a zapravo su bili špijuni. Za njih su radili i mnogi naši ljudi. Jednom smo došli do saznanja da neka britanska televizijska ekipa uhodi Tihomira Oreškovića i prikuplja materijal o njemu. Odmah smo ih udaljili. Da nisu dobrovoljno otišli, mi bi ih smaknuli, takva je bila naredba. Kada Nijemci, Englezi, Francuzi i Amerikanci znaju što se događalo, nije mi jasno zašto mi to sada prikrivamo. Pa sve se zna, zašto dopuštaju da im se stranci i strane službe smiju…

NACIONAL: Djelomice valjda i zbog ljudi kao vi koji ne žele svjedočiti o onom što znaju i što su vidjeli? – Zbog mnogo razloga sam odbio svjedočiti. Ponajprije u znak protesta zbog odnosa hrvatskih i njemačkih pravosudnih organa prema meni. Uvrijedio me njemački sudac koji me, unatoč tome što sam se pozivao na član 55. njemačkoga kaznenog zakona koji oslobađa svjedočenja svakog onoga tko može nanijeti štetu sebi, članovima obitelji ili svojoj imovini, ipak prisilio da dam iskaz. On se upregnuo u kola riječkog suda, nasjeo je optužbama sutkinje Šarić i tužitelja Hrasta koji su tvrdili da omalovažavam i ismijavam njemački sud. To je bio mlad, seoski sudac, kojem je u karijeri valjda bio najveći slučaj kavanska tučnjava. Stoga me nije iznenadilo kada mi je čak zaprijetio kaznom od 200 eura i zatvorom. Tek nakon toga pristao sam odgovarati na pitanja tužitelja Hrasta i sutkinje Šarić. Ali svi moji odgovori bili su u stilu ne sjećam se, nemam pojma…

NACIONAL: Istini za volju vi ste već ranije odlučili odbiti svjedočiti? – Tužitelj se nadao da ću svjedočiti punom parom, da ću pred sudom ponoviti ono što sam javno govorio posljednjih deset godina. Ja sam to odbio. Naprosto nemam povjerenja u ovu vlast, kao što nisam imao ni u prošlu. Svaki dosadašnji razgovor s hrvatskim vlastima bio je upotrijebljen protiv mene, uvijek su poslije toga slijedili progoni i maltretiranja. Želio sam pomoći Hrvatskoj da što brže izađe iz balkanske krčme i uđe u Europu, i za to sam kažnjen. Ni od ove vlasti nisam dobio jamstva da ću biti prihvaćen kao čovjek koji je pomagao Hrvatskoj, koji je htio da se obavi ono što je već davno trebalo biti obavljeno. Da je to učinjeno ne bi bilo slučaja Gotovina i Bobetko, a ni ove situacije. Da su htjeli kvalitetno svjedočenje, mogli su ga bez problema dobiti. Imam mnogo audiomaterijala, ali kažu da tajno snimljeni razgovori nisu dokaz na sudu. Ako nisu dokazni materijal, što ću ih onda uopće nekom pokazivati. Upravo zbog takvog odnosa, sumnjam u sve. Zato sam se odlučio na taktiku odugovlačenja i držanja u neizvjesnosti: tako ću najdulje ostati zaštićen.

NACIONAL: Što je ova vlast trebala učiniti da vas privoli na pošteno svjedočenje? – Trebalo je obaviti neke predradnje. U deset godina progona i represije nad nama i našim obiteljima nitko ni iz prošle ni iz sadašnje vlasti nije se upitao gdje smo, što radimo, od čega živimo. Ali imaju obraza tražiti od nas da im pomognemo svojim svjedočenjem. Ne može tako. Došli su s pendrekom, a zaboravili su uzeti mrkvu. Ljudi koji su 3. siječnja došli na vlast nisu izabrani jer su ponudili prekrasan ekonomski program: došli su na vlast jer im je narod dao mandat da se obračunaju s kriminalom onih prethodnih. Morali su očistiti obavještajne službe, policiju, vojsku i državnu upravu. Umjesto toga, zbog straha da im se ne predbaci osvetničko ponašanje, napravili su najveću moguću grešku: pristali su na kompromise s onima koje su trebali kazniti.

NACIONAL: Još uvijek niste odgovorili što je trebalo učiniti da biste svjedočili? – Ponajprije je valjalo priznati da nam je nanesena velika nepravda i šteta te da se to mora ispraviti kako u moralnom tako i u materijalnom smislu. Izgubio sam doslovce sve, obitelj, imovinu… Bilo bi normalno da nam je ponuđeno sređivanje staža, da se plati odšteta za počinjene nepravde i nemogućnost nastavka normalnog života. Imam, međutim, osjećaj da se mnoge stvari žele prikriti: neki se boje da će štošta izađi na vidjelo ako budem svjedočio. Otkrila bi se upletenost nekih ljudi u razna nedjela, kriminal pa i zločine. U tom smislu moje svjedočenje za neke ljude doista može biti opasno.

NACIONAL: Za Tihomira Oreškovića i Mirka Norca, primjerice? – Ma ne, u slučajevima Mirka Norca i Tihomira Oreškovića nema se puno novoga svjedočiti i otkriti. Sve je poznato. Ali za neke ljude još uvijek sam opasan jer bi moja daljnja svjedočenja bila pogubna za njih. No odmah moram reći da nikada neću otkriti sve što znam, nešto ću odnijeti u grob. Prazna vreća ne stoji: moram, naime, nešto sačuvati kako bih si osigurao zaštitu. Kada bih dobio pravu satisfakciju, moralnu i materijalnu, svjedočio bih da se dođe do prave istine, da se otkriju naredbodavci.

NACIONAL: Nedavno ste optužili Ivicu Rožića da je uz blagoslov Mirka Norca likvidirao Milana Levara? – U atentatu na Levara prepoznao sam Rožićev teroristički rukopis. On je bio jedan od glavnih egzekutora u Gospiću, bespogovorno je izvršavao sve naredbe Mirka Norca, pogotovu one koje su se odnosile na ubojstva Srba koji su se nakon operacije “Oluja” vraćali u svoje domove. Rožić je pred njihova vrata postavljao eksploziv, zapalio fitilj i bježao. Tom primitivnom metodom, postavljanjem mine iznenađenja, Rožić je ubio i Milana Levara.

NACIONAL: Za razliku od vas Zdenko Banda i Tomislav Orešković pred njemačkim su sucem ponovili sve što su znali o zbivanjima u Gospiću? – Žalim njih dvojicu: oni su odrađeni, zgužvani, potrošeni i bit će odbačeni kao stare novine. Što smo svi mi dobili kada smo otkrili istinu: samo progone i maltretiranja. Po mojim saznanjima, oni su teretili Norca i Oreškovića. Zdenko Bando bio je šef vojne policije, privodio je ljude jer su mu tako naređivali, pa mu se lako može dogoditi, a da toga nije svjestan, da se optužnica prepravi te da se on od svjedoka pretvori u optuženika. Doduše, oslobađa ga što je pokajnik i što se pravodobno distancirao od svega, ali kod nas se nikad ništa sa sigurnošću ne može tvrditi. Ja se nisam trebao spašavati, nisam se morao kajati, nisam kriv, to je razlika između mene i ostalih. Ja nikom nisam učinio ništa na žao, nikog nisam hapsio ni odvodio. Naprosto nisam se dao uvući u kriminal i zločine.

NACIONAL: No vi ste ipak svjedočili pred haškim istražiteljima? – Jesam, ali sam se ubrzo uvjerio, kao uostalom Banda i Levar, da sam pogriješio. Levar je tu pogrešku platio životom. U međuvremenu ponovno su iz Haaga tražili da upotpunim svjedočenje. Odbio sam i zapitao tko će od nas biti ubijen nakon ponovnog svjedočenja. Čim sam došao u Haag rekao sam da ću ostati ako imaju nešto protiv mene. Nikada se ne bih odmetnuo kao hajduk i štetio svojoj državi. Haag ne doživljavam kao kaznu, nego kao posljednji rov u obrani Hrvatske. Poručujem generalima da se ne boje Haaga. On je zadnja bitka i zadnji rov u obrani Hrvatske, koji valja odraditi. Ako ništa nisu učinili, sud će ih sigurno osloboditi.

NACIONAL: O čemu ste svjedočili u Haagu? – O zapovjednoj odgovornosti, o vezi Zagreba i Gospića, o naredbama koje su stizale na teren. Ispitivali su me o Tuđmanu i Šušku. To ih je veoma zanimalo. Da su ostali živi, oni bi zasigurno sjedili s Miloševićem. Nisam svjedočio o konkretnim zločinima, o tomu su govorili Tomislav Orešković i Zdenko Banda.

NACIONAL: Namjeravate li se vratiti u Hrvatsku? – Ne. Od dolaska još nisam bio u Hrvatskoj. No neki su sada uvjereni da sam, odbijajući svjedočiti, kupio kartu za povratak u Hrvatsku. Tvrde da se nemam čega plašiti jer nikog nisam teretio.

NACIONAL: Jeste li doista time kupili kartu za povratak? – Naravno da nisam. Tko onima dolje može vjerovati. U ovim okolnostima doista se ne mislim vraćati. Doduše, prema odvjetniku Sabljaku koji me ispitivao ispada da nisam trebao ni bježati. Svi se ponašaju kao da se ubojstvo Levara nije ni dogodilo. A to je i meni bila poruka.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi? – Sada o tomu ne razmišljam niti mi što pada na pamet. Ovaj status nije najgori na svijetu, u svakom slučaju bolji je nego pokojnog Levar. Ima vremena, kada prestanu pritisci, moći ću u miru razmišljati. Imam dosta bilježaka, tajno snimljenih razgovora, sve to čuvam kako bih mogao napisati knjigu.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika