Zoran FerićZašto Hitler nema grob? Da mu sadašnji poklonici ne mogu odati poštovanje. Grobovi su mjesta snažne simboličke energije o čemu lijepo svjedoči i povijest arhitekture od piramida do Lenjinova mauzoleja. Upravo oko grobova se prije interneta mogla skupiti kritična masa poklonika i započeti djelatna revitalizacija neke demonske ideje. Dr. Milan Kujundžić nije izabran za predsjednika programskog vijeća HRT-a jer je jednom prilikom posjetio Pavelićev grob u Madridu. U proteklom tjednu pak modni svijet potresla je vijest da je Dior otpustio svoju najveću zvijezdu Johna Galliana zato što je pijan vrijeđao dvije žene, govoreći „Volim Hitlera“ i „roditelje su vam trebali pobiti u plinskim komorama.“ Jedan jedini pijani incident u koji je bio uključen Hitler i plinske komore bio je dovoljan da sroza ugled, ne samo megapopularnog modnog dizajnera, nego i kuće za koju je radio. I nikoga nije briga je li Galliano to stvarno mislio, je li stvarno nacist i antisemit, ili je to samo pijano trabunjanje koje nema veze s mozgom.

Riječi su izrečene javno, izrekla ih je javna osoba i imaju svjetsku težinu. A brza reakcija modne kuće samo je dokaz kako veličanje plinske komore donosi vidljivu ekonomsku štetu, padaju dionice, bune se poznate ličnosti, a silne pare koje odu na reklamu da bi kompanija postala simpatična, odjednom se rasplinu u vjetar. Dr. Kujundžić i Galiano nisu, dakako, jedine žrtve takve klime u kojoj se gaji apsolutna netolerancija prema fašizmu i rasizmu. Producent izuzetno popularne britanske kriminalističke serije rađene za malo vremešniju publiku, Brian True-May, dobio je nogu nakon 14 godina uspješnog rada jer je rekao da serija ne bi funkcionirala ako bi se u nju uvela rasna raznolikost, te da on u tom smislu nije politički korektan. U seriji, naime, nema pripadnika rasnih manjina kojih je britansko društvo puno, pa se pretpostavlja da bi se na midsamerskim bizarnim natjecanjima u ribolovu na umjetne mušice ili viteškim igrama s humanitarnom namjenom, trebao pojaviti barem jedan Indijac, Afrikanac ili Kinez. Serija u kojoj su svi likovi bijeli odjednom je okarakterizirana kao rasistička. Međutim, stvar je u slučaju Midsomera i pomalo škakljiva.

Ta serija, koja je uvijek imala labave zaplete, ali odlične likove i atmosferu, upravo prema bijelom engleskom društvu bila je vrlo kritična. Ispod idiličnih slika njegovanih travnjaka, vlastelinskih dvoraca i slatkih kućica od crvene fasadne cigle krije se demonski svijet pohlepnih i incestuoznih aristokrata, domaćica koje dopodne drže tečaj kuhanja a onda rade kao prostitutke, zločinačkih strasti već ostarjelih ljudi i dekadentnih zabava koje odaju jalov život bogatih. Zapravo, etničkim manjinama trebalo bi biti drago što ne sudjeluju u takvom svijetu, ali uzaludno. Kad se riječ rasizam jednom izrekne, nema tu povratka, kao što stoljećima nije bilo povratka kad bi se izrekla riječ heretik. Pitanje je bilo samo kako navesti heretika da prizna da je heretik. Ali i u tom pitanju ljudska su se bića pokazala vrlo kreativnim pa su svoju herezu uglavnom priznavali svi. Moderno je doba, dovodeći do apsurda humanu ideju političke korektnosti, rasne, spolne i vjerske jednakosti, pomoću svojih vjernih fanatika stvorilo i neku vrstu foto-robota suvremenog heretika i vrlo upečatljive mehanizme za njihov progon. Suvremeni heretik je bijelac srednjih godina, više klase, u principu nije rasist ali svaki vic o crncima i Židovima može ga koštati radnog mjesta; suvremeni heretik još pamti vrijeme kad je borba za seksualne slobode, grupnjake i otvoren brak imala aureolu nečeg progresivnog; suvremeni heretik puši, vozi automobil više klase, a ne bicikl, nije vegetarijanac ni vegan, nije fanatičan vjernik, ali se izjašnjavao kao katolik ili protestant, misli da povijest nije jednoznačna i da je slobodnom čovjeku 21. stoljeća dozvoljeno čitati i "Mein Kampf" ako ga to zanima, može se zalagati za toleranciju prema drugim rasama ili seksualnim orijentacijama, ali ako nema prijatelja crnca, prijateljicu lezbijku i ako redovito ne posjećuje šulkolegu invalida, sva mu je ta tolerancija uzalud.

Svijet nam danas pokazuje vrlo jasno, kao i u srednjem vijeku ili komunizmu, da čovjek jednostavno nije u stanju živjeti i organizirati društvo bez neke vrste verbalnog delikta. A to da zazivanje Hitlera i spominjanje plinske komore odjednom ima istu težinu kao i serija bez ijednog pripadnika manjine koja žesto kritizira bjelačku većinu, naprosto je suludo i svjedoči o gubitku svakoga kriterija. Plinske komore i nacizam izazvali su toliko zla da svako javno govorenje o tome mora biti podvrgnuto oštroj i zakonskoj kontroli jer smo već naučili da ništa ne ubija tako efikasno kao riječi. No pri tome moramo paziti da kritizirajući i kažnjavajući fanatike i sami to ne postanemo. Amos OZ, koji je prošli tjedan boravio u Zagrebu, u svom eseju "Kako izliječiti fanatika" o tome kaže: "Bit fanatizma leži u želji da prisilom promijenimo druge ljude. Poznata težnja da poboljšamo svoga susjeda, prepravimo supružnika, ili da programiramo svoje dijete, ili da pokažemo svome bratu pravi put, radije nego da ih ostavimo takvima kakvi jesu. Fanatik je najnesebičniji stvor na svijetu. Fanatik je veliki altruist. Često se fanatik više zauzima za tebe no za sebe sama. Želi spasiti tvoju dušu, želi te izbaviti, želi te osloboditi od grijeha, od pogreške, od pušenja, od tvoje vjere ili bezvjerja, želi poboljšati tvoje prehrambene navike, ili te izliječiti od ovisnosti o piću ili glasovanju." Od silne želje da budemo dobri i danas se prelako pretvaramo u fanatike.