Vječni saveznici Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy prvi je počeo govoriti o nužnosti da se Gadafi potjera s vlasti, a američka državna tajnica Hillary Clinton zagovarala je oprez, napominjući da se SAD neće dati uvući u konflikt Iz svoje baze u francuskoj sredozemnoj ratnoj luci Toulon u nedjelju oko 13 sati isplovio je francuski nosač aviona “Charles de Gaulle”, najmoćniji brod francuske ratne flote. Iako je u službi od 2001., zbog raznih tehničkih teškoća i nužde prepravaka i poboljšanja u brodogradilištima, brod je bio u relativno malo misija, i to iako je u ovom trenutku jedini nosač aviona u sastavu francuske ratne flote, koja ih obično ima dva. Zato je njegovo isplovljavanje zajedno s još tri ratna broda u pratnji izazvalo dosta pozornosti jer će to biti najmoćniji brod koji će biti stacioniran ispred libijske obale u operaciji zabrane letenja u libijskom zračnom prostoru. Mnogi su očekivali da će to biti američki nosač aviona “Enterprise”, koji se iz Arapskog mora bio zaputio prema Libiji, ali je ostao u Crvenom moru i nije prošao kroz Sueski kanal. Činjenica da će pred Libijom biti “Charles de Gaulle”, a ne - barem ne za sada - “Enterprise” ima ne samo vojno, nego i simbolično političko značenje. Ima isto ono značenje koje su imale i neke druge zanimljive činjenice u vezi s međunarodnom multinacionalnom vojnom operacijom uspostave zone zabrane letenja nad Libijom.

Ubrzo nakon izbijanja libijske pobune francuski predsjednik Nicolas Sarkozy snažno ju je podržao, a Francuska je bila prva država na svijetu koja je prošlog tjedna priznala pobunjeničku vladu u Benghaziju. Sarkozy je za zonu zabrane letenja lobirao nekoliko tjedana, iako se tome protivila američka administracija u Washingtonu. Bio je i domaćin velikog summita koji je o libijskoj krizi održan prošlog tjedna u Parizu, gdje je de facto dogovoreno da se ide u akciju protiv libijskog vođe Moamera Gadafija. Francuska je zajedno s Velikom Britanijom bila u Vijeću sigurnosti UN-a predlagač rezolucije kojom se autorizira uspostava zone zabrane letenja, čime je međunarodna akcija međunarodno legalizirana.

Prvu konkretnu akciju u toj operaciji izveli su upravo francuski borbeni avioni kada su napali jednu kolonu oklopnih vozila vojske lojalne Gadafiju ispred pobunjeničkog glavnog grada Benghazija, a to je učinjeno prije nego što je počela uspostava zone zabrane letenja, po nekim mišljenjima čak i izvan ovlasti koje je Vijeće sigurnosti UN-a dalo. Sve to pokazuje tko u ovoj akciji od samog početka želi imati najaktivniju i vodeću ulogu, te je spreman i preuzeti odgovornost za nju, ako oni za koje se očekivalo da će biti u prvom planu to ne žele. Za razliku od ratobornog Sarkozyja koji je prvi počeo govoriti o nužnosti da se Gadafi potjera s vlasti, sasvim drukčiji tonovi dolaze iz Washingtona. Kad je počela akcija, američki civilni i vojni glasnogovornici vrlo su napadno upotrebljavali neke važne termine, govorili su o “koaliciji”, “multinacionalnoj akciji”, pozivali se na Ujedinjene narode, te napominjali da su Sjedinjene Države preuzele samo neke aktivnosti koje nitko drugi ne može jer za njih nema vojne, organizacijske ili tehničke kapacitete.

Zapad i arapska liga protiv gadafija Osim zapadnih zemalja, i neke arapske zemlje, poput Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, pristale sudjelovati u operaciji svrgavanja Moamera Gadafija s vlastiOne su preuzele koordinaciju pokretanja cijele operacije, te kontrolu nad njenim početnim provođenjem, jer to nitko drugi u tom trenutku nije mogao. No to je sve samo privremeno. Sjedinjene Države su se na sudjelovanje u ovoj akciji odlučile vrlo teško, te nakon dugih i žučnih rasprava. Do sredine prošlog tjedna američka administracija bila je oštro protiv bilo kakve vojne intervencije u Libiji. Predsjednik Barack Obama bio je protiv američkog ulaska u novi konflikt, a za takav stav SAD-a zalagali su se još neki vodeći ljudi administracije, posebno ministar obrane Robert Gates, koji je najglasnije i javno govorio protiv intervencije, zatim predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost Thomas Donilon, te glavni predsjednikov savjetnik za borbu protiv terorizma John Brennan, koji je posebno zagovarao oprez prema Libiji, tvrdeći da se još ne zna tko su zapravo libijski pobunjenici, jer možda imaju veze s Al-Kaidom. Takvom se stavu priklanjala i ministrica vanjskih poslova Hillary Clinton, koja je u razgovorima s glavnim američkim europskim saveznicima, Nicolasom Sarkozyjem i Davidom Cameronom, velikim zagovornicima intervencije i uvođenja zone zabrane letenja, zagovarala oprez, napominjući da se SAD neće dati uvući u konflikt.

Tako je bilo do trenutka kada su iz Libije početkom prošlog tjedna počele stizati alarmirajuće vijesti kako vojska lojalna libijskom vođi Moameru Gadafiju pobjeđuje loše opremljene i organizirane pobunjenike, pa je počela osvajati grad za gradom i na zapadu zemlje i u središnjem obalnom području, te krenula na istok prema pobunjeničkoj prijestolnici Benghaziju. Došavši pred Benghazi vojska je tamošnjim stanovnicima dala ultimatum da predaju grad, najavivši da će u gradu pretražiti svaku kuću i kazniti one koji su podržali pobunu. Uslijedili su i zračni napadi Gadafijevih aviona na grad, a bilo je najava da u grad ulaze tenkovi. S obzirom na gorka iskustva iz drugih gradova koje su Gadafiju vjerne snage osvojile, bila je to zapravo najava mogućeg pokolja. U Washingtonu su se mnogi sjetili nekih ranijih slučajeva gdje SAD nije na vrijeme intervenirao, na primjer Kuvajta 1991., zatim pokolja Kurda i šijita u Iraku, te posebno genocida u Ruandi, pa i Srebrenice, te je mogućnost da se gadne stvari dogode u Benghaziju odjednom promijenila neke stavove i u Washingtonu. U Obaminoj administraciji bilo je nekoliko ljudi, koji su i ranije zagovarali intervenciju, a zanimljivo je da su najglasniji zagovornici toga bile dvije žene, američka ambasadorica u Ujedinjenim narodima Susan Rice i utjecajna članica Savjeta za nacionalnu sigurnost Samantha Power. Susan Rice je devedesetih bila zadužena u ministarstvu vanjskih poslova za Afriku, a pokazivala je tijekom karijere izrazitu brigu za ljudska prava. Samantha Power je bivša novinarka, koja se istaknula izvještavanjem iz ratova na tlu bivše Jugoslavije, kasnije autorica knjiga i predavačica na sveučilištima, također posebno zainteresirana za ljudska prava.

'Charles de Gaulle' U nedjelju oko 13 sati iz svoje baze u francuskoj ratnoj luci Toulon isplovio je najmoćniji brod francuske ratne flote koji će biti stacioniran ispred libijske obaleSusan Rice i Samantha Power - tvrdi vodeći američki dnevni list The New York Times - u početku su bile usamljene u svojem zagovaranju humanitarne intervencije u Libiji, jedino su je podržavali neki senatori, demokrat John Kerry, republikanac John McCain i nezavisni Joe Lieberman, na primjer. No nakon prijetnje Gadafijeve vojske da će upasti u Benghazi i očistiti grad od pobunjenika jedna značajna ličnost, koja se do tada protivila intervenciji, promijenila je stav. Bila je to Hillary Clinton. Ona je počela uvjeravati predsjednika Obamu kako ipak treba intervenirati, kako to treba učiniti kao humanitarnu zaštitu libijskog naroda od prijetnji okrutnog diktatora. Tako su stvar prikazale Obami i Susan Rice i Samantha Power. I on je promijenio stav, te je od šefa združenog stožera američke vojske admirala Mikea Mullena zatražio da mu hitno predoči vojni plan intervencije u Libiji, u kojem ne smije biti predviđena nikakva prisutnost američkih vojnika na tlu u Libiji. Obama je dao zadatak Hillary Clinton i Susan Rice da osiguraju da to ne bude američka intervencija, nego multilateralni napor većeg broja zemalja, i to ne samo američkih i europskih saveznika. Hillary Clinton se smjesta dala na posao, te je uspjela u vrlo kratkom razdoblju osigurati nekoliko važnih stvari. Dogovorila je sa Sarkozyjem i Cameronom da će u zračnim napadima zrakoplovne snage Velike Britanije i Francuske biti u prvom naletu u prvom planu, a da će SAD sudjelovati u manjem opsegu samo snagama koje te dvije zemlje nemaju u svojem arsenalu. Tako su u prvim zračnim napadima Sjedinjene Države sudjelovale samo s nevidljivim bombarderima, avionima za elektroničko izviđanje, nekim borbenim avionima za posebne namjene, te krstarećim raketama ispaljenim s brodova i iz podmornica.

Hillary Clinton je osigurala sudjelovanje u operacijama još nekih zemalja, Kanade, na primjer, ali Italija i Njemačka nisu željele sudjelovati u samim borbenim operacijama, iako će davati logističku podršku. Mnogo je važnije bilo ono što je ona uspjela napraviti kad je riječ o arapskim zemljama. U dosta arapskih zemalja formirao se stav kako bi Gadafija trebalo maknuti s vlasti, a ona je tražila da organizacija koja okuplja arapske zemlje, Arapska liga, jasno zauzme takav stav, te zahtijeva da se nad Libijom uvede zona zabrane letenja, kako bi se zaštitili libijski pobunjenici. To je na svojoj sjednici pretprošle subote Arapska liga i napravila, a sada je učinila još jedan za SAD važan korak: dvije članice Arapske lige Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati obznanili su da će i njihove zračne snage sudjelovati u operaciji u Libiji, tako da to više neće biti samo zapadna intervencija, nego će imati mnogo širi karakter. Tek kada je osigurano sudjelovanje zračnih snaga Velike Britanije, Francuske, Kanade, još nekih europskih zemalja, te Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, Obama je potpisao odobrenje da u tome sudjeluju i američke snage. Dok je Hillary Clinton stvar dogovarala sa saveznicima, Susan Rice je dobila zadatak da za cijelu operaciju dobije što veću podršku međunarodne zajednice u UN-u. Bili su to teški pregovori da se osigura da akciju u Vijeću sigurnosti UN-a ne blokiraju dvije stalne članice Kina i Rusija. Na kraju je 10 zemalja bilo za a pet se suzdržalo. To je sve napokon otvorilo vrata intervenciji u kojoj SAD sebe želi prikazati da je samo jedan pomoćni sudionik, ali koje ne bi bilo da se Obamina administracija nije za nju odlučila. No Sjedinjene Države su u sve to ušle vrlo nevoljko. Dok britanski i francuski mediji dobivaju od svojih vojnih krugova prilično detaljna objašnjenja o aktivnostima, Amerikanci o tome ne žele govoriti, čak odbijaju reći da li su u prvotnim akcijama sudjelovali avioni s nosača “Enterprise”. Američki predsjednik Barack Obama uopće se ne nalazi u Washingtonu, čime se želi dati do znanja da ne smatra sudjelovanje američkih snaga u ovoj akciji nečim važnim, nego je otputovao na ranije dogovorenu turneju po Latinskoj Americi. Pri obraćanju novinarima u Brazilu akciju u Libiji spominjao je tek usput. Američki tisak tvrdi da je on dao još jednu važnu uputu američkim vojnim zapovjednicima da američke snage trebaju sudjelovati što kraće, i to se razdoblje treba mjeriti danima, ne čak ni tjednima. U skladu s tim iznimno je zanimljiva izjava koju je u nedjelju dao američki ministar obrane Robert Gates novinarima koji su se zajedno s njim vozili u avionu tijekom njegova leta za Moskvu kamo je išao u službeni posjet. On je rekao da se ne bi smjelo dogoditi da se akcija u Libiji proširi na nešto čega nema u rezoluciji Ujedinjenih naroda, jer se tamo autorizira isključivo uspostava zone zabrane letenja. Kazao je da je vojna akcija počela uspješno, ali da ona treba ostati u okvirima rezolucije UN-a, što je bila neizravna kritika Camerona i Sarkozyja, ali i nekih američkih “jastrebova”. Potom je dodao još jednu zanimljivu rečenicu, da će američko ministarstvo obrane “prenijeti kontrolu nad cijelom operacijom koaliciji u roku od nekoliko dana”, drugim riječima da više neće imati odgovornost za njeno provođenje. Tko će to biti, tko će preuzeti kontrolu, ali i odgovornost još nije sasvim jasno. Mogao bi to biti NATO, ali to još nije dogovoreno, jer se tome energično protivi Turska. Možda će to biti zajednički Francuska i Velika Britanija. Sarkozy bi to svakako želio. On bi to želio iz više razloga. On želi iskoristiti priliku što se u arapskom svijetu odvijaju važne promjene pa se želi prikazati kao zagovornik prodemokratskih pokreta. Uz to, želi popraviti svoj imidž u Francuskoj, gdje je njegova popularnost rekordno niska. S druge strane, američka administracija želi se što prije izvući iz ove situacije jer joj ona komplicira odnose s važnim arapskim zemljama, posebno ako će se to pretvoriti u izravnu vojnu akciju protiv Gadafija.

SAD ima složene odnose s islamskim svijetom, gdje mnogi govore da SAD vodi križarski rat protiv muslimana u Iraku i Afganistanu, a otvaranje trećeg fronta u Libiji samo bi pojačalo tu tezu. Zato je bilo za Washington važno da u koaliciji sudjeluju i arapske zemlje, pa se jedva čeka da u borbene operacije krenu i katarski avioni, koji su već prebačeni u blizinu Libije. Uz to, Sjedinjene Države moraju dobro paziti kako se postavljaju prema prodemokratskim arapskim pokretima zbog onoga što se događa u njihovim važnim saveznicama u arapskom svijetu, Bahreinu, Omanu i Jemenu, što bi se moglo dogoditi i u Saudijskoj Arabiji, Jordanu. Washington nikako ne bi pomaganjem prodemokratskim snagama u Libiji želio stvarati dojam da on podržava prodemokratske u tim zemljama, jer bi tada radio sam protiv sebe i svojih širih interesa na Bliskom istoku. Skeptike prema intervenciji u Libiji u američkoj administraciji predvodi Gates, koji se tome protivio ne samo zbog američkih odnosa s arapskim zemljama, nego i zbog stanja u američkoj vojsci. Prije nekoliko tjedana, nakon što je već izbila libijska kriza, Gates je održao predavanje kadetima američke vojne akademije West Point, te otkrio neka svoja strateška razmišljanja kad je riječ o prostoru Azije i Bliskog istoka. On se odlučno usprotivio otvaranju bilo kakvog novog većeg rata na tom prostoru, te im rekao: “Svakom budućem ministru obrane koji bi predsjedniku predložio da pošalje veliku armiju nekamo u Aziju, na Bliski istok ili u Afriku treba hitno pregledati glavu.” To je u skladu s prevladavajućim razmišljanjem u Pentagonu i u američkom vrhu da američka vojska - iscrpljena nakon devet i pol godina ratovanja u Afganistanu i osam godina u Iraku - nije u ovom trenutku sposobna da uđe u treći veliki rat, neovisno o tome što se iz Iraka već uvelike povukla, a ima planove i za smanjenje vojnog angažmana u Afganistanu. U američkom vojnom vrhu su uvjereni da se tim ratovima samo djelomično postigao cilj suzbijanja svjetskog terorizma, a to je ključni američki sigurnosni interes ovog trenutka. U Pentagonu su, tvrde dobro upućeni američki novinari, posebno razočarani onim što se događalo u Iraku, gdje je američka vojska na kraju postigla uspjeh, ali je to skupo platila, ne samo ljudskim žrtvama, nego kroz veliki materijalni i drugi napor u onome što se naziva “izgradnja države” (nation building), kada američka vojska preuzima ulogu mehanizma koji će graditi nove državne institucije, nakon što je uklonjen neki prethodni režim.

Toga se u Washingtonu boje kad je riječ o Libiji, da bi to mogao biti dugi rat poslije kojeg bi slijedila “izgradnja države”. O tome je Gates također govorio kadetima rekavši da - ako će se ikada američka vojska ponovo upustiti u tako nešto - “onda treba dobro utvrditi da li se to isplati, s obzirom na to da iskustvo pokazuje kako će to biti i skupo i dugotrajno”. Po američkom ponašanju vidljivo je da se SAD u to neće upuštati, a ako to želi Sarkozy, neka izvoli. Amerikanci će mu sve to prepustiti.