'Krugovi' Novi film Leona Lučeva najnoviji je u njegovu opusu filmova koji se bave ratom u bivšoj Jugoslaviji, a zbog kontroverzne tematike uzrokovao je prosvjede bviših vojnika iz TrebinjaProšlog mjeseca u Trebinju je počelo snimanje srpskog filma „Krugovi“ redatelja Srdana Golubovića koji se temelji na istinitom događaju iz siječnja 1993. godine koji se zbio u Trebinju. Četiri vojnika Republike Srpske legitimirala su Alena Glavovića i kada su shvatili da je Bošnjak, počeli su ga udarati. U pomoć mu je priskočio njegov prijatelj 27-godišnji Srđan Aleksić, Srbin, kojeg su zbog toga kundacima izudarali srpski vojnici, nakon čega je Aleksić pao u komu, a sutradan je umro. Ubojice su dobile po dvije godine zatvora a Glavović se odselio u Švedsku gdje i danas živi. Srdan Golubović u svojem je filmu odlučio promijeniti neke događaje i imena glavnih likova pa je tako Srđan Aleksić postao Marko i glumi ga Vuk Kostić dok je Glavović zapravo Haris i glumi ga Leon Lučev. Film prati tri paralelne priče nastale kao posljedica ubojstva. Jedna prati Nebojšu (Nebojša Glogovac), svjedoka događaja u kom je stradao njegov najbolji prijatelj, druga prati Harisa, koji želi na neki način vratiti dug čovjeku koji mu je spasio život, a treća prati Markova oca Ranka koji živi u Trebinju. Za Leona Lučeva, 40-godišnjeg glumca, ovo je još jedna uloga u povećem nizu filmova nastalih u bivšoj Jugoslaviji koji se na drugačiji način bave temom rata. Počeo je 2003. godine ulogom u filmu „Svjedoci“ redatelja Vinka Brešana koji se bavio temom ubojstva nevinog srpskog civila od strane hrvatskih vojnika, zatim je glumio u dva filma Jasmile Žbanić „Grbavica“, koji govori o silovanjima Bošnjakinja u ratu i njihovoj djeci, i „Na putu“ gdje glumi običnog mladića koji pod raznoraznim utjecajima postaje vehabija. Nedavno je završio snimanje slovenskog filma „Circus Fantasticus“ u kojem se vidi slovenski pogled na rat, a srpski „Krugovi“ zaokružuju niz tih filmova. Leon Lučev nam je u razgovoru, koji smo vodili u pauzi snimanja filma „Krugovi“, rekao kako sve te uloge nisu slučajne već da je on i te kako zainteresiran za prikazivanje raznih perspektiva istine o ratu koji se odvijao prije 20 godina.

NACIONAL: Je li vas nevjerojatna priča na kojoj se temelji film „Krugovi“ nagnala da se kandidirate za ulogu u filmu?
- Ulogu sam dobio preko audicije na koju sam išao nekoliko puta. Ja sam s pričom bio upoznat prije no što sam pročitao scenarij Srdana Golubovića i to preko scenarija za jedan drugi film koji se zvao „Samo za Šveđanke“ Namika Kabila. To je bila jako osobna priča o čovjeku koji se vraća u svoje mjesto kako bi prodao kuću, ali je ne proda. Golubovićev film bavi se događajem i posljedicama tog događaja. Kada je Srdan došao s tom pričom, bilo je to na Sarajevo Film festivalu, meni se činilo, a i sada mi se čini, da je to bitna priča koju treba ispričati. Ja tu priču doživljavam kao srpske „Svjedoke“ iako to nisu isti filmovi ali postoje asocijacije, s time da se film „Krugovi“ ne bavi samim događajem. U filmu je taj događaj impuls za radnju filma a bavi se likovima i njihovim osobnim suočavanjem s posljedicama tog događaja deset ili više godina kasnije. Dakle, jedan se susreće sa strahom, drugi s krivnjom, treći s osudom. I ono što je meni posebno zanimljivo, prevladavanje tih trauma kroz suočavanje.

27-GODIŠNJI SRBIN SRĐAN ALEKSIĆ u siječnju 1993. priskočio je u pomoć svome prijatelju Alenu Glavoviću kojeg su napali vojnici Republike Srpske, no nakon njihova premlaćivanja završio je u komi te sutradan umroNACIONAL: Jeste li od početka željeli ulogu muslimana kojem prijatelj Srbin spašava život?
- Ne, Srdan Golubović je mene isprobao u ulozi Harisa i u ulozi Nebojše. Nebojša je fiktivni lik koji u realnom životu ne postoji, u filmu on je najbolji prijatelj Srđana Aleksića koji promatra zločin a ne reagira. U jednom trenutku Golubović je donio odluku da će Nebojša Glogovac glumiti Nebojšu a da ću ja glumiti Harisa te da će Vuk Kostić glumiti Srđana Aleksića.

NACIONAL: Je li Srdanu Goluboviću bilo bitno da netko tko nije iz Srbije glumi muslimana u njegovu filmu?
- Mislim da mu nacionalnost glumca uopće nije bila bitna. Srdan odluke donosi po kvaliteti i tipu glumca, te kompatibilnosti s određenim karakterom.

NACIONAL: Pojavili su se napisi po kojima nekadašnji vojnici iz Trebinja protestiraju zbog snimanja filma u kojem se prikazuju kao pijana rulja koja ruši sve pred sobom. Jeste li zbog toga imali problema tijekom snimanja filma u Trebinju?
- Nisam doživio neugodnosti tijekom tjedan dana koliko sam do sada proveo na snimanju filma.

NACIONAL: Jeste li se susreli s Radom Aleksićem, Srđanovim ocem, ili s Alenom Glavovićem, muslimanom kojem je spašen život?
- Rade Aleksić nam je donio pizzu, popričali smo, ali to nije bilo dramatsko sagledavanje situacije. Meni je bilo zanimljivo susresti Radu Aleksića uživo jer, pazite, on je 1993. godine u Trebinju objavio u novinama osmrtnicu za svog sina gdje je napisao „Umro je vršeći svoju građansku dužnost“, zbog čega su ga ubili. Mislim da je i osmrtnica s takvim tekstom iznimno hrabar čin. Glavović već godinama živi u Švedskoj, u Malmou, vidio sam ga samo na Youtubeu. On svake godine na dan smrti Srđana Aleksića dolazi u Trebinje na njegov grob. Na Youtubeu sam gledao kada je rekao da će to činiti do kraja života te je dodao „Ja hodam a on leži, a trebalo je biti obratno. On je trebao hodati, a ja sam trebao ležati“.

NACIONAL: Od 2003. godine i filma „Svjedoci“ glumite u filmovima koji se na drugačiji način bave temama iz rata. Zašto vas privlače takve uloge?
- Moji roditelji su 1993. godine otišli u Ameriku i netko me nekoliko godina kasnije pitao zašto i ja ne odem u Ameriku budući da su mi roditelji tamo. Nekako intuitivno odgovorio sam da će se na ovom području uskoro snimati važni filmovi. Tako nešto se i dogodilo. Ono što je meni zanimljivo i u filmu „Svjedoci“ i u filmu „Grbavica“ i u filmu „Na putu“ i u filmu „Krugovi“ jest da se sličan krug glumaca provlači kroz sve te filmove. Primjerice, Mirjana Karanović je glumila i u filmu „Svjedoci“ i u filmu „Grbavica“ i u filmu „Na putu“. Nekako su se, s umjetničke strane, okupili umjetnici kako bi iz raznih perspektiva pričali istine o onome što smo doživjeli prije 20 godina. Naravno, to su istine iza kojih ja stojim, a ne nešto iza čega ne mogu stajati. Sjećam se da me jednom u Beogradu novinarka pokušala provocirati na temu filma „Grbavica“ pa me je pitala zašto se u filmu glavni lik ne zove Jovana? Ja sam joj odgovorio „Zato što bi to onda bio drugi film i snimala bi ga druga redateljica“. Ono što mene zanima jest bavljenje istinom i različitim sagledavanjem istine o onome što nam se dogodilo u ratu. Postoje razne istine, postoji istina da je Srbin ubio Srbina, da su u Bosni Srbi i Hrvati ratovali protiv muslimana, a da su prije toga Hrvati i muslimani ratovali protiv Srba.

NACIONAL: Filmovima u kojima ste vi glumili zajedničko je da se bave istinama koje nisu dobrodošle među širokom publikom. Film „Svjedoci“ je u kinima gledalo tek desetak tisuća ljudi.
- Da, to su istine koje nisu dobrodošle. Mislim da su „Svjedoci“ vrlo bitan film za hrvatsku državi i za zrelost jedne države. Samo zrela država se može umjetnički suočiti s nekim stvarima koje su se dogodile, a „Svjedoci“ su to napravili. Na razini umjetnosti i politike, „Svjedoci“ su jedan od najznačajnijih hrvatskih filmova. Uopće nije bitno koliko je ljudi taj film vidjelo u kinima, jer su „Svjedoci“ bitni zbog percepcioje Hrvatske izvana. Netko izvana reći će „Vidiš kako su i na koji način ovi ljudi obradili temu iz rata“. S te strane su „Svjedoci“ iznimno važan film za ovu državu.

NACIONAL: U Srbiji takvih filmova ima sve više, prošle godine srpsko ministarstvo kulture odobrilo je novac za snimanje četiri filma koji se bave događajima iz rata u Bosni.
- Mi smo napravili dva vrhunska filma o ratu, a to su „Svjedoci“ i „Crnci“, a tu bih dodao i film „Nebo sateliti“ Lukasa Nole. Zašto spominjem filmove „Svjedoci“ i „Crnci“? Zato što su to filmovi gdje smo tada stali ispred svog ogledala i rekli „mi smo uradili ovo i ovo“. To znači preuzeli smo odgovornost za neka sranja koja smo napravili, bez obzira na činjenicu da sam se, kada sam bio u ratu, borio za pravu stvar te branio svoj grad koji je bio napadnut. To se sada pojavljuje u Srbiji, sada oni počinuju stajati ispred svojih ogledala na ovaj ili onaj način. Mislim da je to ogroman korak.

NACIONAL: Vi ste jedan od rijetkih hrvatskih glumaca koji se na taj način angažirao na filmu.
- Nisam ja toliko angažiran već su me ljudi zvali za određene filmove jer je očito da sam im odgovarao kao glumac. Meni je bilo zanimljivo da se skupljamo, mi umjetnici iz raznih država bivše Jugoslavije, i pričamo neke istine i perspektive koje su ljudi doživjeli na svoj način. Meni su zanimljive ukoliko se pri tome susretnu ljudi, ali ne ako se susretnu šupci. U tom društvu ne volim biti. Dakle, govorim o projektima koji mene inspiriraju, koje osjećam kao istinite i kojima bi mogao pridonijeti kao osoba.

SRDAN GOLUBOVIĆ posljednjih mjesec dana u Trebinju režira 'Krugove'NACIONAL: Na koje umjetnike iz bivše Jugoslavije mislite?
- Već godinama surađujem s Mirjanom Karanović, s njom sam snimio nekoliko filmova. Tu je i Ermin Bravo, tu je Sebastian Cavazza, Lee Delong, Luna Mijović, tu su Zrinka Cvitešić i Nina Violić, Bojan Navojec i Krešo Mikić. Mi čak surađujemo radeći u nekim filmskim radionicama. Ne mislim da je to neki elitizam već su to ljudi koji su u stanju reći „ovo hoću, a ovo neću“, koji imaju svoje stavove. Mirjana Karanović je zajebana osoba, na premijeri filma „Grbavica“ u Beogradu gdje se svašta događalo, digla je šaku u zrak i rekla svoje mišljenje. I to ne jednom već više puta. A nije mala stvar tako djelovati u državi u kojoj je ona tada živjela.

NACIONAL: U slučaju bosanskih filmova „Grbavica“ i „Na putu“ redateljice Jasmile Žbanić, gdje se obrađuje tema djece rođene nakon silovanja u ratu, te tema vehabija, pisalo se i kako ta dva filma služe kao propaganda Bosne spram zapadne Europe. Primjerice, pisalo se kako se filmom „Na putu“ željelo poručiti kako Bosna nije vjerski radikalno nastrojena država u kojem radikali poput vehabija utječu na državnu politiku.
- S takvim tvrdnjama se nisam suočavao. Surađivao sam sa redateljicom Jasmilom Žbanić kao glumac i producent i odgovorno tvrdim kako je ona kroz film „Grbavica“ artikulirala jedan problem koji je bio gurnut ispod tepiha. Te silovane žene su nakon filma „Grbavica“ dobile status žrtava rata, a do tada nisu imale nikakav status. To znači da je taj film napravio mentalni korak u svijesti ljudi na tom području. Slično je i s vehabijama, što se godinama prešućuje u Bosni iako se radi o jednom paralelnom svijetu. To nije nešto što je prirodno ušlo u Bosnu, niti u Bosni egzistira već 100 godina, nego od rata. Jasmila Žbanić je to pokazala kao eksplicitni problem. Dakle, ona se bavi temama koje su njoj zanimljive i provokativne, kao i osobe. Njezin novi, treći film, pak nema veze s ratom.