Ivica RačanKompromitiranje Hrvatske u slučaju Bobetko, sukob policije i radnika Željezare Sisak, oslobađajuća presuda splitskog suca Slavka Lozine u slučaju Lora, kaos u Ministarstvu financija, neprekidne svađe glavnih koalicijskih partnera SDP-a i HSS-a, nemogućnost imenovanja niza najviših državnih dužnosnik i nesposobnost donošenja ključnih zakonskih normi samo su dio najnovijih i najdramatičnijih dokaza da su Hrvatskoj hitno potrebni prijevremeni parlamentarni izbori. Budući da je vladajuća koalicija na čelu s SDP-om još k tomu iznevjerila većinu obećanja na kojima je dobila izbore 3. siječnja 2000., a koalicijski partneri već mjesecima ne uspijevaju deblokirati paralizirani državni sustav, prijevremeni izbori jedini su izlaz iz sadašnje pat situacije.

U nacionalnom je interesu da SDP i HSS ne čuvaju vlast do posljednjeg trenutka i pod svaku cijenu Sadašnje oporbene stranke – HDZ, HSLS i DC – Hrvatsku bi još više udaljile od Europe, a ne bi ponudili nikakav novi gospodarski model pa rješenje treba tražiti u novom rasporedu snaga unutar sadašnje koalicije Prijetnje potpredsjednika SDP-a Mate Arlovića da će izbori biti održani tek potkraj travnja 2004. s pravom su izazvale konsternaciju. Šok su donekle ublažili predsjednik SDP-a Ivica Račan, koji je najavio da će izbori, umjesto za godinu i pol, biti raspisani za kraj studenoga 2003., i predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić koji predviđa da će se izbori održati do jeseni 2003. No za ovako nesposobnu vladajuću koaliciju i to je previše: u nacionalnom je interesu da SDP, HSS i njihovi partneri ne čuvaju vlast do posljednjeg trenutka i po svaku cijenu. Jer očito je da SDP, HSS i njihovi koalicijski partneri vrijeme do izbora neće iskoristiti za bitne reformske zahvate i snažne gospodarske iskorake, nego samo za daljnja međusobna nadmudrivanja i grozničavo očuvanje vlasti. Ništa više ne opravdava SDP i HSS da dalje odgađaju raspisivanje izbora. Na njima će, logično je očekivati, građani dati povjerenje strankama koje nisu izdale predizborna obećanja od 3. siječnja 2000., koje nisu pravile kompromise i popuštale ekstremnoj desnici i nacionalističkim skupinama i pojedincima.

Trogodišnja bilanca Račanove vlade obilježena je s mnogo više neispunjenih nego ostvarenih predizbornih obećanja. Premda su neki makroekonomski pokazatelji pozitivni, kao smanjenje broja nezaposlenih i rast brutto domaćeg proizvoda, mnogo je više negativnih i alarmantnih činjenica koje upozoravaju da je gospodarska situacija vrlo dramatična. Unatoč predizbornim obećanjima vladajuće koalicije da će smanjiti vanjsku zaduženost, ona će do kraja godine nadmašiti iznos od 13,2 milijarde dolara: za Račanove vlasti inozemni dug povećao se za čak 3, 41 milijarde dolara. To je strašno opterećenje za državu: godišnje se za kamatu i otplatu glavnice mora izdvojiti tek nešto manje od milijardu i pol dolara, a svaki od 1,357 milijuna zaposlenih u Hrvatskoj duguje 9785 dolara, odnosno 20 prosječnih plaća. Taj se dug, kad se rasproda preostala vrijedna imovina u vlasništvu države, neće moći vraćati bez novih, još težih zaduživanja. Izvoz i dalje stagnira na iznosu od oko 4,5 milijarde dolara godišnje, dok uvoz stalno raste: ove će se godine približiti svoti od 9 milijardi dolara, pa će godišnji deficit vanjskotrgovinske bilance premašiti 4 milijarde dolara. Račanova Vlada nije stvorila pretpostavke za povećanje izvoza i smanjenje uvoza, štoviše, pridonijela je novom rastu uvoza i vanjskotrgovinskog deficita. Šokantan je podatak da je izvoz u članice Cefte, nama slične države Bugarsku, Češku, Mađarsku, Poljsku, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju, u prvih šest mjeseci ove godine iznosio samo 363 milijuna dolara a uvoz čak 1,078 milijardi dolara. Od svih tranzicijskih država samo su SRJ i Makedonija imale u zadnjih 12 godina manji rast izvoza od Hrvatske. Vlada nije zaustavila rasprodaju najvrednijih domaćih tvrtki strancima, nije smanjila PDV ni olakšala porezni pritisak, a brodogradilišta, poljoprivredni kombinati i željezare i dalje gomilaju goleme gubitke. Ti porazni rezultati posljedica su toga što vladajuća koalicija nije osmislila svoj model gospodarske politike nego je nastavila slijepo provoditi promašenu Škegrinu hadezeovsku ekonomsku politiku. Ministar financija Mato Crkvenac često je donosio odluke koje je, zbog njihova štetnog djelovanja, isti čas morao povlačiti.

Na političkom planu Vlada je također iznevjerila brojna predizborna obećanja: nije napravila reviziju pretvorbe, nije osigurala povrat imovine i novca koji su stečeni kriminalom i malverzacijama u pretvorbi državnog vlasništva, niti započela detuđmanizaciju u državnoj upravi, policiji, vojsci, pravosuđu. Zbog toga u sudstvu danas vlada kaos, pravna država ne funkcionira pa sudovi ne uspijevaju uspješno procesuirati ni jedan slučaj krupnog i organiziranog kriminala.

Ni na vanjskopolitičkom planu nije bolje. Zbog nedosljednosti u vanjskoj politici Zagreb se nije uspio nametnuti kao kandidat za EU i NATO ni kao značajan politički čimbenik u regiji, a među veće grijehe može se ubrojiti i previše neriješenih pitanja u odnosima sa susjedima. Vlada je, međutim, najviše podbacila u rješavanju pet ključnih uvjeta za približavanje EU i NATO-u: povratku izbjeglica, povratku njihove imovine, Zakonu o manjinama, Zakonu o HRT-u i preobrazbi pravosuđa. Vladajuća koalicija pobijedila je i na obećanjima da će Hrvatsku približiti međunarodnim asocijacijama. Afera s umirovljenim generalima Antom Gotovinom i Jankom Bobetkom definitivno je udaljila Hrvatsku od EU i NATO-a i vratila je na pozicije koje je imala potkraj HDZ-ove vlasti. Već samo taj najvažniji strateški vanjskopolitički promašaj Račanove vlade sasvim je dovoljan da se od njegova kabineta zatraži ostavka.

Sve više građana, političara i predstavnika međunarodne zajednice smatra da se vladajuća koalicija potrošila i izgubila kontrolu nad situacijom. Premijer Račan više ne upravlja procesima a zbog vremenskog tjesnaca i panike srlja iz pogreške u pogrešku. Premda su neki makroekonomski pokazatelji pozitivni, od pada broja nezaposlenih, preko uspješne mirovinske reforme i cestogradnje do rasta bruto domaćeg proizvoda, u ekonomskoj i političkoj situaciji u kojoj se nalazi Hrvatska to nije dovoljno. Hrvatskoj su potrebni sposobni i stručni ljudi koji će osigurati gospodarski oporavak i političku stabilnost. Vrijeme je pokazalo da Račanova vlada to nije u stanju učiniti.

Logično je postaviti pitanje može li opozicija, dođe li na vlast, biti učinkovitija, ima li više znanja i sposobnosti i je li kadrovski ekipirana da bude uspješnija od sadašnje vlasti. Među građanima i stranim diplomatima prevladava stajalište da tih potencijala među oporbenim strankama nema. Nitko od lidera HDZ-a, HSLS-a, DC-a, HIP-a, HSP-a, HB-a dosad nije ponudio nikakav novi model gospodarske politike ili barem ideje koje bi jamčile izlazak iz krize. Nedvojbeno ni HDZ ni ostale opozicijske stranke nemaju znanja i hrabrosti raskrstiti s dosadašnjim potpuno promašenim ekonomski i monetarnim modelom. Ivo Sanader, Dražen Budiša, Mate Granić, Ivić Pašalić, Miroslav Tuđman klasični su političari općeg tipa, pojma nemaju o ekonomiji, a da stvar bude još strašnija, u svojim redovima nemaju ni jednog istaknutog ekonomista ili gospodarstvenika. Nitko od njih ne govori kompetentno o gospodarskim problemima, a njihovi javni istupi obilježeni su samo općom političkom i ideološkom retorikom i opterećeni povijesnim temama. Postoji razlog za takvo ponašanje: svi se oni bave onim što znaju, a to su samo ideologija, politika i povijest. A to je ne samo premalo za modernu Hrvatsku, nego je za nju pogubno: vraća ju u političkom, materijalnom, mentalnom i psihološkom smislu na početak prošlog stoljeća. Stoga je sasvim izvjesno da bi dolazak desnih stranaka vjerojatno još više udaljio Hrvatsku od Europe: HDZ, HSS i DC u najnovijim sukobima s međunarodnom zajednicom prednjačili su u zahtjevima za doziranom i selektivnom suradnjom s Haaškim sudom i ispunjavanjem preuzetih obveza, dok na ekstremni antieuropeizam HSLS-a, HIP-a, HSP-a i HB-a ne treba trošiti riječi.

Logično je stoga upitati zašto mijenjati sadašnju vlast ako će poslije nje doći još gori političari. Sadašnje političke elite, jasno je, nisu sposobne ponuditi efikasan model izlaska iz krize, ekonomskog oporavka i prosperiteta. Stoga ne preostaje drugo nego pričekati da s političke scene odu svi stari, ideologijom i poviješću zadojeni političari, poput Račana, Budiše, Sanadera, Tomčića, Pašalića, Mate Granića, Miroslava Tuđmana, Đapića, te da dođu novi, moderni stručnjaci, ekonomski obrazovani, iskusni u gospodarskim i menadžerskim poslovima, neopterećeni hipotekama i frustracijama sadašnjih stranačkih vođa. Samo će takvi političari moći ponuditi novom vremenu i okolnostima primjerena rješenja. Dok se to ne dogodi, povratak HDZ-a ili dolazak rigidne desnice na vlast, srećom, nije jedina alternativa vladajućoj koaliciji.

Moguć je ostanak sadašnje koalicije na vlasti, ali uz promjenu odnosa snaga i bitnu preraspodjelu moći unutar koalicije, tako da njeno kormilo, umjesto SDP-a, preuzme HNS. I još nešto: budući da će SDP i dalje biti ključna poluga koalicije, ako se želi naknadno realizirati program na kojem je koalicija dobila izbore 3. siječnja 2000., nužno je da se ta stranka oslobodi svih onih koji su izigrali predizborna obećanja i koji su prepreka, desna ili lijeva, svejedno, da se SDP profilira u pravu socijaldemokratsku stranku europske ljevice.

HNS je zaslužio povjerenje jer je, uz djelomice LS, IDS i Libru, najustrajnije branio načela na kojima je koalicija dobila izbore. I stoga s pravom pretendira, nakon što su SDP, HSS i HSLS više ili manje izdali većinu predizbornih obećanja, na to da će mu građani dati povjerenje i da će Vesna Pusić dobiti priliku da napravi ono što vladajućoj koaliciji nije uspjelo u ove tri godine. Uz moralnu i političku potporu predsjednika Stipe Mesića, HNS, Vesna Pusić i Radimir Čačić na izborima će dobiti glasove birača koji su 3. siječnja 2000. dali povjerenje SDP-u, HSS-u i HSLS-u, a sada obeshrabreni dvoje hoće li uopće izići na izbore. Ipak, najveći je izborni potencijal narodnjaka dio biračkog tijela SDP-a koji je duboko razočaran Račanovom politikom. Upravo su ti birači SDP-a glasovali na predsjedničkim izborima za Mesića a ne za Račanova kandidata Budišu.

Da su prognoze o izbornom uspjehu HNS-a itekako utemeljene, potvrđuje i stalni rast popularnosti Vesne Pusić i HNS-a u ispitivanjima javnog mijenja. HNS-u raste popularnost jer Vesna Pusić i Radimir Čačić, kao i Stipe Mesić, nisu obmanjivali građane, govorili su istinu i kad to nije bilo popularno, dosljedno se zalagali za radikalan odmak od hadezeovske politike, kako na ekonomskom i unutarnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu. Ministar javnih radova i graditeljstva Čačić po mnogim je ocjenama jedan od najboljih ministara i samo zahvaljujući njegovim sposobnostima uspješno se realiziraju dva glavna projekta Račanove vlade: gradnja stanova i autocesta, na kojima Račan, uzgred rečeno, namjerava skupljati predizborne bodove. Uz nove članove koji poput odvjetnika Ante Nobila počinju ulaziti u HNS, ta stranka može postati zamašnjakom neophodnih promjena. Upravo stoga što ipak postoji alternativa sadašnjoj vlasti, ne smije se više gubiti vrijeme: hitni izbori posljednja su šansa da se još nešto napravi prije nego što Hrvatska prokocka još jednu priliku i prije nego što bude prekasno za sve.

1. Vladajuća koalicija nije ispunila obećanja da će se za njenog mandata Hrvatska približiti euroatlantskim integracijama.
2. Nije riješila brojna neriješena pitanja sa susjedima.
3. Slučajevi generala Gotovine i Bobetka pokvarili su sliku Hrvatske.
4. Hrvatska se nije nametnula kao značajan politički čimbenik.
5. Nije riješila još pet ključnih uvjeta: povratak izbjeglica, povratak njihove imovine, Zakon o manjinama, Zakon o HRT-u, nije sredila pravosuđe.

1. Vanjska zaduženost zemlje premašila je 13 milijardi dolara.
2. Nije zaustavljena rasprodaju najvrednijih domaćih tvrtki.
3. Nije povećan izvoz, uvoz stalno raste, kao i deficit platne bilance.
4. Vladajuća koalicija nije ponudila svoj nego slijepo slijedi promašeni HDZ-ov ekonomski model.
5. Nisu smanjeni PDV i porezni pritisak.
6. Brodogradilišta, poljoprivredni kombinati i željezare i dalje grcaju u gubicima.
7. Kuna je i dalje precijenjena i glavna prepreka konkurentnosti hrvatskih proizvoda.
8. Glavna poduzeća u državnom vlasništvu posluju s gubitkom.

1. Nije napravljena revizija pretvorbe i privatizacije.
2. Nije vraćena ukradena imovina.
3. Nije profunkcionirala pravna država niti je sređeno stanje u pravosuđu.
4. Nije završen preustroj vojske i policije.