Ivica Račan, većina SDP-ovaca danas smatra da je upravo on glavni krivac što se SDP našao na samom pragu izbornog poraza i političkog debaklaOsam godina nakon posljednje pobune, u SDP-u ponovno bukti nezadovoljstvo načinom na koji Ivica Račan vodi stranku i Vladu. Nakon što se tijekom posljednje tri godine kompromitirao u očima šire javnosti, spor Vlade s haškim sudom zbog generala Janka Bobetka, demonstracija policijske sile u sukobu s radnicima sisačke željezare, svađe u vladajućoj koaliciji zbog Zakona o manjinama i HRT-u, razilaženja oko koncepta privatizacije, nerješavanje brojnih kadrovskih pitanje te sve veća paraliza cjelokupnog državnog sustava, na dramatičan su način počeli uništavati političku karizmu Ivice Račana čak i u SDP-u. U to se uvjerio Nacional razgovarajući s više istaknutih socijaldemokrata, među kojima je bilo i najviših državnih dužnosnika i ministara. Svih njih muče odgovori na pitanja zašto su iznevjerena očekivanja najvećeg dijela biračkog tijela, kako se moglo dogoditi da SDP izgubi image socijaldemokratske stranke i što će biti s njima kada SDP izgubi vlast.

Istaknute članove stranačkog vodstva najviše brine što više gotovo nitko SDP ne doživljava kao socijaldemokratsku stranku, no Račan je još 1994. odlučio da će s ljevice prijeći u centar Još do ljeta nije bilo tako: svi značajniji dužnosnici SDP-a zdušno su branili Račanovu političku taktiku. Samo nekoliko mjeseci poslije situacija se iz temelja promijenila. Danas čak i najgorljiviji Račanovi sljedbenici priznaju da je njihov stranački vođa prokockao šansu koju je dobio 3. siječnja 2000. Malo tko još vjeruje da je on sposoban pronaći način da SDP sačuva vlast: sve je više onih koji smatraju da je glavni krivac što se SDP našao na pragu izbornog poraza i političkog debakla. Ne zna se što je za njih gore: to što je veći dio javnosti uvjeren da se SDP potrošio, da nema znanja i sposobnosti da zaustavi i preokrene negativne političke i gospodarske trendove, ili to što mu okreću leđa tradicionalni birači ljevice. Suočavanje s tom bolnom istinom traumatično je za većinu socijaldemokrata.

Potpuno novi politički procesi u SDP-u značajni su ponajprije za unutarnju konstelaciju snaga, ali i za cijelu državu jer su socijaldemokrati vodeća politička snaga u državi, a Račan najmoćniji čovjek vlasti. Da za SDP stvar bude još gora, od njega su se ohladili čak i oni koji su još donedavno tvrdili da SDP doduše nije opravdao očekivanja, ali da bi njegov silazak s vlasti mogao biti koban za budućnost Hrvatske. Raste broj onih koji su uvjereni da bi promjena vlasti imala pozitivan učinak na daljnje profiliranje političke scene, posebice na SDP. Istaknuti član diplomatskog zbora u Zagrebu ustvrdio je za Nacional da je za Hrvatsku presudno da se SDP preobrazi u pravu socijaldemokratsku stranku: SDP se nije profilirao u modernu europsku socijaldemokratsku stranku. Predsjednik Račan nije odolio zovu populizma i nacionalizma, a SDP se posljednje tri godine ponašao kao da ga nije zanimalo izgraditi socijaldemokratski i lijevi politički identitet. Očito nije bilo slučajno što je Socijalistička internacionala godinama odgađala prijem SDP-a u svoje redove. Vrijeme pokazuje da su bile opravdane sumnje u iskrenost njihovih socijaldemokratskih opredjeljenja, ali i strah da je Račanova stranka zaražena virusom nacionalizma, populizma, ksenofobije… Stoga bi izborni poraz dobro došao da se ubrza proces preobrazbe SDP-a.

Nakon poraza i silaska s vlasti SDP bi sigurno doživio katarzu, iz njegova vodstva izašli bi političari staroga kova i svjetonazora, a ušli bi mladi ljudi s novim idejama. Takav pročišćeni SDP mogao bi ponovno vrlo brzo steći naklonost biračkog tijela koje je sada izgubio. Za Hrvatsku je nužno da ima stabilnu socijaldemokratsku stranku koja će spriječiti da radnici i srednji slojevi postanu plijen desnih populističkih stranaka. Ako se to ne dogodi, Hrvatskoj prijeti opasnost da nezadovoljni niži slojevi i radnici potraže spas za svoje nevolje u radikalnim desničarskim strankama kao što su, primjerice, Hrvatski blok Ivića Pašalića ili HIP Miroslava Tuđmana. Ako se pak to dogodi, doći će do katastrofe: u Hrvatskoj će se izroditi nacionalsocijalizam, što bi dugoročno upropastilo njenu europsku perspektivu.”

Unutarnji problemi SDP-a proizlaze dobrim dijelom iz nesporazuma između većeg dijela glasača SDP-a i njegova vodstva. Dok je dio glasača vjerovao da svoj glas daje stranci ljevice, Račan i uže vodstvo SDP-a tri su se godine upinjali dokazati da nisu stranka ljevice nego političkog centra. Član Predsjedništva SDP-a Davorko Vidović izjavio je za Nacional da je SDP razočarao samo one birače koji su vjerovali da će socijaldemokrati nakon izbora uspostaviti stanje “apstraktne sigurnosti i zaštićenosti kao u bivšoj Jugoslaviji”. Vidović je zaključio kako je SDP “dolaskom na vlast preuzeo odgovornost za cijelo društvo, a ne samo za pojedine dijelove i slojeve, te da ga zbog toga dio ljevice proglašava izdajicom na socijalnom i političkom planu”.

Rezultati istraživanja javnog mnijenja pokazuju upravo suprotno: SDP-ovom su politikom nezadovoljni svi, od sindikata, liječnika, profesora, medicinskih sestara, nastavnika i učitelja do umirovljenika, nezaposlenih i socijalno ugroženih. SDP je iznevjerio njihova očekivanja, a nije uspio pridobiti naklonost umjerene i radikalne desnice za koju su socijaldemokrati i dalje samo stare komunjare. Stoga SDP-u iz dana u dan kopni podrška birača, a stranka je ostala praktički bez ijednog ozbiljnijeg političkog oslonca.

Redefiniranje SDP-a, a da to mnogi njegovi članovi i nisu bili svjesni, dovršen je sukobom na vrhu stranke početkom 1994. Tada je dio vodećih SDP-ovih intelektualaca, predvođenih sveučilišnim profesorima Ivanom Šiberom, Stjepanom Ivaniševićem, Ivom Družićem i Milanom Puljizom te Vjeranom Zuppom i Ivanom Matijom, predložio predsjedniku stranke Račanu da se SDP profilira kao moderna stranka građanske ljevice. Smatrali su da nakon završetka Domovinskog rata neće biti potrebno političko jednoumlje, da hrvatsku političku scenu valja strukturirati po uzoru na zapadna demokratska društva te da u tom preustroju SDP mora zauzeti mjesto na lijevom polu političke pozornice. Kako je na političkom centru već tada vladala prevelika gužva, dio vodstva SDP-a zalagao se da socijaldemokrati iskoriste tu priliku te preuzmu brigu o zaštiti prava radnika, srednjeg sloja, umirovljenika i marginaliziranih slojeva društva. Zauzeli su se također da SDP postane predvodnik u okončanju povijesnih sukoba na hrvatskoj ljevici i tako omogući da se prebrode povijesne traume, posebice ona iz 1971. Stoga su predložili da za počasnog predsjednika SDP-a bude izabran Miko Tripalo i da se stranka ujedini s Akcijom socijaldemokrata Hrvatske i Socijaldemokratskom strankom Hrvatske kojoj je tada na čelu bio Antun Vujić. Tvrdili su da će Tripalov dolazak na čelo SDP-a i ujedinjenje s ASH i SSH na simboličan način označiti kraj sukoba na ljevici. Premda je Tripalo već bio teško bolestan, prihvatio je tu ideju, želeći pridonijeti pomirbi i konstituiranju moderne, građanske hrvatske ljevice.

Račan je, međutim, odbacio te prijedloge. Njegova je teza bila da će Hrvatska vrlo brzo postati poprište žestokih sukoba između hadezeovske vlasti te sindikata i radnika zbog pljačke u privatizaciji i neučinkovitosti tadašnjeg ekonomskom modela. Po Račanovim procjenama SDP se nije smio dati uvući u te sukobe, morao je čekati sa strane rasplet obračuna te iskoristiti priliku da se nametne kao stranka centra s jasnim nacionalnim opredjeljenjem. Pobunjenička skupina imala je potpuno drukčije viđenje uloge SDP-a pa se spor našao pred Glavnim odborom SDP-a. Šiber, Družić, Ivanišević, Zuppa, Puljiz i Matija bili su uvjerljivo poraženi: od 60 članova Glavnog odbora njihov je politički projekt podržalo samo 13.

Pobjedom nad stranačkom frakcijom Račan je dobio zeleno svjetlo za pomak prema političkom centru. Taj je proces Račan ubrzao koalicijskim sporazumom s HSLS-om 1998., što je bilo opravdano stvaranjem dobitne kombinacija za rušenje HDZ-a. No nakon što je postao premijerom i nastavio provoditi politiku koja je bila kudikamo bliža programima HSLS-a, HSS-a pa i HDZ-a negoli HNS-a, LS-a i IDS-a, pojavili su se prvi znakovi da će takva politika rezultirati povijesnim zabludama i pogreškama. Zbog toga je Račan najprije krenuo u demontažu predsjednika Stjepana Mesića, umjesto da se obračuna s hadezeovskim kartelima moći, da razori političke, moralne, državno-institucionalne i kadrovske temelje hadezeovske mafijaške vlasti. Stoga Račan i dan-danas umjesto s Mesićem radije kohabitira s radikalnom desnicom: u tome vidi šansu da marginalizira predsjednika države, a da se on nametne kao neupitni nacionalni vođa.

Nekadašnji visoki dužnosnik SDP-a, akademik Dušan Bilandžić, rekao je u razgovoru za Nacional da SDP u trenucima preuzimanja vlasti nije imao socijaldemokratski program: “SDP je bio svjestan nužnosti da on predvodi stvaranje kapitalističkog društva. Račan je tada imao dvije mogućnosti. Jedna je bila da napravi kopernikanski obrat od dotadašnje politike HDZ-a, razruši njegova financijska i kadrovska uporišta, ukloni ljude koji nisu težili modernizaciji i europeizaciji Hrvatske, nego su je gušili u primitivnom voluntarizmu, kriminalu, plemenskom mentalitetu te da izgradi novu državnu i stranačku strukturu. Situacija je početkom 2000. nalagala radikalni raskid s dotadašnjom političkom i ekonomskom praksom, da se zaustavi tajkunizacija, razruše financijski centri moći, uhodana praksa grabeži, da se očiste pravosuđe, vojska, policija. Zbog straha i komunističke hipoteke prošlosti, Račan se odlučio za kozmetičke promjene sustava, vjerujući da će četiri godine biti dovoljne da izgradi novi sustav. Kad se radikalna desnica uvjerila da Račan ne namjerava provesti radikalne promjenu, krenula je u protuofenzivu. Optužila je Vladu da obnavlja komunizam, tvrdila da je koalicija SDP-a, HSLS-a i HSS-a neprirodna, da liberali i seljaci neće dugo s komunistima te da je njihova koalicija i vlast samo privremeno rješenje. Te su optužbe impresionirale i preplašile Račana koji je zaključio da većina hrvatskog naroda i dalje živi u ozračju nacionalne euforije i glorifikacije pobjede u Domovinskom ratu i novostvorene države. Njegovo lukavstvo govorilo mu je da se ne upušta u frontalni rat s tim snagama nego da se predstavi kao političar koji poštuje raspoloženje naroda i demokratsku proceduru. Vjerovao je da će mu to omogućiti da stane na čelo nacionalnog raspoloženja ili da se barem prikaže kao onaj tko ispunjava želje takvog raspoloženja. Kako nije imao nikakvih ideja o novom gospodarskom i političkom programu, SDP je jednostavno preuzeo glavne odrednice HDZ-ove politike, uklanjajući samo ekstreme kako bi zadovoljio one koji su mu donijeli pobjedu. Tako je SDP nastavio provoditi bezdušnu hadezeovsku ekonomsku politiku: sustavno je kršio ljudska prava u sferi radnih odnosa, prihvatio je kao povijesnu nužnost politiku stečaja i otpuštanja radnika, pomirio se s tim da 400.000 radno sposobnih ljudi ne može naći posao. Račan je time želio pokazati da nije takav đavo kakvim ga predstavlja desnica. Rezultat takve politike je strašan: nakon tri godine Hrvatska se našla tamo gdje je bila 3. siječnja 2000., a u nekim elementima situacija je čak i gora. Nastavilo se raslojavanje društva, Hrvatska je postala zemlja podjela i svađa, raspadaju se političke stranke, hrvatski politički korpus nezadrživo se mrvi. Na tom svađalačkom fonu nemoguće je graditi demokratsku državu i prosperitet, stoga je Hrvatskoj grozničavo potrebna nova vlast i nova politička elita. HDZ i SDP pokazali su da nisu kadri ni osmisliti ni provesti neophodne promjene.”

Nastavljajući provoditi hadezeovski model gospodarske politike, SDP je produbio ekonomsku krizu i socijalne razlike, pokazao da nema osjećaja za socijalnu pravdu, uveo politiku stečajeva i bezobzirnog otpuštanja radnika, prebacujući na pauperizirane i obespravljene slojeve novi teret gospodarskih reformi. Time je Račanova vlada amnestirala hadezeovski režim od krivnje za ekonomski kolaps što ga je uzrokovala pljačkaška privatizacija, tajkunizacija i korupcija. Dala je legitimitet i legalitet pretvorbenoj pljački, čime je još više produbila političke i socijalne suprotnosti. I na kraju omogućila radikalnoj desnici da se rehabilitira i nametne kao relevantan politički čimbenik, dok je zbog takve politike SDP izgubio moralni kredibilitet.

Hrvatska javnost zasigurno ne bi razbijala glavu oko toga hoće li SDP biti stranka ljevice ili centra da SDP izravno ne odlučuje o njenoj sudbini. Za građane Hrvatske SDP je problem jer je njegova dosadašnja politika produbila kaos u državi a rezultati njegovih reformi daleko su ispod očekivanih. Hrvatska je dalje od političke i gospodarske stabilizacije nego 3. siječnja 2000. SDP nije izvukao zemlju iz gospodarske i političke krize i, što je najvažnije, udaljio je Hrvatsku od međunarodnih integracija. To je za europski koncept Hrvatske svakako najteži poraz. A građani su potonuli u apatiju i beznađe pa više nema pozitivne energije koja bi dovela do neophodnog obrata i promjena. I to je jedan od smrtnih grijehova SDP-a: zabetonirao je hadezeovsko negativno nasljeđe pa je nakon tri godine puno teže pozvati javnost da podupre neophodne reforme i promjene. Opća apatija, razočarenje i nepovjerenje u sposobnost političkih elita da osmisle i naprave preporod, postaje jedan od najvećih problema Hrvatske.

Dio članova najužeg vodstva SDP-a, ministara i mlađih političara smatra da nije osnovno pitanje je li SDP na ljevici ili centru, već je osnovni problem što se SDP nije profilirao u modernu, europsku, socijaldemokratsku stranku. Svima je međutim jasno da se SDP neće modernizirati dok je na njegovu čelu političar tako staroga kova imentalnog sklopa kao što je Ivica Račan. Jednako je težak problem i to što se Račan pobrinuo da nema dostojnog političkog konkurenta: sve potencijalne suparnike, političare koji misle svojom glavom, na vrijeme je izgurao iz stranke, a druge sustavno potiskuje tako da se nitko od njegovih suradnika nije uspio nametnuti i afirmirati ni unutar stranke ni u široj javnosti.

Predbacuju mu i to što nije omogućio profiliranje novih mladih političara, što guši svaku inicijativu, uklanja svakog misaonog čovjeka. Njegova je taktika najbolje došla na vidjelo za posljednjih sukoba s radnicima Željezare Sisak. Dok se on fotografira u udrugama žena i s bolesnima od AIDS-a, pred radnike je poslao ministre Davorka Vidovića i Šimu Lučina. To je najbolji način da sebe sačuva, a njih politički potroši i kompromitira.

Postoji i dodatni razlog za zebnju i zabrinutost: brine ih što je Račan u posljednje doba, zajedno sa suprugom, krenuo u osobnu predizbornu kampanju, potpuno zapostavljajući druge članove i interese stranke. Račan ne želi obilaziti stranačku bazu, već se pojavljuje isključivo na humanitarnim i estradnim događanjima. To čak i kod nekih njegovih bliskih sljedbenika budi sumnju da je Račan već digao ruke od stranke te da se priprema za predsjedničke izbore.

Dio esdepeovaca sklon je tvrditi kako je Račan vjerojatno zaključio da je hrvatski narod po svojoj prirodi konzervativan, patrijarhalan, nacionalno iznimno senzibilan, vjerski tvrdo opredijeljen te, ako želi postati njegov vođa, mora to uvažiti i s tim se pomiriti. Zato, kažu, Račan u svakoj situaciji povlađuje doduše malobrojnim, ali glasnim desničarskim skupinama, pribojava se njihove snage, s njima sklapa kompromise. On se ne želi ponašati kao odgovorni državnik koji će voditi i usmjeravati političke procese, nego kao politikant kojemu je jedini cilj ostati na vlasti po svaku cijenu.

Uz to Račan će se, slijedeći logiku njegova dosadašnjeg političkog ponašanja, još više udaljavati od socijaldemokratskih ideja. U želji da se nametne kao svenarodni politički vođa i da se sviđa što većem broju birača, Račan će postajati sve veći zarobljenik Tuđmanove političke filozofije. Stoga nisu slučajne njegove izjave da predstavnicima manjina “neće pomoći ni Beograd ni Rim” ili kada kaže da ga ne zabrinjava negativni image Hrvatske u međunarodnoj zajednici. Do sada se smatralo da je glavni problem SDP-a sporost, neučinkovitost i neodlučnost njegovog vođe Ivice Račana. Sada se pokazuje da to nije bio najveći problem: najgore je to što Račan nije ni želio provesti obećane reforme i promjene. Zdušno u tomu podržavan od Dražena Budiše i Zlatka Tomčića, premijer Račan samo je ublažio, umio i uravnotežio Tuđmanovu i hadezeovsku političku doktrinu. I to je razlogom zašto se po mnogim elementima Hrvatska krajem 2002. našla na sličnim pozicijama kao i potkraj 1999. Račanova stajališta oko haškog suda, Zakona o manjinama, prijedlozima o regionalizaciji, povratu izbjeglica i imovine, koaliranju sa HNS-om, IDS-om, LS-om i Librom, ne razlikuju se puno od Tuđmanovih političkih ideja. Vrijeme je pokazalo da okretanje glave od ispada i provokacija radikalne nacionalističke desnice, šutnja o posljedicama etničkog čišćenja, progona Srba i rezultata popisa stanovništva, prešućivanje razloga zbog kojih nema gospodarskog, političkog, duhovnog i civilizacijskog prosperiteta, nisu samo posljedica političkog oportunizma i pragmatizma Ivice Račana i SDP-a, već da je posrijedi jasna politička strategija i filozofija. Upravo zbog toga u Hrvatskoj su ponovo digle glavu najrigidnije političke snage. Sve to izaziva zebnju čak i kod Račanovih najvjernijih sljedbenika. Svakim je danom, naime, sve je izvjesnije da će za to SDP platiti vrlo skupu cijenu.

Premda je u SDP-u na vlasti klijentelistička elita ovisna o Račanu jer joj je on omogućio da se dokopa funkcija i živi bolje nego ikada, strah za egzistenciju, gubitka moći i privilegija, postati će vrlo brzo inicijalna kapsula nezadovoljstva i pobune unutar SDP-a. Dok im nisu bili ugroženi njihovi osobni interesi i dok se nije počela topiti potpora javnosti, vodeći političari SDP-a nisu reagirali na cijeli niz promašaja i pogrešnih poteza predsjednika stranke. Sada se međutim situacija stubokom mijenja. Premda još uvijek samo u četiri oka, vodeći političari SDP-a priznaju da se njihova stranka, zbog Ivice Račana, našla pred izbornim porazom. Pitanje je stoga samo vremena kada će se to usuditi i javno izreći.