Objavljeno u Nacionalu br. 369, 2002-12-11

Autor: Jasna Babić

Ispovijest tajne Sliškove veze s državnim organima

Vjeko Sliško upravljao je Poreznom upravom

Igor Trajbar, službenik Porezne uprave u zagrebačkoj Dubravi, otkriva za Nacional kako je prenosio Sliškove naredbe

Pokojni "Kralj poker automata"Pokojni "Kralj poker automata"Jedan od šefova porezne uprave u Zagrebu (redakcija zna identitet), ujedno jedan od glavnih ljudi Ministarstva financija, primio je 150.000 DEM mita od švercera lažnih “levisica” iz Sandžaka, kako bi, služeći se svojim prijateljskim i kolegijalnim vezama u hrvatskoj Carini, organizirao slobodan prolaz njegovih kamiona preko hrvatske granice. Sastanak na kojem je obavljena primopredaja novca utanačio je Vjeko Sliško, “kralj poker-automata” likvidiran u mafijaškom obračunu nekoliko mjeseci poslije na Cvjetnom trgu. Tako barem tvrdi Igor Trajbar, zaposlenik porezne ispostave u Dubravi, kojeg je Sliško koristio kao svog stalnog “oficira za vezu” s čovjekom u Poreznoj upravi.
“Sandžakliju sam sreo jednog petka u jesen 2000. u restoranu ‘Va bene’ u Botincu. Bio je u društvu svog zagrebačkog odvjetnika. Na žalost, obojici sam zaboravio ime. Šaljući me u ‘Va bene’, Sliško je rekao da ću upoznati jednog od najbogatijih ljudi na Balkanu koji u Novom Pazaru ima radionice za proizvodnju traperica s lažnim markicama. Bio je to debeo čovjek dobroćudnog izgleda. Dao mi je zaključanu aktovku koju sam, kako mi je Sliško naredio, trebao odnijeti u Poreznu upravu u Novom Zagrebu. Sandžaklija me upozorio da se u njoj nalazi 150.000 DEM. Iz njegova razgovora s nazočnim odvjetnikom shvatio sam da je novac namijenjen carinicima koji su zaplijenili nekoliko njegovih kamiona. Istu torbu odnio sam čovjeku u Poreznu upravu u ponedjeljak ujutro. Odloživši torbu na njegov uredski stol, pitao sam: ‘Znaš o čemu se radi?’ ‘Znam’ odgovorio je, tonom iz kojeg je bilo jasno da o tome ne želi dalje razgovarati. I ja sam nakon minutu-dvije napustio njegovu kancelariju”, kaže Igor Trajbar.
Taj Sliškov čovjek i danas je jedan od glavnih ljudi zagrebačke porezne uprave i Ministarstva financija. Preživjevši kadrovske lomove u državnoj administraciji nakon HDZ-ova izbornog poraza u siječnju 2000., na tu je funkciju instaliran s nižeg položaja. Prije uspostave koalicijske vlade bio je jedan od glavnih ljudi poreznog ureda u Novom Zagrebu. Nakon Sliškova ubojstva u ožujku 2001., smatra Trajbar, pokušava se riješiti neugodnih svjedoka o svojim podzemnim odnosima s pokojnim “kraljem poker-automata”, pa je “oficira za vezu” odlučio kompromitirati i maknuti iz državne službe. Trajbaru prijeti otkaz u Poreznoj upravi jer je Sliškov čovjek posljednjih godinu dana njegov rad ocijenio lošim. “Nikad prije nisam dobivao negativne ocjene. No, otkako nema Vjeke Sliška, postao sam velika smetnja za njegovu karijeru”, zaključuje Trajbar, objašnjavajući razloge zbog kojih je odlučio javno razotkriti jedan od segmenata šokantnih Sliškovih veza s državnim aparatom.
Likvidirani “kralj poker-automata”, otkriva Trajbar, nije samo organizirao korupciju za svog poslovnog partnera iz Sandžaka, nego je Poreznu upravu koristio kao sredstvo pritiska na ljude i poduzeća koja su mu smetala. I obratno: uz pomoć Porezne uprave pomagao je prijateljskim tvrtkama da eskiviraju naplatu poreza i riješe se poreznih inspekcija. Jedno od poduzeća koje je Porezna uprava na Sliškov zahtjev spašavala porezne inspekcije bila je “Prigorka” Vlade Kolaka, istog onog poduzetnika koji je, u razmiricama oko zemljišnih prava, ubio 70-godišnjeg starca Pudžaka. Sliškova intervencija u korist ubojice nije slučajna. Kolak je ujedno vlasnik tržnog centra “Millenium” u Sesvetama gdje se, među ostalim, plasira konfekcija s krivotvorenim markicama iz Novog Pazara. Tako Trajbarova priča možda otkriva čak mnogo više od Sliškovih tehnika državnog “reketa” koji je prakticirao uz pomoć svojih kriminalno-zavičajnih veza: možda pokazuje put prema švercerskim kanalima, kao jedan od izvora njegovih crnih prihoda nakon 1994. i sloma poslova s poker-automatima. Možda je čak putokaz prema naručiteljima njegove egzekucije koji su, nesumnjivo, bili razmješteni u njegovoj neposrednoj blizini. Kako se Sliško posljednjih mjeseci svog života povjerio Josipu Manoliću, počasnom predsjedniku HND-a i bivšem šefu UNS-a, život su mu ugrožavali njegovi poslovni partneri.
Igor Trajbar, danas 35-godišnjak, upoznao je Vjeku Sliška u Dubravi gdje su obojica proveli djetinjstvo i ranu mladost. Kao mladić Trajbar je zalazio u Sliškov lokal “Bonaparte” u Retkovcu, prvi kafić u njihovu kvartu koji nije bio uređen kao krčma ili ćevabdžinica. Pripadali su drukčijim svjetovima – Trajbar je završio Višu upravnu školu, a Sliško se bavio “kombinacijama” koje su donosile novac – pa je sa Sliškom godinama komunicirao vrlo rijetko. No iz priča koje su kružile kvartom pratio je njegov gangsterski razvoj. Trajbar je 1990. vlastitim očima gledao kako Sliško i nekoliko članova njegove bande nasrću na jednog Roma, Zahirovića, kažnjavajući ga što je uputio dva-tri komplimenta mladoj, plavokosoj konobarici “Bonapartea”. Izvukli su ga iz lokala i pred ulazom do krvi pretukli pištoljima. Nikome nije palo na pamet da zove policiju. Štoviše, cijela Dubrava znala je da je Sliško sutradan proglasio zabranu ulaska u njegov lokal za sve Rome.
Nakon toga Sliško i Trajbar nisu se vidjeli sve do siječnja 2000. Kad je počeo rat, Trajbar se priključio postrojbama Hrvatske vojske, nekoliko je godina radio u Ministarstvu obrane, a onda je dobio posao u Poreznoj upravi. Vjeko Sliško istodobno je razvijao biznis s poker-automatima, “reketario” ugostitelje u Gotovčevoj ulici te na vrhuncu svoje gangsterske moći krenuo u rat protiv hrvatsko-frankfurtskog kriminalca Zlatka Bagarića kojem je želio oteti primat idola zagrebačkog podzemlja. Do Trajbara su stizale samo priče o aktivnostima njegova starog znanca iz djetinjstva: da je dao ubiti Mijata Vrdoljaka iz Kozari boka, da je nasmrt isprebijao nekoliko ljudi, da se vinuo u vrh zagrebačkog društvenog života i preselio u centar grada.
Poznanstvo je obnovljeno zahvaljujući Vinku Begiću, nekadašnjem ratnom gradonačelniku Dervente, koji se preselio u Zagreb i postao jedan od direktora Croatia osiguranja. Igor Trajbar intenzivno se družio s Begićem, pa su tako jednog dana, pukim slučajem, nabasali na Sliška. Prisjećajući se starih dana, zajedničkih susjeda i prijatelja u Retkovcu i Dubravi, razmijenili su brojeve mobitela. Sliško ga je nazvao u siječnju 2000. i pozvao na ručak u restoran NK Posavina na Novoj Savici.
“Bio sam prilično iznenađen kad sam shvatio da je to zapravo sastanak Sliškovih najutjecajnijih zemljaka iz Bosanske Posavine. Za ručkom se zateklo dvadesetak ljudi. Uz Begića kojeg sam već poznavao bio je prisutan i moj zagrebački šef u Poreznoj upravi. Tu sam, među ostalim, sreo Antunovića, vlasnika lanca benzinskih crpki i šefa Zenexa iz Brodovca kojem ne pamtim ime. Nakon ručka nas četvero, Sliško, Begić, moj šef i ja, izdvojili smo se za poseban stol. Sliško je zagrlio moga šefa i rekao: ‘Vrijeme je da vratiš dug.’ Moj šef iz Porezne uprave je šutio, očito svjestan o čemu se radi”, prisjeća se Trajbar.
Tek tjedan dana poslije Trajbar je doznao koji je Sliškov motiv da se tako iznenada zainteresirao za čovjeka s kojim nikada nije imao ništa zajedničko. Opet na njegovu inicijativu, ugovoren je sastanak u sesvetskom kafiću “Lui”, gdje su instalirani Sliškovi aparati za igru svjedočili da lokal spada u Sliškovu zonu utjecaja. “Lui” i danas postoji. No zatvoren je odlukom inspekcije rada.
Trajbar je Sliška zatekao u potpuno praznom lokalu, u društvu automehaničara koji je servisirao njegov golemi vozni park. Pošto se mehaničar diskretno udaljio, Sliško je tražio od Trajbara da ode u Poreznu upravu i prenese instrukcije otprilike ovakvog sadržaja: da bi poduzeće “Prigorka” porezna kontrola trebala ostaviti na miru. “Sliško je, dakle, od mene tražio uslugu. A kad je Sliško trebao uslugu, to se nije odbijalo”, kaže Trajbar, tvrdeći da je “oficir za vezu” postao bez ikakve financijske naknade.
U svakom slučaju, nalog je disciplinirano i precizno prenio. Ne zna što je njegov šef u Poreznoj upravi poduzeo i kako je na kraju izgledalo izvješće o “Prigorkinim” poreznim knjigama. No do ožujka 2001. i Sliškove smrti na sličan je način posredovao tridesetak puta. Ponekad se Sliškova intervencija ticala poduzeća u kojima su upravo trajale porezne provjere; zahtijevao je da se njihova izvješća “ušminkaju”. Neke je tvrtke, naprotiv, Porezna uprava trebala “prišarafiti” poreznim kontrolama i izmisliti modus što rigidnijeg harača, čak do bankrota. Sam Trajbar navodno se ne sjeća njihovih naziva. Ali po Dubravi i danas kruži glasina da je vlasnik lanca poker-automata u Dugom Selu, očito Sliškov izravni konkurent, gotovo svakodnevno imao za vratom nekog poreznika koji je poslovanje kontrolirao do zadnje kune. Prema usmenoj predaji koja već odavno kruži Dubravom, bili su pesnica Sliškovih “uslužnih” veza u državnoj administraciji. Njima zahvaljujući Sliško je dobio vrlo korisne informacije o planovima urbanističkog širenja grada. Tako je vrlo jeftino kupio povelik komad zemlje kod Rakova Potoka koji će, prema planovima, biti uključen u cestovnu trasu između Zagreba i Goričana. Kako se za života hvalio znancima, jednog dana tu će izgraditi motel, pumpu i salon s poker-automatima i biljarom.
U Dubravi se zna da postoji Sandžaklija s lancem proizvodnih pogona u Novom Pazaru koji tržnice najvećih centara nekadašnje Jugoslavije opskrbljuje krijumčarenom konfekcijskom robom. Njegove lažne “levisice” distribuiraju se i po Zagrebu i po Beogradu, a za razliku od autentičnih, koštaju 15-ak eura. Za života Sliško je bio okružen švercerima tekstila. Dražen Golemović, sadašnji muž njegove udovice, bio je ne samo Sliškov dobar prijatelj, zemljak iz Bosanke Posavine već i poslovni partner. Doduše, narav tih poslovnih odnosa nikada nije objašnjena. U istrazi oko Sliškove smrti i njegova udovica i njegova rodbina angažirali su odvjetnike koji su imali samo jednu zadaću: da spriječe otvaranje bilo kakvog pitanja o izvorima njegove imovine i bogatstva koja bi, dakako, kompromitirala lik i djelo, navodno, poštenog, uspješnog, cijenjenog poslovnog čovjeka, čije se kosti danas nalaze u mirogojskoj Aleji hrvatskih velikana.
Ako se dosad slutilo da ekspanzija mladog gangstera iz Male Bosne u Dubravi nije bila spontani proces bez blagoslova države, Trajbarovo svjedočenje otvara još mnogo šokantniju dimenziju njihove simbioze u kojoj je državni aparat služio kao izravno sredstvo njegovih kriminalnih pothvata.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika