AMERIČKI SATELITI snimili su ponovno aktivirano nuklearno postrojenje s reaktorom u Yongbyonu, u kojem Korejci u godinu dana mogu proizvesti dovoljno plutonija za sedam atomskih bombi.Iako već dulje vrijeme traju intenzivne pripreme za rat protiv Iraka, Sjedinjene Države suočavaju se sve više s mogućnošću da će morati ući u jedan drugi neočekivani rat, u rat protiv Sjeverne Koreje. Posljednjih tjedana i dana sjevernokorejski vođa Kim Jong Il povukao je nekoliko neočekivanih vojnih i političkih poteza koji su zaprepastili njegove susjede, ali i Sjedinjene Države kojima su ti susjedi saveznici. Prvo je 14. listopada ove godine Kim Jong Il objavio da je Sjeverna Koreja odlučila nastaviti izradu nuklearnog oružja obustavljenu 1994., u skladu s američko-sjevernokorejskim sporazumom. Na to je Washington odgovorio protumjerom te u znak upozorenja, pokazujući da sa sjevernokorejskom najavom nije zadovoljan, nekoliko tjedana kasnije – sredinom studenog – prekinuo isporuku nafte Sjevernoj Koreji. Potom nije bilo novih koraka sve do 12. prosinca kada je Sjeverna Koreja objavila da će ponovno pokrenuti stari nuklearni reaktor u Yongbyonu, sposoban za proizvodnju plutonija, nužnog za izradu atomskog oružja.

Po spomenutom američko-sjevernokorejskom sporazumu iz 1994. godine taj je reaktor zatvoren te je bio pod stalnom paskom inspektora Međunarodne agencije za atomsku energiju. Oni su u reaktoru postavili i videokamere kako bi u svakom trenutku mogli vidjeti odvija li se tamo bilo kakva aktivnost. Sjevernokorejske su vlasti 22. prosinca počele uklanjati te videokamere, četiri dana kasnije objavljeno je da je počelo prebacivanje 1000 štapina nuklearnog goriva u reaktor, a 27. prosinca Sjeverna Koreja je objavila da će protjerati iz zemlje inspektore Međunarodne agencije za atomsku energiju.

Da se Kim Jong Il priprema i na moguću vojnu konfrontaciju, pokazuje i to što je sjevernokorejska vojska počela – kršeći mirovni sporazum kojim je 1953. godine završio krvavi Korejski rat – razmještati mitraljeze u demilitariziranoj zoni između Sjeverne i Južne Koreje. Budući da je Kim Jong Il poremećen čovjek, pretpostavlja se da neće oklijevati ni pred prijetnjom nuklearnim ratom ako procijeni da bi time mogao steći neke političke probitke, no zapadni analitičari pokušavaju ipak pronaći trunku racionalnih motiva u njegovu ponašanju. Kao jedan od posljednjih istinskih komunističkih vođa nema više prijatelja ni u Pekingu ni u Moskvi, nema više nikoga tko bi bio voljan financirati ga, a njegova propala planska komunistička privreda glavni je razlog što sjevernokorejsko stanovništvo mori takva glad da ljudi skidaju koru sa drveća i beru travu po parkovima velikih gradova da bi spasili sebe i djecu od masovne gladi. Kim Jong Il nešto je hrane dobivao samo od međunarodne pomoći koju su mu Sjedinjene Države i neke druge zemlje davale da bi ga udobrovoljili i naveli da se razumnije ponaša. Čuju se mišljenja da sada ponovno prijeti oružjem kako bi ucjenom dobio više iz Washingtona, Pyongyanga i Tokija gdje je zavladala ozbiljna zabrinutost najnovijim događajima.

Zabrinutost vlada u prvom redu stoga što nitko točno ne zna što ove posljednje mjere u reaktoru u Yongbyonu znače. Čule su se posljednjih dana sasvim oprečne ocjene o sjevernokorejskim nuklearnim kapacitetima – od toga da Sjeverna Koreja samo prijeti, ali neće nikada moći proizvesti atomsko oružje, do onih u kojima se tvrdi da Sjeverna Koreja već ima nuklearno oružje, i to najmanje pet atomskih bombi, a da najnovijim mjerama samo nastavlja proizvodnju. Neke trjeznije procjene kreću se od toga da Sjeverna Koreja možda ima jednu ili dvije atomske bombe do toga – što je mišljenje pretežno američkih i britanskih stručnjaka – da ona nema atomsku bombu, ali joj je jako blizu, te da nakon pokretanja reaktora u Yongbyonu može proizvesti atomsku bombu u vrlo kratkom roku, možda za samo mjesec dana, a možda unutar sljedećih 12 mjeseci.

Sjeverna Koreja tvrdi da reaktor u Yongbyonu otvara zbog proizvodnje električne energije i podsjeća da su se Sjedinjene Države obavezale da će im isporučivati određene količine nafte kao kompenzaciju za neproizvedenu struju u tom reaktoru. Uz to su se Sjedinjene Države obavezale da će Sjevernoj Koreji pomoći u izgradnji dva nova moderna reaktora za njen mirnodopski nuklearni program, i to reaktora u kojima se ne može proizvoditi materijal za izradu nuklearnog oružja. Za sadašnje reaktiviranje reaktora odgovorne su Sjedinjene Države, objavila je sjevernokorejska vlada, jer su one u studenom prekinule isporuke nafte zbog čega je došlo do energetske oskudice.

Zapadni atomski stručnjaci tvrde da je to objašnjenje neistinito jer mali reaktor u Yongbyonu – iako doduše proizvodi i električnu energiju – nije nikakav važan izvor energije. On može proizvesti samo dva megawata struje, što je jedva dostatno za opskrbu nekoliko sela oko njega, pa ne može ozbiljnije utjecati na energetsku situaciju u Sjevernoj Koreji. Očito se Sjeverna Koreja vraća vojnom nuklearnom programu i izradi atomske bombe zbog čega je taj reaktor zapravo 1985. i sagrađen.

A sagrađen je britanskom i francuskom tehnologijom iz pedesetih godina prošlog stoljeća koja je, zato što je zastarjela, dostupna svima i može se koristiti bez ikakve pomoći stranih stručnjaka. Takvi su nuklearni reaktori proizvodili struju, ali su i uransko gorivo pretvarali u novu smjesu u kojoj se nalazio i plutonij, pa su zapravo bili i tvornice eksploziva za atomske bombe. Uz takve reaktore gradili su se i pogoni za reprocesiranje kako bi se utrošeno gorivo pretvorilo u smjesu manje opasna za okoliš, ali i da bi se iz potrošenog goriva odvojio plutonij.

Sjeverna Koreja imala je dosta teškoća u pokretanju reaktora, ali je on krajem osamdesetih ušao u puni pogon te je radio do 1994. Iz reaktora se u dva navrata vadilo potrošeno gorivo te potom prerađivalo, ali se ne zna koliko je točno plutonija proizvedeno. Po nekim tvrdnjama dovoljno za jednu i pol atomske bombe, po drugima čak za pet. Jedan sjevernokorejski prebjeg, navodno dobro upoznat sa sjevernokorejskim nuklearnim programom, tvrdio je 1994. da je Sjeverna Koreja proizvela pet atomskih bombi, što su američki obavještajci osporavali.

Prema jednoj teoriji Sjeverna Koreja pokrenula je reaktor upravo zato da bi proizvela materijal koji joj nedostaje za dovršenje atomskih bombi, to jest polonij koji služi u izradi detonatora za atomsku bombu. Ako je teorija o poloniju točna, Sjeverna Koreja moći će za mjesec dana imati atomsko oružje, jer je toliko vremena potrebno za punjenje i pokretanje reaktora – a porebni polonij dobit će čim se reaktor pokrene. Ako je, međutim, Sjeverna Koreja odlučila pokrenuti reaktor u Yongbyonu jer joj nedostaje plutonija, za njegovu će proizvodnju trebati više vremena. Po procjenama stručnjaka reaktor će morati raditi barem godinu dana da se dovoljne količine urana pretvore u smjesu u kojoj se nalazi i plutonij, a potom još treba plutonij odvojiti u dovoljno čistom obliku za punjenje atomskog oružja. U tom će se razdoblju proizvesti plutonija dostatnog za sedam atomskih bombi.

Svakom je vojnom stručnjaku jasno da nije dovoljno samo proizvesti atomsku bombu, nego je potrebno imati i sredstvo kojim će se atomsko oružje baciti na cilj. Kim Jong Il može neke važne ciljeve u Južnoj Koreji gađati raketama zemlja-zemlja ili čak i topovima, a i glavni južnokorejski grad Seoul nalazi se vrlo blizu demilitarizirane zone zbog čega se do njega lako mogu probiti avioni. No Sjeverna Koreja može gađati i mnogo dalje. U ponedjeljak 31. kolovoza 1998. godine Sjeverna Koreja zaprepastila je međunarodnu javnost svojim najambicioznijim raketnim testom te vjerojatno i najvažnijim vojnim eksperimentom uopće. S jednog poligona ispalila je prema istoku dugometnu raketu Taepo Dong-1, dometa 1500 kilometara. Riječ je bila o prilično sofisticiranoj raketi od dva stupnja. Njezin je prvi dio pao u more 150 kilometara južno od ruske luke Vladivostok, a drugi je preletio sjeverni dio najvećeg japanskog otoka Honshua i pao u Pacifik stotinjak kilometara istočno od japanske obale.

Taj eksperiment izazvao je u Japanu ogromno ogorčenje jer ne samo da je ugrozio japanske građane te povrijedio japanski zračni prostor i suverenitet, nego je i dao do znanja da Sjeverna Koreja nastavlja razvijati vrlo opasno oružje kojim može napasti i Japan. Do tada je Sjeverna Koreja imala samo rakete srednjeg dometa koje su mogle gađati ciljeve do 1000 kilometara udaljenosti te su pokrivale Južnu Koreju, ali ne i Japan. Budući da Sjeverna Koreja razvija kemijsko, biološko i atomsko oružje, postala je velika prijetnja Japanu, ali i drugim zemljama tog područja.

I u SAD-u je taj raketni pokus izazvao zgražanje pa je u Kongresu pokrenuta inicijativa da SAD prekine svoju veliku pomoć u hrani koju Sjevernoj Koreji, unatoč političkim i ideološkim razlikama, šalje u skladu sa sporazumom iz 1994. Kongresmeni su tvrdili da je vojni pokus pokazao kako na vlasti u Pyongyangu neodgovorna garnitura koja u katastrofalnoj humanitarnoj situaciji ipak razmišlja o ofenzivnom naoružanju i ugrožavanju sigurnosti okolnih zemalja.

Taj je raketni pokus potaknuo brojne rasprave na Zapadu o tome kako se ponašati prema Sjevernoj Koreji: nastaviti s politikom otvaranja i uspostave suradnje, koju zagovara Južna Koreja, ili zaoštriti odnose s tom neodgovornom državom. Tadašnji američki predsjednik Bill Clinton bio je mišljenja da se humanim i miroljubivim odnosom Sjeverna Koreja može umiriti i potaći da se ponaša civilizirano i uključi u međunarodnu zajednicu. U tom smislu molio je da mu diplomatski pomognu i Kina i Rusija, koje su s Kim Jong Ilom održavale odnose, što su one i učinile. I u tim prijestolnicama bilo je planova da se Sjevernoj Koreji pokuša i sistematski pomoći ne samo hranom nego i savjetima za reorganizaciju poljoprivrede čime bi si trajno osigurala hranu. No da bi Sjeverna Koreja prosperirala trebala bi mijenjati sistem vladavine i upravljanja zemljom.

No tamo je na vlasti autistična i totalitaristička oligarhija koja je policijskom prisilom i medijskom manipulacijom stvorila neviđen kult ličnosti i komunističko-teokratski režim koji vlastiti narod pušta da umre od gladi. Taj luđački režim raketnim eksperimentom iz 1998. i najnovijim otvaranje reaktora u Yongbyonu pokazuje da je spreman i na rat. Najdraži vođa Kim Jong Il, sin Velikog vođe Kim Il Sunga, izrađuje raketu Taepo Dong-1 i atomsko oružje da ih jednom i upotrijebi, a sve to vodi u novi korejski rat, možda već vrlo brzo.

Do rata može doći ako ga Sjeverna Koreja izazove ili ako u Washingtonu procjene da je nužno spriječiti Sjevernu Koreju da proizvede atomsko oružje. Sve se to može dogoditi sljedećih mjeseci dok su SAD vojno usredotočene na drugi dio svijeta. Stoga su se Sjedinjene Države suočile s mogućnošću da će prvi put u novo doba možda biti angažirane istodobno u dva regionalna rata.

Američki ministar obrane Donald Rumsfeld u ponedjeljak 23. prosinca na konferenciji za štampu u Washingtonu odlučno je objavio kako Sjedinjene Države mogu vojnički odgovoriti i na ovu sjevernokorejsku prijetnju iako su angažirane oko Iraka. “Mi smo sposobni” – rekao je Rumsfeld – “istodobno voditi dva rata. Mi smo sposobni odlučno pobijediti u jednom, te brzo poraziti protivnika u drugom. Neka o tome ne bude nikakvih sumnji.”

No mnogi američki vojni stručnjaci uvelike sumnjaju u to. Washington Times, koji se posebno ističe svojim kvalificiranim pisanjem o vojnim pitanjima, tvrdi da nije baš sve tako kao što tvrdi Rumsfeld i da Sjedinjene Države više nisu sposobne istodobno voditi dva regionalna rata, a za što su bile sposobne prije desetak godina. Glavni je razlog tome značajno smanjenje američkih vojnih snaga prošlih godina. Godine 1991., kada je došlo do Zaljevskog rata, Sjedinjene Države imale su 2,1 milijun vojnika, pa su – kada je general Norman Schwarzkopf za svoju operaciju protiv Iraka zatražio 550.000 vojnika – to mogle za taj rat i osigurati, što je bio jedan od faktora za brzu pobjedu. No to je bilo u vrijeme završetka hladnog rata kada se u američkom vodstvu govorilo o mogućnosti značajnog smanjenja vojnika, u što se sljedećih godina i ušlo. Danas američka vojska ima 1,4 milijuna vojnika, od toga kopnena vojska samo 800.000 vojnika, što je jako malo za velike američke svjetske potrebe. Ona ima stalno stacioniranih u Zapadnoj Europi i Aziji 200.000 ljudi, američki vojnici su angažirani u mirovnim operacijama na tlu bivše Jugoslavije, oko 8000 američkih vojnika operira protiv ostatka talibana i Al-Qaede u Afganistanu, a značajan broj vojnika prepoziconiran je u bazama na raznim točkama Afrike i Azije, te na amfibijskim brodovima uz krizne točke kako bi tamo mogli stupiti u akciju bude li potrebno. Sada general Tommy Franks za akciju protiv Iraka traži oko 250.000 vojnika, dakle upola manje nego što ih je tražio Schwarzkopf, a ti se vojnici tek s mukom prikupljaju. Neke postrojbe koje bi on želio imati već su angažirane na drugim stranama, poput najbolje uvježbane američka 82. zračno-desantna divizija što sada djeluje u Afganistanu.

Ako dođe do sukoba na Korejskom poluotoku u trenucima američkog angažmana oko Iraka, Sjedinjene Države naći će se u teškoj situaciji. Po nekim procjenama Sjedinjene Države mogu vojno spriječiti sjevernokorejskoj vođu Kim Jong Ila da sada dograđuje svoj nuklearni arsenal samo ako udare vrlo brzo. Inače bi Sjeverna Koreja, ukoliko raspolaže nuklearnim oružjem, mogla napasti Južnu Koreju ili – raketom s bojevom glavom – čak i Japan. Uz to Sjeverna Koreja ima uz granice s Južnom Korejom oko dva milijuna vojnika spremnih za napad spremnih da krenu u napad unutar nekoliko sati.

S druge strane, Sjedinjene Države u Južnoj Koreji imaju 37.000 vojnika koji bi s dobro opremljenom i uvježbanom južnokorejskom armijom, u čijem je sastavu oko 700.000 ljudi, trebali pokušati zaustaviti sjevernokorejski napad dok ne dođu američka pojačanja. Za SAD i Južnu Koreju izuzetno je neugodno što se južnokorejski glavni grad Seoul nalazi samo nekoliko desetaka kilometara južno od demarkacijske linije pa će se smjesta naći na udaru artiljerije te bi mogao biti zauzet već u prvoj fazi rata.

SAD okupaciju Seoula mogu spriječiti samo izuzetno brzom intervencijom, no neće imati trupe na raspolaganju ako budu angažirani u Iraku. Neke od ključnih američkih postrojbi predviđene su i izvježbane i za rat u pustinji Srednjeg istoka, i za intervenciju na Korejskom poluotoku, ali na dva mjesta istodobno ipak ne mogu biti. Bude li dio svojih snaga SAD morao ostaviti za zaštitu Južne Koreje, u rat u Iraku ući će s manjim snagama, bez mogućnosti brzog, odlučnog udara i s izgledom za veće gubitke.

Sve su to razlozi zbog kojih razni američki vojni stručnjaci sumnjaju u Rumsfeldove tvrdnje kako SAD mogu voditi dva paralelna rata istodobno. Upravo je zato nedavno objavljena nova američka vojna doktrina po kojoj si SAD uzima za pravo upotrebu i nuklearnog oružja u ekstremnim slučajevima prijetnje oružjem za masovno uništenje – što je izravna prijetnja upravo Sjevernoj Koreji. Sve su to razlozi što, unatoč oštroj retorici, SAD u ovom trenutku sjevernokorejski problem pokušavaju rješavati uz pomoć Kine, Rusije i Japana prvenstveno diplomatskim sredstvima.