GADAFI S NURIJEM AL-MISMARIJEM Bivši šef protokola libijskog diktatora pobjegao je u Francusku odakle ga putem medija žestoko kritiziraU središnjem večernjem dnevniku TG1, prvog programa talijanske državne televizije RAI, objavljen je prošle srijede zanimljiv prilog koji mnogo govori o razlozima zbog čega je Francuska zainteresirana za intervenciju u Libiji, zašto je prva priznala pobunjeničku vladu, te zašto želi imati političku kontrolu nad koalicijom koja sada sudjeluje u vojnoj akciji protiv režima pukovnika Moamera Gadafija. Pozivajući se na dokumente, koje je u srijedu objavio talijanski dnevni list Libero - inače vrlo blizak talijanskom premijeru Silviju Berlusconiju, iz čega bi se moglo zaključiti da ti dokumenti dolaze izravno iz talijanskih tajnih službi - autor tog priloga u središnjem talijanskom televizijskom dnevniku otvoreno je optužio Francusku da stoji iza cijele pobune u Libiji, da pobuna nije bila spontana. Po tvrdnjama TG1 tu su pobunu svjesno potaknule, a možda i organizirale francuske tajne službe.

U TELEVIZIJSKOM PRILOGU posebno se upozorava na ulogu Nuri al-Mismarija, čovjeka koji se u posljednje doba pojavljivao u zapadnim medijima, kojeg su novinari intervjuirali kao dobrog poznavatelja Gadafija jer je 35 godina bio Gadafijev šef protokola. Tog čovjeka asketskog lica, velikih naočala s velikom dioptrijom, lako se moglo prepoznati kad bi se našao bilo gdje na javnom mjestu u Gadafijevoj blizini, jer je bio potpuno sijed, te imao prilično dugu bijelu kosu. O njemu se na Zapadu malo znalo sve do izbijanja afere prošle jeseni. U listopadu 2010. godine doputovao je u Pariz, što su objavile tek neke manje novinske agencije specijalizirane za diplomatske vijesti iz zemalja Sjeverne Afrike. Razlozi što je došao u Pariz u početku nisu bili objavljeni, no 1. prosinca francuski radio objavio je vijest da je francuska policija uhitila Mismarija, i to na zahtjev libijskih vlasti, jer je tobože pronevjerio državni novac. U toj informaciji se tvrdilo da je Libija zatražila njegovo izručenje, pa je Francuska zatražila detaljno objašnjenje zašto ga Libija traži.

NO TADA JE DOŠLO DO neobičnog obrata. Novinska agencija Libya Press, koja predstavlja medijski koncern u vlasništvu i pod kontrolom Gadafijeva sina Saifa, objavila je vijest koja je govorila da u Libiji postoji neki spor u vezi s Mismarijem. U toj vijesti se niječe da je Libija zatražila njegovo izručenje, te daje do znanja da je cijeli slučaj Mismari namještaljka nekih ljudi iz libijske tajne službe, koji su počeli širiti vijesti da je Mismari izdajnik i da je zatražio politički azil u Francuskoj. Štoviše, kaže se da je Mismari “lojalan vojnik revolucije i podanik pukovnika Gadafija”, te da je od jednog Gadafijeva sina zatražio pomoć da se njegov slučaj razriješi, a on vrati u Libiju. Drugi mediji tada su otkrili da je Mismari naglo napustio Libiju, ali da je to uradio zato što je trebao ići na operaciju srca.

SLJEDEĆIH DANA NIŠTA SE o Mismariju nije čulo, nekoliko tjedana kasnije objavljeno je da je Francuska odbila libijski zahtjev za izručenjem, a kasnije je obznanjeno da je Mismariju dopušten boravak u Francuskoj. Kada su izbili neredi u Libiji, on se odjednom počeo pojavljivati u raznim francuskim televizijskim programima procjenjujući prilike u Libiji, te Gadafijeve buduće poteze. Nije uopće govorio kao “lojalan vojnik revolucije i podanik pukovnika Gadafija”, nego kao njegov žestoki kritičar i protivnik. Iz njegovih riječi moglo bi se zaključiti da se dugo spremao prebjeći u Francusku jer je dulje vrijeme bio nezadovoljan i ogorčen onim što se u Libiji događalo, pa je iskoristio priliku tvrdeći da ide na operaciju srca kako bi to postigao. Sada se u talijanskim medijima tvrdi da je stvar mnogo kompleksnija, te nije riječ samo o neobičnoj sudbini neobičnog čovjeka, nego je riječ o smišljenoj zavjeri. Prema tvrdnjama talijanskih medija francuske tajne službe zavrbovale su Mismarija kako bi radio za francuske interese. Upravo zbog svojeg položaja uz samog Gadafija bio je vrlo vrijedan za francuske tajne službe, ne samo zbog toga što je znao kako Gadafi funkcionira, nego i zato što je poznavao iznimno mnogo ljudi, te znao i mnoge koji su – kao i on – postajali sve više nezadovoljni Gadafijem, njegovim sinovima i njihovim vladanjem. Zato je postao spona između francuskih tajnih službi i tih ljudi. Takvih je najviše bilo na istoku zemlje u Bengaziju i drugim gradovima Cirenaike, pa je Mismari tamo radio na organiziranju ljudi koji će podići ustanak.

PO TVRDNJAMA TALIJANSKIH MEDIJA ustanak nije bio spontan, nego su ga potaknule francuske tajne službe, iskoristile su to što je započeo val prodemokratskih pobuna diljem arapskog svijeta da tako prikažu i ovu pobunu i samim stanovnicima Libije, ali i međunarodnoj zajednici. Libero tvrdi da su na tome francuske tajne službe radile šest mjeseci. Libero dodaje da je riječ o vrlo opasnoj kombinaciji, jer pobunjenici na istoku zemlje imaju snažne veze s radikalnim islamistima, možda i s Al-Kaidom. TG1 tvrdi da je riječ o području zemlje gdje islamističke snage imaju jače korijene, odakle je bio porijeklom posljednji libijski kralj Idris, kojeg je Gadafi 1969. godine svrgnuo s vlasti. Ističe se i činjenica da su pobunjenici na svoju zastavu stavili polumjesec, koji je simbol islama. Libero je niz svojih naslovnica posljednjih dana posvetio francuskoj ulozi u libijskoj krizi, francuskim interesima i potezima, pokazujući da ga ta tema posebno zanima. Budući da je poznato da je glavni urednik Libera Vittorio Feltri vrlo blizak premijeru Berlusconiju, a to je i direktor Libera Maurizio Belpietro, pa obojica brane Berlusconija u svakoj prilici, pa i od najnovijih skandala, jasno je da ove tvrdnje o mračnoj francuskoj ulozi u libijskoj krizi objavljuju po Berlusconijevoj želji ili uputi. Stvar je logična, jer je upravo Italija od svih europskih zemalja najviše proteklih desetljeća razvijala bliske odnose s Gadafijem, pa njegovim padom može i najviše izgubiti. Francuska i Italija u libijskoj krizi velike su rivalke, jer onaj položaj koji je do sada u Libiji imala Italija mogla bi pokušati preuzeti Francuska, do sada tamo manje prisutna nego druge europske zemlje.

DODUŠE, KAO I DRUGE europske zemlje i Francuska je u 19. stoljeću pojačala svoje SAIF GADAFI Novinska agencija diktatorova sina objavila je da je al-Mismari otišao u Francusku zbog operacije, ali ta informacija nije bila točnakolonijalne apetite prema Africi, a najprirodnije je bilo da bude usredotočena na one afričke teritorije koji su joj bili najbliži, a to je bilo područje današnjih država Maroka, Alžira i Tunisa. Ona je u prvoj polovini 19. stoljeća te zemlje pretvorila u svoje kolonije, ali je zanimljivo da nije pokazivala veće ambicije istočnije od Tunisa, prema području današnje Libije, koja je tek početkom 20. stoljeća postala talijanska kolonija. I kasnije interes Francuske za Libiju bio je slab, pa i u razdoblju kada je Libija već postala nezavisna, i dok je to bila kraljevina pod kraljem Idrisom I., ali interesa nije bilo ni kasnije kada je vlast preuzeo pukovnik Moamer Gadafi. Do stanovite prekretnice došlo je nakon izraelsko- arapskog rata 1967. godine, kada je Francuska iskoristila priliku da proda značajne količine oružja arapskim državama kojima je Izrael u tom ratu uništio armije. Francuska je tada postala dobavljač oružja i drugim arapskim zemljama, pa je tako nekoliko godina kasnije prodala i avione tipa Mirage Libiji za garantirane isporuke libijske nafte. Činilo se tada da bi se odnosi mogli jače razvijati, ali se to nije dogodilo jer je došlo do raznih međusobnih političkih razmirica, dijelom stoga što je Francuska iste avione kakve je prodala Libiji prodala i Egiptu i Izraelu, a i stoga što je Gadafi imao ambiciju da postane jedan od vođa nesvrstanih zemalja i antikolonijalne borbe u Africi, pa mu se nisu sviđale francuske intervencije kolonijalnog tipa u Čadu, Kongu i Zapadnoj Sahari. Odnosi su se posebno zaoštrili osamdesetih godina baš zbog Čada, s kojim Libija graniči. Čad je vodio vrlo blisku politiku sa svojim bivšim kolonijalnim gospodarom Francuskom, dok je Libija preko granice pomagala i vojskom čadske pobunjenike, koji su željeli svrgnuti profrancuski režim, možda i s ciljem da Čad pripoje Libiji. Zato je Francuska u Čad poslala 2000 svojih vojnika, te avione da štite glavni grad Ndjamenu. Iako su borbe u jednom razdoblju osamdesetih godina jako eskalirale, do izravnih borbi francuskih i libijskih vojnika nije došlo.

DALJNJI POVOD ZA još napetije odnose između Francuske i Libije bio je događaj koji se zbio 19. rujna 1989., kada je nad Saharom u zraku eksplodirao putnički avion McDonnell Douglas DC-10 francuske kompanije UTA, koji je sa 170 putnika poletio iz čadskog glavnog grada Ndjamene za Pariz. Istraga je ustanovila da je pakleni stroj u avion podmetnula libijska tajna služba, koja je u to vrijeme po nalogu libijskog vođe Moamera Gadafija organizirala terorističke napade na razne zapadne ciljeve. Tako je u to vrijeme paklenim strojem iznad škotskog gradića Lockerbieja razoran i oboren i avion Boeing 747 američke kompanije PanAm na letu iz Londona za New York kojom prilikom je ubijeno 270 osoba. Zbog toga terorizma su odnosi Francuske i Libije bili godinama u prekidu, sve dok prije desetak godina Gadafi nije počeo mijenjati svoju politiku, približavati se Zapadu, pa je i isplatio novčane kompenzacije rodbini putnika. Tada je i Francuska počela popravljati odnose s Libijom i razvijati ekonomsku suradnju, ali je u tome zaostajala za drugim zemljama, posebno za Italijom, koja je snažno ekonomski i financijski surađivala s Libijom, te za Velikom Britanijom čiji je premijer Tony Blair prije nekoliko godina došao Gadafiju u njegov šator u Tripoliju kako bi odnose – unatoč tragediji iznad Lockerbieja – obnovio i maksimalno razvio. Kada su počele sadašnje prodemokratske pobune diljem arapskog svijeta, Francuska se prema tome u početku držala vrlo rezervirano, čak je, pri prvoj pobuni u Tunisu, u početku držala stranu režima, zbog čega je sa svojeg položaja morala otići ministrica vanjskih poslova Michèlle Alliot-Marie. Vidjevši što se događa u Tunisu, a zatim u Egiptu, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy zaključio je da Francuska mora mijenjati svoju politiku prema tim pokretima ne samo zato da se ne blamira svojom pasivnošću i pred svojom javnošću, i u zapadnom svijetu, ali i u arapskom svijetu, nego i zato da iz novonastale situacije pokuša izvući maksimalnu korist za sebe. Vidjela je za to priliku upravo u Libiji, gdje je francuska tajna služba već ranije počela obavljati neke pripreme za slučaj da u zemlji dođe do nemira ili nestabilnosti. Dok je u Tunisu, Egiptu i drugim zemljama bila rezervirana, Francuska je za libijsku situaciju pokazala neobično veliku zainteresiranost. Kada je pobuna pokrenuta, kako tvrdi Libero, i na poticaj francuske tajne službe, jedna neobična osoba počela je u razvoju događaja igrati veliku ulogu. Bio je to 62-godišnji francuski intelektualac Bernard-Henri Lévy, najslavniji francuski suvremeni filozof, čovjek vrlo aktivan na političkom planu, koji se, na primjer, svojedobno jako angažirao u Bosni da se pomogne muslimanima. Godinama je putovao po arapskom svijetu, iskazivao zanimanje za događanja i probleme u islamskom svijetu, zalagao se za arapske zemlje, iako je Židov. Čim je izbila pobuna, Lévy je preko Egipta 4. ožujka uspio ući u istočnu Libiju, u područje pod kontrolom pobunjenika. Od tamo je počeo slati medijima dramatične izvještaje o tamošnjim događanjima senzibilizirajući za pobunu na taj način francusku javnost, koja prati što Lévy radi, što govori, za što se zalaže.

TRAGEDIJA IZNAD LOCKERBIEJA Libijski teroristi srušili su bombom Pan Amov Boeing 747 te ubili 259 ljudi u avionu i 11 u škotskom selu na koje se zrakoplov srušio; počinitelj atentata al-Megrahi pušten je iz britanskog zatvora u Libiju 2009. jer je Britanija tada htjela intenzivirati odnose s GadafijemON JE IMAO I POSEBNU MISIJU da u ime Francuske uspostavi javni kontakt s vođama pobune, čije je djelovanje trebao prvo na terenu provjeriti, a potom i predstaviti javnosti. Lévy je inače lijevih političkih pogleda, ali je svejedno proteklih godina razvio vrlo bliske odnose, čak i prijateljstvo s francuskim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem. Lévy je, ne samo uspostavio javni kontakt s vođama pobune, nego je i aranžirao da 10. ožujka vođe pobune dođu na sastanak sa Sarkozyjem u Pariz. Na sastanku u Parizu bio je i Lévy koji je uvjerio Sarkozyja da francuska vlada odmah prizna pobunjeničku vladu iz Bengazija. To je Sarkozy i učinio uopće se ne konzultirajući sa svojim novim ministrom vanjskih poslova Alainom Juppéom, koji nije bio na tom ključnom sastanku nego je boravio u Bruxellesu. Francuska javnost pozdravlja sve veći francuski angažman u Libiji, pa je zahvaljujući tome u posljednje doba porasla popularnost inače vrlo nepopularnom Sarkozyju. No u medijima se čuju i kritike na način kako se vodi francuska politika prema Libiji tim neformalnim, tajnim kanalima, preko osoba kao što su Mismari i Lévy, a ne putem vladinih institucija.