Srećko JurdanaIshod izbora predestiniran je i dileme tu više nema, kategorički je zadnjih dana poručio naciji (šef HNS-a) Radimir Čačić. Pobijedit će “kukuriku koalicija” u kojoj glavne uloge igraju SDP i HNS. Vodeća stranka u toj koaliciji – SDP, dakle – iznjedrit će premijera (tj. Zorana Milanovića), predvodnik HNS-a postat će potpredsjednik Vlade i glavni ekonomist u državi. Potonji je evidentno gospodin Čačić, kojeg je Mađarska – čini se – abolirala od sankcija za prometnu nesreću (zbog dobrosusjedskih odnosa nesumnjivo, da ne bi proizvela suvišne komplikacije na bliskom hrvatskom terenu). U povodu predočenog, nimalo pitijskog proročanstva može se primijetiti da je gospodin Čačić agresivno pokušao apsolutizirati hrvatsku političku perspektivu upravo u trenutku kad se ona počela blago relativizirati. Nakon njegove zadnje autonomne intervencije na hrvatskom tržištu kapitala, u javnosti se počelo učestalo govoriti o (guverneru HNB-a) Željku Rohatinskom kao mogućem izbornom kandidatu za neki od vodećih položaja u državi, što je – spiritistički rečeno – primjetno uzburkalo duhove i kod vlasti i kod oporbe.

ROHATINSKI SAMO KAO DIRIGENT ORKESTRA

Čačić je u ime oporbe osjetio potrebu da podsjeti glasače kako su stvari već riješene, a slične skrivene strahove Vlade izrazio je list Vjesnik, njezino službeno glasilo, koji je gospodina Rohatinskog pokušao odvratiti od političkoga angažmana uvodnim tekstom pod znakovitim naslovom “Rohatinski i politika: četiri razloga protiv i nijedan za”. Da guverner HNB-a nema nikakvoga razloga za uključivanje u aktivnu političku sferu, to je nesumnjivo poruka od samog HDZ-a, tj. premijerke osobno. Kad se znakovi nervoze zbog promicanja jednog profila pojave i kod vlasti i kod alternative, jasno je da u tom profilu postoji visoki ugrožavajući potencijal. Gospodin Rohatinski trenutno šuti, no Jadranka Kosor, Milanović, Čačić i drugi gospodari scene s razlogom strahuju da bi mogao uzdrmati svjetove, odnosno njihove interesne sfere, ako u jednom trenutku odluči aktivno politički progovoriti. Moglo se pretpostaviti da gospodin Rohatinski ne će osobno komentirati medijske spekulacije o mogućnosti izlaska na izbore na listi HSLS-a. Njegova firma – Hrvatska narodna banka – kratko je priopćila da čovjek do daljnjega ostaje to što trenutno jest. Drugo se od njega ne treba ni očekivati: bilo kakva obznana ulaska u aktivan politički angažman kompromitirala bi njegovu aktualnu poziciju (guvernera HNB-a). To ne znači, dakako, da on ne važe situaciju, zadržavajući mogućnost da u optimalnom trenutku donese nekakvu pozitivnu odluku. Istaknuli smo već na ovome mjestu da bi se njegov ulazak u politiku pokazao kao faktor motivirajućeg iznenađenja na nacionalnoj sceni, godinama paraliziranoj neproduktivnom bipolarnošću na liniji HDZ – SDP (uz varijabilne saveznike, i intelektualnu prisutnost ponešto starmalog HNS-a koji se nikako ne uspijeva razviti do samostalnog entiteta oslobođenog potrebe za tutorstvom). Pitanje je, dakako, u kojoj bi formi gospodin Rohatinski mogao najbolje artikulirati svoj (za sada hipotetski) ulazak u aktivnu politiku. U HSLS-u imaju vrlo jasan motiv za njegovo privlačenje u svoje redove: pokušavaju se izreklamirati kao uvjerljiva “treća opcija” no birački status nije im naročit, i bez građanskog lika sa snažnim javnim odjekom – nekoga poput gospodina Rohatinskog - teško će izboriti i prelazak izbornog praga. Za samog Rohatinskog situacija nije ni približno toliko pravocrtna. Priključenjem na listu HSLS-a dio svoga autoriteta darovao bi stranci, ali zauzvrat vjerojatno ne bi dobio mjesto premijera. Na nesreću nacije, stvari su tu poprilično zabetonirane. Premijer će, po običaju, postati šef stranke koja osvoji najviše glasova, odnosno najjače stranke u pobjedničkoj koaliciji, a časni HSLS ni s Rohatinskim u redovima ne može na to računati. Ugledna financijaška pozicija u eventualnoj Milanovićevoj vladi bila bi za gospodina Rohatinskog optimalna dobit od političkoga angažmana u nezavisnom HSLS-u, s tim da bi zbog te dobiti morao preliminarno napustiti mjesto guvernera HNB-a, i pripremiti se usput na podjelu psihološkoga tereta s ljudima prema kojima je objektivno rezerviran. To je u suprotnosti s njegovom osobnom aurom. Gospodin Rohatinski smatra da je najjači financijsko-ekonomski stručnjak u državi, i dojam je promatrača da bi u operativnu politiku po definiciji ušao zato da postane dirigent orkestra, a ne treća, druga, ili čak prva violina.

IZVLAČENJE BUDIŠE IZ PENZIJE

I kontekst djelovanja koji HSLS nudi gospodinu Rohatinskom, postao je u međuvremenu poprilično suspektan. Šef HSLS-a Darinko Kosor izvukao je iz rukava, odnosno penzije, aduta imenom Dražen Budiša, kojeg navodno želi postaviti na vrh jedne od izbornih listi, i reafirmirati ga u općem smislu kao stranačkoga zastavnika. Kad je riječ o gospodinu Budiši, on je time nesumnjivo dočekao svoj žuđeni renesansni uzgon. Za povratak u političku arenu bori se na razne načine praktično od trenutka kad je iz nje “definitivno” otišao (u hobističke poljoprivrednike). Preko naciljanih intervjua u populističkim novinama periodički je opisivao svoje izvanpolitičke ili svjetovne aktivnosti kao da se radi o thrilleru bez premca (konstruktivno rovanje po vrtu, duhovna komunikologija s bespućima povijesne zbiljnosti, strukovno i nacionalno iznimno plodotvorna arhivska prebiranja po starohrvatskim tiskovinama), počešće je oštro kritizirao predsjednika države zbog nedovoljnog hrvatstva, sondirao teren, bacao parangale, i nadao se u sebi da će ga nostalgični narod jednom pozvati da se vrati, pošto ne može izdržati bez njegove patriotske vidovitosti.

SCENA JE ZA ROHATINSKOG NEPOVOLJNA

Fatalist će zaključiti da je narod na kraju ipak pozitivno reagirao na te bioenergetske apele, preko nadahnutoga lika Darinka Kosora koji je upravo Budišu odlučio uvrstiti među vodeće preporodne faktore u HSLS-u. “Nova snaga” ponovno je u akciji. Kad se zadnji put pokušao u politici predstaviti kao spomenuta “nova snaga”, gospodin Budiša naglo je otišao u zapećak i za sobom povukao sve svoje partnere. Ista sudbina očekuje ga i danas. Njegova tuđmanonostalgija - jedino s čim vjeruje da može biti konkurentan – predstavlja politički arhaizam, deplasiran po formi i sadržaju, koji će HSLS odvesti ravno u propast. Izigravati građansku “treću opciju” s nacionalnim ikonografom i tuđmanofilom kao mamcem za publiku, doista je maštovit pothvat. Nejasno je kako bi se gospodin Rohatinski mogao uklopiti u taj originalan koncept. Na drugoj strani, Rohatinskog se vrlo teško može zamisliti u položaju vođe nekakve nezavisne skupine poduzetnih reformatora, koji će samostalno krenuti u predizbornu ofenzivu. Za realizaciju njegovih potencijalnih pretenzija potrebna mu je građanska stranka, HSLS možda, ali ta stranka – kako vidimo - vuče kontradiktorne poteze koji će drastično oslabiti njegovu motivaciju. Bilo bi dobro za Hrvatsku da se profil poput gospodina Rohatinskog uključi u borbu za vlast, ali scena je nažalost definirana nepovoljno: oni koji bi mu mogli osigurati primjerenu infrastrukturu, nisu tome skloni, a oni koji su skloni, nisu za to sposobni.