Vedrana RudanDrage moje uši, sada nas je već preko tisuću. Nitko od nas pojma nema kako će skupiti lovu za iduću ratu u švicarcima. Gledam naše prosvjede, raduje me kad se ljudi valjaju hrvatskim ulicama, jedini smo u „regiji“ koji dižemo glas. Protiv koga? „Dole Jaca“, „Dole pijani Šeks“, „Dole lopovski HDZ“... Trubi se, urla u megafon, ponekad netko od prosvjednika ima priliku reći na teve što misli o lopinama iz Hadezea, Esdepea, Haenesa, sindikata i ostalih mrskih udruga. Vrište ljudi sretni što se i njihov glas, najzad, čuje. U kolonama nema profesionalnih hrvatskih analitičara kojima ni jedna tema nije strana, primjerice Puhovskoga, Severa, Letice i njima sličnih. Poznati glumci koji su se u Varšavskoj tako glasno drali uvukli su se u mišju rupu. Boje se.

NE MOŽEŠ danas urlati dolje Esdepe, a narod to čini, kad ćeš, kad pobijedi Esdepe, izgubiti kakvu gažicu, poslić ili te neće zvati na teve koja će tada biti esdepeovska. Zato se za slobodu na ulici bori sirotinja koja i inače nema što izgubiti. Među njom ima na stotine nas ušiju koje pokušavamo onima koji stupaju pokraj nas uzalud objasniti da hrvatski problem nisu ni „Jaca“ ni „pijani Šeks“, ni „lažljivac Hebrang“... „Jaca“, „Pijanac“ i „Lažljivac“ ni o čemu ne odlučuju. Položaj na kome jesu omogućio im je da za sebe ukradu atraktivne nekretnine, lovu, mogućnost da se voze u skupim automobilima na naš račun, da laprdaju besmislice u Saboru, da polažu vijence na grobove junaka koji su poginuli da bi se oni dvadeset godina cerekali... Da, navodno, ljubavnika imenuju ministrom... Ali, ruku na srce, vladaju li ovom zemljom baš ti opskurni likovi? A što je s Todorićem? Kako njemu urlati pod prozorom? Dvorac u kome živi okružen je dubokim kanalom punim prljave vode, a između nas i njega postoji most koji se u frci diže. Vojska robova uvijek je spremna na neprijatelja, kad bi se kojim slučajem približio zidinama, izliti tone vrućeg ulja, onog iz Konzuma koje je na „akciji“. Prosvjednici ne urlaju ni pred zgradom u kojoj živi Rohatinski. Ne znaju da li je na staroj adresi ili se preselio u vilu. Da znaju gdje je otišli bi mu pod prozore i urlali, Rohija za predsjednika Očito, narodu nije jasno da su naš jedini problem banke i bankari. Još kad su vješti poput Rohatinskoga koji u ime "naroda" čuda čini, ali ih narodu nikad ne objašnjava...

GOSPODIN KOJI je na čelu „narodne“ banke po zakonu ima pravo svoje odluke objašnjavati samo njuškama po vlastitom izboru. Osnovala sam udrugu UŠ da bih onima koji ne kuže, mi članovi znamo istinu, objavila u kom grmu leži zec. Ali tko sam ja? Ogorčena gospođa koja je spremna otići pred svoju i vašu banku, sačekati Rohatinskoga iza ugla, uhvatiti ga za vrat i prosiktati, stari, budi suvisliji, reci nam što radiš sa našom lovom? Vidite, moje su namjere konkretne i vrijedne svake hvale. Mogu li ja to sama? U Hrvatskoj živi oko četiri milijuna ljudi, a prosvjeduje nekoliko tisuća. Sve te tisuće vide problem u političarima. Koliko ljudi zna što nam čine banke i krupni kapitalisti? Stotinu? Pedeset? Živim u Rijeci, gradu koji je od Todorićevog dvorca u Medveji u kome ne živi udaljen tridesetak kilometara. Dvorac je vrijedan nekoliko milijuna eura. Rođena sam u Opatiji, dvorac sam doživljavala kao skulpturu, dio svoga života, spomenik ljepoti. Nikad mi nije palo na pamet da bi u njega mogla provaliti tako strašna družba. Pa ipak se to dogodilo. Što mogu učiniti? Dvorac od ceste dijeli kapija, da i želim pred nekim od zatvorenih prozora urlati, dolje Konzum, Todoriću lopove, ne bih mogla. A, nekako, izgubila sam i želju. Što bih postigla galamom? Uhitili bi me zbog narušavanja javnog reda i mira, u pritvoru mi ne bi dali lijekove, liječnik tamo svraća jednom tjedno, krepala bih u nekom sobičku u društvu jedne ili dviju kurvi koje su postale kurve jer su pokušavale vraćati kredit u švicarcima. Pitam ja vas, možemo li išta promijeniti ako nam nije jasno tko je neprijatelj? Možemo li išta promijeniti ako nam postane jasno tko je neprijatelj? Amerikanci koji u kapitalizmu skapavaju duže od nas znaju istinu. I oni su na cesti. Pola milijuna Britanaca urla i nosi transparente "kapitalizam ubija", ali se ni tamo ništa ne mijenja.

ČAK I PREFINI Japanci nose transparente, malo kasno, protiv kapitalista koji su im uvalili nuklearke ne vodeći računa ni o potresima ni o velikim valovima. Diljem svijeta narod vrišti, a političari, sluge kapitala, opušteno donose zakone koji sirotinju utapaju u sve veće i veće dugove. Zato vam, drage moje uši, već neko vrijeme ne pišem. Posustala sam. Ubi me i tuga i rata. Ne vidim izlaz, vjerujem u nasilje, ali nasilnika u Hrvatskoj nema. Tko je od nas spreman sastaviti grupu od pedeset ljudi i usred dana provaliti u bilo koju banku i urlati protiv banaka koje su nam život pretvorile u pakao? Eto vidite. Nemamo mi vremena za revoluciju. Treba crnčiti da bi se platila rata. Ipak, u posljednje sam vrijeme nekako sretnija. Nismo mi građani Hrvatske ostali bez svake nade. Imamo elektranu Krško. Kad krene gorjeti njena će svjetlost obasjati i naše bogataše, i njihovu djecu i njihove unuke. U prirodi postoji ravnoteža. To je Pirova pobjeda? I mi ćemo crknuti. Mi ćemo crknuti? Oni će crknuti, mi ćemo se spasiti.