Objavljeno u Nacionalu br. 802, 2011-03-29

Autor: Nina Ožegović

Ima li života poslije tranzicije?

Tom predstavom tandem Šnajder – Banović zapravo je otvorio “utrobu hrvatskog društva” i kazališnim sredstvima ispričao priču o nezaposlenosti, radnicima na čekanju, privatizacijskoj pljački, rasprodaji tvornica za jednu kunu, tajkunizaciji Hrvatske...

Glavne uloge tumače Leona Paraminski i Mladen Vasary Glavne uloge tumače Leona Paraminski i Mladen Vasary U varaždinskom HNK u petak, 1. travnja, održat će se praizvedba provokativnog teksta suvremenog dramatičara i nekadašnjeg disidenta Slobodana Šnajdera “Enciklopedija izgubljenog vremena” u režiji Snježane Banović, koji govori o najtraumatičnijim točkama hrvatske stvarnosti u zadnjih 20 godina. Taj Šnajderov tekst je nagrađen priznanjem Marin Držić, a moglo bi ga se opisati kao djelo koje postavlja dva ključna pitanja – “Ima li života nakon privatizacije?” te “Zašto živote provodimo čekajući i tako na zastrašujući način gubimo vrijeme?” U predstavi sudjeluje, uz varaždinski ansambl predvođen Leonom Paraminski, i gost iz Zagreba Mladen Vasary, scenu je osmislila Dinka Jeričević, kostime Dženisa Pecotić, muziku je napisao Mate Matišić, a dramaturg je Darko Lukić.

Snježana Banović kaže da je taj Šnajderov tekst “slojeviti suvremeni mirakul” u kojem se na mnoga strašna pitanja, kroz kabaret, pjesmu, satiru i grotesku, daju još strašniji odgovori. Tom predstavom tandem Šnajder – Banović zapravo je otvorio “utrobu hrvatskog društva” i kazališnim sredstvima ispričao priču o nezaposlenosti, radnicima na čekanju, privatizacijskoj pljački, rasprodaji tvrnica za jednu kunu, tajkunizaciji Hrvatske, Crkvi, Bogu, položaju Srba u Hrvatskoj i ubojstvu bivšeg sindikalnog vođe na kućnom pragu Milanu Krivokući. Dramaturg Darko Lukić je rekao kako Šnajderov tekst ima dvije razine, a u središtu je Gregor Samsa, radnik Željezare, koji dobiva “drugu priliku”.

Na prvoj razini je riječ o uzbudljivoj priči o njegovoj obitelji, koju čine tri generacije - radnici izgubljeni u tranziciji, njihova djeca izgubljena u rasprodajama kapitalističke jeftine robe, te njihova djeca, koja su poput današnjih “facebook revolucionara”. Na drugoj razini tekst je prožet brojnim intelektualnim referencama i književnim asocijacijama, te šiframa, kaže Lukić, tako da zapravo “razgovara” s piscima kao što su Danilo Kiš, Danilo Harms i Aleksandar Vvedenski.

Redateljica je svjesna da Šnajdera mnogi redatelji doživljavaju kao teškog i hermetičnog pisca, no ona smatra da mu je mnogo teže pronaći pozornicu koja ga u Hrvatskoj želi primiti. “Kad je konačno i dobijete zaslugom hrabrih i pametnih, u režiji samo morate naći formulu za hvatanje svega onoga neuhvatljivoga čega zapravo nema u njegovu tekstu jer to zapravo čini najveću magiju kazališta”, rekla je Snježana Banović.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika