Objavljeno u Nacionalu br. 373, 2003-01-08

Autor: Jasna Babić

Slučaj Pašalić - Pukanić

U Hrvatskoj obnovljen verbalni delikt

Sutkinja Jasna Smiljanić, sutkinja Općinskog suda u Zagrebu, kaznila je Ivu Pukanića, većinskog vlasnika i bivšeg glavnog urednika Nacionala, s dva mjeseca zatvora, uvjetno na godinu dana, zbog toga što je 'ozbiljno prijetio da će uništiti društveni polažaj Ivića Pašalića'

Ivo Pukanić, kriv je zato što je Nacionalovim novinarima, bez cenzure, dopustio njihovo autorsko viđenje i prezentaciju Pašalićeva lika i djelaIvo Pukanić, kriv je zato što je Nacionalovim novinarima, bez cenzure, dopustio njihovo autorsko viđenje i prezentaciju Pašalićeva lika i djelaPresudom protiv Ive Pukanića, većinskog vlasnika i bivšeg glavnog urednika Nacionala, od 23. prosinca 2002. u Hrvatskoj je obnovljen politički verbalni delikt, jedan od temeljnih instituta totalitarne države. Odlukom koja nije zabilježena u povijesti domaćeg sudstva, Jasna Smiljanić, sutkinja Općinskog suda u Zagrebu, kaznila je Pukanića na dva mjeseca zatvora jer je Iviću Pašaliću, nekadašnjem političkom savjetniku predsjednika Franje Tuđmana, kako u presudi stoji, “ozbiljno prijetio da će uništiti njegov društveni položaj”. Prema istoj presudi, dvomjesečnu robiju Pukanić može izbjeći samo na jedan način: ako se na Nacionalovim stranicama sljedećih godinu dana o Iviću Pašaliću, sada predsjedniku Hrvatskog bloka, ne objavi ni jedan kritički tekst. Drugim riječima, nije samo Pukaniću zabranjeno pisati o Pašalićevim prošlim i sadašnjim zlodjelima, nego Pukanić mora u tome spriječiti i svakog novinara Nacionala. U suprotnom, za tekstove svojih kolega i uposlenika on osobno iskusit će drastične sankcije.

Da pravosudni slučaj bude još apsurdniji, sutkinja Smiljanić takvu presudu nije donijela na osnovi Pašalićeve privatne tužbe nego službenog optužnog prijedloga Državnog odvjetništva. Kao inkriminirajući dokaz o Pukanićevu ugrožavanju Pašalićeva društvenog položaja, isto Državno odvjetništvo priložilo je sudu fotokopije svih Nacionalovih tekstova između siječnja 2000. i travnja 2001. kojima se opisuje kako je sadašnji predsjednik Hrvatskog bloka iza kulisa upravljao HDZ-ovim obavještajnim podzemljem, sklapao tajne ortačke ugovore za pljačku Dubrovačke banke, predvodio frakcijske obračune protiv vlastitih stranačkih kolega, sudjelovao u pripremama bijega Mladena Naletilića Tute iz zagrebačkog pritvora, uzurpirao svoju funkciju predsjednikova savjetnika, manipulirao teško bolesnim Tuđmanom… Premda Pukanić čak nije autor ni jednog od tih napisa, postao je predmet kaznenog progona po nekoj vrsti “zapovjedne odgovornosti” glavnog urednika koja u ovom slučaju znači: kriv je zato što je Nacionalovim novinarima, bez cenzure, dopustio njihovo autorsko viđenje i prezentaciju Pašalićeva lika i djela. Utoliko se verbalni delikt u Hrvatskoj – i to nakon 12 godina, navodno, demokratskog i višestranačkog života – obnovio čak u mnogo drastičnijoj formi nego u doba komunističkog režima. U vrijeme jednopartijske SFRJ za medijsko oskvrnuće društvenog ugleda nekog bogomdanog političara kazneno su mogli odgovarati pojedini novinari za vlastite članke, a nipošto izdavač ili glavni urednik za cijeli serijal tuđih novinarskih mišljenja.

Povod za Pukanićev kazneni progon počeo je, također, pred Općinskim sudom u Zagrebu. Zbog jedne od njegovih kolumni objavljenih u Nacionalu tijekom 2000., Pašalić je tužio za klevetu Srećka Jurdanu. Uslijedio je standardni sudski postupak u kojem je Pukanić 26. siječnja 2001. nastupio kao Jurdanin svjedok obrane. Dok je Pukanić objašnjavao da su činjenice iz tužene kolumne potpuno točne i dokumentirane, Pašalić se, sjedeći na stolici iza njegovih leđa, nasmijao podrugljivo i dovoljno glasno da ga Pukanić čuje. “Recite Pašaliću da se ne smije. Ja ću ga doći glave jer je lopov i smeće”, reagirao je ljutito Pukanić, obraćajući se Pašalićevu odvjetniku Anti Vukorepi. “On prijeti mom klijentu, jeste li ga čuli?”, upozorio je Vukorepa sutkinju Miličević koja je vodila glavnu raspravu. “Nisam čula”, uzvratila je sutkinja. “Ponovit ću što sam rekao i neka to uđe u zapisnik: Pašalić je lopov i smeće i ja ću ga doći glave”, rekao je Pukanić glasnije i razgovjetnije da bi daktilografkinja-zapisničarka točno zabilježila njegove riječi.

Prema vlastitom priznanju, Pašalić tu izjavu nije shvatio kao prijetnju fizičkom likvidacijom, savršeno svjestan da je klasičnom frazom “doći glave” Pukanić najavio njegovu eliminaciju s političke scene. Kako je javno poznato, to se u međuvremenu i dogodilo. Kao jedna od većih crnih mrlja u povijesti HDZ-a, Pašalić je izbačen iz stranke koja je vladala Hrvatskom do parlamentarnih izbora u siječnju 2000. A njegov Hrvatski blok, novoosnovana stranka nostalgičnih i regresivnih desničara, kako pokazuju ispitivanja javnog mnijenja, ima vrlo male šanse da na sljedećim izborima postigne značajnije rezultate. Dakle, nakon neograničene političke moći, Pašalić se doista transformirao u političkog marginalca ili, metaforički rečeno, političkog mrtvaca. Ako je Nacional pridonio da se raskrinka mračno lice nekadašnjeg Tuđmanova političkog savjetnika koji je sudbinu nacije kreirao prema osobnim financijskim i političkim interesima, onda to znači da je obavio svoju primarnu medijsku i društvenu ulogu, zbog koje, po definiciji, postoji.

Podnoseći kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Pašalić je jasno eksplicirao da je rečenica kojom mu Pukanić obećava skidanje glave samo povod za kriminalizaciju jednogodišnjeg Nacionalova opusa o njegovoj ulozi u hrvatskoj politici. Koliko god ta kaznena prijava svjedočila da Pašalić sebe vidi u mnogo ljepšem svjetlu od Nacionalovih novinara, političko samouljepšavanje njegovo je osobno pravo, kao što je dužnost novinara da iznosi činjenice koje ukazuju na aktere javnoga života bez kozmetičkih zahvata. Zbog takvih konflikata političara i novinara postoje privatne tužbe za uvredu i klevetu; Pašalić je taj institut, s manje ili više uspjeha, obilato i koristio.

Skandal je, međutim, sadržan u tome da je ovaj put izostala privatna tužba. Pašalić je protiv Ive Pukanića podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu “za prijetnju njegovu društvenog ugledu”, koje je potom na sebe preuzelo progon u ime Države, kao da je riječ o nacionalnoj diskriminaciji, prijetnji ubojstvom ili barem batinama. Doduše, bilo je to u eri državnoodvjetničke vrhovne vlasti Radovana Ortynskog koji je u tome našao dobar povod za osobnu osvetu: Nacional nije demistificirao samo Pašalićevu lažnu “državotvornost”, nego i antimafijaške dosege razvikanog “hrvatskog Eliota Nessa”.

Dakle, na Pašalićevu inicijativu Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu Nacionalove tekstove uvrstilo je u ključni dokazni materijal da je Pukanić – sasvim doslovno – počinio teško kažnjivo djelo napada na građanske i ljudske slobode Ivića Pašalića, čija egzistencija bitno ovisi o njegovoj pozitivnoj društvenoj reputaciji, bez obzira je li ona proizvod licemjerja i laži, ili stvarnih vrlina i zasluga. Presudom sutkinje Smiljanić kojom je ista kvalifikacija uzdignuta do pravosudnog načela, izumljen je novi trik za službenu medijsku cenzuru i nedodirljivosti tobožnjih političkih velikana. Ako, naime, “slučaj Pukanić” postane opći državnoodvjetnički i sudbeni orijentir, u Hrvatskoj , nakon Pukanićeva kažnjavanja za Nacionalov verbalni delikt, valja očekivati još veći procvat nekažnjenih političkih zločina, zloupotreba i očitih prijevara.

Glavna rasprava u postupku Općinskog državnog odvjetništva protiv Ive Pukanića započela je 20.rujna 2002., a, za razliku od svih ubojstava, ratnih zločina i pljački koje se godinama vuku po sudskim ladicama, ovaj put suđenje je okončano nakon samo tri mjeseca, 19. prosinca iste godine. Predstavnik Općinskog državnog odvjetništva koje je progon Ive Pukanića preuzelo u ime Države, nije se pojavio doslovce ni na jednom ročištu, prepuštajući faktički da optužni prijedlog zastupa i obrazlaže Pašalićev privatni odvjetnik Vukorepa. Privatni odvjetnik dao je čak završnu riječ umjesto općinskog državnog odvjetnika. Sam Pašalić nastupio je u ulozi ugroženog oštećenika i svjedoka. Objašnjavajući na koji je način doživio Pukanićevu prijetnju u kojoj se spominje njegova glava, Pašalić je ponovio da se nije uplašio ni batina ni ubojstva. Rekao je ovo: “Shvatio sam ovakav izričaj prijetnjom, obzirom da mene okrivljeni u svom tjedniku Nacional sustavno diskreditira iznoseći niz kleveta na koje sam ja reagirao u nekoliko privatnih tužbi, a radi se kako o političkoj diskreditaciji, tako i obiteljskoj i mene kao čovjeka, u niz brojeva tjednika Nacional.” Tome je nešto kasnije dodao da je Pukanić zloupotrijebio moć medija, opasnije i ubojitije od oružja.

Pukanić nije poricao da se Nacional sustavno bavio Ivićem Pašalićem na vrhuncu njegove moći. Također nije nijekao da je pred sutkinjom Milićević čak dva puta izjavio da će Pašalića doći glave jer je lopov i smeće. Priznao je da je tom gnjevnom rečenicom prekršio pravila doličnog ponašanja pred sudom, ali nipošto nije bio spreman prihvatiti optužbu da je ugrozio ljudske i građanske slobode i prava političara Ivića Pašalića, kojeg se, zbog njegova moralno-društvenog profila i potpuno srozanog ugleda odrekla čak i vlastita stranka.

“Ja smatram svoje stavove ispravnima, to je moje mišljenje o Iviću Pašaliću i ja ću i dalje nastaviti pisati o činjenicama koje znam i iza kojih stojim. Jedino mi je žao što ja nisam došao Pašaliću glave jer su me u tome preduhitrili Sanader, Glavaš i Šeks”, rekao je, među ostalim, Ivo Pukanić u svojoj obrani.

Sutkinja Smiljanić pregledala je dokazni materijal Općinskog državnog odvjetništva koji se sastojao od svih Nacionalovih članaka i Jurdaninih kolumni o Iviću Pašaliću tijekom 2000. i 2001. Ne baveći se pitanjem jesu li u njima izneseni točni podaci, iznosi li se istina o Pašalićevu političkom djelovanju ili ne, sutkinja je samo na osnovi pobrojanih tekstova i naslova zaključila kako je društveni ugled oštećenika doista žalosno srozan. Tako je i Pukanićevu izjavu u privatnom postupku protiv Jurdane interpretirala kao ozbiljnu prijetnju daljnjim rušenjem Pašalićeve javne reputacije. Sutkinja Smiljanić potpuno se, dakle, solidarizirala s Pašalićevom tezom da je oružani napad mnogo bezazleniji krimen od medijskog nasrtaja na javni ugled osobe koja se politikom bavi isključivo zbog tri razloga. Prvo: jer kao političar dobiva veću plaću za manje rada. Drugo: jer zadovoljava svoju strast za moći. I treće: jer bi bez političke funkcije ostao anonimni provincijski liječnik opće prakse iz Zagorja, tko zna kakvog profesionalnog i društvenog ugleda. Ovako pak Pašalić ima čvrsta jamstva da će njegov dobar glas štititi aparat hrvatskog pravosuđa, i to mnogo gorljivije od bagatelno jeftinog života “malog”, apolitičkog čovjeka koji je usto još i njegova višegodišnja politička žrtva.

Sutkinja Smiljanić još nije obrazložila svoju presudu, što pravni stručnjaci nestrpljivo iščekuju. Budući da je njena odluka inventivna obnova starog verbalnog delikta, očekuje se da će i njezini argumenti biti podjednako neočekivani i originalni.

Vezane vijesti

Matanić i Mafalani pravomoćno osuđeni za Pukanićevo ubojstvo

Matanić i Mafalani pravomoćno osuđeni za Pukanićevo ubojstvo

Vrhovni sud potvrdio je osuđujuću presudu Luki Mataniću i Amiru Mafalaniju zbog sudjelovanja u ubojstvu suvlasnika "Nacionala" Ive Pukanića, a od… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika