Njemački veleposlanik u Zagrebu Gebhardt WeissNjemački veleposlanik u Zagrebu Gebhardt Weiss na neuobičajeni je način ovih dana poslao poruku ohrabrenja naporima vlade Ivice Račana da ubrza proces pridruživanja Hrvatske EU. U Vjesniku je u dva nastavka iznio prijedloge što Zagreb mora učiniti da iskoristi svoje europske šanse te da 2003. za Hrvatsku, kao što je istaknuo, postane europska godina. Na početku razgovora zanimalo nas je što je veleposlanika Weissa ponukalo da se obrati hrvatskoj javnosti.

Za prijem u EU presudna je individualna sposobnost svake države: regionalni pristup je neprihvatljiv jer bi tako Hrvatska postala talac događaja na koje ne može utjecati Njemačka će podupirati sve mjere koje hrvatska vlada poduzima na putu u Europsku uniju Začuđujuća je energija kojom se u Hrvatskoj dramatiziraju problemi: nedovoljno se uvažava ono što je postignuto, a posebno se ne uspoređuje sadašnja ostvarenja s onim što je ova vlast naslijedila “Pokušao sam usporediti situaciju u obje Njemačke 1989. prije uspostave njemačkog jedinstva i situacije u Hrvatskoj uoči njenog pristupanja u EU. Zaključio sam da ta usporedba daje cijeli niz ohrabrujućih signala za Hrvatsku. Bez obzira na specifične teškoće, probleme i izazove koji stoje na putu Hrvatske u EU, njen put prema europskim integracijama neusporedivo je lakši nego li je bio put Njemačke u EU. Pred Njemačkom su krajem osamdesetih bila dva zadatka: prvo je valjalo ujediniti istočnu i zapadnu Njemačku, a potom je tu novu državu trebalo integrirati u EU. Tada se, koristeći se povijesnom prigodom koja nam je pružena, 17 milijuna bivših stanovnika DDR-a moralo u velikoj brzini prevesti u novu, zajedničku državu, što automatski implicira i transfer acquis communautairea. Uvjeren sam da tijela državne vlasti u Hrvatskoj također mogu s uspjehom ostvariti slične promjene već i zbog toga što nisu pod vremenskim pritiskom. Pritom je odlučujuće pitanje ostvarenje povjerenja susjeda i Europe. Bez ofenzivne strategije izgradnje povjerenja, svako birokratsko ubrzavanje tempa priključivanja ne će dati prave rezultate. Ohrabruje što je Hrvatska, kada je riječ o osnovnim čimbenicima te strategije, na pravome putu. To načelno vrijedi za mnoga pitanja, od suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine, nastojanja da se izgrade dobrosusjedski odnosi, do područja zaštite manjina, ostvarivanja povratka izbjeglica i prognanika, obnove i vraćanja imovine, izgradnje pravne države i pravosudne reforme. Neke od tih reformi iziskuju naravno više vremena, no ohrabruje to što nedavno doneseni Zakon o manjinama svrstava Hrvatsku po tom pitanju u sam europski vrh. Ako se oko svih tih tema uspostavi pravi nacionalni konsenzus, onda nemam nikakvih dvojbi da će Hrvatska u svemu tomu i uspjeti.

NACIONAL: Nije li zbog slučajeva generala Ante Gotovine i Janka Bobetka došlo do usporavanja procesa približavanja Zagreba EU? – Ti fenomeni doveli su do stanovitog usporavanja, no dosljedna politika koja se temelji na nacionalnom konsenzusu, može nadoknaditi vrijeme koje se izgubilo. U rezoluciji o odlučnosti ulaska u EU koja je donesena u Saboru vidim jasan signal dobre volje.

NACIONAL: Dijele li i druge članice EU njemački optimizam glede prijema Hrvatske u EU? – Bilo bi veoma čudno i za mene iznenađujuće kada bi svi o tomu imali isto mišljenje. U takvim povijesno presudnim trenucima u politici uvijek ima optimista, sumnjičavaca, pesimista. Podsjetio bih na njemački primjer. Postojala je cijela lepeza mišljenja, od optimista do pesimista, kada su se razmatrale mogućnosti njemačkog ujedinjenja i s tim u vezi ulaska u EU i NATO. U slučaju Hrvatske, koji se u nekim dimenzijama razlikuje od njemačkog slučaja, bit će vrlo važno da optimisti potvrde svoj entuzijazam jasnom politikom izgradnje povjerenja. Samo takvom politikom Hrvatska može razuvjeriti pesimiste i skeptike.

NACIONAL: Na čemu temeljite tvrdnje da je Hrvatska 2003., kada je riječ o ulasku u EU, u neusporedivo povoljnijem položaju od Njemačke 1989. godine? – Tadašnja njemačka slabija početna pozicija bila je posljedica povijesnih okolnosti, prije svega zbog njene zločinačke politike u doba nacizma. To je bio strašan teret za Njemačku, ali i Europu. U Europi je postojao strah od snažne, ujedinjene Njemačke, sumnje u prave namjere i ciljeve takve nove države. Stoga su neki smatrali da je bolje da ona i dalje ostane podijeljenom. Bojazni od ujedinjene Njemačke i njenog utjecaja povijesno su bile razumljive. S obzirom na to mi smo morali dati vrlo jasne odgovore i to na dvije razine. I u tomu ima dodirnih točaka sa sadašnjom hrvatskom situacijom. Kao prvo, na unutarnjopolitičkoj razini morali smo dokazati da će Njemačka biti stabilna, pravna i ustavna država. Ako se prisjetite veličine DDR-a i njegovih 17 milijuna ljudi, možete samo zamisliti kako je to bio težak zadatak. Na vanjskopolitičkoj razini morali smo dokazati da ćemo voditi politiku dobrih odnosa sa susjedima i ostalim partnerima, da ćemo promicati vrijednosti suradnje uvažavajući pritom prvenstvo međunarodnog prava. Bez jasnih odgovora na ta dva temeljna pitanja ne bismo kao ujedinjena Njemačka ušli u EU i NATO. Tematska dodirna točka Njemačke s Hrvatskom vrlo je jednostavna: i Hrvatska mora utvrđivati pravnu i ustavnu državu, a na vanjskopolitičkom planu mora izgraditi sliku prihvatljive zemlje koja će apsolutno i bez rezerve uvažavati prvenstvo međunarodnog prava pa i u onim stvarima koje mogu biti opterećenje na unutarnjopolitičkoj razini. Samo se tako mogu stvoriti neophodni uvjeti i ispuniti europski zahtjevi za novi suživot država koji je u znaku sve snažnijih integracija. Nijedna država ne može sebi dopustiti da se ponaša kao da živi na nekom pustom otoku.

NACIONAL: Hrvatska ima djelomično problem i s lošim imidžom u Europi. Što valja učiniti da bi se izmijenila ta nepovoljna slika? – Vjerujem da se svaka država, kada je riječ o vanjskoj percepciji, bori s određenim problemima koji se tiču njenog imidža. Njemačku, primjerice, još uvijek opterećuju užasni događaji iz prošlosti, koji ni na koji način nisu povezani sa sadašnjim generacijama. Ne postoje međutim gotovi recepti kako riješiti taj problem, ali postoje iskustva koja pokazuju kako se taj loš imidž može nadvladati. Ponajprije dosljednim promicanjem politike izgradnje povjerenja i to posve neovisno o unutarnjim promjenama vlasti. Njemačka je na tom izgrađivanju povjerenja od pedesetih godina učinila iznimno mnogo. U povijesti svake države postoje odlučujući trenuci kada simbolično djelovanje može imati većeg učinka od nekog konkretnog poteza. Simboličnim djelovanjem mogu se odjednom ukloniti neke emocionalne kočnice i prepreke kod partnera.

NACIONAL: Na što mislite? – Pada mi na pamet gesta njemačkog kancelara Willyja Brandta koji je kleknuo na koljena i poklonio se žrtvama varšavskog geta. Kao imigrant u ono doba, Willy Brandt nije bio odgovoran za Hitlerove zločine, no on je zatražio oprost kao savezni kancelar. Drugi je primjer držanje za ruku francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda i njemačkog kancelara Helmutha Kohla. Na simboličan su način pokazali da su između dvije države prevladane razlike koje su u Prvom i Drugom svjetskom ratu dovele do pogibije nekoliko stotina tisuća Nijemaca i Francuza. Nakon pada Berlinskog zida postalo je jasno da Nijemci iz DDR-a također žele ujedinjenje Njemačke. Dok su na početku, u Leipzigu, demonstranti uzvikivali “mi smo narod”, u Dresdenu, kamo je došao kancelar Kohl, mase se već klicale “mi smo jedan narod”. Tada je Kohl održao nepripremljeni govor pred velikom masom građana i pred televizijskom kamerama koje su njegove riječi prenijele u Pariz, Washington, Moskvu, London… Kohl je pred međunarodnom javnosti potvrdio namjeru da vodi politiku izgradnje povjerenja i time je uklonio bojazni svijeta od njemačkog jedinstva. Umijeće vođenja politike nameće, kada se neka država nađe u takvim povijesnim situacijama, da njeni politički čelnici i na simboličnoj razini učine upečatljive korake. S obzirom da ste i sami rekli da Hrvatska još ima problema s imidžom, značajni simbolički iskoraci mogu biti od velike važnosti i pomoći.

NACIONAL: Može li činjenica da će Hrvatska zatražiti ubrzanje procesa pridruživanja u predizbornoj godini stvoriti u EU dojam da je riječ o predizbornom skupljanju političkih bodova? – Osobno sam pripravan ozbiljno shvatiti rezoluciju koja je prihvaćena u Saboru. Siguran sam da će ju pažljivo razmotriti sve ostale države članice EU. Uvjeren sam da će se svaka buduća Vlada u Hrvatskoj pridržavati načela rezolucije i da će korektno ispunjavati zadaće koje proizlaze iz nje. EU temelji svoje odnose s partnerima ne na osnovi političkih etiketa već na temelju njihova stvarnog djelovanja, a pritom se među inim radi o kontinuitetu u svezi s obvezama, među ostalim i onima iz Sporazuma o pridruživanju i stabilizaciji.

NACIONAL: U pojedinim društvenim slojevima u Hrvatskoj, primjerice u Katoličkoj crkvi, među ratnim veteranima pa i intelektualcima, postoji žestok otpor izvršavanja preuzetih međunarodnih obveza. Mogu li ti otpori usporiti približavanje Hrvatske EU? – Obilježje svake demokracije je da se o svim temama, bile one lake ili teške, vode javne rasprave te da dolazi do sučeljavanja i sukoba između različitih mišljenja i stajališta. Posve je prirodno da se oko nekih tema u državi uspostavi snažna, a ponekad samo tijesna većina. Po posljednjim raspravama koje se u Hrvatskoj rasplamsavaju na temu, primjerice, suradnje s haaškim sudom, mogu zaključiti da postoji većinsko raspoloženje za nastavak suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine. Proteklih tjedana moglo se zamijetiti da se čuje sve više razboritih glasova, odnosno da je ostvarena ohrabrujuća većina na političkoj sceni, uključujući i predstavnike oporbe, koji se zalažu za nastavak te suradnje.

NACIONAL: U Vjesniku ste postavili pitanje imaju li proeuropske snage utjecaja izvan Zagreba? Spomenuli ste i Vukovar kao grad koji može postati dobar ili loš primjer unutarnjih integracija? – To je vrlo važno pitanje. Politička Hrvatska, koja je na dojmljiv način demonstrirala želju da stupi u EU, koliko god to izgledalo teško, mora i na unutarnjem planu riješiti dvojbe i sporosti oko procesa integracija. Kada bi se u tomu uspjelo na terenu, kada bi jedan pozitivan signal o potrebi zajedničkog suživota došao, primjerice, iz Vukovara, bio bi to posebno dojmljiv čin za Hrvatsku i Europu. Vukovar je, naime, grad koji je ostao duboko upamćen u povijesnom pamćenju i savjesti europskih naroda.

NACIONAL: Po onomu što ste do sada kazali, premijer Račan, koji je najavio posjet Berlinu, zacijelo će dobiti potporu Njemačke za svoje europske inicijative? – Njemačka politika je u povodu nedavne posjete ministra vanjskih poslova Tonina Picule Berlinu podvukla da je i u njenom interesu što skorije uključivanje Hrvatske u EU. Njemačka ima razumijevanje i podupirat će sve mjere koje hrvatska politika poduzima na tom putu, posebice na području izgradnje političkog povjerenja.

NACIONAL: Dio političkih čimbenika u Zagrebu uvjeren je da se stalno nameće model po kojemu se Hrvatska mora najprije integrirati u Balkan, a tek nakon toga u EU? – Odlučujuće je za prijem u EU individualna sposobnost svake države da uspješno ispuni neophodne preduvjete. Taj princip ima prvenstvo u svim službenim deklaracijama i relevantnim izjavama čelnika EU. Nikakve druge službene formulacije ne postoje i to je jedino važno i relevantno. Regionalni pristup, i to onako kako ga se shvaća u nekim krugovima na hrvatskoj strani, ne može se opravdati ni politički ni gospodarski jer bi to značilo da Hrvatska postaje talac događaja na koje sama ne može utjecati. Bilo bi kontraproduktivno da najsporiji čamac u konvoju određuje brzinu uključivanja Hrvatske u EU. To bi usporavalo i uspostavljanje regionalne stabilnosti. EU podupire napore Hrvatske da se ubrza proces njenog približavanja, ne samo politički nego i materijalno. Kada EU, na primjer, ukazuje na nužnost i potrebu uspostave pravne države i reforme pravosuđa, onda je logično da kroz program CARDS, kao i kroz bilateralnu pomoć, pruži potporu realizaciji tih projekata.

NACIONAL: U Hrvatskoj se upravo svode računi trogodišnje bilance vladajuće koalicije. Kako vi ocjenjujete njena postignuća? – Ponekad začuđuje kojom se energijom u Hrvatskoj naglašavaju, svakako postojeći, nedostaci, kako se previše koncentrira na nedostatke, kako se nedovoljno uvažava ono što je postignuto, a posebice ne uspoređuju sadašnja ostvarenja s onim što je ova vlast naslijedila iz proteklih desetljeća. U protekle tri godine ostvarena je važna promjena u uspostavi parlamentarne demokracije, stranački je život živahan, za neke čak i preživahan, što je također dokaz razvijene demokracije, a dobar je znak, barem ja tako ocjenjujem, da postoje i velike medijske slobode. Na gospodarskom planu ohrabrujući su makroekonomski pokazatelji. S obzirom na naslijeđe, ali ne samo od stjecanja nezavisnosti 1990., već i od prije, nitko nije mogao očekivati da će se tranzicija u Hrvatskoj uspjeti provesti preko noći, poput nekog čuda. Mnoge odluke koje su Vlada i Sabor donijeli u protekle tri godine tvore razborit okvir za nastavak reformi. Naravno potrebno je učiniti i neke nadopune, poput poboljšanja uvjeta za investitore, pa i one strane. Međutim mora se ustrajati na snažnijim promjenama u drugim, a ne samo političkim sferama. To se osobito odnosi na osobni doprinos svakog pojedinca. Svatko mora sam sebi postaviti pitanje što može učiniti za Hrvatsku, a ne čekati da njegove probleme rješavaju drugi. Dio povijesnog naslijeđa opterećuje i obilježava sadašnje društvo: čekanje na aktivnost drugih u situaciji u kojoj je, naprotiv, potrebna osobna inicijativa. Na sreću postoji cijeli niz primjera, osobito kod mlađe i srednje generacije, koji ukazuju da oni na pravi način prilaze tim zadaćama, da su sposobni suočavati se s vlastitom odgovornošću za svoju sudbinu, ali i za rezultate koji se ostvaruju u politici, znanosti, kulturi, gospodarstvu. Oni se sve više na nov i pravi način angažiraju i to je potrebno još više unapređivati.