GRAĐANSKO-LIBERALAN OPCIJA: Ferić, Novi List, Manzin, Nacional, Gibonni, Feral, Lalić, 101-ica i Latin, KONZERVATIVNO-NACIONALISTIČKA OPCIJA: Boban, Ćiro, Thompson, Lukšić, I.Kostelić, Sudac, Dvornik, Bolković, Vrdoljak“Rekao sam da u četvrtfinalu prvenstva Europe želim Njemačku jer volim Nijemce, a najviše ih volim u tenku ili štuki. Uostalom, Nijemci su tako natukli Ruse na ovom prvenstvu da su im se osvetili i za Staljingrad i za sve drugo”. Ma koliko nalik na posljednje izjave Ante ili Ivice Kostelića, navedena rečenica ne pripada nikomu od članova jedne od najpoznatijih skijaških obitelji današnjice. Izgovorio ju je – na tiskovnoj konferenciji – Miroslav Blažević, tadašnji izbornik hrvatske reprezentacije, uoči četvrtfinalnog susreta protiv Nijemaca na Europskom prvenstvu 1996. u Engleskoj. I dok bi – makar je nezamislivo da se takvo što uopće dogodi – slične riječi selektora bilo koje druge reprezentacije povukle njegovu automatsku suspenziju, a vjerojatno i prisilni kraj profesionalne karijere, u Hrvatskoj su doživljene kao dobar štos. Blaževićevo zazivanje nacističkih tenkova i štuka i bulažnjenje o osvetničkoj misiji njemačkih reprezentativaca za staljingradski pokolj svojih sunarodnjaka, u domovini je naišlo tek na sporadičan otpor. U inozemstvu nisu doznali za izbornikov službeni stav tako da nitko osim hrvatskih čitatelja nije imao pojma kako hrvatski nogometaši igrače Bertieja Vogtsa smatraju osvetnicima vojnika kojima je zapovijedao feldmaršal Von Paulus. Blažević se pritom nije pretjerano razlikovao od Antuna Vrdoljaka koji je u svojstvu predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora sredinom 1997. na HTV-u izjavio: “Sad će me opet optužiti za šovinizam i rasizam, ali 60 posto medalja za Francusku osvojili su crnci. A jesu li Francuzi crnci?”

Stvari su sasvim jasne. Miroslav Blažević, Ante i Ivica Kostelić nisu nikakve iznimke nego, naprotiv, samo najreprezentativniji glasnogovornici desničarsko-neonacističke ideologije ukorijenjene u Hrvatskoj početkom 90-ih. Ivica Kostelić pritom je imao dvostruku nesreću: najprije je njegov otac iznervirao ljude nedvosmislenim odbijanjem plaćanja poreza vlastitoj zemlji, usput iznoseći svoju viziju predsjednika države kao svojevrsnog ubermenscha s “crnom kosom i plavim očima”, a kako je Ivica Kostelić doista vrhunski sportaš, njegove su izjave ubrzo prenijeli i brojni svjetski mediji. Riječ je o skandaloznom stajalištu prema kojem je u trenutku starta u Kranjskoj Gori bio spreman poput njemačkog vojnika na dan napada na SSSR. Ne iznenađuje ni popis onih koji brane Kostelićeva stajališta, do subote, 18. siječnja, to su se usudile učiniti tri najkonzervativnije političke stranke u državi, Budišin HSLS, Pašalićev HB i Đapićev HSP.

Paradksalnost hrvatske stvarnosti očituje se i u tome što je 3. siječnja 2000. nacionalistički HDZ hametice poražen, no unatoč tomu javno mnijenje i dalje kreiraju deseci desničara. Pjevač iz Čavoglava Marko Perković Thompson, samozvani iscjelitelj Zlatko Sudac, niz redatelja i glumaca poput Antuna Vrdoljaka, Jakova Sedlara, Zlatka Viteza, Anje Šovagović, Vedrana Mlikote, Milana Štrljića, sportaši Igor Štimac, Zvonimir Boban, Mirosla Blažević, Ivo Šušak, Iva Majoli, Franjo Arapović, kao i niz novinara, pisaca i ostalih javnih osoba koje pune tri godine uz posvemašnju medijsku potporu provode svojevrsnu desnu kontrarevoluciju.

Pritom njihova stajališta nemaju veze s uobičajenim istupima konzervativaca u demokratskim državama, gdje je riječ o svjetonazoru utemeljenom na tradicionalnim demokratskim vrijednostima, dok se u Hrvatskoj sve vrti oko nostalgije za ustaštvom i negiranjem osnovnih vrijednosti liberalne demokracije. Uostalom, u intervjuu za Nacional Ivica Kostelić je liberalnu demokraciju ocijenio “najvećom prijevarom jer ljudi misle da imaju moć”. Dodaju li se i financijske pogodnosti – nogometaši od kojih nitko nije plaćao porez svojoj državi, o čemu svjedoče i stotine milijuna kuna duga Dinama, Hajduka i ostalih klubova Ministarstvu financija; bezbrojne sinekure za snimanja državotvornih filmova i predstava, povoljni stambeni krediti ili spomenice podobnim novinarima – to je samo dio beneficija na koje je ta neformalna skupina navikla u doba Tuđmanove vladavine.

Kao najvažniji likovi hrvatske desnice lanie su se etablirali Marko Perković Thompson i Zlatko Sudac. Thompson kocerte počinje usklikom “Za dom!”, na što publika odgovara “Spremni!”, a završetak je u pravilu rezerviran za pjevanje ustaške budnice “Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana”. Perković je u udarnoj pjesmi novog albuma sastavio i eksplicitni popis neprijatelja: “Antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze, e, moj narode.” Ni jedan od tih nastupa, a bilo ih je od Vukovara do Dalmacije, nije prošao bez skandiranja poruke aktualnoj vlasti: “Oj, Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane”, dok su jedina slobodna mjesta u publici redovito ostajala slobodna kao navodno rezervirana za optuženike za ratne zločine Antu Gotovinu i Mirka Norca. Slične političke poruke mogle su se čuti na misama koje je vodio Zlatko Sudac, moleći pritom za generale Bobetka, Norca i Gotovinu te “hrvatske uznike u Haagu”. Istina, Sudčeva karizma pomalo je narušena televizijskom snimkom na kojoj se pokazalo da mise vodi u potpunom transu i kroz suze viče okupljenim vjernicima: “Ne sramite se biti Hrvati, ja se ponosim što sam Hrvat!”

Dva događaja još su jednom povezali seoskog pjevača i mladog svećenika, a u oba slučaja nastradali su novinari. Najprije su Sudčevi tjelesni čuvari napali fotoreportere koji su htjeli snimati misu, oduzeli im filmove i izvrijeđali ih kao “komunjare”, a jednako su prošle i dvije novinarske ekipe koje su namjeravale napraviti reportažu s Thompsonova novogodišnjeg koncerta u Stuttgatrtu. Dok su njegovi ljudi novinare tjerali da se skinu, prijetili da će ih silovati, Perković je mirno gledao, a nekoliko dana poslije opravdao nasilje optužbom da su novinari “Jugoslaveni i komunisti”.

Igor Štimac bio je temperamentniji, ali i djelotvorniji. Jedan od vodećih desničara, poznat po radikalno nacionalističkim stavovima, početkom prosinca 2002. kažnjen je s 1134 kune globe zbog remećenja javnog reda i mira jer je 15 mjeseci prije s prijateljima demolirao kafić “Capo” i prebio vlasnika Željka Vidovića. Povod nasilju bila je Vidovićeva odluka da u svom lokalu ne pusti pjesmu o Anti Gotovini. Premda o Štimcu postoje podaci da je još 1992. sudjelovao u miniranju srpskih kuća, prošlog desetljeća taj je arogantni desničar postao jedan od najbogatijih stanovnika Splita. Vlasnik je kafića i diskoklubova u Splitu i na Braču, a početkom zime stanovnici Bola pobunili su se protiv dodjele koncesije za čuvenu plažu Zlatni rat Štimčevu rođaku iz Metkovića. Uzgred, koncesiju koja jamči milijunski profit darovala je županija koju vodi desničarski župan Branimir Lukšić.

“Franjo Tuđman nas je poveo, dao ideju na koji način čvrsto i odlučno doći do tog cilja. Uspjeli smo, bili smo svi kao jedan. Kad su hadezeovci izgubili izbore, predali su izbore, i zato kad danas čujem o deset godina mraka, ne mogu doći k sebi. Neka ti kritičari napuste ‘mrak’ i potraže svjetlo negdje izvan Hrvatske”, izjavio je u jednom razgovoru Zvonimir Boban. Redoviti posjetitelj Thompsonovih nastupa, samo zato što se u 30. godini upisao na fakultet, u novinarskim izvještajima stekao je atribut “intelektualca” i slovi kao neupitni budući predsjednik Nogometnog saveza. Sukob s milicijom na utakmici Dinama i Crvene zvezde 1990. predstavljen je kao početak Domovinskog rata, premda, dok je trajala agresija, Boban ni jedan dan nije proveo u Hrvatskoj. Ali zajedno sa Štimcem, Rađom, Vrankovićem, Ivaniševićem, Asanovićem i još nekoliko sportaša potpisao je apel kojim je Vlada optužena za izdajničko ponašanje jer je odlučila Rahima Ademija i Antu Gotovinu predati Haaškom sudu. To što svi zajedno tijekom rata nisu sudjelovali ni u jednoj akciji, nije im smetalo da vladu optuže za izdaju nacionalnih interesa.

Financijska podrška članovima tzv. “hrvatskog glumišta” osiguravala je Franji Tuđmanu njihovu naklonost, a zauzvrat su snimani agitpropovski materijali poput Sedlarova dokumentarca “Tuđman, hrvatski George Washington”. Sedlar je autor “Četveroreda”, najkontroverznijeg filma o završetku II. svjetskog rata snimljenog uz obilnu pomoć države i HV-a. Iako su tema partizanski zločini na Bleiburgu, osnovna je teza da iza zločina stoje komunisti čiji su nasljednici današnji socijaldemokrati.

Bliskost desnici vidjela se i pri potpisivanju božićne podrške Anti Gotovini među čijih se 555 potpisnika našlo i pedesetak umjetnika. Zahtjev za prekid suradnje s Haagom, a time i potpunu izolaciju Hrvatske, potpisao je HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez koji je samo nekoliko dana prije zagovornike kulturne suradnje sa srpskim i crnogorskim umjetnicima prozvao “zadrtim progoniteljima domoljublja i nacionalnih osjećaja, kojima je Hrvatska nužno zlo”.

Štimac, Blažević i Boban, Sudac, Thompson, Sedlar, Vitez i deseci javnih osoba djelovali su svojim stajalištima razorno na najveći dio hrvatskog društva. Ono je danas uglavnom nesposobno uočiti granicu na kojoj završava domoljublje, a počinje ksenofobija. Godinama indoktrinirani veličanjem NDH ili nacizma, najčešće kroz usta sportaša, estradnih zvijezda, novinara pa čak i crkvenih velikodostojnika, posljednje izjave Ante i Ivice Kostelića doživjele su poput solidnih šala. No svijet izvan hrvatskih granica nacizam i njegove kvislinške varijante ne dopušta čak ni u vicevima, čak ni ako su izrečeni na visinama gdje je koncentracija kisika iznimno rijetka. Kostelići će ovu lekciju dobro zapamtiti, ali ostaje pitanje što je s ostalima.

OKVIRI

Podatak da je u umjetničko-medijskim krugovima teško, a sportskim gotovo nemoguće pronaći ljude koji javno podržavaju građansko-liberalnu opciju u većini zemalja zvučao bi poput znanstvene fantastike. Pa ipak, u Hrvatskoj se samo nekoliko desetaka poznatih posljednjih godina usudilo angažirati protiv ksenofobije ili javno kritizirati veličanje neoustaštva. Tako je u posljednjoj izbornoj kampanji tadašnji pjevač Majki, Goran Bare, objasnio zašto se pridružio tadašnjim saveznicima SDP-u i HSLS-u: ”Želim da se moje dijete ne mora sramiti što je iz Hrvatske.”
Za razliku od njega, Husein Hasanefendić i Parni valjak više neće podupirati ni jednu stranku. Hasanefendić kao krivce nedvosmisleno apostrofira vladajuću koaliciju: “Nismo pjevali za novac nego iz uvjerenja. Sada su nam uvjerenja nestala pa nećemo nastupati.” Svojevrsnu sintezu tih dvaju mišljenja iznio je redatelj filma “Novo, novo vrijeme” i bivši HTV-ov novinar Igor Mirković: “Kočija se pretvorila u bundevu, a prevelika očekivanja od nove vlasti čine se neispunjenima”. No čini se da je najbolju ocjenu hrvatske današnjice ponudio splitski svećenik Ivan Grubišić za kojeg izjave Ivice Kostelića nisu iznenađenje: “Već dugo na ovim prostorima plešu zli duhovi i to ne najavljuje ništa dobro. Tako se i ove izjave obitelji Kostelić uklapaju u taj revival zlih duhova prošlosti, ali to nije iznimka, nego se slaže sa znatnim dijelom populacije koji prihvaća propale ideologije. Poneseni rezultatima, oni su pomislili da mogu biti arbitri na svim drugim poljima. Ali čini se da je zatajio njihov odgoj koji se tiče civilizacijskih problema društva.”

GRAĐANSKO-LIBERALAN OPCIJA:
Goran Bare, Husein Hasanefendić, Gibonni, Dino Dvornik, (glazba) Hrvoje Hribar, Predrag Ličina, Saša Broz, Paolo Magelli, Vinko Brešan (režiseri), Miljenko Jergović, Zoran Ferić, Boris Maruna, Đermano Senjanović (pisci), Vili Matula, Urša Raukar, Alma Prica, Lili Štokalo (glumci), Edo Murtić (slikar), Ivan Grubišić, Zvonimir Bono Šagi, Petar Kuzmič (teolozi), Dražen Lalić (sociolog), Ivo Goldstein (publicist), Ivo Josipović, Čedo Prodanović, Ante Nobilo, Ika Šarić (pravnici), Denis Latin (tv voditelj), Zoran Čutura, Dubravkom Šimenc (sportaši), Nacional, Radio 101, Novi list, Feral Tribune (mediji)

KONZERVATIVNO-NACIONALISTIČKA OPCIJA:
Antun Vrdoljak, Nada Abrus, Inge Appelt, Zlatko Vitez, Slavko Brankov, Senka Bulić, Anja Šovagović, Dragan Despot, Vedran Mlikota, Zrinko Ogresta, Lukas Nola, Nives Ivanković, Ivo Gregurević, Jakov Sedlar, Boris Miholjević, Boris Dvornik, Milan Štrljić, Žarko Potočnjak, Kruno Šarić, Boris Svrtan, Željko Senečić, Goran Grgić, Ivan Kušan, Ante Stamać, Igor Zidić (kultura), Igor Štimac, Zvonimir Boban, Stojko Vranković, Slaven Bilić, Aljoša Asanović, Miroslav Blažević, Ivo Šušak, Ante Kostelić, Ivica Kostelić, Zlatko Kranjčar, Mirko Jozić, Branko Grgić, Iva Majoli, Rudi Belin, Ivana Brkljačić, Perica Bukić, Franjo Arapović, Giuseppe Giergia (sportaši), Jozo Barišić, Romano Bolković, Miljenko Manjkas, Mirjana Hrga, Branimir Dopuđa, Iva Gačić, Nensi Brlek, Dijana Čuljak, Andrej Rora, Josip Jović, Ana Jelinić, Jozo Kapović, Obrad Kosovac, Branka Šeparović, Milan Ivkošić (novinari), Vinko Coce, Marko Perković Thompson, Mladen Grdović, Miroslav Škoro, Tereza Kesovija (pjevači), Mile Bogović, Želimir Puljić, Marin Barišić, Živko Kustić, Zlatko Sudac, Juraj Jezerinac, Jozo Zovko, Adalbert Rebić, Ivan Miklenić, Tomislav Vuković (teolozi), Zdravko Brzović, Ivo Padovan, Vladimir Gruden (liječnici)