Asim KurjakNacional posjeduje nalaze norveške, njemačke i slovenske liječničke komore koji nedvojbeno svjedoče da bi Dragica Ivankić, majka troje male djece, danas bila živa da prije godinu dana liječnici u Bolnici Sveti Duh nisu na četvrtom porodu napravili katastrofalne stručne pogreške, koje su dovele do tragičnog ishoda, jer nisu bili u stanju prepoznati rupturu, odnosno prsnuće maternice. Otkriće inozemne ekspertize baca sasvim novo svjetlo na prvostupanjsku, a potom i drugostupanjsku odluku Suda Hrvatske liječničke komore, kojom se liječnike, a time i Asima Kurjaka kao njihova tadašnjeg šefa, oslobodilo odgovornosti za smrt Dragice Ivankić.

Strani liječnici ustanovili su da je Dragica Ivankić umrla zbog rupture maternice, a ne prijevremenog ljuštenja posteljice, kako je to dugo tvrdio KurjakNalazi dosad skrivani od stručne, ali i šire javnosti, pokazuju da domaćim komisijama, povjerenstvima, kao i Sudu Hrvatske liječničke komore, od prve sekunde otkad je u javnosti izbio skandal o nestručno vođenom porođaju Dragice Ivankić, nije uopće bilo u interesu rasvijetliti istinu i utvrditi krivce, nego zataškati promašaje i time spasiti ugled liječnika na čelu s Asimom Kurjakom, pa i po cijenu ignoriranja zakona struke. Zahvaljujući njima Kurjak je posljednjih godinu dana imao priliku obmanjivati javnost i negirati činjenice koje su dovele do smrti mlade žene.

Izvještaji neovisnih stranih komisija ne ostavljaju mnogo sumnje je li Dragica Ivankić trebala umrijeti, pa se može očekivati da će upravo oni imati odlučujuću ulogu u istrazi koju provodi zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo. Prema riječima glavnog zagrebačkog državnog odvjetnika Krunoslava Canjuge, kriminalistička istraga protiv Kurjaka vodi se zbog utemeljene sumnje da je on, osim odgovornosti za smrt rodilje, nezakonito manipulirao jajnim stanicama u umjetnim oplodnjama i operacijama septuma.

HLK je na adrese slovenske, njemačke i norveške komore uputila slučaj Dragice Ivankić i zatražila od njih neovisno stručno mišljenje, u skladu s njihovom savješću i stručnošću. Strane komore su, pak, svojim uglednim autoritetima prepustile procjenu slučaja: Slovenci prim. Tanji Blejec, predstojnici Kliničnega odelka Perinatologija, Norvežani Steinu Toreu Nilsenu, Nijemci profesoru na Sveučilištu u Bergenu i Lutwinu Becku, profesoru porodništva i ginekologije na Sveučilištu u Dusseldorfu. Njihov je zadatak bio da ispune opsežni upitnik od desetak pitanja.

Rezultat neovisnog mišljenja stranih liječnika upravo je dijametralno suprotan onim domaćima. Strani liječnici ustanovili su da je Dragica Ivankić umrla zbog rupture maternice, a ne prijevremenog ljuštenja posteljice, kako je to dugo tvrdio Kurjak. Sve troje eksperata smatraju da Dragica Ivankić nije morala umrijeti da je bila u stručnim rukama i da joj je pružena primjerena medicinska njega. Najstroži u procjeni sposobnosti dežurnih liječnika koji su porađali Dragicu Ivankić je prof. Nilson koji smatra da “takvi liječnici nisu sposobni obavljati dežurnu službu u bilo kojoj bolnici”.

Norveški i slovenski stručnjaci smatraju da su dežurni porodničari počinili kardinalne pogreške, a njihov njemački kolega smatra da su donekle pogriješili. Razloge njihove nestručnosti, koji su doveli do katastrofalnih posljedica, strani liječnici pripisali su “nedostatku osnovne medicinske edukacije” i “nedostatku iskustva u hitnim opstetričkim slučajevima”.

Svoju ekspertize njemački profesor Beck zaključio je komentarom: “Porod je uslijedio u 4 sata i opaženi su simptomi akutnog krvarenja. Ultrazvučni pregled abdomena treba biti obavljen što je prije moguće kako bi se dijagnosticiralo ili isključilo intraperitonealno krvarenje. Anesteziolog je pozvan u 5, a kirurg u 5.30 sati. U to vrijeme žena je već bila u komatoznom stanju. U 6.15 laparotomija s histerektomijom – svakako prekasno. S dovoljnom opskrbom krvlju i laboratorijskim uvjetima, laparotomija je trebala biti izvedena ranije – oko 5 sati. Ženin život je mogao biti spašen, uz uvjet da je poremećaj koagulacije pod kontrolom.”

Da bi se razumjeli razmjeri manipuliranja s obitelji preminule i javnošću, valja se ukratko podsjetiti afere koja je izbila u Bolnici Sveti Duh, 21. siječnja 2002., kada je Dragica Ivankić rodila mrtvorođenče, a zatim i sama preminula. Umjesto da javnost umiri tvrdnjom kako će poduzeti sve da se istraže okolnosti tragične smrti, Kurjak je zauzeo obrambeni stav i koncentrirao se na zataškavanje skandala. Izvijestio je ravnatelja bolnice Dalibora Krpana i hrvatsku javnost putem televizije da je pacijentica umrla od prijevremenog ljuštenja posteljice i poremećaja zgrušavanja krvi, iako je medicinska dokumentacija svjedočila da je uzrok smrti prsnuće maternice, što su sada potvrdili i nezavisni stručnjaci. Dijagnoza prijevremenog ljuštenja posteljice smatra se manjom stručnom pogreškom, pa bi, u skladu s time, i krivnja liječnika bila manja.

Međutim, novinari su objavili nalaze koji su svjedočili da je dijagnoza Dragice Ivankić falsificirana, da je smrt posljedica kardinalnih liječničkih pogrešaka i ujedno otkrili pozadinu te manipulacije. Te je noći, naime, Klinika bila loše organizirana – Dragicu Ivankić porodili su dr. Fadel Hassan, neiskusni liječnik specijalist, koji uopće nije bio formalno zaposlen u bolnici, i nije smio ni biti dežuran. On je imao samo sklopljen Ugovor o radu na dva tjedna “zbog privremenog povećanja opsega posla”. Uloga nadslužbe pripala je dr. Renatu Baumanu, koji nije imao deset godina specijalističkog staža, kako propisuju pravila službe.

Sve što se događalo oko ad hoc pokrenute istrage, iskaza i inspekcije povjerenstva ide u prilog tome da su se činjenice iskrivljavale kako bi se zameo trag. U prvom izvještaju s poroda, 21. siječnja, dr. Renato Bauman, dežurni ginekolog, nije opisao znakove prijevremenog ljuštenja posteljice. No u drugom izvještaju, pisanom istoga dana, dodao je još i hematom placente. I nalaz patologa svjedočio je u korist Asima Kurjaka: u izvješću obdukcije od 22. siječnja patolog je prijavio ljuštenje posteljice kao uzrok smrti, premda patohistološka analiza posteljice i krvi nije potvrdila tu dijagnozu. U bolničkom Zapisniku o izvršenom inspekcijskom pregledu upućenom Ministarstvu zdravstva od 23. siječnja opet je prešućena istina o prsnuću maternice, koja je dovela do fatalnih posljedica.

No čak i da je doista bila riječ o prsnuću maternice, tvrde stručnjaci s kojima smo se konzultirali, to opet dežurne liječnike ne bi oslobodilo odgovornosti. Abrupcija placentae, kako se stručno naziva prijevremeno ljuštenje posteljice, morala bi se ustanoviti na CTG-zapisu. Da je postojala, CTG bi upozorio na alarmantno stanje i tešku fetalnu patnju djeteta. U tom slučaju procedura je sljedeća: porodilju treba poroditi najkasnije u roku od pet minuta, najčešće carskim rezom, a novorođenče treba zbrinuti i reanimirati pedijatar.

Pod pritiskom javnosti slučaj je naposljetku predan Hrvatskoj liječničkoj komori. Povjerenstvo za stručni nadzor HLK na čelu s Mirkom Đurašinom vrlo je nedvosmisleno utvrdilo kako je posrijedi stručna pogreška, na temelju čega su konačnu odluku prepustili Sudu Komore. A prvostupanjski i drugostupanjski sud Komore te je sumnje odbacio i liječnike, a time i Kurjaka, riješio tereta odgovornosti.

Za razliku od stranih liječnika-sudaca, domaći liječnici koji su sudjelovali u radu Suda prvog stupnja bili su blagonakloni. Oni su po svim točkama optužbi zaštitili dežurne ginekologe – odlučili su da nije riječ o pogrešci, da dežurni ginekolozi nisu propustili na vrijeme dijagnosticirati rupturu stijenke maternice i nisu ustanovili uzrok krvarenja u trbušnu šupljinu, što se moglo i moralo utvrditi eksploracijom (mehaničkim pregledom) materištva. Također su odbacili optužbe tužitelja da se život mogao spasiti da su pravodobno poduzeli laparotomiju, koja označava svaku operaciju kod koje se otvara trbušna šupljina.

Ta odluka donesena 28. lipnja 2002., kojom su dežurni liječnici, ali i ostali suučesnici, amnestirani od odgovornosti, bazirala se na krhkim dokazima. Iz odluke, koju također posjeduje Nacionalova redakcija, teško je razabrati čvrste argumente. Tim više što se ni trojica sudskih vještaka nisu mogli složiti oko krivnje, ali je svejedno Sud donio odluku na temelju procjene jedinog vještaka koji je branio liječnike. No iz obrazloženja odluke uopće nije vidljivo zašto se opravdavajuće mišljenje uzima kao relevantno, a ostala zanemaruju. Bez dovoljno jasnih uvjerenja koji bi svjedočili o nedužnosti liječničkog tima, Sud je presudio u korist liječnika.

Sadržaj odluke svjedoči da se među vještacima vodila burna rasprava o odgovornosti liječnika. Duško Miličić procijenio je da je “učinjena kardinalna liječnička pogreška zbog neznanja klasične opstetricije”. Po njemu, “medicinska dokumentacija nedvosmisleno je potvrdila da je uzrok smrti rodilje bio hemoragički šok kao posljedica jakog krvarenja nakon porođaja, u trbuh i retroperitoneinski prostor na desnoj strani. Riječ je o razdoru stijenke maternice desno postranično u okomitom smjeru i u dužini od 10 centimetara”. Miličić je izrazio uvjerenje da je “dežurnim ginekolozima Baumanu i Hassanu, nakon što su ustanovili nesvjesticu, bljedilo i ubrzani slabo punjeni puls kod rodilje, moralo biti jasno da se radi o akutnom krvarenju, ali osim reanimacije nisu utvrdili uzrok krvarenja, što je u ovom slučaju bilo presudno. Propustili su pretražiti unutrašnjost materišta rukom kako bi utvrdili da li je stijenka maternice cijela ili nije, a da su to učinili hitnom bi se laparatomijom spasio život pacijentice”.

Međutim, Sud je njegovo mišljenje odbacio, a u potpunosti, bez jasnog obrazloženja, prihvatio mišljenje vještaka prof. Ante Dražančića, iako je njegov nalaz bio znatno manje argumentiran. “Nakon detaljne analize” (ali se ne precizira koje) postupanja optuženih kritičnog dana Dražančić je ustvrdio da u “konkretnom slučaju nije bilo propusta jer su sukcesivno poduzete sve mjere koje su bile potrebne s jednom iznimkom da bi on išao ne na ultrazvuk, nego na eksploraciju. Ne sjeća se, iako je imao brojna vještačenja, da bi nakon Klisterera bilo rupture uterusa”.

Vještak Dušan Zečević ostao je neodlučan: nije imao elemenata za zaključak o očitom nesavjesnom postupku, što bi upozorilo na postojanje kaznenog djela.

Članovi sudskog vijeća Komore nisu po svemu sudeći ni raspravljali o CTG-zapisu koji je svjedočio o teškoj fetalnoj patnji djeteta koju liječnici nisu zamijetili. CTG zapis pokazivao je duboku deceleraciju do 60 otkucaja u minuti, a normalno bi bilo od 120 do 160 otkucaja u minuti, što bi ikojem iskusnom liječniku bila indikacija za hitni carski rez. To konkretno znači da je dijete u tri sata i 12 minuta već bilo u agonalnoj fazi, neposredno pred smrt, ali su liječnici i dalje porod tretirali kao normalan i regularan i kad je porođeno vakuum metodom, dijete je bilo mrtvo.

Optuženi Renato Bauman opisao je što se te noći dogodilo i rekao da se ne osjeća krivim za smrt pacijentice:
”…Na poziv dr. Hassana došao je u rađaonicu u 3.50 sati zbog nenapredovanja porođaja i zastoja djeteta. Prije poroda ženskog mrtvog djeteta, prema obavijesti primalje, vršeno je tiskanje preko trbuha rodilje u više navrata. Pacijentica je nakon poroda bila kontaktibilna, ali nakon šivanja međice po dr. Hassanu postala je teže kontaktibilna i sa slabim pulsom, te je pozvan anesteziolog dr. Lončarić. Daje se infuzija na dva venozna puta i nabavlja krv. Bolesnica se oporavlja, ali u 5.30 nastaje pogoršanje stanja. U 5.50 pozvan je kirurg radi sumnje na krvarenje iz gornjeg dijela trbuha odnosno sumnje na oštećenje jetra ili slezene. Posumnjao je na krvarenje, nakon UZV pregledom vidljive slobodne tekućine u trbušnoj šupljini. Bolesnica je još uvijek kontaktibilna, ali s početnim znacima šoka te je zajedno s dr. Rašić i dr. Lončarić odlučio hitnu operaciju u ginekološkoj sali koja se nalazi dva kata dalje. Tijekom transporta bolesnica je reanimirana, a u operacionoj sali verificirana je asistolija. Tijekom operacionog zahvata jedno vrijeme vršena je vanjska masaža i asistirano disanje. Pozvan je dr. Stilinović koji u 7 sati nastavlja započetu operaciju. U 7.30 napustio je operacionu salu jer se loše osjećao…”

Sud je umjesto Miličiću povjerenje dao Dražančiću, te se zadovoljio iskazom optuženih i svjedoka, ali nije inzistirao, primjerice, na tome da pozove i Žarka Rašića, kirurga koji je započeo operaciju. Njegovo bi svjedočenje, procjenjuju u liječničkim krugovima, moglo značajno promijeniti ishod odluke, pa ga nisu ni zvali. I tako je oslobađajuća odluka donesena u prilično sumnjivim okolnostima.

Tužitelj je smatrao da je riječ o nepravilno utvrđenim činjenicama i zbog toga zatražio reviziju procesa. Tvrdio je da su zanemareni ključni dokazi i zatražio detaljnije ispitivanje svjedoka, te određivanje novog vještaka. Ali Sud drugog stupnja svejedno je odbacio njegov zahtjev, argumentirajući to ovako: “Dopunskim ispitivanjem svjedoka i novim vještačenjem se ne bi utvrdilo ništa novo od već utvrđenog što bi moglo djelovati na odluku Suda.” Ovaj dio argumenata mogao bi u eventualnom kaznenom procesu biti presudan – jer su postojali novi dokazi, ovaj put nepristrana ekspertiza stranih vještaka. Ali čini se da im ona nije bila po volji, pa su je zatajili. Predsjednik Vijeća Suda Komore II. stupnja prof. dr. Šime Mihatov odbacio je žalbu tužitelja 27. studenog 2002. unatoč tome što su već postojali nalazi stranih, međusobno neovisnih vještaka. A svi oni su jednoglasno presudili da se život Dragice Ivankić pravodobnom i stručnom liječničkom intervencijom mogao spasiti. No Vijeće sastavljeno od prim. dr. Zlate Beer, prof. dr. Višnje Latin, prof. Višnje Kogler i prof. dr. Vladimira Gašparovića potvrdilo je prvostupanjsku presudu, čime je slučaj za Komoru u Hrvatskoj zauvijek stavljen ad acta, jer je odluka drugostupanjskog suda konačna.

Mnoga pitanja ipak su ostala bez odgovora Zašto u tako delikatnom slučaju nisu pozvali kao svjedoka dr. Žarka Rašića, kirurga koji je započeo laparatomiju? Zašto su suci i prvog i drugog stupnja dali povjerenje Dražančiću, jedinom vještaku koji je zdušno branio Kurjakove liječnike? Zašto nitko nije postavio pitanje može li uopće Ante Dražančić biti nepristran zna li se da je njegov sin Filip Dražančić zaposlen u tvrtki HKO, u vlasništvu Kurjakova sina Alana? S obzirom na to da je ishod glasovanja vještaka bio neodlučan, zašto nisu angažirali nekog novog i tako poštovali pravila procesa? I zašto su sakrili ili ignorirali nalaze stranih eksperata? Zašto nitko nije potegnuo pitanje konflikta interesa u slučaju Višnje Latin, koja je do prije nekoliko godina tijesno surađivala s Kurjakom? Zašto nitko nije posumnjao u, po svemu sudeći, frizirani nalaz patologa, tim više što je praksa da se u tako spornim slučajevima obdukcija radi na sudskoj medicini, kako bi se izbjegli pritisci unutar bolnice, što se u konkretnom slučaju i dogodilo sudeći po naknadnom dopisivanju na obdukcijskom nalazu…

Egidio Čepulić, predsjednik HLK, prije petnaestak dana u Jutarnjem listu je izjavio kako su “profesori ginekologije dali potpuno suprotno mišljenje i zbog toga je HLK zatražila neovisno mišljenje jer je očito bila riječ o polarizaciji, ne na temelju stručnosti nego nekih drugih stavova”. Tako je sugerirao kako je HLK angažirala strane autoritete kako bi razriješili antagonizam domaćih stručnjaka. Ali činjenice pokazuju drugačije. Prvi nalaz stigao je iz Slovenije, već 27. svibnja 2002. drugi, norveški 16. 10. 2002. a treći 5. 11. Dakle, drugostupanjskom Sudu Komore mišljenje nezavisnih eksperata je zatajeno ili su ga oni sami odlučili prešutjeti. Premda je obećao Nacionalu poslati pismeno očitovanje o tome kako su nastale tako drastične razlike u mišljenju domaćih i stranih stručnjaka, Čepulić do kraja zaključenja lista to nije učinio. Dakle, hrvatski liječnici okupljeni u I. i II. stupnju Suda Komore odlučili su dati svoj glas za šutnju. Nije cinično pretpostaviti da su pritom računali kako će nalazi stranih stručnjaka javnosti ostati tajnom. Egidio Čepulić prije dva tjedna novinarima nije želio otkriti sadržaj nalaza. Rekao je da se po pravilima HLK službeni medicinski dokumenti ne smiju pokazivati novinarima.

To je, pak, otvorilo manevarski prostor Kurjaku za nove manipulacije. Prilikom susreta s Nacionalovim novinarima Kurjak je kategorički negirao njihovo postojanje. Uvjeravao nas je da “nikakva strana mišljenja ne postoje, da je to izmišljotina” i da je upravo poslao demanti Liječničkim novinama u kojima je objavljena jedna rečenica o tome kako su njemačke, slovenske i norveške liječničke komore jednoglasno ustvrdile da pogreška postoji, i da je očit nedostatak znanja i stručnosti.

I koliko se god upinjao da pred javnošću i obitelji pokojne Dragice Ivankić dokaže da kao bivši predstojnik Klinike nije odgovoran za njezinu organizaciju i način rada, dao je sve od sebe da se vrati na svoje staro mjesto, s kojeg je odstupio ne u siječnju, nego tek u svibnju, kad ga je Povjerenstvo za stručni nadzor dovelo pred zid. I to unatoč tome što je upravo u tijeku natječaj za šest predstojnika Klinika na Svetom Duhu, a među njima i Klinike za ginekologiju. U petak, 3. siječnja, pet dana prije zaključenja natječaja, za njega je osobno urgirao Milan Bandić. Nazvao je, podsjetimo ukratko, predsjednika Upravnog vijeća bolnice Ljubu Pavelića i naredio mu da hitno sazove sjednicu UV na kojoj će Kurjaka vratiti na predstojničko mjesto, unatoč tome što mu je mandat istekao. Ljubo Pavelić nije vidio zašto bi Kurjaka favorizirao u odnosu na druge kandidate i Bandiću jasno dao do znanja da se neće dati impresionirati političkim naredbama, pa i po cijenu vlastite ostavke.

Nakon toga uslijedio je rat frakcija. Zbog sukoba oko nasilnog instaliranja Kurjaka ostavku je podnio Zvonimir Šostar, pročelnik Gradskog ureda za zdravstvo, rad i socijalnu skrb, također član Upravnog vijeća bolnice. Dnevne novine objavile su kako će se u četvrtak na sjednici Gradskog poglavarstva birati novi članovi Upravnog vijeća Bolnice Sveti Duh, koji bi trebali zamijeniti Pavelića, Šostera i Josipa Čuliga koji je ostavku podnio još prije dva mjeseca. No Ljubo Pavelić, suprotno novinskim napisima, kako je potvrdio u telefonskom razgovoru, nije dao ostavku.

Taj izbor mnogi doživljavaju kao Bandićev strateški potez da Grad kao vlasnik bolnice instalira podobne ljude koji će ovaj put uspješno rehabilitirati Kurjaka. A to se može samo ako se eliminira i smanji utjecaj onih koji su imali snage javno reći da osoba protiv koje se provodi kriminalistička istraga nema kredibilitet da bude na vodećem mjestu Klinike.

Priča o tragičnoj smrti Dragice Ivankić, čija je smrt, tvrde strani izvještaji, posljedica nestručnosti i nemara, nije samo priča o Asimu Kurjaku, nego o korumpiranom zdravstvu. Jer da liječnici uključeni u istragu nisu kalkulirali zbog svojih osobnih interesa, nego da su se držali strogih pravila zanata, ni Kurjak ne bi imao priliku javno lagati. Vjerojatno se ne bi usudio reći kako se prije dva tjedna branio pred Nacionalom, “kako je on kritične noći bio kod kuće i spavao snom pravednika”. Ali te noći zbog loše organizacije bolnice sudbina Dragice Ivankić, njezina supruga i troje djece bila je prepuštena nedovoljno kvalificiranim liječnicima.

Slovenska liječnica Tanja Blejec, predstojnica Kliničnega odelka Perinatologija, norveški profesor Stein Tore Nilsen sa Sveučilišta u Bergenu te Lutwin Beck, profesor porodništva i ginekologije na Sveučilištu u Dusseldorfu, odgovorili su na više od desetak opsežnih pitanja u upitniku.

Pitanje koje se izravno odnosi na odgovornost liječnika ovako je formulirano: “Umjesto eksploracije materišta porodničari dotične bolnice su nakon određenog vremena tek ultrazvukom pronašli tekućinu u abdomenu i tada pozvali u pomoć kirurga. Kirurg je unatoč komi odmah odlučio načiniti laparotomiju prilikom koje je nađen trbuh pun tekućine krvi, rupturiran desni lateralni dio maternice uzdužno od 10 centimetara i pun desnostrani retroperitoneum do bubrega. Učinjena je histerektomija (odstranjivanje maternice). Žena se više iz kome nije budila te je uz kompletan slom koagulacijskih mehanizama umrla. Mislite li da su dežurni liječnici pogriješili? Profesor Nilsen smatra – kardinalno, Tanja Blejec kaže isto – kardinalno, a Beck kaže – donekle. ”Što mislite, zašto su pogriješili?” Nemaju osnovnu medicinsku edukaciju i iskustva u hitnim opstetričkim slučajevima, smatra Beck; Nilsen vjeruje da su pogrešno educirani, a Blejec da ne znaju medicinski misliti i da su pogrešno educirani.

“U čemu se sastoji pogrešna edukacija?” Beck i Nilsen decidirano kažu: ne poznaju hitna stanja u porodništvu, ginekologiji i medicini uopće; Tanja Blejec dodaje i da zapostavljanju praktičnu medicinu na račun bavljenja pukom medicinskom teorijom. “Jesu li takvi liječnici sposobni obavljati dežurnu službu u bilo kojoj bolnici?” Nilsen tvrdi da nisu, dok je Beck neodlučan u tom pogledu.

“Je li bilo moguće pravovremenom medicinskom intervencijom spasiti život pokojnice?” Profesor Beck daje potvrdan odgovor, Nilsen također, a Blejec kaže- možda. I Nilsen i Blejec smatraju da za smrt majke troje djece u ovom četvrtom porođaju snose krivnju dežurni liječnici u dotičnoj bolnici, a Beck u svom komentaru pojašnjava kako je ženin život mogao biti spašen.