Dobrosav Gavrić ranjen je u obračunu te je nekoliko dana poslije ubojstva uhićen u Loznici i optužen za Arkanovo ubojstvoŽeljko Ražnatović, zvani Arkan, mrtav je već tri godine, ali je u srbijanskoj javnosti prisutan gotovo kao i dok je bio živ, a njegovo ubojstvo još nije razjašnjeno, u prvom redu tko je i zašto organizirao likvidaciju zapovjednika zloglasne paravojne organizacije “Tigrovi”, predsjednika Stranke srpskog jedinstva (SSJ), bivšeg člana republičkog parlamenta, vlasnika nogometnog kluba Obilić i muža najveće srpske estradne zvijezde Cece Veličković, optuženog za ratne zločine pred Haaškim sudom.

TEORIJE O NARUČITELJIMA UBJOSTVA Po prvoj teoriji o naručiteljima likvidacije bili su to lokalni 'biznismeni' kojima je dozlogrdilo plaćanje reketa Ražnatoviću, a po drugoj likvidaciju je organizirala SDB jer više nije mogla nadzirati Arkanovu moć Ražnatović je ubijen 15. siječnja 2000. oko 17 sati dok je u predvorju beogradskog hotela “Intercontinental” sjedio s prijateljem Milenkom Mandićem i policijskim pukovnikom Draganom Garićem. Pogođen je s tri metka u glavu, Mandić s četiri, a Garić s dva. Ražnatovićev tjelesni čuvar pucao je u napadača i ranio 24-godišnjeg policajca Dobrosava Gavrića, koji je nekoliko dana poslije uhićen u Loznici i optužen za Arkanovo ubojstvo. Devet mjeseci poslije počelo je suđenje Gariću i još devetorici muškaraca optuženih za Ražnatovićevu likvidaciju. Proces je trajao dulje od godinu dana, iskaze je dalo više od 70 svjedoka. Garić je osuđen na 20 godina zatvora, Dragan Nikolić zvani Gagi i Milan Đuričić zvani Miki na po 15 godina, a četvorica pomagača dobili su manje kazne. Kao motiv je utvrđena novčana nagrada. Optuženi Zoran Nikolić zvani Pegla umro je od AIDS-a u zatvoru prije izricanja presude. Draganu Nikoliću zvanom Gagi suđeno je u odsutnosti i on je i dalje u bijegu.

Suđenje je od početka proglašavano “pomalo čudnim” – tvrdilo se da branitelji ne postavljaju pitanja i da se sudac najviše bavi nebitnim svjedocima. Očevici se ničega nisu sjećali ili su govorili da ništa nisu vidjeli. Sud je utvrdio da je Gavrić, pucajući vjerojatno iz službenog pištolja kalibra 9 mm, koji nikada nije pronađen, ubio Ražnatovića, Mandića i Garića. Izričući presudu, sudac Dragoljub Đorđević je rekao: “Velik broj svjedoka nije htio ili nije smio pomoći sudu da dođe do istine. Neshvatljivo je da je toliko ljudi bilo u hotelu u vrijeme ubojstva, a da nitko ništa nije vidio. Sud je uvjeren da velik broj svjedoka zna istinu, ali nije htio pomoći.” Odmah su se čule ocjene da je presuda neodrživa. I zaista, u listopadu je Vrhovni sud Srbije ukinuo prvostupanjsku odluku. Slučaj je vraćen na početak i sljedeće ročište zakazano je za 4. veljače.

Na suđenju bivšem predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću u Haagu, na Miloševićevo pitanje je li točno da je iz Srbije pobjegao zbog umiješanosti u Arkanovo ubojstvo, svjedok K-2, čiji je identitet zaštićen, nedavno je odgovorio potvrdno. K-2 je rekao da je bio pripadnik “crvenih beretki”, oružane jedinice Službe državne bezbednosti (SDB), čiji su pripadnici osumnjičeni za niz zločina, ne samo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nego i za otmice i napade u samoj Srbiji i pokušaje ubojstva nekadašnjeg najžešćeg Miloševićeva političkog protivnika, lidera Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuka Draškovića. “Crvene beretke” su odlično surađivale s Arkanovim “Tigrovima”, razmjenjujući ljudstvo i tehniku. U beogradskim medijima pojavile su se tvrdnje da je K-2 bio visoki oficir “crvenih beretki”, ali i da se iza šifre krije odbjegli Dragan Nikolić, osuđen u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog sudjelovanja u Ražnatovićevoj likvidaciji. Ražnatovićev nasljednik na čelu SSJ Borislav Pelević svjedočenje K-2 proglasio je “izmišljotinom”, uz obrazloženje da je sve u vezi s Ražnatovićevim ubojstvom razjašnjeno na sudu. Branitelji optuženih za Arkanovu likvidaciju zatražili su pak da se Nizozemskoj uputi zahtjev za izručenje K-2 kako bi pridonio razjašnjenju ubojstva.

Neposredno nakon Arkanova ubojstva pojavile su se dvije teorije o naručiteljima likvidacije. Po prvoj, bili su to lokalni “biznismeni” koji više nisu mogli Ražnatoviću plaćati “reket” za obavljanje raznih zakonitih i protuzakonitih poslova. Gotovo sve osobe spominjane u tom kontekstu ubijene su u Beogradu u roku od dva i pol mjeseca nakon Ražnatovićeve likvidacije: Radoslav Trlajić, nekadašnji zapovjednik Srpske garde (paravojne organizacije SPO-a) Branislav Lainović zvani Dugi, Zoran Davidović zvani Ćanda (bivši dečko pjevačice Jelene Karleuše, kćeri policijskog kapetana Dragana Karleuše), Zoran Uskoković zvani Skole (s tjelesnim čuvarom policajcem Milošom Stevanovićem). Sva ta ubojstva ostala su nerazjašnjena. Po drugoj teoriji, likvidaciju je, služeći se kriminalcima, organiziraoa SDB, jer više nije mogao obuzdati Ražnatovićevu moć. Ta je tvrdnja potkrijepljena nakon uhićenja osumnjičenih za Ražnatovićevo ubojstvo ocjenom da je to “sitna riba” koja se bez podrške države ne bi usudila likvidirati najopasnijeg čovjeka u Srbiji, kao i time što je Garić policajac i što su još četvorica optuženih bili povezani s ministarstvom unutarnjih poslova. Teorija u umiješanosti bivšeg režima u Ražnatovićevu likvidaciju osvježena je pojavljivanjem K-2 u Haagu. Ako tužiteljtvo zatraži izručenje od Nizozemske, identitet K-2 neće dugo biti tajna, ako je zaista bio pripadnik “crvenih beretki”.

Izručenje traže i branitelji optuženih za Ražnatovićevo ubojstvo. Oni smatraju da je suđenje bilo montirano, jer je naručitelj i organizator zločina bivši vrh države, a argument za tu tvrdnju moglo bi biti to što je Milošević imao preciznu informaciju da je K-2 osumnjičen za sudjelovanje u Ražnatovićevu ubojstvu. Branitelji iznose niz tvrdnji koje bi, ako su istinite, trebalo pridonijeti oslobađanju njihovih klijenata, čiji je, navodno, jedini grijeh što su se slučajno zatekli na mjestu zločina i, zabrinuti za svoju sigurnost, pobjegli. Jedan od branitelja prvooptuženog Gavrića, odvjetnik Veljko Delibašić, kaže da su Ražnatovićeva supruga Ceca i tjelesni čuvar Zvonko Mateović u prvim iskazima tvrdili da su u Ražnatovića pucala dvojica muškaraca. Oboje su izjavili i da su vidjeli crnokosog mladića s policijskom značkom i pištoljem koji je u metežu neposredno nakon ubojstva davao upute u predvorju hotela i zatim nestao, a njego identitet nikad nije utvrđen.

Na suđenju je utvrđeno da je počinjen propust jer u istrazi Gavrić nije podvrgnut testu parafinskom rukavicom ne bi li se utvrdilo je li pucao. Na rukavu Gavrićeva džempera pronađeni su tragovi baruta, ali je on tvrdio da potječu od proslave “srpske” Nove godine 13. siječnja, dva dana prije ubojstva, kad je bacao petarde. Tragovi baruta pronađeni su na rukama dvojice ubijenih – Mandića i Gavrića, kao i Stevana Glišića, koji je pomogao pri prebacivanju Ražnatovića u bolnicu, mada nitko od njih nije pucao u “Intercontinentalu”. “Mogli su pucati i prije podne. Nitko normalan ne može povjerovati da je parafinska rukavica rađena svoj trojici ubijenih, čak i čovjeku koji je pomogao ranjenima, a da se jedinom osumnjičenom to ne napravi”, ocijenio je Delibašić. On tvrdi da je optuženom Gavriću napravljena parafinska rukavica, da se pokazalo da nije pucao, ali da je nalaz uništen, kako bi mogla biti podignuta optužnica. Gavrić je na suđenju tvrdio da nema nikakve veze s ubojstvom, da je bio nenaoružan kad se slučajno zatekao u hotelu, gdje ga je “neka budala pogodila u leđa”.

Ta “budala” trebao bi biti Ražnatovićev čuvar Zvonko Mateović. Delibašić kaže da se presuda protiv njegova klijenta zasnivala gotovo isključivo na Mateovićevu “lažnom iskazu”. Ističući da je Mateović saslušan tek 50 dana nakon ubojstva, jer prije toga nije bio dostupan istražiteljima, Delibašić tvrdi da je i identitet ključnog svjedoka sumnjiv: “Zvonko nema ni jedan osobni dokument s fotografijom. Njegov identitet na glavnom je pretresu potvrđivao odvjetnik oštećenih. Otkud odvjetnik zna tko je Mateović? Zvonko kaže da je 1996. izgubio sve dokumente i da nije vadio nove. Kako je onda mogao voziti auto, kako je mogao bez osobne iskaznice, putovnice? Kako je odlazio u Bosnu? Kako je mogao nositi pištolj? Šest godina funkcionirati bez ijednog dokumenta s fotografijom nemoguće je. Ne znamo tko je čovjek koji je pucao, a tko onaj koji se pojavljuje u sudnici. Je li to uopće isti čovjek?”

On kaže da je među optuženima sudjelovanje u zločinu priznao samo Zoran Nikolić, koji je nekoliko mjeseci poslije umro od AIDS-a. Delibašić, osim što tvrdi da je Nikolić priznanje dao nakon što je bio podvrgnut policijskoj torturi, dovodi u sumnju i uzrok smrti: “Pegla je bio u braku i sa suprugom imao redovite seksualne odnose, a ona ne boluje od AIDS-a. Nemoguće je, osim toga, da se u dva pregleda u zatvoru utvrdi da nema AIDS, a da tek u trećem otkriju tu bolest, od koje je umro nakon nekoliko mjeseci. A ljudi godinama žive s AIDS-om. Mislimo da je umro od posljedica torture. Natjerali su ga da pojede 20 dekagrama soli.”

Njegov kolega Nebojša Pavlović tvrdi da je pet svjedoka izjavilo da je u “Intercontinetalu” 15. siječnja 2000. ubijena i četvrta osoba – inspektor SDB-a Gašović, čije je tijelo odvezeno policijskim automobilom i, navodno, pokopano u grob bez imena.

Arkanov najstariji sin Mihajlo od samog je početka izjavljivao da iza likvidacije njegova oca stoji SDB, ističući da je nevjerojatno da su sigurnosne kamere u “Intercontinetalu” bile isključene baš 15. siječnja 2000. Ražnatovićeva sestra Jasna Diklić izjavila je da su ubojstvo njenog brata organizirali “novokomponirani biznismeni” s uporištima u stranim obavještajnim službama, uz podršku SDB-a.

Preostaje da se vidi hoće li tužiteljstvo u Beogradu zatražiti od Nizozemske izručenje K-2, kako bi se, možda, rasvijetlilo Ražnatovićevo ubojstvo. No “crvene beretke” uživaju privilegiran status kod nove vlasti u Srbiji, koja prema toj formaciji pokazuje pravo strahopoštovanje. Pravnici ističu da je teško očekivati ekstradiciju ako se kao osnova za nju navodi da je tražena osoba samo osumnjičena za sudjelovanje u zločinu.

Medijski život Željka Ražnatovića
Mediji još zaokupljeni Arkanovim ubojstvom i nasljedstvom
Željko Ražnatović stalno je prisutan u medijima u Srbiji. Njegova sestra Jasna Diklić tvrdi da su njegova djeca iz prva dva braka razbaštinjena zahvaljujući krivotvorenoj oporuci kojom je sva imovina pripala trećoj supruzi Ceci. Potpisnici te oporuke Arkanovi su nasljednici na čelu Stranke srpskog jedinstva Borislav Pelević i Dragan Marković. Ražnatović je nedavno bio posredno povezan i s ubojstvom policijskog generala Boška Buhe, za koje je MUP Srbije optužio “terorističku grupu” na čijem je čelu Željko Maksimović koji je u mladosti bio čuvar u Ražnatovićevu diskoklubu “Amadeus” u Beogradu. Među osumnjičenima je i Dragan Ilić, koji je za arsenal pronađen u njegovoj kući rekao da mu je to oružje Ražnatović povjerio na čuvanje. U optjecaju su i najnevjerojatnije teorije. Prema jednoj, koja se pojavila odmah posle likvidacije, Ražnatović je inscenirao vlastito ubojstvo, kako bi se zaštitio od progona Haaškog suda. Glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte navodno je zahtijevala DNK analizu kako bi se utvrdilo je li Ražnatović zaista ubijen. Analiza je obavljena, ne zna se je li na zahtjev Haaškog suda, ali riječ je o presedanu. Najnovija je teorija da je Ražnatović eliminiran po nalogu tajnovite ”špijunsko-terorističke grupe” iz Kentuckyja, u znak odmazde, jer su neposredno nakon početka NATO-ova bombardiranja Srbije u Pančevu likvidirana tri agenta te organizacije. Po toj teoriji Arkan je ubijen iako nije imao nikakve veze s navodnom eliminacijom špijuna.