Objavljeno u Nacionalu br. 376, 2003-01-29

Autor: Jasna Babić

Pozadina novog obračuna u zagrebačkom podzemlju

Žrtva mafije ili obitelji

U četvrtak, 23. siječnja, ispred svog hotela, likvidiran je Marko Sliško, brat također ubijenog Vjeke Sliška, i jedan od pretendenata na kriminalno naslijeđe 'kralja poker-automata'

U četvrtak, 23. siječnja, ispred svog hotela, u klasičnoj 'sačekuši', likvidiran je Marko SliškoU četvrtak, 23. siječnja, ispred svog hotela, u klasičnoj 'sačekuši', likvidiran je Marko SliškoMarko Sliško ubijen je prošloga četvrtka, 23. siječnja 2003., dvije godine nakon gangsterskog dvoboja na Cvjetnom trgu u kojem je smaknut njegov brat Vjeko Sliško, “kralj poker-automata”. Za razliku od mlađeg i mnogo poznatijeg brata, nije skončao u uličnoj predstavi za masovnu publiku. Naprotiv, Marko Sliško likvidiran je oko 6 popodne u klasičnoj zasjedi, “sačekuši”, rekli bi kriminalci, podalje od bilo kakvih svjedoka, na pragu vlastitog doma na posljednjem katu hotela “Sliško” u Bunićevoj ulici. Kako pokazuje policijska rekonstrukcija njegovih posljednjih sati, sasvim doslovno, zatvorio je životni krug: izlazio je iz svoga “voyagera” vraćajući se kući s Britanskog placa, gdje je prije dvadesetak godina otpočeo karijeru ugostitelja, švercera deviza i jednog od prvih zagrebačkih kamatara.

Marko Sliško imao je u podzemlju mnoštvo konkurenata i neprijatelja: svatko od njih može biti ubojica Ubojstvo je nesumnjivo naručeno i plaćeno, a izvršitelj je vjerojatno angažiran u inozemstvu, među balkanskim kilerima koji već godinama razmjenjuju slične usluge Egzekucija je obavljena u trenutku koji je vrlo pogodan da se prikrije puni opseg mogućih motiva i neprijatelja žrtve: bilo je jasno da će svi odmah pomisliti na odmazdu 'zločinačke organizacije' ili Markovu protivnicu u borbi za nasljedstvo Vjeka Sliška O njegovum ubojstvu zna se vrlo malo. Ubijen je s tri metka, jednim – u prsa, dva –u potiljak; egzekutor je pucao s udaljenosti od jednog metra. To siromaštvo tragova odaje gangstersku matricu: ubojstvo je nesumnjivo naručeno i plaćeno, a izvršitelj je vjerojatno angažiran u inozemstvu, među balkanskim kilerima od zanata koji već godinama razmjenjuju slične usluge. Dva metka u potiljak jedina su pobliža odrednica gangsterskog rukopisa, tipičnog za tzv. udbašku školu nekadašnje jugoslavenske Državne sigurnosti čiji su učenici danas najbrojniji u Srbiji i BiH.

Druga specifičnost egzekucije sastoji se u tome što se dogodila u trenutku koji je vrlo pogodan da se zamulja puni opseg mogućih motiva i neprijatelja žrtve. Kako se unaprijed moglo očekivati, smrt Marka Sliška istog je trenutka protumačena iz davno zadanog konteksta. Njegova obitelj odmah je razglasila kako su moguća jedino i isključivo dva razloga: ili odmazda tzv. zločinačke organizacije pokojnog Zlatka Bagarića koju je Marko Sliško optuživao za smrt mlađega brata, ili pomama za znanom i neznanom imovinom pokojnog “kralja poker-automata”. Obje varijacije podupiru već poznatu priču o dugogodišnjem ratu dvaju blokova zagrebačkog podzemlja koja, ugrubo, glasi ovako: budući da su sljedbenici Bagarićeva njemačko-hrvatskog ganga ubojstvom Vjeke Sliška eliminirali vođu protivničke kriminalne frakcije, ostale su njegove tvrtke, zemljišta, stanovi, nekretnine i novac oko kojih su se žestoko sukobljavali njegovi nasljednici. Prema izjavi supruge Marka Sliška za Dnevnik HTV-a, njezina muža ubila je “banda”, kako je pokojnik imao običaj nazivati konkurenciju. Anđa Sliško, majka i obiteljska vladarica, ubojstvo je pripisala “kučki” – imenica koja se u njihovu obiteljskom krugu rabi kao sinonim za Danijelu Sliško, bivšu suprugu njezina mlađeg sina.

Zastupajući običajno pravo zavičajne Bosanke Posavine, posljednje dvije godine života Marko Sliško osporavao je njezina nasljedna prava zato što se udala za Dražena Golemovića, jednog od boljih prijatelja svog pokojnog muža. Time je Danijela Sliško izmakla vlasti rodbinske zajednice u koju su u ovom slučaju uključene snahe i zetovi. Kako njezine interese, suprotno tome, štiti građanski zakon, sudar oko vlasništva poprimio je razmjere klasičnog banditizma. Još prije pokopa “kralja poker-automata”, Marko Sliško banuo je u bratov stan u Bogovićevoj ulici i, prema pričama svjedoka, pokupio sva odijela i kapute, sve kreditne kartice i zatečene telefonske aparate. Pred Danijelu Sliško postavljen je ultimatum: ako ne prihvati pravila igre koja vladaju u obitelji njezina ubijenog muža, naći će se na cesti sa svojom djecom. Prijetnja je zvučala još ozbiljnije jer je Vjeko Sliško za života najveći dio imovine i prihoda vješto skrivao od policije i poreznika imenima svojih prijatelja i rodbine koji nakon njegove smrti nisu bili spremni priznati da funkcioniraju kao vlasnički paravani. Tvrtku “Bonaparte” razdijelio je na četiri poduzeća. Najsiromašniju četvrtinu, sa samo dvadesetak poker-automata, registrirao je na ime svoje žene. Preostala tri poduzeća do punoljetnosti dvojice sinova stavio je pod kontrolu potpunih tuđinaca, vlastitih uposlenika. Kao najveći kapital u njegovoj ostavštini pojavila se, dakle, lista dužnika s enormnim kamatarskim potraživanjima – djelomice poznata iz usmene predaje, djelomice u pismenoj formi – koju je Marko Sliško, već po svojoj izvornoj specijalizaciji, znao i mogao naplatiti mnogo efikasnije od bratove udovice. Na vrhuncu sukoba, od svoje je šogorice, uz sve to, tražio još 50 milijuna DEM, zaprijetivši da će je javno optužiti kako je u paktu s tzv. zločinačkom organizacijom sudjelovala u likvidaciji vlastitog muža.

U zaštitu Danijele Sliško stao je, naoko, Vinko Žuljević Klica. Tvrdeći da je brani od juriša Sliškove obitelji, Žuljević i njegov kum Vlado Rajić izmuzli su njezinu posljednju ušteđevinu, pretvorivši udovicu u zarobljenicu čiji je svaki korak pratio Franjo Zelenika kojeg spominju u priči o “navlakuši” protiv Veselina Marinova u kafiću NBA. Kad je Žuljević uhićen zbog istog ubojstva, pokazalo se da Vlado Rajić već odavno vrlo prijateljski komunicira i sa Sliškovom obitelji. Tako se, na smrt isprepadana, Danijela Sliško zajedno sa svojim novim mužem doslovce evakuirala u Istru gdje ovih dana očekuje treće dijete i vodi sudske parnice za stan u Bogovićevoj ulici koji je prisvojio njezin svekar.

Ukratko, u likvidaciji Marka Sliška moguće je pronaći vrlo raznovrsne putokaze. Doista, nije nemoguće da postoje osvetoljubiviji pripadnici tzv. zločinačke organizacije koji nisu zadovoljni da su optužbe protiv Marka Sliška srušene prvostupanjskom sudskom presudom, pa su započeli seriju krvnih osveta. Nije također nemoguće da je stariji brat “kralja poker-automata” postao žrtvom obiteljskog rata oko imovine. Ali biografija Marka Sliška mnogo je bogatija od njene javne prezentacije. Kako Nacional doznaje iz krugova policijsko-sudskih istražitelja, ubijen je u trenutku kad su nadležna tijela ispitivala prilično mračne strane njegova života. Javnost je o tome dobila tek malu natuknicu: Ranko Ostojić, ravnatelj policije, izvijestio je slušatelje Stojedinice da je Marko Sliško u posljednjih šest mjeseci tri puta saslušavan u Policijskoj upravi zagrebačkoj i da se vrlo intenzivno kretao u kriminalnom miljeu.

Koliko je logična teorija da su ga dali smaknuti njegovi mitski neprijatelji, jednako je logično da je stil života Marka Sliška proizveo mnoštvo mogućih egzekutora.

Utoliko poprište zločina samo po sebi oslikava vrlo širok okvir za motive njegove smrti. Ubijen je na pragu svog doma koji se ugnijezdio na vrhu ilegalnog bordela, na zgodnoj udaljenosti od prvog peep-showa na Autobusnom kolodvoru, sa zajedničkim uzorkom kamiondžija. Prema Nacionalovim vrlo izravnim saznanjima, kao posebna atrakcija iz erotske ponude koja se diskretno oglašavala na recepciji hotela “Sliško” – samo dva kata niže od stana u kojem je pokojnik odgajao svojih petero djece – mogla se kupiti djevojka iz Playboya, podrijetlom iz BiH, čije su fotografije objavljene u proljeće 2001. Da prizor bude još groteskniji, u istom prostoru Marko Sliško održavao je skupove lokalnog ogranka HDZ-a kojim je predsjedavao kao najugledniji stranački član u zagrebačkoj četvrti Trnje. Zasad jedino nije utvrđeno je li lanac prostitucije organizirao sam Marko Sliško ili je to, bez njegova znanja, projektirao netko od hotelskih uposlenika. Napokon, slučaj tzv. zločinačke organizacije nije jedini sudski postupak u kojem je stariji brat “kralja poker-automata” bio svjedok optužbe. Ime Marka Sliška domaćoj javnosti poznato je od 1989., iz suđenja tzv. albanskoj mafiji s kojom se u to doba tukao oko švercersko-lihvarskog prostora na zagrebačkim tržnicama. Kako se većina optuženika, suprotno njegovim očekivanjima, i tada našla na slobodi, jedan od njih posjetio je Marka Sliška u njegovoj tadašnjoj kući u Dubravi i isprebijao ga gotovo do smrti. Prema bijesnim uzvicima ”štemera”, to nije bila odmazda za svjedočenje, nego za lažno svjedočenje. U svakom slučaju, Marko Sliško taj fizički napad nikada nije prijavio nadležnim institucijama, strahujući, vjerojatno, od još drastičnijih posljedica. Otada Sliškovi su još više mrzili Albance. Bila je to ujedno rijetka nacionalna skupina zauvijek prognana iz šarene sljedbe njegova mlađeg brata koji je istodobno krenuo u osvajanje zagrebačkog podzemlja. Počeci Vjeke Sliška pamte se kao ucjena i “reket” sitnih ugostitelja u Gotovčevoj ulici.

Obitelj Sliško, podrijetlom iz sela nedaleko od Dervente, naselila se zagrebačkoj Dubravi sredinom 70-ih, gdje su u naselju Mala Bosna, ciglu po ciglu, gradili obiteljsku kuću. Marko Sliško, rođen 1951., bio je već zreo mladić, a Vjeko Sliško, dvadeset godina mlađi, išao je u osnovnu školu. Premda će na vrhuncu moći voditi umne konverzacije o filmu, slikarstvu, uzgoju pčela i ljekovitim svojstvima meda, tih osam razreda ostat će njegova jedina naobrazba. Majka Anđa bila je spremačica na željeznici, a njezin stariji sin prve godine radnog staža stekao je kao konobar u restauraciji Željezničkog kolodvora. Kao prvi korak u svom materijalnom i društvenom usponu, Marko Sliško sredinom 80-ih otvorio je pečenjarnicu na Britanskom trgu. U zajednici tzv. zelene mafije, prekupaca, švercera cigareta, sitnih svodnika i šibicara afirmirao se kao jedan od pionira kamatarskog posla koji je u doba socijalizma cvjetao na rubovima tržnica i kockarnica. Zato je udaja jedne od sestara za Miju Kovču označila novu fazu poslovne ekspanzije. Službeno redar, neslužbeno kamatar u Fortuna klubu na tadašnjem Trgu Republike, Kovčo je za miraz tazbini donio novu financijsku klijentelu. Nakon smrti dvojice njegovih šurjaka, on vjerojatno preuzima javnu ulogu glave obitelji, kojom iz pozadine i nadalje upravlja njegova punica.

U istom okruženju Željezničkog kolodvora, tržnica i ulice, Marko Sliško izgradio je i prve veze s državnim institucijama, razmjenjujući usluge s nekolicinom policajaca koji su gonili švercere, svodnike i prostitutke. Jedan od njih, kum Marka Sliška, cijelu će obitelj servisirati povjerljivim dokumentima MUP-a. Drugi, za račun Sliška, vodit će privatne istrage protiv poslovne konkurencije.

Baveći se sličnim “kombinacijama” braća Sliško u početku su se uzajamno ispomagali. Kafić “Bonaparte” u Retkovcu, javno poznat kao vlasništvo mlađeg brata, smatrao se tekovinom solidarnog obiteljskog truda, veza i investicija. Istoimena tvrtka s poker-aparatima koji su preplavili zagrebačke lokale također se prešutno knjižila u kolektivno knjigovodstvo Sliškovih. Drama je počela kad je Vjeko Sliško, tada 23-godišnjak, svog starijeg brata zamijenio novim društvenim uzorom. Bio je to Zlatko Bagarić, hrvatsko-njemački gangster s vrlo malo smisla za financijsku razdiobu koja se temelji na rodbinskoj solidarnosti. Osim srpskih psovki, uzrečica, gesti tipičnih za šegrta nekadašnje jugomafije u Frankfurtu, Vjeko Sliško upio je i većinu Bagarićevih poslovnih načela. U njihovoj primjeni prvi je put ozbiljno ugrozio primat kolektivnog, obiteljskog interesa. Prvo je “kasirao”, kako se kaže u kriminalnom žargonu, Miju Kovču. Na Kovčinu preporuku posudio je njihovu zajedničkom znancu izvjestan devizni iznos. Budući da se dužnik nije držao dogovorenih rokova, “kralj poker-automata” faktički je iznudio novac od svoga šurjaka.

Hotel u Bunićevoj ulici dokraja je zatresao obiteljske temelje. Kako je Marku Slišku ponestalo novaca da završi uređenje hotelskog zdanja, od mlađeg brata posudio je 300.000 DEM, vjerujući da je time osigurao i najpovoljnije kreditne uvjete. Vjeko Sliško zahtijevao je, međutim, da mu brat isplati dug poštujući standarde crnog tržišta. Prema toj računici, potraživanje se nakon godine dana popelo do cijelog milijuna DEM.

U sukobu koji je ugrozio skladnu dinastiju iz Bosanke Posavine, pronađeno je kompromisno rješenje koje nikada nije zadovoljilo ni jednu stranu. Uz dio vraćenog duga Marko Sliško ustupio je svome bratu kafić “Mir” na Žitnjaku koji je, istovjetnom lihvarskom tehnologijom, prethodno oteo njegovu izvornom vlasniku. Tipično za ponašanje “kralja poker-automata”, kafić je izvjesno vrijeme vodio Mijat Vrdoljak iz Kozari Boka, likvidiran 1997. Ubojica nikada nije otkriven, a zagrebačko podzemlje optuživalo je, ovisno o svojoj klanskoj pripadnosti, obje strane. U međuvremenu, naime, slijepa muška ljubav između Zlatka Bagarića i Vjeke Sliška premetnula se u jednako slijepu mržnju i borbu za poziciju vrhovnika zagrebačkog podzemlja. Tako se velegradska kriminalna scena podijelila na dva tabora njihovih posvađanih sljedbenika.

Zlatko Bagarić naručio je Vrdoljakovo ubojstvo, vjerujući da je ovaj likvidirao Damira Kovačića Šerifa, štićenika hrvatsko-njemačkog ganga, kako se tvrdilo u Sliškovu krugu. Bagarićevi simpatizeri uzvraćali su suprotnom pričom: da ga je smaknuo sam Sliško, jer mu je Vrdoljak počeo prijetiti da će ga javno optužiti za Kovačićevu smrt. Poznat po škrtosti, koja je kao trauma pratila nekoć kronično siromašnog dječaka iz Male Bosne, najmlađi je Sliško, navodno, ocijenio da mu se ubojstvo više isplati od plaćanja ucjene.

Uz posredovanje majke Anđe nekoliko dana prije vjenčanja Vjeke Sliška braća su se pomirila, ali njihovi odnosi nikada nisu dosegnuli nekadašnju razinu. Preselivši se iz Male Bosne u luksuzni stan u središtu grada, oženivši se s kćeri ugledne hercegovačke obitelji Vranjković, udružen s Vinkom Žuljevićem Klicom koji mu je na raspolaganje stavio cijelu vojsku nekadašnjih HVO-ovaca, Vjeko Sliško, kako je barem osjećao, uvelike je prerastao vlastitog brata. Bio je na najboljem putu da zauzme mjesto već mrtvog Zlatka Bagarića, da istodobno osvoji reputaciju poslovnog uglednika i da realizira svoju krajnju ambiciju: nagradu poduzetnika godine, a potom i neko visoko političko mjesto.

Obiteljski raskol Sliškovih zakrpan je i zataškan ubojstvom Vjeke Sliška na Cvjetnom trgu, u ožujku 2001. Ozbiljno načetu obiteljsku zajednicu homogenizirao je jedinstven stav: da nema tog nasljedno-bračnog prava udovice koje je jače od običaja i tradicije. Danijeli Sliško ponuđen je vrlo ugodan i siguran život pod uvjetom da se pokori internim zakonima pokojnikove obitelji.

Dogodilo se drukčije. Pokopala je muža, sagradila mu nadgrobnu ploču u Aleji velikana na Mirogoju i udala se za švercera tekstilom koji je Vjeki Slišku u posljednjim godinama života bio i dobavljač pomodnih odjevnih markica i modni savjetnik. Tako je Danijela Sliško pridružena mrtvom Bagariću i uvrštena u katalog idealnih obiteljskih neprijatelja i ubojica.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika