Hercegovačka franjevačka provincija sudjelovala je u pljački dijela novca od najmanje 216 milijuna njemačkih maraka, koliko su iz hrvatskog državnog proračuna nenamjenski potrošili neki osnivači Hercegovačke banke i njima bliski hercegovački poduzetnici. Ovaj javnosti do sada posve nepoznati podatak Nacional je otkrio analizirajući izvješće koje je privremeni upravitelj Hercegovačke banke Toby Robinson sastavila u prosincu 2002.

Tehnologija pljačke Novac iz hrvatskog proračuna prebacivan je na račune HVO-a, a potom je HVO plaćao navodne usluge nekim poduzećima, među kojima su bila i ona u vlasništvu franjevaca KREDITI ZA FRANJEVCE Kredite koje je Hercegovačka banka davala Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji nisu plaćali franjevci, vraćali su zapravo hrvatski porezni obvezniciHercegovački franjevci, koji bi prema crkvenim tumačenjima trebali biti oličenje izuzetne skromnosti kojima je strana želja za bilo kakvim materijalnim bogatstvom, bili su u drugoj polovici 90-ih jedni od osnivača Hercegovačke banke, koja je trebala poslužiti prvenstveno kao podrška hrvatskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Iako su u banci posjedovali tek 2,5 posto dionica, imali su predstavnika u Upravnom odboru. Njih je u banci predstavljao fra Ivan Ševo, a prema nalazu privremenog upravitelja banke, on je zapravo djelovao u sustavu koji je zamišljen, uspostavljen i zloupotrebljen od strane nekolicine onih koji su tražili kontrolu, vlast i financijsku dobit.

“Uvidom u aktivnosti i zloupotrebe unutar banke, postaje jasno da nije bilo moguće da nekolicina pojedinaca, djelujući samostalno, poluči ove rezultate. Opseg, kompleksnost i planiranje zahtijevaju veliku koordinaciju i suradnju. Ovo se moglo postići jedino putem uske mreže strateški postavljenih pojedinaca. Ova odabrana grupa bila je u odborima, posjedovala je i usmjeravala društva, pomagala odobravanje kredita u svrhe koje su bile drugačije od navedenih i surađivala u prikrivanju ovih aktivnosti”, stoji u izviješću privremenog upravitelja Hercegovačke banke.

Dio tih kredita koristila su i poduzeća čiji su vlasnici hercegovački franjevci, a poslovi koje su ta poduzeća obavljala pokazuju da su hercegovački franjevci bili vrlo bitna karika u interesnom lancu što je trošio novac iz hrvatskog državnog proračuna. Taj novac, ukupno 647 milijuna maraka tijekom nešto više od dvije godine, zapravo je uplaćivan Hrvatskom vijeću obrane za isplatu plaća njegovu članstvu te za pomoć obiteljima stradalnika te vojne formacije, što je dijelom iskorišteno i kao pokriće za osnivanje Hercegovačke banke.

Trećina tog novca potrošena je nenamjenski, a za hercegovačke franjevce situacija je posebno neugodna i zato što su se u izviješću privremenog upravitelja praktično našli u istom košu sa skupinom koju se tereti da je dio tog novca potrošila kako bi se nezakonitim sredstvima izmijenio Ustav Bosne i Hercegovine.

Nacional je koncem proteklog tjedna zamolio Hrvatsku i Bosansku biskupsku konferenciju da prokomentiraju franjevačko sudjelovanje u tim nezakonitostima. Hrvatska biskupska konferencija proglasila se nenadležnom za komentar: “Moram Vas obavijestiti da Hrvatska biskupska konferencija, a tako onda i ovaj Ured, ni na koji način nisu nadležni u toj problematici. Radi se, prema Vašim naznakama i ukoliko im je za vjerovati, o franjevačkoj provinciji koja se nalazi na području druge države i na području nadležnosti druge biskupske konferencije. Kolikogod da je u pitanju novac hrvatskih poreznih obveznika, u tom pogledu moguće je izraziti solidarnost s oštećenima, ali i u tome pitanju ne postoji nikakva nadležnost institucije kojoj ste se obratili za mišljenje, pa se to ne može ni komentirati”, izjavio je za Nacional Anton Šuljić, predstojnik Tiskovnoga ureda HBK. Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine suzdržala se od komentara.

Hercegovačka franjevačka provincija je u slučaju Hercegovačka banka i pljački hrvatskog državnog proračuna sudjelovala već od samog osnivanja te banke. Novac hrvatskog državnog proračuna pljačkan je po jednostavnom obrascu. U prvoj fazi bio je prebacivan na račune Hrvatskog vijeća obrane u Hercegovačkoj banci. Potom je s tih računa dio novca korišten nenamjenski. Najčešće posve mimo poslovnih pravila odobravali su se krediti raznim poduzećima ili je Hrvatsko vijeće obrane naprosto plaćalo navodne usluge nekim poduzećima. Među brojnim poduzećima koja su koristila te blagodati bila su i ona u vlasništvu franjevaca. Međutim franjevci su u pljački novca hrvatskog državnog proračuna sudjelovali i na brojne druge načine.

Franjevci su svoj vlasnički udio u Hercegovačkoj banci formalno stekli 24. prosinca 1997. Toga su dana uplatili 1.757.800 kuna (protuvrijednost od 500 tisuća maraka) za svoje dionice. Međutim franjevci udio u Hercegovačkoj banci nisu platili svojim novcem. U izviješću privremenog upravitelja stoji da je samo dan ranije, 23. prosinca 1997., na kunski račun Hercegovačke franjevačke provincije s računa Hrvatskog vijeća obrane iz Hrvatske banke uplaćeno 1.757.800 kuna.

“Priljevi na računu Hrvatskog vijeća obrane koji su omogućili ovu uplatu su došli iz Republike Hrvatske i bili su upućeni preko Privredne banke Zagreb. To su bili polozi od 40, 15 i 20 milijuna kuna, koji su izvršeni, 4, 17. i 19. prosinca 1997.”, stoji u izviješću privremenog upravitelja. Nije poznato na temelju čega su franjevci od Hrvatskog vijeća obrane dobili toliki iznos. Porijeklo novca i kontekst formiranja Hercegovačke banke sugeriraju kako su franjevci obilno nagrađeni novcem hrvatskih poreznih obveznika uz izravnu suglasnost tadašnjeg državnog vrha.

Svoj položaj dioničara u financijskoj instituciji koja je rasla i razvijala se izuzetno brzo, te prividno djelovala kao moćni pokretač hercegovačke privrede, hercegovački franjevci iskoristili su i za dodatne pogodnosti. Oni su u veljači 1996. osnovali poduzeće Ziral koje ima većinski udio (84 posto) u tiskari Fram, osnovanoj u rujnu 1999.

Nakladnička kuća ZIRAL, punim imenom Zajednica izdanja Ranjeni labud, osnovana je u rujnu 1970. u austrijskom gradu Frohnleiten. Pokretači su mu bili hercegovački franjevci koji su u tada živjeli u iseljeništvu: dr. fra Dionizije Lasić i dr. fra Bazilije Pandžić iz Rima te fra Lucijan Kordić iz Züricha. Ziral je zamišljen kao izdavačka zajednica raspršenih “hrvatskih intelektualaca u izbjeglištvu”, a djelovao je u Frohnleitenu, Rimu, Chicagu i Norwalu u Kanadi. Internet stranica Zirala otkriva i neke geografsko-političke percepcije njihovih osnivača – ondje se tvrdi da su promjene u domovini dovele Ziral u hrvatski Mostar. Ondje je od početka 1996. registriran kao društvo sa ograničenom odgovornošću, a glavna podružnica mu je u Zagrebu.

Rekonstrukcijom sumnjivih transfera novca u Hercegovačkoj banci međunarodni istražitelji otkrili su da je Ziral u travnju 2001. dobio od Hercegovačke banke kredit koji nije mogao vratiti. Kredit, čiji iznos istražitelji ne otkrivaju, pismenim nalogom pušten je prema Dubrovačkoj banci. Trebao je biti djelomično iskorišten za otplatu kredita koji je Ziral imao kod Dubrovačke banke, dijelom za unapređenje Ziralove tiskare, a dijelom i za različite devizne transakcije. Međutim kredit je potrošen nenamjenski, a nije ni odobren u skladu sa zakonom.

“U ugovoru o kreditu kao predmet hipoteke navodi se ‘kuća’. Ispostavilo se da je predmetom hipoteke objekt u kojem su smješteni uredi Hercegovačke franjevačke provincije. Ovi uredi su 1997. uknjiženi kao vlasništvo Franjevačkog samostana. Nije pronađena dokumentacija koja bi pokazala da je vlasništvo ikada preneseno na Ziral. Međutim u rujnu 1998. Ziral u sudski registar upisuje povećanje kapitala, po osnovi ulaganja Hercegovačke franjevačke provincije, kojim je ona investirala u društvo 2,6 milijuna konvertibilnih maraka (što odgovara protuvrijednosti u istom iznosu njemačkih maraka) u obliku nekretnina. Iako je kredit odobren u prosincu 1999., hipoteka nije uknjižena prije veljače 2001.”, piše privremeni upravitelj Hercegovačke banke.

Vrijednost naknadno uknjižene hipoteke sugerira da je kredit koji su franjevci dobili od Hercegovačke banke najmanje 2 milijuna njemačkih maraka. Kredit je dobiven praktično bez pokrića jer je kao hipoteka uknjižen franjevački samostan. U nekim razvijenim zemljama teoretski je moguće da objekti u kojima se nalazi samostan budu i komercijalno iskoristivi, primjerice za manje hotele. Međutim takvo je što teško moguće u Hercegovini. Utoliko je ta situacija na jednoj razini jednaka onoj u kojoj bi, primjerice, Kaptol u Hrvatskoj kao osiguranje nekog kredita koji diže na ime neke svoje firme ponudio zagrebačku katedralu.

Dodatne pogodnosti suradnje sa Hercegovačkom bankom franjevci su koristili kroz tiskaru Fram. Hercegovačka banka i neka društva u njenom vlasništvu sklopili su ugovor s tom tiskarom za sve usluge tiskanja uplatnica, kalendara, brošura i sličnog. Privremeni upravitelj otkriva da je društvo CROBIH-Invest (jedan od dva privatizacijska investicijska fonda pod kontrolom Hercegovačke banke koji su imali udjele u 128 društava) najviše svojih troškova imalo poslujući s Framom.

Međutim transakcije između Frama i CROBIH-Investa nisu bile transparentne i provedene u skladu sa zakonom. Primjerice, brojevi faktura navedeni na nalozima za uplate nisu nađeni u odgovarajućoj dokumentaciji društva, a ni uplate vršene Framu ne odgovaraju iznosima navedenima na fakturama.

Hercegovačka franjevačka provincija imala je status manjinskog dioničara i u Hercegovina osiguranju. Hercegovačka banka je kao izravni vlasnik u toj tvrtki sudjelovala sa 60 posto, a financirala je i 6 od ostalih 8 ulagača kreditima iz banke, tako da je banka zapravo osigurala 95 posto kapitala. Tiskara Fram iz Mostara, u većinskom vlasništvu franjevaca, imala je 5 posto dionica Hercegovina osiguranja. Kako bi ih otplatila od Hercegovačke banke, dobila je 1998. pod brojem 92/98 kredit u iznosu od 917.900 kuna.

Međutim ni taj kredit nisu platili franjevci, već hrvatski porezni obveznici. “Kao i u slučaju kupnje dionica Hercegovačke banke, kupnja dionica Hercegovina osiguranja također je bila subvencionirana sredstvima Hrvatskog vijeća obrane’, stoji u izviješću privremenog upravitelja banke. Od novca koji je Hrvatskom vijeću uplaćivan iz hrvatskog državnog proračuna, ta je organizacija Framu za tu svrhu poklonila 790.282 kune. Nije poznato je li i kakve usluge Fram radio za Hrvatsko vijeće obrane kao moguće pokriće tog transfera.

Preko suvlasništva u Hercegovina osiguranju franjevci su stekli i udjele u vlasništvu investicijskih fondova CROBIH Invest i Herbos Invest. Osim toga, kroz Hercegovina osiguranje imali su i udio (66.05 posto vlasništva) u tvrtki Autocentar, osnovanoj 19. studenog 1997., a bavi se servisiranjem motornih vozila, tehničkim pregledom i prodajom vozila.

Kao suvlasnici Hercegovina osiguranja franjevci su morali biti informirani i o različitim sumnjivim transakcijama koje je Miroslav Rupčić, direktor Hercegovina osiguranja i bivši predsjednik nadzornog odbora Hercegovačke banke radio preko Hrvatske zaklade – HUM 2000. Riječ je o jednoj od zaklada za koju privremeni upravitelj Hercegovačke banke sumnja da je sudjelovala u pranju novca.

“Porijeklo i svrha Hrvatske zaklade nisu poznati. Većina priljeva je dolazila od vladinih organizacija i javnih društava, a većina odljeva je išla prema privatnim društvima. Naloge za prijenos je potpisivao Miroslav Rupčić. Najviše novca na račun zaklade došlo je od hrvatskih ministarstava, nešto manje od Hercegovačke banke i Hercegovina osiguranja, a najviše odljeva otišlo je Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni i nekim privatnim tvrtkama’, stoji u izviješću privremenog upravitelja Hercegovačke banke.

Dva mjeseca prije ulaska privremene uprave u Hercegovačku banku, u veljači 2001., franjevci su svoj udio u Hercegovina osiguranju prenijeli na udrugu građana Viribus Unitis (što u prijevodu znači “zajedničkim silama”), a ta ih je udruga potom u prosincu 2001. prenijela na poduzeće Fram. Pravi razlozi te rotacije dionica nisu poznati (moguće je da su dionice prenijete udruzi radi ostvarivanja prava na dividendu ako je isplaćivana, ili neke druge pogodnosti), ali oni otkrivaju specifičnu povezanost franjevaca s rigidnim hrvatskim desničarima koji su ih u vrijeme svoje vlasti u Hrvatskoj obilno financirali na teret hrvatskih građana.

Ta je udruga početkom 2001. oko sebe okupila umirovljene generale koji su počeli upućivati otvorena pisma vlasti u kojima su tražili zaštitu digniteta Domovinskog rata te različite povlastice, uglavnom radi izbjegavanja odgovornosti pred haaškim sudom za ratne zločine. Udruga je otvoreno pozivala sve časnika Hrvatske vojske da im se pridruže, a neformalno se željela prometnuti u centar rušenja aktualne vlasti. Nakon što ti pokušaji nisu dali željeni rezultat, Viribus Unitis u javnosti je spominjan uglavnom jer se javno zauzimao za to da se Ante Gotovina i svi haaški osumnjičenici oslobode od svega što im se stavlja na teret.

Iz vizure izviješća privremenog upravitelja Hercegovačke banke, franjevačka gesta ustupanja dionica Hercegovina osiguranja takvoj udruzi može se protumačiti kao simbolično vraćanje dijela usluga svojim donatorima nakon što su ovi postali razvlašteni.

Međutim suradnja franjevaca i rigidnih desničara seže nešto dublje u povijest, vrlo je kompleksna i prilično logično objašnjava zašto je franjevačko poduzeće Ziral dobivalo nezakonite kredite. Jedan ogranak Zirala djelovao je od 70-ih i u kanadskom Norwalu. Upravo pod okriljem norwalskih franjevaca potkraj 80-ih skovan je plan o hercegovačkom anschlussu Hrvatskoj. Financijska i politička podrška norwalskih fratara bila je presudna za političku promociju HDZ-a, posebice Franje Tuđmana i Gojka Šuška.
Glavni ideolog hrvatskog društveno-kulturnog centra u Norwalu, nedaleko od Toronta, koji nikada nije službeno egzistirao kao vjerska institucija ili misija, jest Ljubo Krasić.

Krasić je u Norwal stigao iz franjevačkog samostana u Chicagu nakon žestokih frakcijskih okršaja s kolegom Častimirom Majićem. Krasić je bio sljedbenik Hrvatskog narodnog otpora, organizacije bliske idejama ustaše Maksa Luburića. Preferirao je revolucionarne metode hrvatskog nacionalnog oslobođenja, pa čak i u Americi. Majić je pak zagovarao blaže metode djelovanja. Nakon definitivnog razlaza, izbjegao je pukim slučajem smrt od bombe koju su mu po svemu sudeći frakcijski protivnici poslali poštom. Ta je akcija simbolično najavila i tzv. “duh Norwala” koji će desetak godina kasnije zavladati Hrvatskom.

U norwalskom centru nedjeljama su hrvatski iseljenici u to vrijeme znali igrati nogomet, a usput su se ondje održavali i vjerski obredi koje crkvene vlasti nisu priznavale jer nikada nisu niti dopustili franjevcima da ondje utemelje katoličku misiju. Zato su norwalski fratri uglavnom bili na lošem glasu u Kanadi. Sumnjičili su ih da su ispostava udbaške provokacije te da su fratri zapravo suradnici jugoslavenske tajne policije sa zadatkom da razbijaju utjecaj Katoličke crkve među Hrvatima i kompromitiraju političku emigraciju. Tijekom 80-ih poteklo je iz tog centra više akcija koje su afirmirale čin Zvonka Bušića, otmičara američkog aviona u kojoj je poginuo jedan američki policajac, što je Bušiću priskrbilo kaznu doživotnog zatvora.

Norwalski fratri postali su i politički mentori Gojka Šuška, tada minornog ugostitelja podrijetlom iz Širokog Brijega. On je 1987. u Norwalu organizirao prijem za Franju Tuđmana, tada umirovljenog generala JNA sa statusom disidenta i hrvatskog nacionalista, nedugo pošto mu je hrvatski ogranak jugoslavenske tajne policije bez puno pompe vratio putovnicu. Nakon prvog posjeta Norwalu, Tuđman je već bio uvjeren da će postati hrvatski predsjednik, da bi nakon drugog posjeta 1989. upravo ondje preuzeo Luburićevu tezu o potrebi ustaško-partizanske pomirbe, koja je poslije ostvarena kao savez domaćih fašista i staljinista unutar desne struje HDZ-a.

Zbog ideološkog i financijskog stimuliranja Tuđmanovih političkih ambicija, norwalovci su nakon međunarodnog priznanja Hrvatske bogato nagrađeni različitim sinekurama u državnim institucijama, a nalaz privremenog upravitelja Hercegovačke banke potvrđuje i da su nagrade primali u gotovini, na teret hrvatskih poreznih obveznika.

BEZ POMOĆI HDZ-OVIH DUŽNOSNIKA U FEDERACIJI PLJAČKA NE BI BILA MOGUĆA
Koordinirani pokušaj destabilizacije jedinstvenosti BiH Afera Hercegovačka banka pokazala je da su zahvaljujući sprezi sa čelnicima hrvatskog HDZ-a, čelnici te stranke u BiH sudjelovali u koordiniranoj pljački Hrvatske radi stvaranja preduvjeta za destabilizaciju i kasniju podjelu Bosne, od čega bivši hrvatski predsjednik nije odustao ni u drugoj polovici 90-ih. Sve je to po izvještaju privremenog upravitelja Hercegovačke banke omogućeno postavljanjem ključnih pojedinaca na mjesta u vladi odakle su kontrolirali ta sredstva.
‘Dužnosnici u Ministarstvu obrane bili su od ključnog značaja. Bez suradnje s njima nije bilo mogući koristiti hrvatski novac za podršku banci i njoj bliskim pojedincima. ‘Kada je hrvatska Vlada počela prebacivati sredstva HVO-u preko Hercegovačke banke, Ante Jelavić je bio ministar obrane Federacije. Jelavić je bio i prvobitni direktor Monitora M, dioničara-osnivača banke. Nakon pobjede na izborima za predsjedništvo 1998., Jelavić je postavio Miroslava Prcea kao svoju zamjenu u ministarstvu. Prce je nastavio praksu svog prethodnika u pogledu trošenje novca hrvatske vlade. Uz to, ključni zamjenici u Ministarstvu obrane također su bili članovi odbora banke i ljudi s njima povezani. Ivan Medić, pomoćnik ministra obrane u to vrijeme, bio je također u upravnom odboru Hercegovačke banke kao i u nadzornom odboru Monitora M i Hercegovina gradnje. Obje su te tvrtke bivši dioničari banke i dva najveća korisnika kredita u banci. Ljubo Ćesić Rojs, pomoćnik ministra obrane u Hrvatskoj, također je bio u odboru Monitora M i prvobitnom upravnom odboru u banci’, stoji u izvješću privremenog upravitelja. Sve to i Ćesića dovodi u vrlo neugodnu situaciju jer je on prvo u ulozi pomoćnika ministra obrane u Zagrebu odobravao milijune za Herceg-Bosnu, potom raspolagao njima u Ministarstvu u Grudama, a zatim u ulozi predsjednika upravnog odbora Hercegovačke banke odlučivao koliko će dati svojim privatnim tvrtkama ili tvrtkama rođaka i prijatelja.