OKVIR:

Unatoč tome što se 65 posto građana protivi napadu na Irak, Hrvatska nije pružila SAD-u samo političku potporu, nego je spremna pružiti i konkretnu vojnu logističku potporu američkim snagama pri napadu na Irak I američka i hrvatska strana za Nacional su ustvrdili da se Memorandum neće potpisivati sve dok ne počne invazija na IrakPremda SAD službeno još nije zatražio nikakvu pomoć od Republike Hrvatske za vojnu akciju protiv Iraka, Nacional doznaje da bi takva eventualna pomoć bila prije svega logistička, odnosno, SAD bi osim traženja dozvole za svoje borbene zrakoplove da smiju prelijetati hrvatski zračni prostor zatražio i prihvat zrakoplova u hrvatske zračne luke, i to u slučaju kvarova i oštećenja zrakoplova kako u odlasku tako i povratku s vojnih misija u Iraku.

Za prihvat američkih zrakoplova bile bi zadužene zračne luke Zemunik kod Zadra i Divulje kod Splita, te zagrebačka zračna luka i zračna baza u Puli. Američke pomorske snage i ratno brodovlje mogli bi radi odmora ili popravka manjih kvarova na brodovima pomoć potražiti u splitskoj vojnoj luci Lora, remontnom brodogradilištu Šibenik i Kraljevici pokraj Rijeke.

Na raspolaganje američkim snagama stavila bi se i američka vojna bolnica iz sastava SFOR-a u zagrebačkoj zračnoj luci. Naime, američka je vojna bolnica na Plesu još od 1992. radi pružanja medicinske pomoći pripadnicima SFOR-a u Bosni I Hercegovini. U bolnici je stotinjak američkih vojnih liječnika i drugog medicinskog osoblja.

Nakon što je pružila političku podršku, Hrvatska je spremna, bude li to SAD od nje zatražio, pružiti i vojnu logističku potporu američkim invazijskim trupama na Irak. Nacional je u razgovoru s više vojnih i političkih dužnosnika doznao da je Zagreb, uz dozvolu preleta američkih vojnih zrakoplova, spreman staviti na raspolaganje Pentagonu četiri vojne zračne luke: u Divuljama kod Splita, Zemuniku kraj Zadra, u Puli i na Plesu kraj Zagreba. Hrvatska je također pripravna dati američkoj mornarici pravo korištenja svog teritorijalnog mora, ratne luke Lora i remontnih zavoda za brodove u Kraljevici i Šibeniku. Pri pružanju logističke potpore američkoj mornarici, međutim, može biti problema. Po sadašnjim hrvatskim zakonima, naime, u Jadransko more zabranjen je ulazak brodova na nuklearni pogon. Budući da Italija i Slovenija nemaju takvih ograničenja pa njihovim morem mogu ploviti atomske podmornice ili nosači zrakoplova, i u hrvatskim vojnim i političkim krugovima već se neko vrijeme razmatra mogućnost promjene dosadašnjih zakona. Vojna intervencija SAD-a u Iraku sasvim će sigurno ubrzati taj proces.

Zagreb će također osigurati da američki vojnici, u slučaju potrebe, na najbrži mogući način budu transportirani na liječenje u veliku vojnu bolnicu SFOR-a na aerodromu Pleso u Zagrebu.

Budući da Hrvatska nema strateški značaj u napadima na Irak, Nacional je iz vojnih izvora doznao da će se američka vojska koristiti logističkom potporom Hrvatske vojske samo u slučaju potrebe za hitnom medicinskom pomoći, prinudnim slijetanjem njihovih vojnih zrakoplova ili žurnih intervencija na brodovima. U fazi napada ni u jednoj varijanti nije predviđeno da se Hrvatska vojska izravno uključi u operacije u Iraku.

Nacional raspolaže dokumentom Ministarstva obrane “Sažeti pregled bilateralne vojne suradnje s SAD-om” u kojem se, među ostalim, najavljuje i potpisivanje “Memoranduma o razumijevanju između Vlade RH i Vlade SAD-a o korištenju zračnog prostora, poligona, zračnih luka i objekata od strane zračnih snaga SAD-a za Europu u RH”. Budući da se taj dokument odnosi upravo na moguće potrebe vojske SAD-a, Nacional je od više hrvatskih vojnih dužnosnika i američkih diplomata pokušao doznati hoće li taj Memorandum biti potpisan već prije početka američkog napada na Irak. I hrvatska i američka strana, međutim, negirale su postojanje tog dokumenta, vojni stručnjaci i diplomati s kojima je razgovarao Nacional bili su suglasni da se nikakav memorandum neće potpisati već prije eventualne invazije na Irak. Ustvrdili su samo da SAD nije zatražo od Hrvatske izravno uključivanje u vojnu intervenciju u Iraku ni potpisivanje dokumenta koji bi regulirao odnose Hrvatske vojske i američkih trupa za vrijeme napada na Irak. Nameće se, međutim, pitanje, ako doista nije predviđeno potpisivanje posebnog dokumenta, na temelju čega će Hrvatska staviti na raspolaganje SAD-u svoj zračni prostor, vojne aerodrome i luke. Stoga ipak ne bi trebalo biti iznenađenje bude li uskoro ipak potpisan memorandum o suradnji Hrvatske i SAD-a koji će dati zakonski okvir eventualnoj logističkoj potpori HV-a američkoj vojsci.

Bude li SAD-u trebala logistička potpora Hrvatske vojske, rečeno je Nacionalu, američka će strana najprije obavijestiti Zagreb što joj je sve potrebno, a nakon toga će hrvatski državni vrh odlučiti hoće li pozitivno odgovoriti na te američke zahtjeve.

Hrvatski državni vrh dugo se nadao da se neće morati javno izjašnjavati o američkoj intervenciji u Iraku. No u utorak, 4. veljače, u dramatičnom zapletu Zagreb se suočio s viješću da su sve države članice Vilniuske skupine, koje je i Hrvatska član, odlučile potpisati izjavu potpore SAD-u koju je sastavio Bruce Jackson, utjecajni šef nevladine američke organizacije Odbor za NATO. Zbog toga više nije bilo moguće izbjeći izjašnjavanje: da je odbila potpisati taj dokument, Hrvatska bi se svrstala na stranu protivnika SAD-a. A to bi značilo gubitak političke i vojne potpore SAD-a, zahlađenje međusobnih odnosa i zatvorena vrata NATO-a. I što je najvažnije, Hrvatska bi propustila priliku da stane na stranu pobjednika i ne bi mogla sudjelovati u neizbježnoj novoj podjeli političkih karata. Takav luksuz, zaključeno je u državnom vodstvu, Hrvatska si nije mogla dopustiti.

Dok su se SDP i Libra zalagali za potporu američkoj intervenciji u Iraku, u HSS-u, HNS-u i LS tražili su da se Hrvatska ne izjašnjava, da se drži postrani i da se za takvu poziciju zatraži razumijevanje američke strane. SAD je, rekao je jedan stranački lider Nacionalu, trebalo uvjeriti kako je bolje pustiti Hrvatsku da se angažira na stabilizaciji političkih prilika u regiji nego da se upleće u sukob na drugom kontinentu. Posebice stoga što bi joj to moglo donijeti probleme u odnosima s BiH i Srbijom. Pritom je najvažniji argument da Hrvatska od potpore SAD-u neće imati nikakve koristi, a da može imati samo štete jer se može naći na udaru terorista.

Iznimno važnu ulogu u formuliranju hrvatskog stajališta imao je šef opozicije, predsjednik HDZ-a Ivo Sanader. On je bio prvi politički lider u Hrvatskoj koji je javno podržao SAD: formulacijom da valja imati razumijevanja za američku poziciju zapravo je natjerao državno vodstvo da se javno deklarira kao američki saveznik. Bilo bi, naime, pogubno za SDP i vladajuću koaliciju da su se distancirali od SAD-a, a da se HDZ svrstao među američke saveznike. Kao ni vladajuća koalicija, tako ni stranke desnice nisu bile složne: dok se HSP i HKDU suprotstavljaju američkoj intervenciji, Ivić Pašalić i Hrvatski blok stali su na stranu SAD-a.

Nacional se uvjerio da jedino u Hrvatskoj vojsci nije bilo nikakve dvojbe oko davanja potpore SAD-u. Dugogodišnja uspješna suradnja hrvatske i američke učvrstila je bliske prijateljske veze: hrvatski časnici znaju da bez američke pomoći ne bi bilo niza uspješnih programa suradnje, a da su neke od najuspješnijih oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu izvedene uz suglasnost, pa i pomoć američke strane. Takve se stvari, naravno, ne zaboravljaju pa sada, kad valja uzvratiti na isti način, u Hrvatskoj vojsci nema kolebanja ni dvojbi oko potpore vojsci SAD-a.

Dio političkih stranaka i građana koji se protive intervenciji SAD-a na Irak nije se bunio kad je NATO, bez privole Vijeća sigurnosti UN-a, počeo masovne zračne napade na Srbiju i Crnu Goru. Jedini je prigovor bila što je ta akcija jako zakasnila. Bombardiranje SRJ imalo je nesumnjivo pozitivan učinak: uništilo je osnove srpske vojne mašinerije i ubrzalo slom Slobodana Miloševića i njegova režima. Ukratko, pripomoglo je smirivanju situacije i stabilizaciji prilika na Balkanu. Kao što je, uostalom, intervencija SAD-a protiv talibanskog režima u Afganistanu, premda nije uhićen Osama bin Laden, omogućila uništenje terorističke mreže Al Qaede u toj zemlji te spriječila da ta država i dalje bude jedan od poligona za uvježbavanje terorista.

Budući da je Hrvatska ustupila svoj zračni prostor za bombardiranja Srbije i Crne Gore, i to bez suglasnosti Vijeća sigurnosti UN-a, te da je dala potporu napadima na Afganistan, odluka da se podupre akcija protiv Saddama Husseina logičan je nastavak takve politike. To više što se od prvoga dana Hrvatska deklarirala kao dio svjetske antiterorističke koalicije. Uz to, Hrvatska je i sama bila žrtva zločinačkog režima Slobodana Miloševića, kojega Europa nije na vrijeme neutralizirala i kojega su i sami Srbi uspoređivali sa Saddamom Husseinom. Hrvatska također nije bila pošteđena ni terorizma islamskih fundamentalista koji su 1997. postavili automobil-bombu u Rijeci.

Premda su u borbi protiv međunarodnog terorizma postignuti dobri rezultati, u godinu i pol uhićeno je oko 3000 osumnjičenih za terorizam koji su djelovali u gotovo 50 država svijeta, američki vojni eksperti i političari uvjereni su da bez odlučne vojne akcije ne mogu uništiti iračke zalihe oružja za masovno uništenje. Po američkim tvrdnjama Irak ima materijala za proizvodnju više od 25.000 litara bedrenice, više od 38.000 litara botulina te oko 500 tona sarina, iperita i nervnog plina VX-a. Raspolaže također s oko 30.000 raketa koje mogu nositi kemijsko oružje i nekoliko pokretnih laboratorija za proizvodnju agensa za bakteriološko ratovanje.

Po procjenama političkih analitičara, američka intervencija u Iraku bit će snažan korak u uspostavi novih odnosa u međunarodnoj zajednici. Razvoj modernih tehnologija i informatike učinio je oružje za masovno uništenje, biološko, kemijsko i atomsko oružje dostupnim diktatorima i zločincima. Oni su njime najprije ugnjetavali vlastite narode, a sada njima ucjenjuju druge države i ugrožavaju svjetski mir. U tome se posebno ističu irački i sjevernokorejski diktatori Saddam Hussein i Kim Jong Il. Uništenje njihovih vojnih potencijala preduvjet je očuvanja svjetskog mira. Stoga se SAD, kao jedina globalna velesila, poučena iskustvom s Miloševićem i Afganistanom, odlučio za preventivno djelovanje protiv Saddama Husseina po formuli bolje prije nego poslije. Uostalom, da SAD i NATO nisu 1991. prisilili Husseina da se povuče iz Kuvajta, on bi zacijelo već krenuo u neki novi osvajački pohod.

Nije slučajno da su se predsjednik Mesić i premijer Račan opredijelili na isti načina kao Poljska, Mađarska i češki predsjednik Vaclav Havel. Te su države odlučile podržati SAD na temelju povijesnih iskustava iz nedavne prošlosti koja su vrlo slična hrvatskima. SAD je imao presudnu ulogu u stvaranju novog svjetskog poretka nakon I. svjetskog rata kad je Versailleskim sporazumom omogućeno stvaranje suverenih država Poljske i Čehoslovačke. O doprinosu SAD-a slamanju fašizma i Hitlerova zločinačkog režima ne treba ni govoriti. Upravo je to povijesno sjećanje, uz činjenicu da je nazočnost SAD-a i dalje presudna za sigurnost, stabilnost i neovisnost Poljske, Češke i Mađarske, a posebice za odnose na Balkanu, ponukalo vodstva tih država da stanu na stranu SAD-a. Za moćnu Poljsku i veliku Češku, ali i za malu Hrvatsku, Sloveniju ili Slovačku, Europska unija i SAD na jednak su način jamstvo da će te zemlje u doglednoj budućnosti imati šansu izgraditi gospodarske, ekonomske i demokratske standarde koji će ih izjednačiti s najrazvijenijim državama svijeta. Stoga je svima njima u interesu da grade jednako dobre odnose i s EU i s SAD-om te da uvjere europske partnere Francusku i Njemačku da njihova potpora američkoj intervenciji u Iraku ne znači protivljenje Parizu i Berlinu.

Sasvim je sigurno da predsjedniku Mesiću i premijeru Račanu nije bilo lako donijeti odluku da pruže potporu SAD-u jer ispitivanja javnog mijenja pokazuju da je više od 65 posto građana protiv napada na Irak, a protiv njih je i Katolička crkva. No njihovo opredjeljivanje pokazalo je da Hrvatska napokon ima svoje političko ja, da je sposobna donositi odluke koje su u njenom nacionalnom interesu te da se želi uključiti u građenje novih političkih odnosa u svijetu. Logika domobranskog sakrivanja ispod stola dok se veliki tuku ili pak svrstavanja iza gubitnika bila bi neoprostiva politička pogreška. To više što će konkretan doprinos antiterorističkoj koaliciji ovaj put biti isključivo političke, a ne vojne naravi.