Objavljeno u Nacionalu br. 379, 2003-02-19
EKSKLUZIVNO IZ WASHINGTONA: AMERIČKI POGLED NA IRAK
Amerika bi trebala okrenuti leđa Parizu i Berlinu i stvoriti novi NATO s istomišljenicima
Uloga NATO-a puca po šavovima kako Francuska i Njemačka pokušavaju izgraditi zapadnoeuropsku koaliciju protiv rata u Iraku, američkog vodstva i «globalne hegemonije», dok SAD kao jedina supersila svojim ljudima i novcem intervenira protiv terorizma više nego ikad: možda je vrijeme da Washington pokuša kreirati «novi NATO»
George Bush nema rješenja da pridobije Njemačku na svoju stranuManje od tri mjeseca nakon praškog summita, na kojem su se članice NATO-a zaklele na solidarnost protiv međunarodnog terorizma, ključne među njima sustavno uništavaju transatlantsku vezu. Uloga NATO-a puca po šavovima kako Francuska i Njemačka nastoje izgraditi zapadnoeuropsku koaliciju ne samo protiv rata s Irakom nego i protiv američkog vodstva ili “globalne hegemonije”.
Čini se malo vjerojatnim da se NATO, kao koherentan savez, može brzo prilagoditi vođenju novog rata bez veće potrošnje na obranu, moderniziranja, specijalizacije i čvrste političke predanosti Ljuti Amerikanci tvrde da su SAD uložile velika sredstva u proteklih pola stoljeća u obranu Zapadne Europe i da je možda vrijeme da teret samoobrane preuzmu sami EuropljaniDatum 11. rujna 2001. fundamentalno je promijenio američku sigurnost i pogled na međunarodne odnose. Amerika se više nije osjećala adekvatno zaštićenom protiv masovnog nasilja kojim su njezini građani pogođeni. No neprijatelj nije bio konvencionalan, nije se mogao identificirati ni predvidjeti ili protiv njega djelovati unutar definiranih granica. Bila je to amorfna, prikrivena i oportunistička struktura koja je namjerno ciljala na civile. Neprijatelj je bio međunarodni, lukav i skriven, a metode za borbu protiv njega morale su biti globalne, sveobuhvatne, fleksibilne i povremeno čak nemilosrdne.
Bushova administracija došla je na vlast s namjerom da smanji intervencionizam SAD-a u nestabilnim regijama. Paradoksalno, od jeseni 2001. Washington stalno povećava vojnu silu uz široku globalnu ofenzivu protiv terorističkih ćelija i vlada koje sponzoriraju teroriste.
Uoči predsjedničkih izbora Bushov se tim također zakleo da će se suzdržati od navodno propalih i besmislenih vježbi “izgradnje nacija” predsjednika Clintona. Paradoksalno, ta je administracija sada angažirana u još šire i kompleksnije projekte “izgradnje država” u Afganistanu i priprema se za ponovnu izgradnju poslijeratnog Iraka. Nekolicina drugih “propalih država” i “postneprijateljskih država” na popisu je mogućih budućih američkih projekata, uključujući Sjevernu Koreju i Iran.
Umjesto da se povuče iz globalne misije, SAD, kao jedina supersila s neusporedivom vojnom snagom i golemim ekonomskim potencijalom, sada intervenira više nego ikad prije. A upravo su pritisak i priroda tog angažmana stvorili jazove između Novog svijeta i stare Europe koju predstavljaju Francuska i Njemačka.
Dok je 11. rujna dramatično i nepovratno promijenio američku psihologiju i politiku, takav učinak nije imao među zapadnoeuropskim saveznicima. U Parizu i Berlinu bila je očita sućut s SAD-om, ali politički vođe vjerovali su da se mogu brzo vratiti na uobičajene poslovne odnose preko Atlantika i da će se Washington, slično Bruxellesu, ponovno usredotočiti na diplomaciju, pregovore i posredovanje prije bilo koje važne odluke. Duboko su se prevarili.
Washington i “jezgra EU” razvili su radikalno drukčije pristupe međunarodnom terorizmu i neprijateljskim režimima. Američki vođe vide terorističku prijetnju kao stvarnu, sve širu i stalnu. “Jezgra EU” više tu prijetnju smatra nečim čime se može upravljati mješavinom diplomacije, policije i rezolucija UN-a. Predsjednik Bush često je isticao da bi masovni terorizam mogao napasti bilo kad i da je otvoreno društvo poput SAD-a stalno izloženo napadu. Čak ni razvoj snažne američke unutarnje obrane kroz bolje prikupljanje informacija, presretanje i snage zakona ne može jamčiti da terorističke ćelije neće ponovno napasti američko tlo. Posljednjih dana administracija je najavila da je razina prijetnje na SAD posebno visoka i da će se vjerojatno još povećati za vrijeme iračke kampanje. Vjeruje se da je stalna teroristička prijetnja međunarodna i dobro povezana, bez obzira na ideološke i programske razlike među pojedinim terorističkim mrežama.
Francusko-njemački i drugi protivnici rata tvrde da iračka kriza odvlači pažnju od kampanje protiv Al Qaede. Oni računaju da će udar protiv Bagdada radikalizirati islamski svijet i povećati protuzapadni terorizam.
Bushovi pak predstavnici ističu da, čak ako Hussein bin Laden i ne surađuju izravno, imaju zajedničke interese i ciljeve. Iskorjenjivanjem Saddamova režima bit će zadan ozbiljan udarac međunarodnom terorizmu i njegovim pristašama i bitno će se smanjiti šanse terorista da nabave oružje za masovno uništenje. Neprijatelj razumije samo silu i odlučnost, ne mora voljeti SAD, ali ga mora poštovati.
Primarni je strateški cilj SAD-a sprečavanje terorista da se domognu biološkog, kemijskog i nuklearnog oružja i eliminiranje diktatora koji naoružavaju, financiraju i obučavaju terorističke ćelije. Washingtona je odlučan spriječiti bilo koju silu da dominira Bliskim istokom, prijeti američkim saveznicima i kontrolira naftne zalihe. Zapadnoeuropski kritičari, koji tvrde da je rat protiv Iraka američki rat za kontrolu energetskih izvora, opako su licemjerni. Privrede zemalja EU mnogo više ovise o bliskoistočnoj nafti nego američka. No njihovi vođe nikako da shvate da će, zadobije li Saddam kontrolu nad Zaljevom, ekonomska bol u Europi postat vrlo duboka. Američki novac i životi mogli bi ponovno spasiti zapadnoeuropske privrede od kratkovidnosti njihovih vođa.
Čini se da Bruxelles nema pojma o potrebi protuterorističkog zamaha. Washington ne smije biti kolebljiv u ratu koji vodi. Svaki nedostatak odlučnosti mogao bi demoralizirati američku javnost i ohrabriti teroriste. Dok se SAD usredotočuje na razoružanje diktatora, Chirac i Schroder pojačavaju suradnju protiv američke “jednostranosti”. Zbog francusko-njemačkog otpora NATO nije odobrio zahtjev Washingtona za vojnim planiranjem u slučaju rata protiv Iraka, posebno što se tiče zaštite Turske, jedine članice NATO-a koja graniči s Irakom. Iako će Washington i Ankara planirati takvu obranu bez obzira na NATO, učinak na saveznički moral, povjerenje i jedinstvo bit će katastrofalan.
Ako se suprotstavljenost dviju ključnih članica NATO-a pojačava uoči rata, a antiamerički prosvjedi eskaliraju u Zapadnoj Europi dok on traje, već postojeći jaz zbog važnih pitanja poput podjele vojnog tereta i ratnih kapaciteta mogao bi se naglo produbiti i dugoročno nauditi NATO-u. Kampanja u Afganistanu uglavnom je bila britansko-američka stvar, dok je malo vjerojatno da će druge zone sukoba, poput ove u Iraku, potaknuti znatnu vojnu pomoć zapadnoeuropskih saveznika. Snage za odgovor NATO-a, s 20.000 vojnika koje je moguće brzo rasporediti, odobrene su na summitu u Pragu. Ipak, malo je vjerojatno da se NATO može brzo prilagoditi vođenju bilo kojeg novog rata bez veće potrošnje za obranu, moderniziranje, specijalizaciju i bez političke sloge. Umjesto toga pojavljuje se stalna podjela rada između američkog vođenja ratova i europskog održavanja mira.
Pariz i Berlin naučili su vrlo malo iz desetljeća propale diplomacije na Balkanu. Smirivanje Miloševića jamčilo je pokolje, ratove i američku vojnu intervenciju. U slučaju Iraka, Chirac i Schroder ponovno igraju na diplomaciju, pozivajući na veliko produljenje mandata vojnih inspektora i ulazak UN-ovih mirovnih snaga. Bijela kuća na to gleda kao na nož u leđa i ostaje odlučna da zbaci Saddama s vlasti i preduhitri njegove regionalne ambicije. Njemačka, koja trenutačno predsjeda Vijeću sigurnosti UN-a, suprotstavit će se rezoluciji UN-a koja podržava vojnu akciju u Iraku, dok bi Francuska mogla upotrijebiti pravo veta da blokira SAD. Francuska i Njemačka upletene su u opasan pothvat i sve će ih se više isključivati iz američkog donošenja odluka. Ljuti Amerikanci tvrde da je SAD uložio velika sredstva u proteklih pola stoljeća u obranu Zapadne Europe i da je možda vrijeme da teret samoobrane Europljani preuzmu sami, jer su američka sredstva i snage potrebni drugdje. Možda je čak vrijeme za potpuno povlačenje iz NATO-a i stvaranje partnerstva s novim i povjerljivijim saveznicima u novoj sigurnosnoj organizaciji.
Chirac i Schroder uspostavljaju novo središte u europskoj politici, a to bi moglo zabrinuti SAD i ostatak EU, posebno Britaniju. Novi francusko-njemački odnos trebao bi uključivati redovite zajedničke sastanke kabineta, ujedinjenu frontu u vanjskoj politici i međunarodnim organizacijama poput UN-a i prijedlog Europskoj uniji da usvoji zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku. Pariz i Berlin nedavno su se složili o podršci stvaranju dvostrukog predsjedništva EU. Francusko-njemačka osovina očito očekuje da će joj se pridružiti i ostali Europljani.
Manje zemlje EU i države NATO-a gledaju na francuske i njemačke manevre kao na pokušaje uspostave kontinentalne hegemonije i vjerojatno će se tomu oduprijeti. Manje zapadnoeuropske zemlje zadobivaju na Istoku nove istomišljeničke saveznike, koji su zabrinuti i zbog francusko-njemačke dominacije i zbog isključivanja SAD-a s kontinenta. Kako je Rusija na strani Berlina i Pariza, zabrinutost u Varšavi, Vilniusu, Budimpešti i Bukureštu sve će više rasti. Predsjednik Putin dobiva priliku da iskoristi i proširi transatlantski jaz, zaobiđe bivše istočnoeuropske satelite izravno surađujući s “jezgrom EU” i ostvari mnogo veću dobit od izvoza kako bude rasla cijena nafte uoči rata.
Američki ministar obrane Donald Rumsfeld odbacio je francusko-njemačku opoziciju američkoj politici u Iraku kao poziciju “stare Europe”. Prema Rumsfeldu, u Europi je još mnogo zemalja koje podržavaju Ameriku u njezinoj borbi protiv međunarodnog terorizma. Aludirao je na nekoliko istočnoeuropskih članica NATO-a i one koje su nedavno pozvane da mu se pridruže: “Ako pogledate na današnju Europu, centar gravitacije pomiče se na istok.”
Iako je u ovom trenutku vojna uloga novih europskih demokracija mala, Washington računa na razvoj njihova potencijala i kapaciteta u sljedećem desetljeću. U kombinaciji s Britanijom i južnim Europljanima, oni bi mogli tvoriti znatnu protutežu francuskom i njemačkom pacifizmu. Tako je nedavna poljska nabava flote američkih lovaca F-16 dugoročan strateški potez Bijele kuće. Istočnoeuropljani operiraju na dva glavna načela – zadržati NATO jedinstven i učinkovit i održati američki angažman u Europi. Čak ako prvo i propadne, potonje mora uspjeti kako bi se osigurala njihova sigurnost. Očiti je strah da, ako Francuska, Njemačka ili Belgija mogu blokirati planiranu pomoć NATO-a tako dugotrajnoj članici NATO-a kao što je Turska, reakcija na potencijalnu rusku prijetnju Estoniji, Litvi ili Poljskoj bit će još skromnija. Istočnoeuropske zemlje koje teže članstvu u EU također su zgrožene predsjedavajućim Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Elmarom Brokom, koji je ustvrdio da se nekolicina zemalja članica prerano svrstala na američku stranu u iračkoj krizi te da bi zanemarivanjem stavova EU mogle ugroziti svoj ulazak u EU. Dok licemjeri u Bruxellesu optužuju Washington za zastrašivanje, oni sami izravno prijete svojim manjim susjedima.
Bivši francuski predsjednik Valery Giscard d’Estaing, koji predsjeda Konvencijom EU o budućnosti Europe, upozorio je da Ugovor iz Maastrichta poziva članice EU da podrže zajedničku vanjsku politiku. Problem je to što nema zajedničkog stava EU o Iraku. Štoviše, nekoliko velikih zapadnoeuropskih država, uključujući Britaniju, Italiju i Španjolsku, suprotstavlja se francusko-njemačkom stavu. Europski parlament pozvao je na poseban summit na kojem bi se izgradio zajednički stav članica i kandidata, no to bi moglo donijeti još dublje podjele, bude li proameričkim državama dopušteno sudjelovanje.
I NATO i EU suočeni su s velikim kušnjama. Sukobi unutar EU zacijelo će blokirati stvaranje zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Summit EU što ga sponzorira Grčka mogao bi se pokazati velikom sramotom za europsko jedinstvo i ubrzati i transatlantske i unutareuropske podjele.
Vanjska i sigurnosna politika koju uglavnom kreiraju Pariz i Berlin jasna je opasnost za članice EU koje su pod najvećom prijetnjom izvana i iznutra ili koje žele surađivati s SAD-om. Istočnoeuropljani su svjesni da, kad je u pitanju učinkovita vojna akcija, njima neće pomoći francuske i njemačke postrojbe. Sam NATO sve je nevažiji za američku politiku, ne samo po vojnim kapacitetima i spremnosti, nego i po političkoj i diplomatskoj podršci. Ako Francuzi i Nijemci nastave blokirati SAD u UN-u i NATO-u, sljedećih godina pojavit će se nova vrsta transatlantskog saveza koja će zaobići neke “stare države” s kontinenta.
U takvom scenariju Istočnoeuropljani će imati važniju stratešku i taktičku ulogu – ne u biranju između Europe i SAD-a (kako to neki u Bruxellesu impliciraju), nego u zaštiti Europe zadržavajući angažman SAD-a na Starom kontinentu.
Francusko-njemačka osovina očito nije svjesna da bi njen stav mogao “jezgru EU” učiniti suvišnom u globalnom razvoju događaja. Ako Washington bude vidio samo opstrukciju, kritiku i nekooperativnost u Parizu, Berlinu i Bruxellesu, preusmjerit će svoja sredstva i usredotočiti svoje interese na istomišljenike drugdje u Europi i Aziji.
Neki viši američki političari pozivaju na osvetu Njemačkoj i Francuskoj zbog njihova nedostatka podrške američkoj politici u Iraku. Sve je više poziva na smanjivanje broja američkih postrojbi u Njemačkoj. Nedavne glasine da bi Washington mogao preseliti svoje vojne baze iz Njemačke u Poljsku naznačuju da mnogi od starih saveznika više nisu povjerljivi. Logično, SAD-u se toplo savjetuje da rasprši svoje iluzije o bilo kakvom “učinkovitom partnerstvu” s oportunistički nastrojenom Rusijom.
Ulazimo u turbulentnu eru transatlantskih odnosa koja bi mogla drastično preoblikovati stratešku kartu Europe. Ako NATO i ne nestane, mogao bi početi sve više nalikovati OESS-u ili mini UN-u. Alternativa tomu je, uz poticanje jačih bilateralnih veza s istomišljenicima u NATO-u, da Washington pokuša kreirati strukturu “postNATO-a” ili “novog NATO-a” koja bi isključila njegove uporne kritičare i oponente.
Vezane vijesti
U minobacačkom napadu u Bagdadu šestero mrtvih
Najmanje šest osoba ubijeno je, a 38 je ranjeno u nedjelju kada su dvije minobacačke granate pale na bagdadski trg pun šijitskih hodočasnika, rekli… Više
- Bez pomaka
- EU i Irak potpisali sporazum o suradnji
- Irak otvorio drugu od pet plutajućih luka u Perzijskom zaljevu
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu