Američki general Tomy FranksOdluka je donesena: ako SAD napadne Irak, nakon američke pobjede, za koju se vjeruje da će biti postignuta za nekoliko tjedana, u Iraku će biti uspostavljena okupacijska vlast pod američkim generalom Tommyjem Franksom, sadašnjim zapovjednikom američke Središnje komande. Tu odluku Bush je donio 20. siječnja a podtajnik u ministarstvu obrane Douglas Feith 10. veljače obznanio ju je članovima Kongresa i iznio im plan okupacije. Zalmay Khalilzad, specijalni izaslanik američke administracije pri iračkim oporbenim grupama, to je prenio nekima od njih prije desetak dana na hitnom sastanku u Ankari, kojem su prisustvovali i predstavnici Kurda sa sjevera Iraka i šiita s juga.

Mnogi su irački oporbenjaci razočarani jer su bili uvjereni da će američka vlada odmah nakon pobjede nad iračkom vojskom i uklanjanja režima Saddama Husseina njima predati vlast. Sada su doznali da od toga u prvoj fazi neće biti ništa, jer Amerikanci žele stabilizirati vojnu i političku situaciju, koja bi mogla biti vrlo kaotična nakon rušenja Saddama, a američka vojna uprava potrajat će barem godinu-dvije.

Okupacijska vlast opravdava se uništavanjem iračkog oružja za masovnu destrukciju. Kad iračka vojska bude slomljena a Hussein svrgnut, neće nestati iračka prijetnja oružjem za masovno uništavanje kojeg su Saddamovi vojnici negdje sakrili. Trebat će ga otkriti i uništiti.

Drugi, mnogo važniji razlog za Amerikance je održavanje unutarnje stabilnosti Iraka. Hussein ima u Iraku brojne pristaše, snažno antiamerički raspoložene, sklone antiameričkom terorizmu i sabotažama. Amerika je posebno zainteresirana za velika iračka nalazišta nafte, koja će svakako nastojati zaštititi. Posebne američke postrojbe u prvim satima rata zauzet će i zaštititi glavna nalazišta, posebno ona za koja su zainteresirane inozemne naftne kompanije, npr. ruski LukOil.

Irak je kolonijalna tvorevina nastala raspadom Otomanskog carstva nakon I. svjetskog rata. Britanija je dobila administrativnu upravu nad tim najistočnijim dijelom dotadašnjeg turskog imperija. Tadašnji Irak tvorila su tri odijeljena područja, južni dio oko Basre, koji nastavaju šiiti, središnji dio oko Bagdada, gdje žive suniti, te sjeverni dio oko Mossula i Kirkuta, gdje žive Kurdi. Umjetno stvorena država postala je suverena i očuvala jedinstvo jer su suniti terorom održavali vlast nad Kurdima i većinskim šiitima.

Amerikanci se plaše da se zemlja nakon pada Saddamova režima ne raspadne. Šiiti na jugu žele neovisnost, u čemu ih podržava susjedni Iran. Kurdi na sjeveru već su se oružjem izborili za autonomiju ali i oni bi željeli neovisnost. Irački suniti, i oni koji su vjerni Husseinu i njegovi protivnici, protive se komadanju države. Turska je posebno protiv kurdske neovisnosti, jer bi to moglo potaknuti i Kurde u istočnoj Turskoj na ustanak i na pripojenje kurdskoj državi. Raspad Iraka uznemirio bi i druge okolne zemlje, Saudijsku Arabiju, koja se plaši jačanja Irana, Siriju, koja bi mogla priskočiti u pomoć iračkim sunitima, a to bi se moglo pretvoriti u opći kaos i regionalni rat, posebno ako na vlast dođe nesigurna garnitura antisaddamovskih oporbenjaka, koji su desetljećima živjeli u izgnanstvu pa nisu upućeni u lokalne prilike.

Amerikanci su htjeli, po uzoru na Afganistan i vladu Hamida Karzaija, prije napada na Irak stvoriti ekipu demokratskih iračkih političara koji će preuzeti vlast, ali na prosinačkoj konferenciji iračkih oporbenjaka u Londonu, gdje se odlučivalo o budućoj iračkoj vlasti, oni ne samo da se nisu uspjeli dogovoriti o formiranju vlasti, nego je jedna odluka koja je donesena na toj četverodnevnoj konferenciji 300 predstavnika iračkih oporbenih grupa izazvala konsternaciju među naftašima. Objavljeno je da nova iračka vlast neće poštovati ni jedan Husseinov međunarodni ugovor o koncesiji s inozemnim naftnim kompanijama. Irak je po rezervama nafte drugi na svijetu, iza Saudijske Arabije. On u ovom trenutku proizvodi minimalne količine nafte, koliko mu je dopušteno na temelju programa UN-a “Nafta za hranu”, da financira nabavu hrane, lijekova i drugih osnovnih potrepština. Najveći dio naftnih polja čeka trenutak kad će Iraku biti ukinute sankcije pa će se ponovno moći slobodno proizvoditi i prodavati iračka nafta. Nekoliko velikih svjetskih naftnih tvrtki potpisalo je unaprijed ugovore s iračkom vladom o budućoj eksploataciji iračke nafte i dobile su koncesije na pojedinim nalazištima. To su uglavnom ruske, francuske i kineske tvrtke. Neke od njih čak su počele pripreme za buduću eksploataciju, čekajući rasplet situacije. Pravnici tih naftnih tvrtki tvrdili su da promjena režima neće utjecati na njihove ugovore, jer po međunarodnom pravu promjena režima ne ukida međunarodne ugovore. Britanski mediji najavili su da će naftne tvrtke koje imaju koncesije u Iraku osporiti odluku iračkih oporbenjaka da ne priznaju sporazume o međunarodnim koncesijama nad iračkom naftom. Londonski Međunarodni institut za strateška istraživanja smatra da promjena režima ne smije jednostrano utjecati na ugovore što ih je potpisao prethodni režim.

Iz američkih izvora objavljeno je da SAD ne prihvaća tu odluku iračkih oporbenjaka. Washington je bio nezadovoljan tom konferencijom i zbog nesposobnosti iračkih oporbenjaka da se dogovore. Iako su u Londonu četiri dana raspravljali o budućnosti Iraka, irački opozicionari uspjeli su se složiti samo o načelnim stvarima, a ne i o tome tko će biti na vlasti. Konferencija je produljena za jedan dan zbog svađa oko toga tko će ući u koordinacijsko tijelo opozicije, za koje su neki smatrali da bi moglo biti jezgra buduće vlade. Neki su delegati čak zaprijetili da će otići s konferencije, pa je na kraju, umjesto da se izabere tijelo od 15 osoba, ono naraslo na 65 ljudi kako bi se svima udovoljilo.

Tada su Amerikanci odredili tko će stati na čelo iračke oporbe i buduće vlade – Ahmed Chalabi, predsjednik Iračkog nacionalnog kongresa, jedne od najjačih političkih organizacija koje okupljaju Iračane u emigraciji. Tu vijest objavio je australski dnevnik Sydney Morning Herald, pozivajući se na izjave istaknutog iračkog disidenta koji živi u Australiji.

On tvrdi da je američka vlada dala mandat Chalabiju koji mu je rekao da će ” preuzeti vlast i da je za to dobio američki blagoslov”. O tome Chalabi već razgovara s drugim vođama iračke opozicije. Pregovarao je s predstavnicima druge najvažnije iračke emigrantske organizacije, Vrhovni savjet islamske revolucije Iraka, a u Teheranu je razgovarao i s predstavnicima iranske vlade, vrlo zainteresirane za buduće događaje u susjednom Iraku, gdje ima mnogo iračkih izbjeglica koji su politički organizirani. Chalabi je navodno iz Irana već prešao u Salahuddin u sjevernom Iraku pod kurdskom kontrolom da nastavi pripreme za preuzimanje vlasti.

Ahmed Chalabi ipak zbog svojih liberalnih nazora nije široko prihvaćen od svih iračkih antisaddamovskih organizacija, posebno islamskih. Ima 58 godina, potječe iz poznate iračke bankarske obitelji, u emigraciji je od svoje 11. godine, a pretežno je živio u SAD-u i Britaniji, gdje je diplomirao matematiku. Navodno je stajao iza neuspješnog pokušaja pobune u Iraku 1996.

Američka vlada pritišće iračke disidente da što prije riješe svoje nesuglasice i dogovore se o budućoj vlasti, no počela je gubiti nadu da će s njima riješiti taj problem, pa u Washingtonu, unatoč imenovanju Chalabija, razmišljaju i o drugim rješenjima. Amerikanci su donedavno procjenjivali da se američka okupacijska vlast neće moći osloniti ni na koje dijelove Husseinove vlasti, jer je ta vlast korumpirana, politički vjerna Husseinu i antiamerički nastrojena, pa će svu vlast trebati početi graditi od početka, ali sada se u toj procjeni kolebaju. U Washingtonu su svjesni da će u prvi trenutak svu vlast morati preuzeti američka vojska, zbog čega pripremaju mnogo Iračana u emigraciji da budu ljudi za vezu s lokalnim stanovništvom i prevoditelji. Oko 3000 već tjednima vježba u američkoj vojnoj bazi u Mađarskoj.

Amerikancima je jasno da sami neće moći rješavati sve lokalne probleme, jer ne poznaju dovoljno prilike i običaje. Irak je zemlja vrlo složene nacionalne i vjerske strukture, geografski raznolika, s velikim razlikama između urbanog i ruralnog stanovništva. Velik dio Iračana antiamerički je raspoložen još od Zaljevskog rata, a to će se raspoloženje i povećati bude li u sljedećem ratu mnogo žrtava i razaranja. Dugu okupaciju Washington stoga želi izbjeći i što veći broj svojih trupa izvući iz Iraka, kako bi vojska bila spremna za kakvu drugu vojnu eventualnost.

Amerikanci su svjesni da odabir osobe koja bi bila na čelu vlasti neće biti dovoljan za njenu stabilna vlast, ako dotad pod američkim pritiskom ne budu riješeni ostali politički i kadrovski problemi nove vlasti. Zato se posljednjih tjedana počela širiti sasvim drukčija teza o budućoj američkoj vlasti. Počelo se govoriti da se Amerikanci, razočarani nesposobnošću oporbenjaka, spremaju osloniti na – dosadašnju Saddamovu vlast, nakon što budu otjerani Hussein i njegovi najbliži suradnici, ostaviti glavninu postojeće vlasti da provodi ono što Amerikanci budu tražili.

Amerikanci su prije bili skloni okupaciju Iraka provesti po uzoru na okupaciju Njemačke nakon II. svjetskog rata, kad je bila demontirana cjelokupna Hitlerova nacistička vlast i provedena široka denacifikacija, u sklopu koje su kažnjeni nacistički zločinci a tisuće onih koji su aktivno podržavali Hitlera isključeni iz političkog i javnog života. Amerikanci su s Francuzima i Englezima okupacijsku vlast u zapadnom dijelu Njemačke držali četiri godine. No kao da se sada SAD priklanja okupaciji kakvu je američki general Douglas MacArthur 1945. uveo u Japanu. Danas je Japan ekonomski moćna, politički demokratska, vanjskopolitički odgovorna zemlja, a sve je to postignuto na temelju onoga što je počeo MacArthur početkom hladnog rata i nove konfrontacije s SSSR-om. Američki vojni planeri tvrde da će se i buduća američka okupacija Iraka provoditi u specifičnom vremenu konfrontacije s islamskim radikalizmom, ali s istim ciljevima privrednog oporavka i političke demokratizacije. Irački oporbenjaci ogorčeni jer će se američka okupacijska vlast – barem u prvom razdoblju -vjerojatno oslanjati na pročišćenu Saddamovu vlast i najavljuju da će pokušati političkim kanalima utjecati na Busha da tu odluku promijeni, kako bi general Franks odmah počeo izgrađivati novu iračku vlast od Saddamovih protivnika. Procjenjuje se da će Amerikancima za okupaciju Iraka biti nužno oko 75.000 vojnika i da oni neće moći napustiti Irak već za godinu dana, a će neki od njih biti u Iraku i za deset godina.

Već se procjenjuje i kako će se Franks ponašati kao guverner Iraka. Iako ga već nazivaju “iračkim MacArthurom”, svi se slažu da je on posve drukčiji od taštog, majestetičnog McArthura, samozatajan, skroman vojnik, koji potječe iz siromašne obitelji, a u vojsku je ušao kao obični novak, koji je tek naknadno završio časničku školu. Taj ljubitelj country glazbe, koji ne voli novinare, na glasu je kao staromodan vojnik, ne baš inovativan u vojnim operacijama, zbog čega ga je navodno već kritizirao nabusiti ministar obrane Donald Rumsfeld.

Franks se posljednjih mjeseci našao pod službenom istragom zbog nepravilnosti u službi, ali je unaprijed objavljeno da neće biti smijenjen. Kako je otkrio Washington Post, te se nepravilnosti odnose na njegovu suprugu Cathy s kojom je u braku od 1969. i s kojim ima kćer. Franks je navodno jako privržen svojoj ženi pa je svuda vodi sa sobom, dao joj je na raspolaganje tjelesnog čuvara, a jedna pripadnica vojske stalno joj pomaže u kućanskim poslovima, na što ona po vojnim propisima nema pravo. Cathy Franks zajedno je sa suprugom sjedila na supertajnim vojnim sastancima, gdje se diskutiralo o tajnim planovima i strogo povjerljivim dokumentima. Zbog toga su Franksa Pentagonu prijavili njegovi podređeni pa je istraga utvrdila i da Cathy Franks često sama koristi i vojne avione, a gotovo redovito putuje s Franksom i u njegove vojne misije njegovim specijalnim avionom, u kojem je za nju čak montirano posebno avionsko sjedalo pokraj njegova. Na naslonu Franksova sjedala ucrtane su njegove četiri generalske zvjezdice, a na naslonu njenog – četiri srca.