Igor ZidićIako do novih predsjedničkih izbora ima još dvije godine, prema vjerodostojnim najavama hrvatska desnica nedavno je započela potragu za svojim kandidatom koji bi početkom 2005. trebao pobijediti Stipu Mesića. Premda je relativno širok krug osoba koje sebe vide kao Mesićeva nasljednika, čini se kako su vodeći predstavnici desne političke opcije već izabrali svog favorita. Nekoliko različitih izvora prošlog je tjedna potvrdilo kako je prije desetak dana postignut preliminarni dogovor da najozbiljniji kandidat postane Igor Zidić.
Najvažniji agitator za Zidića i osoba koja je ujedinila sve desničarske struje oko budućeg predvodnika ujedinjene hrvatske desne scene je Davor Štern koji se pretvorio u najvećeg lobista današnje Hrvatske, bilo da treba Inu prodati Rusima, sisačku Željezaru kupcu iz Italije ili na Pantovčak dovesti nestranačkog kandidata čiji su konzervativni stavovi prošlih mjeseci, čini se, sublimirali sve ono što misle i žele desničari, u rasponu od viđenijih HDZ-ovaca i članova Pašalićeva Hrvatskog bloka do Mirka Čondića i pripadnika njegova Stožera za zaštitu digniteta Domovinskog rata. Za sve njih Igor Zidić je idealan kandidat iz nekoliko razloga.
Mediji ga, bez obrazloženja, redovito predstavljaju kao intelektualca par excellence čiju karizmu ne mogu narušiti ni stavovi o EU ili Americi prema kojima je Jorg Haider simbol multikulturalizma. Uz to, sudjelovao je u Domovinskom ratu, direktor je Moderne galerije i predsjednik Matice hrvatske, institucija u koje desno orijentirana populacija baš i nema običaj zalaziti, ali njihovo vođenje ostavlja u javnosti dobar dojam. I na kraju, nikada nije formalno pripadao ni jednoj stranci, a opet je dobro poznata bliskost s Franjom Tuđmanom bez čega nema ni govora o potpori desničarskog političkog miljea. Izgleda da se ni Zidić ne protivi vlastitoj kandidaturi, o čemu svjedoči i njegov prošlotjedni nastup u emisiji “Dva u devet” Romana Bolkovića na OTV-u. Zidiću se svidjela ideja da ga se pokuša progurati kao predsjedničkog kandidata, no trebalo je provjeriti kako će reagirati javnost. Za sondiranje javnosti izabrana je Bolkovićeva emisija koja ide u udarnom večernjem terminu, a gledateljima je postavljeno pitanje bi li na predsjedničkim izborima svoj glas dali Mesiću ili Zidiću. Naoko neočekivan upit ustvari je bio završni dio dobro razrađenog Šternova plana, nakon što je pronađen kandidat i dobiven njegov načelni pristanak, trebalo je makar i kroz bezveznu desničarsku emisiju stvoriti dojam da se na političkoj sceni pojavio netko sposoban artikulirati stajališta nacionalističko-konzervativnog bloka.
Rezultat glasova od otprilike sedam i pol tisuća prema tisuću u Zidićevu korist nije iznenadio nikoga tko zna profil Bolkovićeva gledateljstva, ali postignut je i dopunski efekt. Javnost je dobila informaciju, makar nepotvrđenu i još uvijek prepunu upitnika, kako se možda pojavila osoba koja bi 2005. trebala ponijeti predsjedničku lentu. Uostalom i Zidić se, vidjevši rezultate glasanja, gotovo u trenu preobrazio u političara. Naglo promijenjena glasa i intonacije njegov govor počeo je sličiti na recitiranje predizbornih floskula poput valja približiti običnog čovjeka i predstavnike nacionalne elite. U svakom slučaju, tvrde upućeni, ako je još prije dolaska u goste k Bolkoviću objeručke prihvatio ponuđenu kandidaturu, vidjevši da na OTV-u dobiva sedam puta više glasova nego Mesić, Zidić je iz studija izišao definitivno uvjeren u mogućnost da je on predsjednički izabranik desnice.
Prvi koji je računao s otvorenim ulaskom predsjednika Matice hrvatske u politiku bio je Ivić Pašalić. Kada je prije tri tjedna govorio iseljenicima u Munchenu, Pašalić je najavio izborni savez s HIP-om Miroslava Tuđmana i nekih drugih desnih stranaka, ali da će se na njihovim listama naći nestranački intelektualci. Među njima trebao je biti i Zidić, no njega nije privukla neizvjesna utrka za ulazak u Sabor. S jedne strane ispitivanja javnosti pokazuju kako HB i HIP mogu računati na samo nekoliko posto biračkih glasova, a s druge, eksplicitnim svrstavanjem uz Pašalića, Zidić bi definitivno prokockao mogućnost suradnje s Ivom Sanaderom i HDZ-om. Sanadera ne zanima predsjednička funkcija jer je uvjeren kako će nakon parlamentarnih izbora preuzeti premijerski položaj. Već je uspostavio mnoge međunarodne kontakte uvjeravajući sugovornike da se HDZ oslobodio stigme autoritarnog pokreta i transformirao u proeuropsku stranku desnog centra. Nedavno je javno podržao i mogućnost američke intervencije u Iraku, a da ni na sportskom polju ne zaostaje za aktualnim predsjednikom Vlade Račanom potvrdio je ovog vikenda. Račan je vlastiti rejting pokušao podignuti odlaskom na finale svjetskog rukometnog prvenstva u Portugalu, a Sanader mu se revanširao posjetom članovima hrvatske reprezentacije u skijanju i obitelji Kostelić u Švicarskoj, gdje je najpoznatija hrvatska sportska obitelj osvojila tri zlatne medalje.
Sve u svemu, iz krugova bliskih Sanaderu dolaze informacije da u HDZ-u još nemaju vlastitog predsjedničkog kandidata i da bi nekadašnja Tuđmanova stranka pod određenim uvjetima također mogla podržati Zidića. Ostvari li se ideja o stvaranju jedinstvenog bloka krajnje desnice, gdje bi uz HB i HIP sudjelovali HSP i HKDU, vrlo je vjerojatna mogućnost da i oni postignu konsenzus glede Zidića. Jedinu teškoću mogao bi stvarati Miroslav Tuđman koji se također želi kandidirati za predsjednika, ali njegovi su izgledi za pobjedu samo teoretski. Nekadašnji šef svih obavještajnih službi ne može računati na podršku HDZ-a, a nastupi su mu spori, bezvoljni i dosadni tako da karizma koju nosi obiteljsko prezime nestaje već poslije nekoliko minuta na javnoj sceni.
Za razliku od Miroslava Tuđmana, Zidić je, otkako je prošlog ljeta naslijedio Josipa Bratulića na čelu Matice hrvatske, u brojnim intervjuima o sebi uspio stvoriti sliku samouvjerenog i energičnog domoljubnog konzervativca. Istina, njegovi dugogodišnji poznavatelji će reći da je u stvarnosti direktor Moderne galerije sve samo ne energični rukovodilac. Oduvijek je bio sklon melankoliji i sporom tempu – nimalo čudno za nekoga tko radi u muzeju – tako da je nedavno visokorangirani član Ministarstva kulture pred nekolicinom novinara ustvrdio da Zidićevo skretanje u politiku znači odvlačenje pažnje od propusta u vođenju galerije. Kada ju je preuzeo, glavni zadatak je bilo stvaranje dvaju dijelova novog postava. Prvi je dovršen prije nekoliko godina i nije pokupio pretjerano pozitivne kritike, a drugi dio nikako da bude završen. Stoga njegovi protivnici smatraju kako odlaskom u politiku među ostalim želi prikriti neuspješno vođenje Moderne galerije posljednjih godina.
Igor Zidić rođen je 1939. u Splitu, a rat je proveo u Zagrebu gdje mu je otac bio službenik u Ministarstvu mornarice NDH. Nakon rata vratili su se u Split gdje završio školu, odakle je ponovno otišao u Zagreb i diplomirao povijest umjetnosti. U privatnom životu baš i nije slijedio konzervativno ćudoređe, ženio se tri puta i ima nekoliko djece. Reklo bi se da je u tom životnom segmentu pravi prototip prosječnog hrvatskog tradicionalista, redom verbalnih jezuita, a iskustvom poligamista.
Javnu karijeru počeo kao tajnik Matice hrvatske od 1964. do 1968., a zatim i urednik Hrvatskog tjednika. Nakon hrvatskog proljeća objavljivao je književne i likovne kritike, napisao nekoliko zbirki poezije i monografija o najpoznatijim hrvatskim slikarima. Poslije je bio blizak s Tuđmanom, a sudjelovao je i na seansama opremanja slikama Predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Način rada bio je jednostavan, šef Moderne galerije bi pozvao određenog slikara koji bi donio neka svoja djela i predao mu ih, a Zidić bi ih zatim odnosio Tuđmanu na uvid. Ako je Poglavar bio zadovoljan, djelo bi ostalo visjeti u nekadašnjoj Titovoj vili.
No negdje potkraj devedesetih Zidić se nenadano našao na udaru svojih, istina ratobornijih, desničarskih istomišljenika. Razlog je bila njegova odluka da u Modernoj galeriji postavi i jedan Tartagliin portret Josipa Broza Tita. Eksponat koji prikazuje jugoslavenskog maršala očito se nije svidio dijelu publike, pa su sljedećih dana dva anonimna nezadovoljnika prišla Zidiću i priprijetila mu zbog uvrštavanja Titove slike. Zidić je o svemu obavijestio novinare, dao nekoliko intervjua, čak se i slikao držeći Titov portret. Ipak kada su novine objavile tu fotografiju, nije ostavljao dojam najsretnijeg čovjeka na svijetu.
Onda je HDZ hametice poražen na trećesiječanjskim izborima i vlast je preuzela koalicija, a u predsjednički ured došao je Stipe Mesić. U prvoj polovici mandata nove vlasti Zidić se jako rijetko pojavljivao u medijima. No početkom srpnja 2002. izabran je za predsjednika Matice hrvatske i već je u nastupnom govoru iznio gomilu izolacionističkih teza.
Pod terminom “svete krave”, što je njegova omiljena poštapalica za međunarodne integracije, obrušio se na EU, NATO i globalizaciju, te neprikriveno ustvrdio da se Hrvatska rasprodaje – inače omiljeni desničarski termin u današnjoj Hrvatskoj. Nije zaobišao ni populistički govor o obespravljenim braniteljima, sve u svemu govor kojeg se ne bi posramio ni jedan član desničarskih udruga i stožera. Uzme li se u obzir Zidićevo postavljanje na čelo Odbora za promicanje istine o Domovinskom ratu, nije iznenadio ni njegov potpis peticije podrške generalu Mirku Norcu kojemu se sudi za navodno sudjelovanje u ubojstvima srpskih civila u Gospiću.
Krajem prošle godine potpisao je i HIP-ovu božićnu čestitku haaškom bjeguncu Anti Gotovini, kao jedan od 555 intelektualaca, umjetnika, svećenika i novinara koji su svojim autogramima zaželjeli ugodne blagdane bjeguncu osumnjičenom za ratna zlodjela.
Takvo je rezoniranje sasvim logično za domaće nacionaliste. Ksenofobija plus nacionalna patetika, priče o “svetim kravama”, rasprodaji hrvatske imovine i obespravljenim braniteljima u znatnom dijelu javnosti dobro prolaze. Svakodnevno deseci poznatih iznose slična stajališta, međutim u pravilu je riječ o neobrazovanim sportašima i trenerima poput Igora Štimca i Ante Kostelića ili pjevačima kakav je Marko Perković Thompson. Koliko god oni bili u stanju okupiti desetke tisuća fanatiziranih sljedbenika, desnici treba svojevrsni intelektualni guru.
Kada je nedavno nevoljko demantirao da mu je ponuđena predsjednička kandidatura, Zidić je kao mnogo puta prije izbjegao istinu. Jednako se ponašao prije nekoliko mjeseci u vrijeme podizanja optužnice protiv Bobetka. Onda je najprije demantirao, a potom ekspresno pristao postati predsjednik Odbora za promicanje istine o Domovinskom ratu. Na 160. obljetnici Matice hrvatske govorio je poput nacionalnog mesije, optužujući vlast jer je “došlo do rasprodaje domovine, ne samo strancima nego i povijesnom neprijatelju”. Tko je povijesni neprijatelj, Slovenci, Talijani, Turci ili netko četvrti, e to nacionalistički guru nije želio apostrofirati.
Premda i iz Zidićevih usta teze o maloj, napaćenoj i ugroženoj hrvatskoj svakodnevici zvuče samo kao još jedna u nizu ispraznih fraza, čini se da je postignut konsenzus kako je on najbolji izbor za budućeg desničarskog predsjedničkog kandidata. A onima koji sumnjaju u njegovu ambicioznost sam je odgovorio u intervjuu što ga je dao Nedjeljnoj Dalmaciji: “Ako želite uspjeti, postavite preda se velike ciljeve. S malenima nema sreće: ako ih pogodite, niste ništa napravili, a ako ih promašite, a to nije teško, eto sramote.”

Zidićeve izjave:

Crne majice, U, Jure i Boban i drugo endehaško znakovlje ne znači više samo ono što je značilo 1941.-1945. Moramo uvažiti činjenicu da su simboli reverzibilni. Bilo bi dakle apsurdno da se danas, oblačeći Francetićevu crninu, mladost pošto-poto hoće identificirati s njegovim borcima. (Slobodna Dalmacija, na pitanje o ustaškom znakovlju na Thompsonovim koncertima)

Optužnica koja je podignuta protiv generala Gotovine ne sadrži ni jedan uvjerljivi pravni argument. Što znači zapovjednu odgovornost stavljati u prvi plan u zemlji koja se branila od agresije? Znači li to Hrvatima uskraćivati pravo na obranu? (Vjesnik, o Haagu)

A što sve nismo rasprodali? Otišli su najbolji hoteli, tvornice, mnoge banke, telekomunikacije. Iznajmljujemo nacionalna dobra i teritorije na 99 godina. Tko će od današnjih trgovaca tada biti živ da čuje kletve unučadi naše djece? (Nedjeljna Dalmacija, o položaju Hrvatske)

Treba afirmirati spoznaju da maleni narod s gospodarskim problemima i s uznemirujućom demografskom slikom ne smije biti preveć otvoren ili liberalan prema svemu i svačemu. (Nedjeljna Dalmacija, o poželjnoj hrvatskoj strategiji)

Kad Hrvatska dođe na red za Europu, vjerojatno neće biti ni jednoga ozbiljnog razloga da u nju ulazimo. Dobro, može se reći da neće biti ni razloga protiv, ali koliko to košta jednu siromašnu zemlju i hoćemo li mi dobiti ikakvu satisfakciju za to? Ili ćemo opet izgubiti? (Globus, o međunarodnim integracijama)