OKVIR
MVP je u krizi oko Iraka prepoznao najveći problem svijeta i najvažnije vanjskopolitičko pitanje. Stoga je osnovao krizni stožer koji pomno prati sva zbivanja u vezi s iračkom krizom. Time je, tvrde u MVP-u, odaslana jasna poruka hrvatskoj javnosti: posrijedi nije bezazlen problem, iračka kriza je točka kristalizacije koja će promijeniti odnose u svjetskoj politici. Stožer svakodnevno analizira sve političke, vojne i gospodarske elemente krize i svoje ocjene prenosi državnim dužnosnicima, a daje i naputke hrvatskim građanima koji su na kriznom području.

Veleposlanik Rossin upozorio je Vladu RH da neodlučnost oko borbe protiv terorizma može ozbiljno pogoršati poziciju Hrvatske u svijetu i pogoršati odnose SAD i HrvatskeNakon što je američki veleposlanik u Hrvatskoj Lawrence Rossin u više razgovora za hrvatske medije izrekao niz pohvala Račanovoj vladi i predsjedniku Mesiću zbog potpore američkoj vojnoj intervenciji u Iraku, posljednjih dana uslijedio je dramatičan obrat. Veleposlanik Rossin, doznao je Nacional u dobro obaviještenim diplomatskim krugovima u Zagrebu, prenio je dužnosnicima Ministarstva vanjskih poslova nezadovoljstvo State Departmenta oklijevanjem hrvatske Vlade da ustraje u podršcii američkom napadu na Irak. Upozorio je da neodlučnost u borbi protiv terorizma može ozbiljno pogoršati položaj Hrvatske u svijetu i dovesti u pitanje razvoj prijateljskih odnosa SAD-a i Hrvatske. “Morate odlučiti na koju ćete stranu, ne možete neodlučno stajati na sredini ceste jer će vas pogaziti automobili koji jure u oba smjera”, poučio je Rossin svoje domaćine u MVP-u u Zagrebu.

Istodobno s diplomatskom pljuskom iz Washingtona na adresu premijera Račana prispjelo je ovih dana i značajno priznanje. Premda su britanski diplomati u Zagrebu upozoravali svoje domaćine da je nemoguće u jeku priprema rata u Iraku organizirati posjet hrvatskog izaslanstva Britaniji, britanski premijer Tony Blair pozvao je Račana da 19. veljače bude njegov gost u Londonu. Odlukom da primi hrvatskog premijera dok je njegova vlada pod snažnim pritiskom javnosti da odustane od potpore SAD-u, premijer Blair odaslao je jasne političke poruke: Britaniji je stalo do bliskih veza s Hrvatskom, cijeni njenu ulogu u regiji, želi upoznati hrvatska stajališta o ključnim svjetskim i regionalnim političkim pitanjima te saslušati argumente Zagreba za ubrzani primitak u EU. Jasno je, međutim, da je posjet premijera Račana Londonu izravno povezan s iračkom krizom. Blair koji je već u nekoliko diplomatskih misija po svijetu lobirao za namjeru predsjednika Busha da slomi jedno od izvorišta svjetskog terorizma, pozvao je Račana da ga uvjeri kako je ratni pohod na Irak neizbježan i kako je u tome važna i podrška Hrvatske.

Za nedavnog Račanova posjeta Berlinu njemački kancelar Gerhard Schroder bio je izrazito prijateljski raspoložen prema hrvatskim gostima. Ozračje srdačnosti pojačala je i stranačka bliskost premijera Račana i kancelara Schrodera kao predsjednika socijaldemokratskih stranaka. Nacional je doznao iz diplomatskih izvora da je Schroeder u neformalnom dijelu razgovora obećao Račanu da će doći u Zagreb s najjačim izaslanstvom kako bi pružio potporu Hrvatskoj, ali i SDP-u u predizbornoj kampanji. Logično je pretpostaviti da Schroder ne očekuje da će mu zauzvrat Zagreb okrenuti leđa pri opredjeljivanja oko krize u Iraku.

Suprotno optužbama nekih visokih državnih dužnosnika, ministar vanjskih poslova Tonino Picula nije potpisao izjavu Vilniuske skupine o potpori američkoj politici prema Iraku, doznao je Nacional od visokog izvora u Vladi. MVP je samo verbalno podržao to priopćenje kako bi izrazio solidarnost s SAD-om. I, kako je objasnio dužnosnik MVP-a, radi dodatnog političkog pritiska na Irak kako bi se izbjegao rat. Budući da je nastala gotovo iracionalna i emocijama nabijena situacija, dio javnosti i političara optužio je Račanovu vladu da je potporom izjavi Vilniuske skupine praktički najavila rat Iraku.

Hrvatskoj očito nije lako pretrčati cestu o kojoj govori Rossin. Zagreb se zbog krize oko Iraka našao na brisanom prostoru i pod žestokim pritiskom SAD-a i Britanije s jedne, te Francuske i Njemačke s druge strane. Stoga je položaj Hrvatske, koja još nema ni status kandidata za EU, a nije primljena ni u NATO, kudikamo delikatniji nego položaj Slovenije i Poljske koje su već članice NATO-a a osigurale su i ulazak u EU. To više što je u EU, koju razdire rat s Irakom, uvjereni su u MVP-u, ipak postignut konsenzus da se Hrvatskoj dodijeli status kandidata za EU po žurnom postupku te da bude stavljena u istu ravan kao Bugarska i Rumunjska koje očekuju primitak u EU 2007. Ako pak jedna od dviju suprotstavljenih skupina zaključi da je Hrvatska odigrala negativnu ulogu u razvrstavanjima u iračkoj krizi, to može označiti i kraj njenih nada u ulazak u NATO i EU. Čak i da ne bude rata, objasnio je Nacionalu visoki dužnosnik MVP-a, ništa u svjetskoj politici neće ostati kako je bilo. Predviđaju se ozbiljni potresi i redefiniranja dosadašnjeg položaja ključnih međunarodnih organizacija – UN-a, EU i NATO-a. SAD kao glavni financijer UN-a i NATO-a sigurno će preispitati način njihova djelovanja. Postavit će se pitanje sastava Vijeća sigurnosti, opravdanosti francuskog prava veta, dok Indija, koja ima milijardu stanovnika i atomsko oružje, ili pak Japan kao gospodarski div to pravo ne mogu ostvariti. Najviše će rasprava u SAD-u izazvati položaj NATO-a koji su Amerikanci stvorili i kroz koji se sada opstruira njihova politika. Stoga neće biti iznenađenje, tvrde hrvatski diplomati, ako SAD raspusti NATO, a svoje odnose s drugima stane uređivati potpisujući sporazume s pojedinim državama ili skupnima država.

Visoki dužnosnik MVP-a objasnio je za Nacional da su zbog toga odsad za Hrvatsku UN, EU i NATO pokretne mete koje stalno mijenjaju svoj položaj, ali i unutarnji ustroj. Zagreb stoga mora na vrijeme prepoznati promjene i prilagoditi im se. Pri zauzimanju stajališta Zagreb mora imati na umu, izjavio je za Nacional zapadni diplomat, da se samo Njemačka i Francuska odlučno suprotstavljaju SAD-u. Francuska je procijenila da se kroz otpor SAD-u može nametnuti kao vođa ujedinjene Europe, a ključni su joj argumenti atomsko oružje i dobro opremljena i uvježbana vojska. No u ekonomskom i političkom smislu Francuska ne može biti predvodnik, jer je u otporu SAD-u podržava samo Njemačka. No Berlin se odlučio za takav položaj samo stoga što jedino u slučaju Iraka kancelar Schroder ima većinsku podršku Nijemaca. Zbog ekonomske neuvjerljivosti njegovih reformi sukob s javnim mnijenjem zbog Iraka mogao bi postati povod za raspisivanje novih izbora. Schroder se, dakle, opire američkoj intervenciji u Iraku samo zbog održanja na vlasti. Opozicijske stranke CDU i CSU žestoko osuđuju takvo stajalište socijaldemokrata tvrdeći da ne vode računa o strateškim interesima Njemačke, što je ponajprije savezništvo s SAD-om.

U razgovoru s europskim diplomatima u Bruxellesu, Londonu i Zagrebu Nacional se uvjerio da su svi sigurni da je rat u Iraku neizbježan. Suglasni su da SAD neće odustati od napada iz niza razloga, od kojih se neki poduaraju s interesima demokratskog svijeta, dok su drugi unutarnjepolitičke naravi. Bush mora krenuti u rat jer je SAD-u stalo da slomi jedno od izvorišta svjetskog terorizma i da se u Bagdadu uspostavi demokratski poredak koji neće generirati radikalni muslimanski fundamentalizam, huškati protiv Izraela i koji će postati stabilizirajući čimbenik u regiji. Amerikancima je također posebno važno da osiguraju redovitu eksploataciju nafte u Iraku koji raspolaže s 10,7 posto svjetskih rezervi nafte i tako osiguraju sigurnost opskrbe te stabilnost cijena na svjetskom tržištu. Naravno, promjena režima u Iraku treba zaštiti izvore nafte u Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji i Emiratima.

Predsjednik Bush, tvrde američki analitičari, ne može zbog pritiska Francuske i Njemačke te svjetskog javnog mijenja odustati od intervencije u Iraku jer bi izgubio vjerodostojnost. Većina američkih građana mnogo više cijeni odlučne kolebljive političare. Predsjednik Bush mora se odužiti američkoj vojnoj industriji koja ga je dovela na vlast, a to može učiniti jedino ako krene u ratni pohod u kojem će se potrošiti staro, nagomilano oružje i municija. Dio američkih ekonomskih stručnjaka uvjeren je da rat najbolje može potaknuti ekonomski oporavak jer su nakon svakog američkog ratnog angažmana porasle ekonomske aktivnosti. Stalni pad vrijednosti dionica, golemi gubici i smanjenje ekonomskih aktivnosti doveli su Bushovu administraciju do prvog sukoba s moćnim šefom američkih federalnih rezervi Alainom Greenspanom. On je prigovorio Bushu da je nedopustivo da deficit državnog proračuna dosegne 500 milijardi dolara, a da se smanjuju porezi. Sve te prigovore vojna intervencija u Iraku stavila bi u drugi plan. U SAD postoji opća suglasnost da će Bush, ne krene li u obračun s Irakom, izgubiti sljedeće izbore. Amerikance su njihovi političari i mediji toliko uplašili opasnošću od terorizma da oni ne bi razumjeli Bushov odustanak od razaranja važnog terorističkog uporišta.

Premda je humano biti protiv rata, političari ipak moraju voditi računa o stvarnim odnosima u svijetu. Pogotovu je to zadaća hrvatskih političara koji na te odnose ne mogu utjecati, ali neodgovornim ponašanjem i pogrešnim procjenama mogu itekako naštetiti nacionalnim interesima. Premda je članstvo u EU glavni strateški cilj Hrvatske, ipak se ne smije smetnuti s uma da je SAD najveći jamac nacionalne neovisnosti i sigurnosti. To se potvrdilo za agresije Srbije na Hrvatsku i BiH. Većina europskih država držala se po strani pa je Miloševiću uspio genocid nad Hrvatima, Albancima i Bošnjacima. Francuski predsjednik Mitterrand pohitao je čak u Sarajevo kako bi spriječio SAD i NATO da slome Srbe, a dio europskih država opirao se bombardiranju SRJ premda je tako zaustavljen genocid na Kosovu i ubrzan Miloševićev slom.

Hrvatska se mora prikloniti većini u EU, koja je solidarna s SAD-om, a ne Francuskoj i Njemačkoj. U potpori SAD-u ne treba ići ispred Poljske, Nizozemske ili Finske, no ne smije ni zaostati za njima.