Dirar Abu Sisi 18. veljače putovao je iz Harkova za Kijev, kad su ga u vlaku pronašla trojica agenata Mossada te ga odvela u Izrael, gdje je sad zatočenIzraelska vanjska obavještajna služba Mossad, poznata po tome što protupalestinske akcije često obavlja i u inozemstvu, izvela je uspješno još jednu takvu spektakularnu akciju, ovaj put u Ukrajini, što su sada potvrdile i same izraelske vlasti. Priča ide ovako: Palestinac Dirar Abu Sisi stigao je sredinom 90-ih iz Gaze u ukrajinski glavni grad Kijev na studij elektrotehnike. Za vrijeme studija upoznao je deset godina mlađu Ukrajinku Veroniku Romanovu, koja je na kijevskoj glazbenoj akademiji studirala violinu, a uz to i agronomiju. Buknula je ljubav, oni su se vrlo brzo vjenčali, a nakon što je on na elektrotehničkom fakultetu u Kijevu obranio diplomski rad na temu menadžmenta električnih centrala, ona je s njim otputovala u Gazu da započnu tamo novi zajednički život.

On je nakon nekog vremena - za tamošnje prilike - dobio dobar posao, zaposlio se u tamošnjoj jedinoj električnoj centrali, a uskoro je postao i direktor te centrale, o čijem radu ovisi opskrba električnom energijom teritorija Gaze gdje na vrlo malom prostoru živi više od milijun i pol ljudi, mahom palestinskih izbjeglica. Tijekom godina obitelj se povećala, jer su Dirar i Veronika Abu Sisi, koja je prešla na islam, dobili šestero djece. Njihovo šesto dijete rodilo se u dramatičnim okolnostima, 2008., upravo u trenucima još jednog izraelskog brutalnog napada na Gazu, kada je više od tisuću Palestinaca izgubilo život. Veronika je doživjela težak stres, bilo je to vrlo traumatično za cijelu obitelj, pa su Dirar i Veronika Abu Sisi odlučili potražiti neko novo mjesto gdje će njihova djeca moći odrastati u miru. Budući da se ona nije bila odrekla ukrajinskog državljanstva, odlučili su se nastaniti u njenoj domovini, i to u Harkovu.

Obavili su sve potrebne predradnje, sredili neke tehničke stvari oko smještaja, ispitali mogućnost zaposlenja. Odluka o novom životu u drugoj zemlji u obitelji Dirara Abu Sisija nije bila neuobičajena, jer je on imao brata koji se prije petnaestak godina nastanio u Nizozemskoj. Sređujući tako stvari na raznim stranama Veronika Abu Sisi vratila se u Gazu da tamo obavi neke poslove oko preseljenja, a Dirar Abu Sisi je ostao u Ukrajini da sredi administrativne poslove oko svojeg zahtjeva da mu se, na temelju bračne veze, dade u Ukrajini stalna dozvola boravka. Sredinom veljače u Kijev je iz Nizozemske stigao njegov brat, a Dirar Abu Sisi sjeo je 18. veljače na vlak iz Harkova za Kijev gdje se s bratom trebao susresti na tamošnjem aerodromu. Na taj sastanak nije stigao. On je jednostavno nestao. Kad je čula za to, Veronika Abu Sisi hitno je iz Gaze otputovala za Ukrajinu da ga traži. Iz opkoljene Gaze izašla je kroz tajni tunel ispod granice Gaze i Egipta, potom se uspjela prebaciti u Ukrajinu, gdje ga je prvo počela tražiti po bolnicama, u policijskim institucijama, te na druge načine, angažiravši za to i odvjetnike.

U početku nikome nije bilo jasno što se s njim dogodilo. Iako je bilo sumnji da to možda ima veze s njegovom nacionalnošću, u početku ona na to nije mnogo mislila, jer je njen muž, po njenim tvrdnjama, bio apolitičan, nije - kako je tvrdila - pripadao ni jednoj palestinskoj političkoj grupi, pa ni radikalnoj palestinskoj grupi Hamas, koja sada upravlja Gazom. Nekoliko dana nakon nestanka njena sestra dobila je u Ukrajini neobičnu SMS poruku, u kojoj ju je on, tobože, obavijestio da će se “na neko vrijeme prikriti u Saudijskoj Arabiji”. Veroniki je ta poruka izgledala sasvim neuvjerljiva. Onda joj se, najednom, 27. veljače osobno javio telefonom, rekavši joj nešto što ju je zaprepastilo. S njom je razgovarao samo kratko obavijestivši je da se nalazi u zatvoru u izraelskom gradu Ashkelonu. Kako je tamo dospio nije joj objasnio. Ona je hitno kontaktirala s ukrajinskim vlastima da joj pomognu kod izraelskih da sazna bilo što o svojem mužu, ali nikakvih dodatnih informacija nije bilo.

U ukrajinskim novinama su o tome objavljene neke vijesti, ali je izraelski tisak o cijelom slučaju šutio jer je - kako se kasnije saznalo - dobio striktnu naredbu da o tome ne piše. Tek je kasnije dobio odobrenje da izvještava izraelsku javnost o tom slučaju, ali samo onoliko koliko se o tome prije toga već pisalo u inozemnom tisku, te što o tom slučaju službeno priopće izraelske vlasti. Prolazili su tjedni a ona ništa dodatno nije uspjela doznati, sve dok se 30 dana nakon njegova nestanka nije oglasila izraelska unutarnja kontraobavještajna služba Shin Bet, koja je preuzela istragu protiv Dirara Abu Sisija. Po izraelskom zakonu u takvim slučajevima istrage tajna služba Shin Bet osumnjičenika smije držati samo 30 dana, a nakon toga od mjerodavnog suda mora zatražiti produljenje njegova pritvora.

Tada je Dirar Abu Sisi dobio i službenu odvjetnicu, te je doveden pred suca, ali kroz pokrajnja vrata suda, tako da ga novinari nisu mogli vidjeti. Njegova odvjetnica kasnije je ispričala neke detalje o njegovu slučaju, da je on pred sucem rekao da je jako iscrpljen dugotrajnim ispitivanjem. Odvjetnica je iznijela i neke detalje što se s Dirarom Abu Sisijem tog 18. veljače u vlaku događalo. Prema njenim riječima u njegov su kupe, dok je vlak već bio na pola puta, ušla trojica muškaraca, dvojica u uniformama i jedan u civilu, pretražili ga i naredili mu da s njima siđe na stanici Poltava. Tamo su ga automobilom odveli do neke kuće, gdje su ga čekala šestorica muškaraca, koji su mu rekli da su agenti Mossada i da je uhićen. Iz te kuće odveli su ga sljedećeg dana do nekog aerodroma i ukrcali na avion. Avion je prvo letio četiri sata, te se negdje spustio, očito da uzme gorivo, a potom je letio još neko vrijeme do konačnog slijetanja. Tek kada se našao u zatvoru rekli su mu da je u Izraelu.

Zašto je tako kidnapiran u početku nije bilo obznanjeno, ali se u zapadnom tisku pojavila teza da je to bilo zato što je on do sada bio direktor te jedine električne centrale u Gazi, a Izraelci su željeli saznati sve o njenom funkcioniranju, o stanju opskrbe električnom energijom Gaze, kako bi tu opskrbu mogli sabotirati. Prema jednoj stručnoj analizi Gazi je potrebno 244 megawata struje, ali ona je ni izdaleka toliko ne dobije. Jedan dio nabavlja se iz Izraela - na temelju jednog davno sklopljenog sporazuma - preko deset izgrađenih dalekovoda, malen dio stiže iz Egipta, ali ključan izvor struje je centrala u središnjoj Gazi. Prije njene izgradnje Gaza nije imala vlastitog izvora električne energije, pa je u potpunosti ovisila o struji iz Izraela, koju je izraelska strana u svaki trenutak mogla prekinuti. No tijekom izraelsko-palestinskih pregovora početkom devedesetih, kada je pod američkim pritiskom Izrael ipak pristao na neke ustupke kojima bi Palestinci mogli lakše organizirati svoje društvo, bilo je dogovoreno da se Palestincima omogući i izgradnja nekih infrastrukturnih objekata.

Tako je ta centrala izgrađena na temelju izraelsko-palestinskog sporazuma iz Osla postignutog 1993. Projekt su financirali Amerikanci, za izgradnju je korištena američka tehnologija, izgradnja je počela 1999., te završena 2002. No u to vrijeme već je bila počela druga palestinska intifada, pa je Izrael pojačao blokadu Gaze, što se reflektiralo i na operiranje centrale, jer je Izrael uveo oštru blokadu Gaze. Iako je ona projektirana za proizvodnju 140 megawata struje u šest njenih blokova, zbog nedostatka goriva i rezervnih dijelova u posljednje je vrijeme u najboljem slučaju proizvodila pola te količine, i to uz ogromne napore te ingenioznost njenih inženjera i samog Abu Sisija. Izraelcima je ta centrala postala velika smetnja, jer je ona ipak proizvodila dovoljno struje za održavanje vitalnih potrošača. Da bi umirili Gazu, Izraelci su se služili raznim metodama, vojnim akcijama, ekonomskom blokadom, političkim pritiskom, ali i pritiskom na stanovništvo, pri čemu su se služili i restrikcijom energije kao vrlo efikasnim sredstvom. No dok radi električna centrala u Gazi, tu se ne može napraviti maksimalni pritisak na stanovništvo.

I zato je Abu Sisi možda bio važan za Izraelce, da od njega saznaju kako se može najefikasnije sabotirati rad te centrale. No pojavila se još jedna teza zašto su Izraelci kidnapirali Abu Sisija, a nju je iznio njemački tjednik Der Spiegel. Ono što tvrdi Der Spiegel izazvalo je veliku pozornost jer se tiče jedne teme, koja u Izraelu izaziva veliko uzbuđenje, a to je otmica izraelskog vojnika Gilada Schalita. Der Spiegel tvrdi da je otmica Dirara Abu Sisija izravno povezana sa slučajem vojnika Schalita. Taj tada 19-godišnjak bio je 2006. na odsluženju vojnog roka u jednoj tenkovskoj jedinici. Njegova je jedinica bila stacionirana blizu jednog graničnog prijelaza nedaleko od tromeđe Izraela, Gaze i Egipta. U rano jutro 25. lipnja 2006. grupa palestinskih boraca kroz tajni tunel ispod granične žičane ograde infiltrirala se na izraelski teritorij, napala vojnu kontrolnu točku gdje se nalazila Schalitova postrojba, te je došlo do okršaja. U njemu su poginula dva izraelska vojnika i dva palestinska borca, a Schalit je ranjen u ruku i rame od eksplozije koja je uništila njegov tenk. Palestinski borci su ga zarobili i oteli, odvukavši ga natrag na teritorij Gaze.

Izrael od svojeg nastanka vodi dosljednu politiku maksimalne brige za sudbinu svojih vojnika koji se nađu u neprijateljskom zatočeništvu ili u opasnosti da bi se tamo mogli naći. Bivši izraelski premijer Ariel Sharon, jedan od najslavnijih izraelskih generala ratnika, koji je kao zapovjednik jedne od prvih izraelskih komandoskih postrojbi za operiranje iza neprijateljskih linija u raznim prilikama oslobađao zarobljene izraelske vojnike, u svojim je memoarima opisao kako je takav stav Izraela prema sudbini svojih vojnika bitno utjecao na visoki moral i iskazivanje hrabrosti izraelskih vojnika na bojištu. Kroz cijelo razdoblje postojanja Države Izrael, u svim sukobima i okršajima ta briga za sudbinu zarobljenih izraelskih vojnika bila je jako izražena, pa su izraelske snage redovito organizirale i vrlo smjele akcije oslobađanja svojih pripadnika kada bi se lociralo mjesto zatvora gdje bi ih neprijatelji držali.

Izraelska vojska bi bila spremna organizirati i akciju spašavanja Schalita kada bi znala gdje se on nalazi. Iako je smjesta nakon njegove otmice u izraelskom glavnom stožeru odlučeno da ga se pokuša pronaći i spasiti vojnom akcijom, a ta zapovijed je i sada na snazi, Izrael nikada nije uspio saznati gdje se taj krhki mladić točno nalazi. Naći ga u prenapučenoj Gazi nije lako, nisu ga izraelski vojnici uspjeli naći ni kada su 2008. izvršili invaziju na Gazu. Njegovi su otmičari tako čvrsto čuvali tajnu njegove lokacije da čak nisu dopustili ni pripadnicima Međunarodnog Crvenog križa, koji inače služe da se brinu za dobrobit vojnih zatočenika, da ga posjete. Za njegovo oslobađanje postavili su iznimno teške uvjete, o kojima je izraelska vlada ozbiljno raspravljala, ali ih unatoč velikoj želji da se Schalit vrati kući nije prihvatila. U nekim sličnim slučajevima Izrael je pristajao osloboditi po nekoliko stotina palestinskih zatočenika za jednog zatočenog Izraelca, ali u ovom slučaju palestinski zahtjev bio je prevelik.

Palestinci su za oslobađanje Schalita zatražili oslobađanje svih palestinskih žena i maloljetnika, koji se nalaze u izraelskim zatvorima, ali i još 1000 muških zatočenika, među kojima se moraju nalaziti i neki određeni zatočeni palestinski vođe, pa tako i Marwan Barghouti, jedan od najvažnijih palestinskih vođa mlađe generacije, osuđen na pet doživotnih robija. Upravo je to Izrael odbio, pa do razmjene nije došlo. Izrael je pristao pustiti samo 20 palestinskih zatočenica kako bi Schalitovi otmičari objavili njegovu recentnu videosnimku i još neke dokaze iz kojih se vidi da je još živ. Prema najnovijim tvrdnjama Der Spiegela čini se da Izrael ponovo pokušava osloboditi Schalita. Iz pisanja njemačkog tjednika moglo bi se zaključiti da je Abu Sisi otet možda i zato što su Izraelci mislili da on nešto zna o Schalitovoj sudbini.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu komentirao je otmicu Abu Sisija u jednom videointervjuu koji se pojavio na internetu, o tom slučaju rekao je samo nekoliko rečenica, ali su one vrlo znakovite. Iako supruga otetog Dirara Abu Sisija energično tvrdi da je njen suprug potpuno apolitična osoba, te da nije imao nikakve veze s radikalnom palestinskom organizacijom Hamas, koja sada upravlja Gazom, Netanyahu je ustvrdio nešto drugo: “Abu Sisi je pripadnik Hamasa. On je u zatvoru u Izraelu. On nam daje vrlo vrijedne informacije.” Netanyahu je upitan i da komentira tvrdnje koje je objavio njemački tjednik Der Spiegel kako su izraelski agenti u Ukrajini kidnapirali Abu Sisija i prebacili ga u Izrael zato što on ima saznanja o izraelskom vojniku Giladu Schalitu, a on je na to pitanje odgovorio: “O tome ne bih govorio. No nema razloga da ne pokušam poduzeti sve kako bi se Gilad Schalit vratio kući. Ja moram procijeniti koja je razumna cijena da se to postigne. Ne mogu osloboditi iz izraelskog zatvora ubojice, kako to druga strana traži, jer što ako oni počine nova ubojstva?” Veronika Abu Sisi je u Ukrajini, stanuje kod svojih roditelja u Kijevu, te o slučaju svojeg supruga alarmira svjetske medije.

Daje intervjue u kojima kaže da joj je žao što se iz Gaze željela preseliti u Ukrajinu, jer je ogorčena na tamošnje vlasti, koje su ne samo dopustile da Mossad tako operira na ukrajinskom teritoriju, nego se ni sada ne žele angažirati kako bi se objasnio ovaj slučaj, te njenom suprugu - nekim službenim prosvjedom izraelskim vlastima - indirektno pružila zaštita. Ona kaže: “Kako da objasnim svojoj djeci da njihov otac nije ubijen nekom izraelskom bombom u Gazi, nego je otet iz vlaka u jednoj demokratskoj zemlji?”