Objavljeno u Nacionalu br. 803, 2011-04-05

Autor: Marko Biočina

Miloševićeva mirovna misija u Moskvi

Potpredsjednik Vlade za investicije putuje u Rusiju kako bi u zadnji čas pokušao Hrvatsku uključiti u projekt Južni tok, te tako pokrenuo saniranje napetih odnosa između tih dviju zemalja

Domagoj Ivan Milošević  
u Moskvi bi se trebao susresti s Aleksejem Milerom, čelnim čovjekom ruske državne plinske kompanije Gazprom, koji je nositelj projekta Južni tok Domagoj Ivan Milošević u Moskvi bi se trebao susresti s Aleksejem Milerom, čelnim čovjekom ruske državne plinske kompanije Gazprom, koji je nositelj projekta Južni tok Skori posjet potpredsjednika hrvatske vlade za investicije Domagoja Ivana Miloševića Rusiji, što je najavljen prošlog tjedna, može se smatrati očajničkim pokušajem da se ipak osigura sudjelovanje u projektu Južni tok, odnosno da jedan dio tog plinovoda prolazi kroz Hrvatsku. Miloševićev posjet Rusiji tako je dijelom izravna reakcija na informacije koje je u posljednjem broju ekskluzivno objavio Nacional, a prema kojima postoji sve više naznaka da bi taj veliki projekt mogao potpuno zaobići Hrvatsku. Takav scenarij temelji se podjednako na ekonomskim prilikama, kao i na trenutačno napetim političkim odnosima između Hrvatske i Rusije, tako da se Miloševićev posjet Moskvi može smatrati svojevrsnom mirovnom misijom, koja bi trebala rezultirati boljim odnosima u budućnosti. Ključni razlog Miloševićeva posjeta Rusiji može se nazrijeti i iz činjenice da će se on tamo sastati s čelnim čovjekom ruske državne plinske kompanije Gazprom Aleksejem Milerom. S obzirom na to da je Gazprom nositelj projekta Južni tok, može se očekivati da će Milošević s Milerom razgovarati o sudjelovanju Hrvatske u Južnom toku, odnosno o podacima iz prezentacija projekta koje su održane u Sloveniji i Srbiji prije dva tjedna, kad je te države posjetio ruski premijer Vladimir Putin, a iz kojih se može zaključiti kako bi taj projekt, barem u investicijskom smislu, na kraju mogao biti realiziran bez Hrvatske.


Također, prema neslužbenim informacijama, Milošević bi se u Moskvi trebao sastati i s većim brojem tamošnjih investitora, te im ponuditi mogućnost konkretnog ulaganja u Hrvatsku. Cijeli niz ruskih tvrtki za to je zainteresiran već godinama, no te investicije bile su spriječene brojnim birokratskim i političkim preprekama, dok su neki koji su i investirali, poput tamošnjeg informatičkog tajkuna Vladimira Jevtušenkova koji je kupio zemlju na Mljetu, faktički bili prevareni. Ruski diplomati godinama su od hrvatske vlade zahtijevali rješavanje tih problema, pa je očito kako u Vladi sada vjeruju da otvaranjem investicija i rješavanjem tih problema mogu ponovo uspostaviti bolje političke odnose s Rusijom, koji su se pogoršali prije pola godine kad je dugoročni ugovor o uvozu prirodnog plina, što ga je godinama držao ruski Gazprom, sklopljen s talijanskim Enijem. Upravo zbog toga, prema neslužbenim informacijama, u Vladi vjeruju kako je u ovom trenutku za poboljšanje odnosa s Rusijom ključno da neka ruska kompanija realizira neki veliki posao u Hrvatskoj, a jedan od favorita za takvu transakciju mogla bi biti privatizacija Hrvatske poštanske banke. Naime, u domaćoj javnosti je poznato kako je najveća ruska banka Sberbank zainteresirana za ulazak na domaće bankarsko tržište i da već dulje vrijeme procjenjuje mogućnost preuzimanja udjela u HPB-u ako ga Vlada odluči prodati.

Bivši ministri Marina Matulović Dropulić, Ivan Šuker i Damir Polančec zbog svojih se loših poteza faktički mogu smatrati krivima za mogući gubitak projekta Južni tok Bivši ministri Marina Matulović Dropulić, Ivan Šuker i Damir Polančec zbog svojih se loših poteza faktički mogu smatrati krivima za mogući gubitak projekta Južni tok Kako doznaje Nacional, taj interes je i službeno objavljen prije nekoliko tjedana, kad su predstavnici ruske banke posjetili i guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog i s njim načelno razgovarali o budućnosti HPB-a. S obzirom na to da HNB mora izdati dozvolu za bilo koje vlasničko preuzimanje u domaćem bankarskom sektoru, Ruse je zanimalo ima li guverner ikakvih načelnih primjedbi na mogućnost da tu banku preuzme ruska banka. Da Sberbank eventualno preuzme HPB, to bi nesumnjivo bio posao koji bi značajno pomogao u razvoju hrvatsko-ruskih odnosa, no riječ je o vrlo kompleksnom problemu koji hrvatska vlada mora iznimno vješto provesti. Naime, kad bi se HPB i prodavao, ta bi transakacija bila organizirana putem javnog natječaja, a interes za kupovinu te banke već je neslužbeno izrazilo i nekoliko zapadnoeuropskih banaka koje već posluju u Hrvatskoj. Moguće je vjerovati da bi u takvim okolnostima Hrvatska bila izložena značajnim političkim pritiscima, osobito s obzirom na to da je Europska unija u pravilu još uvijek vrlo zatvorena za ruske investicije u ključne ekonomske sektore, u koje spada i bankarski. S obzirom na to, teško je vjerovati kako Milošević Rusima može sa sigurnošću dati bilo kakve garancije vezane za preuzimanje HPB-a, dok bi, s druge strane, preuzimanje takve obveze i kasnije odustajanje od nje jamačno rezultiralo još većim problemom. Upravo je takvo ponašanje hrvatske vlade i glavni razlog trenutačno lošijih odnosa između Hrvatske i Rusije. Ti odnosi godinama su za vrijeme vladavine Ive Sanadera bili dosta loši, a Sanader je u više navrata odbio konkretne ruske prijedloge za suradnjom.

Ipak, do zatopljenje odnosa došlo je nakon što je Sanadera na premijerskoj poziciji zamijenila Jadranka Kosor. Ona se u prvoj godini svog mandata čak tri puta sastala s Vladimirom Putinom, a posljedica takve intenzivne diplomatske aktivnosti bilo je i potpisivanje okvirnog ugovora o pristupanju projektu Južni tok sredinom prošle godine. Tada je premijerka ruskom premijeru obećala kako će Hrvatska i produljiti svoj dugogodišnji ugovor o uvozu plina s ruskim Gazpromom, no samo nekoliko mjeseci poslije taj ugovor sklopljen je s talijanskom kompanijom Eni. Takav razvoj događaja u Rusiji je, s pravom, okarakteriziran kao kršenje dogovora sklopljenog na najvišoj razini, te kao dokaz da se Hrvatsku ne može smatrati ozbiljnim partnerom. Stoga je jasno kako je upravo taj ugovor ključ poboljšanja odnosa između Hrvatske i Rusije, no veliko je pitanje može li tu išta biti učinjeno. Naime, s obzirom na to da je ugovor s Enijem sklopljen na razdoblje od tri godine, teško je vjerovati da ga se može raskinuti bez plaćanja značajnih penala. Zato je jasno kako Milošević ne može Rusima obećati da će Hrvatska ipak kupovati ruski plin, kako je objavljeno u domaćim medijima, no u posljednje vrijeme se među hrvatskim naftnim stručnjacima počelo razgovarati o tome kako možda ipak postoji mogućnost da ugovor s Enijem bude raskinut.

Naime, kad je taj ugovor sklopljen, Eni je raspolagao viškovima plina, te je Hrvatskoj ponudio iznimno povoljnu cijenu, računajući da će ustvari samo na ovdašnje tržište propustiti svoj dio plina iz zajedničkih sjevernojadranskih nalazišta. U međuvremenu je izbio rat u Libiji, gdje Eni ima značajan dio svoje proizvodnje. U takvim okolnostima, pojedini stručnjaci procjenjuju kako bi se Eniju vjerojatno više isplatilo raskinuti ugovor s Hrvatskom i taj plin prodavati na vlastitom tržištu, gdje je cijena značajno veća. U takvim okolnostima možda bi se i moglo s talijanskom kompanijom pregovarati o eventualnom raskidu ugovora, no takvu mogućnost trenutačno treba promatrati isključivo kao ideju na teoretskoj razini, bez ikakvih dokaza da je stvarno izvediva. U takvim okolnostima, moguće je vjerovati da će Milošević u Moskvi pokušati svoje sugovornike uvjeriti kako je sklapanje plinskog ugovora s Enijem, a ne Gazpromom, ustvari bila nesretna okolnost nastala kao posljedica kompleksnih odnosa Vlade s mađarskom kompanijom MOL, suvlasnikom Ine, i direktni rezultat poteza koje je vukao bivši premijer Ivo Sanader. Upravljanje plinskim biznisom, pa tako i ovlasti sklapanja takvog ugovora danas direktna su posljedica ugovora o izdvajanju plinskog biznisa iz Ine koji je s mađarskom kompanijom dogovorio bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Ti pregovori pokrenuti su na temelju navodne želje Vlade da nacionalizira plinski sektor u Hrvatskoj, odnosno MOL-ove želje da se iz Ine izvuče segment poslovanja koji zbog ograničenih netržišnih cijena kompaniji izaziva gubitke. Ipak, u tim pregovorima Polančec se pokazao kao inferioran pregovarač i sve je rezultiralo sporazumom kojim je Hrvatska preuzela goleme financijske obveze. Tako se Hrvatska obvezala Ini platiti 504 milijuna kuna za plinsko skladište Okoli i još otprilike 700 milijuna kuna za plin koji se nalazio u njemu, a preuzimanje Inine tvrtke Prirodni plin, zadužene za opskrbu domaćeg tržišta, značilo je i da će država zbog subvencionirane cijene za male potrošače na cijeli biznis do 2013. morati potrošiti još 3,5 do 4 milijarde kuna. Dodatni problem bilo je i to što je taj ugovor bio formalno vezan za Glavni dioničarski ugovor koji je također sklopio Polančec, pa je rok za preuzimanje plinskog biznisa bio 1. prosinca 2009., a u slučaju da taj rok ne bude ispoštovan, Vlada je gubila neka značajna dioničarska prava u Ini, među kojima i pravo prvokupa dionica koje je držao MOL.

Za Sanaderove vladavine od cijelog aranžmana realizirana je jedino kupnja Okolija. Kad je Jadranka Kosor preuzela vlast u srpnju 2009., Hrvatska je bila u jeku recesije i vrlo brzo postalo je jasno kako bi preuzimanje plinskog biznisa u tom trenutku bilo preveliko opterećenje za javne financije te da bi zbog toga bilo najbolje da se pokuša cijeli posao odgoditi. Pregovore su ovaj put vodili ministar financija Ivan Šuker i ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Marina Matulović Dropulić. Njih dvoje pokazali su se barem jednako loši, ako ne i gori pregovarači od Polančeca. S MOL-om su dogovorili odgodu, a zauzvrat pristali na financijske ustupke što se tiče budućih iznosa rudarskih naknada, te se obvezali nadoknaditi Ini cjelokupni gubitak koji će kompanija ostvariti u plinskom poslovanju tijekom 2010. godine. Prema formuli izračuna na koju su Šuker i Marina Matulović Dropulić pristali, godinu dana kasnije ispalo je da je taj gubitak iznosio 1,3 milijarde kuna, a pridoda li se tome cijena plina u Okolima, Hrvatska je za preuzimanje plinskog biznisa morala Ini isplatiti oko 2 milijarde kuna. U Vladi su shvatili kako tog novca nemaju i odlučili odustati od posla, no problem je bio u tome što je postojeći ugovor o dobavi plina s Gazpromom vrijedio do 31. prosinca prošle godine i da je premijerka Vladimiru Putinu obećala kako će on biti obnovljen. Ipak, bez preuzimanja plinskog biznisa, Vlada formalno nije imala načina kako da utječe na proces odabira novog dobavljača, jer je cijeli posao i ugovor sklapala, još uvijek Inina, tvrtka Prirodni plin. U Ini su, pak, iziritirani Vladinim nepoštivanjem dogovora o preuzimanju plinskog biznisa odlučili kako nemaju nikakve obveze slijediti Vladinu vanjsku politiku, te kako će sklopiti ugovor na tri godine s najpovoljnijim ponuđačem izabranim preko javnog natječaja. Takav način odabira novog partnera iz Inine perspektive bio je potpuno opravdan poslovni potez, no u Gazpromu su ga, opet opravdano, shvatili kao svojevrsnu izdaju, s obzirom na to da je na političkoj razini dogovor već bio sklopljen mjesecima prije. U takvim okolnostima se Gazprom i nije javio na natječaj, a iako se u domaćim krugovima dugo spekuliralo kako će ugovor pripasti njemačkom E.ON Ruhrgasu, na kraju je najpovoljniju ponudu podnio talijanski Eni.

Najveću štetu na kraju je snosila hrvatska vlada, odnosno država, koja je dugoročno ugrozila svoje političke i ekonomske odnose s Rusijom, no iz današnje perspektive vidljivo je kako to nije bila posljedica bilo kakve osmišljene političke strategije, nego isključivo splet okolnosti nastao kao rezultat djelovanja nekolicine nekompetentnih članova hrvatske vlade. Taj zaključak ne amnestira premijerku od političke odgovornosti za djela njezinih podređenih, ali je važan zbog dugoročnog razvoja odnosa Hrvatske i Rusije. Miloševićev posjet Moskvi očito je prvi korak u razvoju nove faze tih odnosa.

Vezane vijesti

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište

Iako je od početka devedesetih Hrvatska s Rusijom potpisala 30-ak međudržavnih ugovora o raznim oblicima suradnje – od gospodarske do obrazovanja i… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika