Mali uvoznici nafte:'Ako želimo izbjeći visoke uvozne cijene, morali bismo kupovati naftu i derivate isključivo od Ine, jer ih tako ne bismo uvozili: zar to nije neizravno pogodovanje tržišnom položaju Ine?'Suočena s mogućnošću potpunog energetskog kolapsa zbog sve izglednijeg američkog napada na Irak, Račanova je vlada prošli tjedan Uredbom naredila stvaranje zaliha nafte potrebne za funkcioniranje zemlje tri mjeseca. Donošenjem ove Uredbe premijer je još jednom ispao krajnje neuvjerljiv zato jer je svega mjesec dana prije izjavio kako je Hrvatska opskrbljena dovoljnim rezervama nafte u slučaju krize. Pri tome je tvrdio da je rezerva dostatna za 15 dana sasvim dovoljna.

Zbog Vladine Uredbe o zalihama nafte, neovisno o cijeni barela na svjetskom tržištu, benzin će dodatno poskupjeti za 6 do 7 lipa po litri Ne znamo što se dogodilo u međuvremenu, no Vlada je u svakom slučaju 20. veljače 2003. donijela Uredbu o obveznim zalihama nafte i naftnih derivata. To je ujedno bio i početak velikog rata između Ine i «malih» uvoznika nafte. Naime, mali uvoznici tvrde da je Vlada donijela Uredbu na pritisak Ine kako bi iskoristivši povoljan trenutak omogućila Ini da ih uništi, pošto to ne može učiniti kroz tržišnu utakmicu. U tom za ada verbalnom ratu, iz Ine odgovaraju da bi određivanjem obaveznih tromjesečnih rezervi samo za Inu bilo krajnje nepravedno te bi (za sada) tu državnu kompaniju dovelo u neravnopravni položaj prema rivalima na tržištu koji ne bi trebali angažirati nova sredstva za kupnju obaveznih rezervi. Ovako, tvrde u Ini, svi će biti u ravnopravnom položaju i Uredba će vrijediti za sve.
Međutim, protivnici Uredbe tvrde da je Vlada iskoristila specifičnu vanjskopolitičku situaciju kako bi, pravdajući se hitnošću i krizom, problem stvaranja obveznih zaliha nafte i naftnih derivata riješila na štetu manjih uvoznika, usput idući na ruku Ini.

“Uredba nas je u odnosu na Inu stavila u vrlo nepovoljan položaj. Za samo mjesec dana moramo velika sredstva uložiti u nabavu nafte i derivata koji ne donose zaradu, a tu su i troškovi izgradnje skladišnih prostora ili troškovi skladištenja na nekim tuđim lokacijama, što također nije zanemarivo. Ako takve troškove želimo izbjeći, onda bismo praktično morali kupovati naftu i derivate isključivo od Ine, jer ih tako ne bismo uvozili. Zar to nije neizravno pogodovanje tržišnom položaju Ine?”, izjavili su za Nacional uvoznici nafte koji se osjećaju pogođenim donošenjem uredbe.

Uredba ujedno znači i poskupljenje benzina za 6 do 7 lipa na razini sadašnje cijene nafte na svjetskom tržištu. Iz samog vrha Ine Nacionalu su potvrdili da oni računaju na nužnost takvog povećanja cijena derivata zbog angažiranja većeg novca, kako vlastitog tako i onog dobivenog kreditnim linijama. Ako ništa drugo, cijene benzina bit će povećane bar za visinu kamate. Zato su posve nejasne tvrdnje Ine koje je u prošli petak prenio Večernji list, da su im u Ini potvrdili kako derivati u Hrvatskoj zbog stvaranja zaliha ne bi smjeli poskupjeti “jer su one, barem u Ini, ukalkulirane u troškove poslovanja”.

Prema toj uredbi sve tvrtke koje su prošle godine uvezli najmanje 25 tona nafte i naftnih derivata morat će do 1. travnja osigurati 10 posto svog uvoza nafte i naftnih derivata iz prethodne godine za obvezne zalihe. Te će zalihe oni od 1. siječnja 2004. morati povećati na 15 posto, godinu dana nakon toga za dodatnih pet posto, a od 1. siječnja 2006. za obvezne zalihe morali bi izdvojiti 25 posto od ukupnog uvoza iz prethodne kalendarske godine. Uredbom će ponajviše biti pogođeni OMV Istrabenz, brzorastući Tifon Ivana Čermaka te tvrtke Tomislava Antunovića, Ivice Zovka, kao i brojni drugi manji uvoznici nafte.

Sporna Uredba trebala bi osigurati sigurno opskrbljivanje hrvatskog tržišta naftom i naftnim derivatima tijekom 90 dana u slučaju potencijalnih kriznih razdoblja, što je i u skladu s direktivama Europske unije. Međutim, tom Uredbom Vlada je popustila i pred dugotrajnim zahtjevima iz Ine da na tržištu u pogledu formiranja obveznih zaliha Inu izjednači sa konkurencijom, odnosno s manjim uvoznicima nafte i derivata. Ina se već duže vrijeme žalila kako je ona zbog nereguliranog pitanja formiranja zaliha bila u nepovoljnom položaju, jer je kao državna tvrtka bila jedina obvezna formirati zalihe kako bi se osiguralo stabilno snabdijevanje tržišta.

U Ini su iračku krizu iskoristili kao povod da svoje zahtjeve pojačaju, ali oni su tražili regulaciju tržišta i zato što tržišni udio drugih uvoznika nafte i derivata u Hrvatskoj od 2000. do danas kontinuirano raste.

Donošenje Uredbe izazvalo je veliko ogorčenje na domaćem tržištu uvoznika nafte, koji smatraju da su njom žestoko oštećeni. Većina uvoznika smatra da su ugroženi zato što im je Vlada dala samo mjesec dana da osiguraju 10 posto od svog ukupnog prošlogodišnjeg neto uvoza, te da se usput pobrinu kako će tu naftu pravilno skladištiti. Posebno su ljuti zato što misle da se o tomu moralo misliti ranije, jer oni sada zbog američko iračke krize naftu moraju nabavljati po vrlo skupim cijenama.

Mali uvoznici prošle su godine ukupno uvezli u Hrvatsku oko 700 tisuća tona nafte i derivata, a Ina je uvezla 2938 tisuća tona. Prema postojećoj Uredbi mali bi uvoznici u samo mjesec dana morali osigurati rezerve od ukupno 70 tisuća tona nafte. Ako bi je nabavljali po cijeni od 37 dolara za barel (cijena od 14. veljače), onda bi oni prema grubim procjenama morali za nabavku zaliha izdvojiti više od 20 milijuna dolara. Taj iznos će se među manjim uvoznicima podijeliti ovisno o količinama koje su prošle godine uvezli, ali riječ je svakako o milijunskim iznosima u dolarima, koje nekima od njih neće biti jednostavno pronaći u tako kratkom periodu. Ina će kao najveći uvoznik također biti na udaru te Uredbe, a morala bi za zalihe izdvojiti puno više sredstava. U Ini tvrde kako su oni ionako stvarali zalihe, pa im neće biti teško udovoljiti novim propisima.

Predstavnici dijela naftnog lobija koji se osjećaju ugroženim donošenjem Vladine Uredbe o zalihama nafte i derivata već su počeli s neformalnim pritiscima na Vladu kako bi izmijenila neke dijelove Uredbe. Udar većine uvoznika nafte na Vladu neizravno je najavio Tomislav Antunović, predsjednik Izvršnog odbora Udruge trgovine naftom i naftnim derivatima i jedan od malih uvoznika. On je u ime članova te udruge 19. veljače 2003. Račanu, Liniću i ministru gospodarstva Ljubi Jurčiću poslao vrlo oštro intonirano pismo u kojem je kritizirao način donošenja te uredbe, ali i naveo njene navodno brojne manjkavosti. Antunović se požalio Vladi jer ih je za mišljenje o uredbi pitala tek tri dana prije njenog donošenja, čime je Vlada, po njihovu mišljenju, prekršila svoj vlastiti poslovnik. Navodi iz tog pisma trebali bi poslužiti uvoznicima nafte da u sljedećih nekoliko dana ishode promjene nekih odredbi iz uredbe.

Kako bi stvorili pritisak na Vladu, uvoznici nafte računaju na pomoć Hrvatske gospodarske komore. Ta njihova očekivanja nisu slučajna. Nadan Vidošević, predsjednik HGK, još se prije mjesec dana usprotivio nekim dijelovima te uredbe. Neke njegove kritike posve su identične stavovima uvoznika nafte, a u pismenoj formi on ih je također dostavio Vladi. Obojica u pismima tvrde da se pitanje zaliha moralo regulirati posebnim zakonom, a ne uredbom i tvrde da taj problem nigdje u svijetu nije uređen uredbom. Antunović potom hrvatsko naftno tržište naziva monopolskim, a Vladu optužuje da Uredbom ograničava uvoz. “Predlaganjem Uredbe koja u uvjetima monopolskih tržišnih odnosa obvezuje samo uvoznike naftnih derivata, proizlazi da je namjera i cilj predlagatelja daljnje ograničavanje uvoza, a ne zaštita potrošača, odnosno tržišta čime se izravno štite postojeći tržišni odnosi. Ako je već potrebno osiguranje obveznih zaliha, onda bi valjalo utvrditi obvezne i operativne rezerve, odrediti količine i te količine ravnomjerno rasporediti na nositelje – potrošače, dobavljače (proizvođače) i uvoznike”, piše Antunović.
Protivnici uredbe osobito zamjeraju Vladi to što uredbom nije predviđen način financiranja osiguranja obveznih zaliha. “Kako će troškove stvaranja zaliha u konačnici snositi potrošači kroz cijenu, Uredbom bi trebalo odrediti da će se troškovi osiguravanja zaliha u cijelosti priznati u određivanju cijena naftnih derivata”, piše Vidošević dodajući kako bi zato trebalo promijeniti i Vladinu uredbu koja regulira kalkulaciju cijena naftnih derivata.

Zagovaratelji Uredbe tvrde i da Ina njome nije stavljena u povlašten tržišni položaj, nego navode kako je njome tek ispravljena nepravda po kojoj je Ina sama snosila odgovornost za stabilnost u opskrbi tržišta. Oni navode da će ova Uredba spriječiti tržišne nestabilnosti koje su se prije znale javljati i zbog navodno vrlo ležernog položaja u kojemu su bili manji uvoznici. Osim toga, tvrde i kako je do navodnog udara na manje uvoznike došlo isključivo zato što su se oni ponašali kao da ti propisi nikada neće stupiti na snagu i nisu se za njih pripremali, vjerujući kako Vlada neće žuriti u prilagodbi tih propisa s propisima EU. Posebno zato ističu kako su pripreme za uvođenje tih propisa trajale više godina.

Iako transparentno reguliranje naftnih zaliha pozdravljaju i manji uvoznici i Ina kao najveći uvoznik, protivnici uredbe i dio manjih uvoznika krenut će u oštru borbu za promjenu nekih njezinih dijelova. Protivnici uredbe posebno su ljuti i zato što smatraju da Ina ima povlašten položaj, jer joj je dopušteno prolongiranje roka za prilagodbu kvalitete svojih proizvoda s istim takvima iz EU, dok manji uvoznici moraju uvoziti isključivo proizvode visoke europske kvalitete. Zato su protivnici uredbe Nacionalu najavili da će u svojim pritiscima prema Vladi biti ustrajni. U narednih nekoliko dana mogu se očekivati nova lobiranja i pritisci na Vladu, kako s jedne tako i s druge strane. Jer u nafti se vrti ipak najveći novac, koga se nitko ne želi odreči.

GLAVNI PRIGOVOR MALIH UVOZNIKA NAFTE
Uvoznicima je Vlada da osiguraju naftu za zalihe dala samo mjesec dana, te moraju uložiti velika sredstva u nabavu nafte i derivata koji ne donose zaradu, a tu su i troškovi izgradnje skladišnih prostora

MALI UVOZNICI O PROTEŽIRANJU INE
‘Ako želimo izbjeći visoke uvozne cijene, morali bismo kupovati naftu i derivate isključivo od Ine, jer ih tako ne bismo uvozili: zar to nije neizravno pogodovanje tržišnom položaju Ine?’

KAKO EUROPA ČUVA NAFTU
Modeli držanja zaliha u Europi su različiti. Obvezne zalihe u Austriji, Belgiji, Italiji, Portugalu, Švicarskoj, Velikoj Britaniji i nekim drugim zemljama drže samo naftne trvtke. Iste zalihe u Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Danskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj u kombinaciji drže tvrtke i posebne agencije. U Njemačkoj i Irskoj to uz njih istodobno dijelom čini i država. Odnedavno je posebno zanimljiv trend otvaranja posebnih agencija koje drže te zalihe (Češka, Finska, Mađarska, Irska). U Sloveniji je osnovan Zavod za obvezne rezerve nafte i naftnih derivata sa zadatkom stvaranja i održavanja zaliha nafte i derivata u skladu s direktivama EU dostatnih za 90 dana unutrašnje potrošnje, što se mora učiniti do 2005. Ondje troškove formiranja zaliha snose potrošači kroz cijenu goriva, a uvoznici nafte i derivata državi plaćaju 6,5 dolara po toni, što se priznaje u strukturi prodajnih cijena derivata.

GLAVNI PRIGOVOR MALIH UVOZNIKA NAFTE
Uvoznicima je Vlada da osiguraju naftu za zalihe dala samo mjesec dana, te moraju uložiti velika sredstva u nabavu nafte i derivata koji ne donose zaradu, a tu su i troškovi izgradnje skladišnih prostora

MALI UVOZNICI O PROTEŽIRANJU INE
‘Ako želimo izbjeći visoke uvozne cijene, morali bismo kupovati naftu i derivate isključivo od Ine, jer ih tako ne bismo uvozili: zar to nije neizravno pogodovanje tržišnom položaju Ine?’

KAKO EUROPA ČUVA NAFTU
Modeli držanja zaliha u Europi su različiti. Obvezne zalihe u Austriji, Belgiji, Italiji, Portugalu, Švicarskoj, Velikoj Britaniji i nekim drugim zemljama drže samo naftne trvtke. Iste zalihe u Češkoj, Finskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Danskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj u kombinaciji drže tvrtke i posebne agencije. U Njemačkoj i Irskoj to uz njih istodobno dijelom čini i država. Odnedavno je posebno zanimljiv trend otvaranja posebnih agencija koje drže te zalihe (Češka, Finska, Mađarska, Irska). U Sloveniji je osnovan Zavod za obvezne rezerve nafte i naftnih derivata sa zadatkom stvaranja i održavanja zaliha nafte i derivata u skladu s direktivama EU dostatnih za 90 dana unutrašnje potrošnje, što se mora učiniti do 2005. Ondje troškove formiranja zaliha snose potrošači kroz cijenu goriva, a uvoznici nafte i derivata državi plaćaju 6,5 dolara po toni, što se priznaje u strukturi prodajnih cijena derivata.