Marko BiočinaOdustanak hrvatske vlade od najavljenih promjena Zakona o privatizaciji Ine može se smatrati novim dokazom katastrofalnog stanja hrvatske vanjske politike, ali i općenitog kaosa koji postoji u sustavu odlučivanja i odgovornosti unutar Vlade. Naime, svaki čak i površni poznavatelj međunarodnih odnosa i načina funkcioniranja Europske unije mogao je pretpostaviti kako će najava takvog prijedloga izazvati negativne reakcije unutar EU i rezultirati pritiscima na Vladu da od njega odustane, naročito u politički osjetljivom trenutku završetka pristupnih pregovora. Upravo zato, svaka ozbiljna vlada koja je donijela političku odluku o takvom potezu, prije nego što je objavi u javnosti, provela bi intenzivnu diplomatsku kampanju da se negativni efekti takve odluke svedu na minimum. Problem u ovom slučaju je to što je nejasno je li politička odluka uopće donesena. Promjene zakona premijerka Jadranka Kosor je najavila prošlog utorka, samo dan nakon što je istu ideju u javnosti predložio šef HSLS-a Darinko Kosor.

Takva najava u normalnim okolnostima značila bi da je odluka već donesena, a da je subotnja sjednica Vlade tek formalnost, no ispostavilo se da u tom trenutku u Vladi uopće nisu znali niti kako će nove promjene zakona izgledati, niti na koji će rok biti donesene, niti kako će ih se u javnosti obrazložiti. U suprotnom bi pozicija Vlade bila znatno čvršća. Naime, ideja uvođenja ograničenja pojedinačnog vlasničkog udjela u Ini na 50 posto sama po sebi u aktualnim okolnostima mogla je biti kvalitetno obrazložena. U situaciji kad oba velika dioničara u Ini drže oko 49 posto dionica, pojava netransparentih off shore fondova koji kupuju preostale dionice za astronomske iznose, bez da se zna tko im je vlasnik i za čiji račun to rade, nepobitno bi se mogli pokazati kao uzrok fundamentalnih promjena u vlasničkoj strukturi kompanije, jer bi jedna strana pomoću njih mogla steći većinsko vlasništvo. Nije tajna kako su u Vladi neformalno sumnjali kako iza tih fondova stoji MOL, dok su u MOL-u, opet neformalno, takve tvrdnje odbijali, što je i razumljivo jer bi kompanija takvim stjecanjem dionica zapravo kršila zakon. Ipak, pretpostavi li se da MOL uistinu ne stoji iza of shore fondova, nejasno je zašto bi se ta kompanija protivila uvođenju zakonskih promjena, jer su te promjene zapravo značile uvođenje privremenog statusa quo u kojem ni jedna strana ne bi mogla prevladati u Ini. U tom kontekstu moglo bi se čak zaključiti kako bi takve zakonske promjene i štitile MOL, jer bi onemogućile hrvatsku vladu da uz pomoć tih off shore fondova stekne većinski udjel. Upravo zato, Vlada je prije najave donošenja zakona trebala MOL-u ponuditi da se službeno izjasni ima li ambicija preuzeti većinski udjel u Ini i pozvati mađarsku kompaniju da u tom slučaju podnese javnu ponudu u skladu sa zakonom, a za to bi Mađarima, uz aktualnu cijenu dionica, trebalo oko 2,5 milijardi eura. Ako bi MOL takvu ponudu odbio, teško bi mogao opravdati svoje protivljenje donošenju predloženog zakona, osim naravno ako uistinu stoji iz off shore fondova, a to je protuzakonito.

Zato je Vlada i mogla tražiti službeno očitovanje MOL-a o predloženim zakonskim promjenama. Takvim djelovanjem Vlada bi u značajnoj mjeri ograničila mogućnost MOL-a i mađarske vlade da unutar Europske unije lobira protiv namjera hrvatske vlade. Ipak, zbog nepripremljenosti i nesnalaženja Vlade to nije učinjeno, kao što nije provedena ni najosnovnija diplomatska akcija kako bi se druge države članice i predstavnike europskih institucija barem upoznalo sa sadržajem novog zakona. Dapače, još u petak, dan prije njegova najavljenog donošenja, Paul Vandoren, šef Izaslanstva Europske komisije u Hrvatskoj uopće nije znao kakav će taj zakon biti i što će se u njemu nalaziti. S druge strane, u MOL-u su već dan nakon premijerkine najave organizirali sastanak na koji su pozvali veleposlanike osam većih europskih država i protestirali zbog najave tog zakona tvrdeći da se na taj način ograničavaju njihova vlasnička prava. U međuvremenu, prilikom obrazloženja predloženih zakonskih promjena u hrvatskoj vladi pozivali su se na činjenicu da je sama Mađarska donijela puno restriktivniji zakon od toga kako bi zaštitila MOL, te da stoga nema moralno pravo braniti Hrvatskoj da učini isto. To je bilo iznimno naivno razmišljanje koje uopće nije uvažavalo osnovne principe funkcioniranja Europske unije.

Europske institucije, pa i ostale države članice, automatizmom će podržati drugu članicu u odnosima s nekom državom koja poput Hrvatske nije u Uniji, pogotovo kad se kao u slučaju Mađarske, radi o državi koja trenutačno predsjeda Unijom. Ipak, provedbom kvalitetne diplomatske akcije i taj se utjecaj mogao značajno smanjiti. Primjerice, od osam veleposlanika pozvanih na MOL-ov sastanak u srijedu, jedino je austrijski veleposlanik odbio doći. Može se pretpostaviti kako je to bio izraz protesta zbog toga što je Mađarska donijela sličan zakon da spriječi preuzimanje MOL-a od austrijske kompanije OMV. U takvim okolnostima može se vjerovati da je Austrija mogla biti svojevrsni saveznik Hrvatske unutar EU vezano za ovu incijativu, odnosno da je ta država svojim utjecajem mogla donekle smanjiti negativne efekte koje bi svojim lobiranjem izazvala Mađarska. Dakle, odluka o izmjeni Zakona o privatizaciji Ine bila je teška politička odluka koja bi nesumnjivo rezultirala negativnim političkim posljedicama po Hrvatsku i vjerojatnim novim zastojem u pregovorima, no ako je već bila donesena i najavljena, pravilnim diplomatskim djelovanjem ti efetki mogli su biti značajno umanjeni. Ipak, kako se to nije dogodilo, Vlada je, suočena s ogromnim pritiscima, na kraju odustala od zakona koji je najavila tek četiri dana ranije. Radi se o novoj velikoj blamaži hrvatske vlade, no posebno je zanimljivo to što su glavni oponenti donošenja zakona u Vladi bili oni koji su faktički bili zaduženi za to da provedu diplomatsku pripremu za njegovo donošenje. Tako mu se navodno najviše protivio ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković, a tijekom dramatičnog sastanka u subotu ujutro neki od ministara koji su zagovarali promjene optužili su ga da to čini zbog želje da bude ministar koji je završio pregovore s EU.

Jandroković se od tih izjava branio tvrdnjama da su se protiv zakona pobunile i neke velike članice EU poput Njemačke, a na izravni upit jednog od prisutnih ministara zašto nije onda učinio nikakav napor da to spriječi i promijeni percepciju zakona u EU Jandroković je navodno odgovorio kako je preopterećen poslom koji iziskuje pozicija predsjednika zagrebačkog gradskog odbora HDZ-a. Bilo kako bilo, subotnja sjednica Vlade, bez obzira na izjave premijerke, može se smatrati i krajem inicijative za donošenje takvog zakona. Uz mađarske političke pritiske koji će sada jamačno postati još i jači, teško će Vlada smoći snage da ponovno pokuša povući takav potez.