Osam generacija urara Dalibor Lebarović (lijevo) osma je generacija urara u obitelji, a od oca Zlatka (desno) preuzeo je posao popravljanja zidnih satova i održavanja 300 gradskih i crkvenih satova u HrvatskojIako ih je sve manje, jedan dio zagrebačkih tradicionalnih obrta koji su desetljećima činili značajan dio identiteta građanskog Zagreba, ipak nekako opstaje. Djeca poznatih zagrebačkih obrtnika - danas 30 i 40-godišnjaci – preuzeli su očeve radionice, njihovi dućani još uvijek se nalaze tamo gdje su ih njihovi djedovi otvorili, njihove radionice još uvijek izgledaju isto. Sve rade ručno, u čemu su jedni od posljednjih u svojoj struci ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu i imaju svoju klijentelu koja, kažu, zna cijeniti kvalitetu. Njihovi proizvodi traju desetljećima i nerijetko na popravak ili čišćenje dobiju one koji su izradili njihovi djedovi. Stariji smatraju da je najteže bilo preživjeti poplavu kineskih proizvoda započetu u ‘90-ima, mlađi misle da najteže tek dolazi.

Oni se u jednu ruku nadaju da će posao preuzeti njihova djeca, a istovremeno da će izabrati neki lakši, sigurniji život. Jedna od nasljednica obiteljskog obrta je i Josipa Cahun, kći poznatog zagrebačkog klobučara Zlatka Cahuna koji je otišao u mirovinu. Ona je s majkom Gordanom, Cahunovom bivšom suprugom, preuzela čitav posao, i dizajniranje i izradu, a tatu, kaže, zovu samo po potrebi. Njezin je brat Davor, priča njezin otac, bio osjetljiv na prašinu i dlake, zbog čega nije mogao biti klobučar te je studirao pravo i danas je odvjetnik. Ona se, pak, cijelo djetinjstvo “motala po radnji i prije i poslije škole” i odmalena ju je sve zanimalo. Klobučarski obrt Cahun osnovan je 1935. godine, kada je njezin djed Josip Cahun pokrenuo samostalni posao u Palmotićevoj ulici. Rođak mu je bio klobučar i želio se time baviti, tako da je prihvatio prvu priliku da postane nekome šegrt.

To ga je iz rodne Lepoglave odvelo u Ogulin, gdje je dvije godine radio, da bi se nakon toga zaposlio u zagrebačkoj tvornici šešira obitelji Gerersdorfer, čija je bila palača Jelačić na Gornjem gradu. Postavši majstor zanata 1935. se osamostalio i otvorio dućan i radionicu u Palmotićevoj ulici, u partnerstvu sa židovskom obitelji Schuster. S početkom rata oni su mu ponudili da otkupi njihov dio, što je i učinio. “Njegov sin mi je pričao da mu je moj otac spasio život”, prisjeća se Zlatko Cahun, “sjećam se da ga je moja mama vodila u Dubrovnik, gdje se organiziralo spašavanje Židova. On se vratio, dan danas tu živi u blizini.” Sredinom 50-ih u Zagrebu je, priča, bilo 112 klobučara. “To su bila zlatna vremena; svi su nosili pokrivala za glavu, nije bilo toliko prijevoznih sredstava i puno se više hodalo, zima je bila jača i moda je to dirigirala. Klobučari, kao i drugi obrtnici, bili su uvažavani, po društvenom staležu bili su praktički na nivou liječnika i odvjetnika. Dečki koji su završili šegrtske škole tada bili su načitani i obrazovani, ja sam opal na leđa kad sam među starim knjigama mog oca našao 'Tihi Don' nobelovca Šolohova, koju je on čitao još kao kalfa. Oni se nisu imali mogućnosti školovati jer su morali raditi, ali su se trudili sami širiti vidike.” Ratne su godine, govori, situaciju promijenile, muškarci su bili na frontu, manje se kupovalo i nije se mogao nabaviti materijal, ali je u Zagrebu i dalje u kulturološkom smislu vladao “austrougarski duh”. Nakon rata se, priča, posao drastično promijenio: “Do tada je u prvom planu bila ženska moda, da bi nakon rata došla tzv. partizanska moda. Babe su metnule marame na glave, nije se više moglo hohštaplirati, nije više bilo zgodno nositi raskošne šešire. Osvete su bile sitne, ljudske, ali se moglo jako stradati. No muški su i dalje nosili šešire i kape, tako da su se klobučari orijentirali na njih. Osim toga, privreda je bila strogo kontrolirana, kopiralo se Sovjete i radilo se onakve kape kakve je odredilo ministarstvo. Tako se radilo jako puno francuskih kapa, koje su u Bosni nosili umjesto fesova i koje tamo dan danas zovu fes.” Zlatko Cahun u očevoj je radioni počeo raditi još u gimnaziji, a 1974. mu je postao partner. Njegovog mlađeg brata Branka Cahuna klobučarstvo nije zanimalo, on je upisao Dramsku akademiju i postao televizijski snimatelj. Radionicu, u kojoj je radilo 10-ak klobučara, iz Palmotićeve su preselili u ulicu Pod zidom 1948., gdje je i danas. Posla je bilo malo, trebao im je manji prostor i lokacija kraj Dolca je bila idealna.

“Palmotićeva nam je bila dobra lokacija dok smo tjerali modu, a kad je moda riknula, Dolac je bio spas jer su ljudi dolazili kod nas kupovati po nuždi – kad im je bilo zima ili pred blagdane. Seljaci su nam postali odlične mušterije, pogotovo za Sisvete, ali i mrtvaci. Na selu je bio običaj mrtvacu u lijes staviti i škrlak.” Danas, kaže, šešire kupuju oni koji prate modu i oni koji se žele zaštititi od sunca, kojih je sve više. No pojavila se jedna sasvim nova skupina kupaca – žene koje su zbog kemoterapije izgubile kosu. Za njih obitelj Cahun izrađuje posebne marame i tvrde da njihov broj iz godine u godinu raste. Zanimljivi su i turistima, kojima je njihova tradicionalna radionica turistička atrakcija, a imaju i stalnih kupaca iz inozemstva. Ipak, iako je velika potražnja za ljetnim šeširima zamijenila onu za zimskim, Cahun kaže da tek preživljavaju. “Ponuda je ogromna, Kinezi su sve preplavili i teško je. Međutim, uvijek ima ljudi kojima je bitna kvaliteta; naši šeširi traju po 30 godina; na čišćenje nam nerijetko nose one koje je još moj tata izradio.” Klobučara je, priča, u Zagrebu ostalo tek par, a šegrta nema uopće. “Mojoj kćeri bi trebao jedan šegrt i uzeli bismo ga, kad bi ga bilo. No zadnji je u Zagrebu školovan prije 30 godina.” No mlađa, šestogodišnja kći Josipe Cahun pokazuje interes za klobučarstvo: “Naravno, rano je za reći, ali jako ju zanima, stalno visi tu u radioni i govori kako će raditi šešire. Emocionalno bi mi to bilo drago, voljela bih da radnja ne propadne – ipak je to nešto što je moja obitelj godinama stvarala. No ne znam da li joj to želim, to je težak život”, kaže Josipa Cahun. Očev posao naslijedila je i Biserka Jakšić, kći zagrebačkog zlatara i draguljara Božidara Jakšića. On je 1958. preuzeo zlatarsku radionicu cijenjenih zagrebačkih majstora Jurja Kolenka i Mirka Kristana, otvorenu 1922. godine. “Oni su bili najcjenjeniji zagrebački zlatari, kod njih su se svi zagrebački majstori izučili. Prvi su imali atelje za izradu finog nakita i bili su među prvima koji su radili na nekom višem, umjetničkom nivou”, priča Biserka Jakšić, koja je prije 20 godina od pokojnog oca preuzela zlatarnu u dvorišnoj zgradi u Jurišićevoj ulici. “Do II. svjetskog rata zlatarne su u Zagrebu držali Židovi, a domaći su zlatari uglavnom radili po dvorištima ili stanovima, izrađujući nakit za Židove koji su imali radnje i koji su ga prodavali.” Njezin je otac, priča, bio zaljubljenik u svoj zanat, kojeg je podignuo i na umjetnički nivo, izrađujući skulpture i surađujući s kiparima poput Želimira Janeša i Josipa Cmroka. I ona je 2009. za svoju zlatarnu dobila status umjetničkog obrta te također sudjeluje na izložbama nakita poput oca. Njezina zlatarna ima i status tradicijskog obrta, ali kaže da joj to ne donosi mnogo: “Prvenstveno je to moralna satisfakcija. Istina, kad izađe natječaj za neki poticaj, to mi nosi neke bodove, na temelju kojih dobijem neki iznos za koji mogu kupiti alat ili slično. Međutim, radi se o vrlo malim sredstvima.” Biserka Jakšić od oca nijje samo preuzela radionu koja dan danas izgleda isto kao i krajem ‘50-ih, nego i ručni način izrade – što je danas rijetkost. Zlatara koji, priča, rade isključivo ručno, u Zagrebu ima još samo nekoliko, jer je to neisplativo.

SAT na Trgu bana Jelačića u Zagrebu Zlatko Lebarović održavao je s ocem Simeonom“Dok ja izradim jedan lančić ručno, stroj izbaci nekoliko metara. No velika je razlika u izradi i vani se ručni rad jako cijeni, dok kod nas to još nije došlo u toj mjeri. U svijetu se točno zna tko radi ručno i koliko to košta, dok ja, recimo, ne mogu svoj prsten cijeniti više od zlatara koji ga je napravio strojno, jer to kod nas još nije do kraja zaživjelo. Međutim, mislim da bude.” U očevoj radionici Biserka Jakšić je praktički odrasla, od malena se motajući po njoj i izrađujući si nakit još kao djevojčica. Iako je pohađala muzičku školu, upisala i Muzičku akademiju te je počela i predavati u osnovnoj glazbenoj školi, opredijelila se za izrađivanje nakita. “Nikad mi nije bilo žao. Radim jako kreativan posao i dobra sam u tome. Tata je bio jako zahtjevan, tražio je puno od svojih radnika, a od mene još više – tako da me pošteno izdrilao i zahvalna sam mu na tome.” Međutim, koliko će Biserka Jakšić u očevoj radioni ostati, pitanje je. Zgrada u kojoj je njezina radiona denacionalizirana je i pitanje je hoće li ona moći plaćati najam koji će odrediti novi vlasnici. Najveći su joj problem starinski strojevi koji su u radioni već desetljećima, koje kad se radi preseljenja rastavi, ne zna hoće li netko znati ponovno sastaviti. Obitelj Cerovečki jedni su od najpoznatijih zagrebačkih obrtnika i, kako kažu, posljednji su kišobranari u Hrvatskoj. Krešimir Cerovečki preuzeo je posao od svog oca 1975. godine, a njega će naslijediti njegov sin Tomislav, koji je u taj posao ušao kao 20-godišnjak sredinom ‘90-ih. No u toj su obitelji u poslu oduvijek bile važne i supruge – Božena Cerovečki, Krešimirova supruga, praktički je s njim u poslu od prvog dana te i danas drži konce u rukama, a njezina snaha Mateja također je preuzela dio posla. “Najgore je, u ovim nesigurnim vremenima, što cijela obitelj ovisi o istoj blagajni”, govori Božena Cerovečki. “Ali zato ne možemo dopustiti da posao propadne. No ako smo uspjeli preživjeti ‘90-e i navalu kineskih proizvoda, možemo sve.” “Sada je lakše, ljudi su se opametili”, nadovezuje se njezin sin Tomislav. “Nakupovali su se jeftinih kišobrana i shvatili da im se više isplati imati jedan pouzdan, nego svaki mjesec kupovati novi.” No opstali su, kažu, jer su uz popravke, proizvodnju i prodaju vlastitih kišobrana i suncobrana uključili i prodaju uvoznih, ali i torbi, novčanika. Cerovečki iduće godine slave 100 godina postojanja obrta, koji je pokrenuo ujak Tomislavovog djeda Gabrijela Mijo Cepanec 1912. godine. On je bio ugledan obrtnik, koji je u Varaždinu imao i tvornicu kišobrana te svoje kino i bio je jedan od imućnijih Varaždinaca. Kako nije imao djece, uzeo je Gabrijela Cerovečkog kao šegrta i izučio ga zanat. Kada je otvorio dućan u Zagrebu, u Ilici 19, prepustio ga je Tomislavovom djedu. Nakon 1967. radionicu su preselili u Ilicu 50, da bi 2004., zbog promjene vlasničke strukture zgrade i nove cijene najma koju su im nametnuli novi vlasnici, otamo morali otići. Sada im se dućan nalazi u Ilici 49 i prvi put u povijesti njihovog obrta su bili prisiljeni lokacijski odvojiti radionu i prodavaonicu – što im otežava i poskupljuje poslovanje. “U gradu nisu imali sluha za nas, nakon svih obećanja potpuno su nas izignorirali.

Da nije bilo Cahuna, koji su nam prepustili svoj lokal, više nas ne bi bilo”, govori Božena Cerovečki. Ona je Krešimira Cerovečkog upoznala u autobusu, na povrtaku u Zagreb iz Austrije, gdje su oboje tada živjeli i radili. Cerovečki je tamo radio u jednoj tvornici kišobrana, a ona u tvornici tekstila. Inače kemičarka, u Austriju je došla s planom da radi u struci, međutim završila je za šivaćom mašinom. Iako nikad prije nije njome rukovala, uskoro je postala “rekorderka tvornice”, a naučeno je kasnije primijenila u izradi kišobrana. Iz Austrije su se supružnici vratili 1975. kako bi preuzeli obrt od Krešimirovog oca, koji je odlazio u mirovinu. “Tada je moda jako vodila računa o kišobranima, dame su pazile paše li im kišobran na odjeću, imale su različite kišobrane za različite kapute. Kišobrani su se tada puno radili od svile i satena, a pazilo se da od istog materijala imaju i šal. Tada nije bilo toga tko nije dolazio kod nas u radnju. No i danas ljudi vole kupiti fini kišobran, uvijek ima onih koji cijene kvalitetu i ručni rad”, govori Božena Cerovečki. Njihovi kišobrani, kaže, traju desetljećima, u prosjeku nakon 25 godina dolaze na presvlačenje jer se materijal pohaba. Nije rijetkost da kupci na presvlačenje donose kišobrane koje je djed Cerovečki izradio. Obiteljski obrt naslijedila je i zagrebačka frizerka Vesna Kincl-Murtić, čiji su roditelji frizerski salon otvorili 1935. u Praškoj ulici, gdje se nalazi i danas. To je jedan od najstarijih zagrebačkih frizerskih salona te najstariji koji se svih tih godina nalazio na istom mjestu. Njezini roditelji, Rudolf i Branka Kincl, upoznali su se radeći za jednog od tada najpoznatijih zagrebačkih frizera Markezija, nakon čega su otvorili vlastiti. Kako se preko puta salona nalazila zagrebačka sinagoga, velika većina njihovih mušterija bili su Židovi. “U ono doba nosile su se teške, zahtjevne frizure koje žene nisu mogle same održavati, tako da su one dolazile u salon najmanje jednom tjedno na pranje kose i frizuru. Nisu bile rijetke ni one koje su dolazile svaki dan na češljanje. Trendovi su se počeli mijenjati tek poslije I. svjetskog rata, kad je žena prvi put skratila haljinu toliko da se vidi gležanj te 1922. prvi put i odrezala kosu. Žene su tada počele više raditi pa su se tome i prilagodile frizure koje su prestale biti toliko zahtjevne. Vidal Sasoon je tek ‘60-ih godina počeo s geometrijskim šišanjem, koje dozvoljava da žena sama opere kosu i ne mora ići na frizuru.” Njezina majka osvojila je titulu svjetske prvakinje u izradi frizura 1937. u Parizu, gdje je ona i sama osvojila istu titulu. U salonu je, kaže, od rođenja, jer je s majkom dolazila još dok je bila beba. Salon između dva rata pamti kao vrlo posjećeno mjesto, nije bila rijetkost da prije otvaranja ljudi već čekaju u redu.

“To je bila fina, građanska publika koje danas gotovo uopće više nema i kojima je civilizacijska navika bila ići frizeru. Na Praškoj je tada bio zagrebački korzo, kuda su svi šetali, ali meni mama nije dozvoljavala da idem. Govorila je da ja nisam takva cura da bi se išla pokazivati, tako da sam umjesto toga u salonu radila.” Vesna Kincl-Murtić studirala je francuski i talijanski jezik, a radila je u poznatim salonima Pariza i Milana gdje je i živjela. U Milanu je radila u blizini Scale pa su joj klijenti bile mnoge operne dive poput Renate Tebaldi. Tamo je i dobila ponudu da postane osobna frizerka supruge bivšeg iranskog šaha Reze Pahlavija, Farah Dibe, ali ju nije prihvatila već se vratila uHrvatsku 1968. i preuzela salon.Vesna Kincl-Murtić specifična je i po tome što već godinama proučava i radi na promociji hrvatskih tradicijskih frizura te povijesnih općenito. Njih je prezentirala na brojnim revijama frizura, a pokušava ih očuvati i kombiniranjem suvremenih frizura s elementima tradicijskih. Bila je 30 godina predsjednica Frizerskog demonstracijskog centra u okviru kojeg su se educirale tisuće mladih frizera, a počasna je predsjednica i Hrvatskog saveza frizera, koji se svake dvije godine natječe na Svjetskom frizerskom prvenstvu. Jedna od najstarijih obrtničkih radnji u Zagrebu je i urarska radiona obitelji Lebarović. Poznati po održavanju većine gradskih satova, Lebarovići su kao urari prisutni već osam generacija. Međutim, pod ovim imenom, radionicu vodi Dalibor Lebarović, unuk Simeona Lebarovića koji ju je otvorio 1947. Ona se i danas nalazi na istom mjestu, u Maksimirskoj ulici. “Ja sam tada imao 11 godina”, priča Zlatko Lebarović, Daliborov otac. “Tata je tada otvorio vlastitu radnju, a do II. svjetskog rata bio je pomoćnik urara Schniedlingera. Tada su satovi iz Švicarske dolazili u dijelovima, radi carine, i ovdje su se sklapali. U Maksimirskoj su tada bile konjušnice i plotovi, tamo su uglavnom bili kovači, tesari i slični teški obrti. Iza rata su se prestali raditi satovi, samo su se popravljali. Država nije dozvoljavala da se trguje sa starima, a novih nije bilo jer se i hranu kupovalo na točkice i bonove.

Obitelj Cerovečki najpoznatiji su, ali i posljednji kišobranari u HrvatskojLjudi su imali jedan sat u životu, dobili bi ga najčešće za maturu ili prvu pričest i nosili cijeli život. Nije bilo sata koji se nije mogao popraviti.” Danas, kaže, ljudi slabo popravljaju satove i opstali su samo urari koji ujedno i prodaju satove iz uvoza. Početkom ‘90-ih u Zagrebu je bilo 70-ak urara, danas ih je manje od 20. Lebarovićima je, pak, u prvom planu održavanje tristotinjak gradskih i crkvenih satova u raznim hrvatskim gradovima, a poznati su i po popravljanju zidnih satova. Zahvaljujući starinskim strojevima u mogućnosti su izraditi dijelove za satove koje se više ne može kupiti, a sve češće ih, priča Dalibor Lebarović, pomoć traže i u industriji. “Znaju nas zvati u pomoć kada ode neki zupčanik na stroju ili nešto slično što mi možemo popraviti. Nedavno su nam u panici došli iz Zvijezde, stao im je stroj za pakiranje majoneze, puknuo zupčanik, linija stala. Mi smo ga popravili, mehanizmi satova slični su mehanizmima koji pokreću razne strojeve. No ni industrije kod nas više nema”, kaže Zlatko Lebarović i dodaje: “Zeznuo sam se što sam ostao u struci i mučio se čitav život. I moj brat je neko vrijeme radio sa mnom, ali je onda prešao u jednu firmu za koju je bilo isplativije raditi. Možda sam trebao i ja” kaže. “Uvijek se puno radilo, i danas je normalno da radimo od jutra pa do 11 navečer”, govori Dalibor Lebarović. “Težak je to posao, ali svejedno nikad nisam našao nešto što bi mi se više sviđalo.”