Mnoge “pozitivne javne akcije” u Hrvatskoj ne mogu proći bez kontaminacije nižerazrednim privatnim urotama. Zadnji primjer takve kombinatorike ponudila je publici nedavno objavljena novinarska “bijela knjiga”. Enigmatska udruga “Zbor istraživačkih novinara Hrvatske” – malo tko zna za njezino postojanje, ali zato su riječi u njezinome nazivu napisane “novogramatički” velikim početnim slovom – objavila je zadnjih dana (sredstvima Sorosevog fonda) katalog napada na hrvatske novinare od 1990. do 2011. godine. U navedenoj publikaciji uređivačka skupina iznova se potrudila da Ivu Pukanića – izdavača Nacionala ubijenog eksplozivom u Zagrebu 2008. godine (zajedno s poslovnim suradnikom Nikom Franjićem) – u grobu ne ostavi na miru. Tekst o njegovom ubojstvu začinili su dodatnim malicioznim komentarom, u već mnogo puta viđenoj maniri, potpuno lišenim činjenica, argumenata, faktografije, no kompenzacijski do ruba natrpanim insinuacijama, spekulacijama, namigivanjima, nagovještajima i subjektivnim dojmovima nepotpisanih osoba koje ne biraju trenutak i metode da nekako eksternaliziraju svoju negativnu fiksaciju pokojnim Pukanićem, odnosno da je pokušaju nametnuti generalnoj publici.

Na objavljivanje spomenute “bijele knjige” javno se osvrnuo i predsjednik Josipović, što je možda u nekakvoj vezi s podatkom da je jedna njegova suradnica, navedena u impressumu, sudjelovala u njezinom pripremanju. Pitanje je, međutim, je li ga dotična savjetnica informirala i o subverzivnom segmentu tiskovine koji se odnosi na temu Pukanićevog ubojstva.

Može se u tom kontekstu predsjedniku sugerirati da fenomenima ne pristupa paušalno – pa makar se naizgled činili potpuno neproturječni - već da pokuša preliminarno obratiti pažnju na osjetljive ili kvarne nijanse, kako ne bi bio nepotrebno uvučen u potencijalno kompromitantne situacije. Stvar je započela benigno: stanovita Renata Ivanović – potpisuje se kao urednica te “bijele knjige” – nazvala je redakciju Nacionala i zamolila je za prilog o Pukanićevom ubojstvu (i o novinaru Berislavu Jeliniću, koji zbog svoje istraživačke uključenosti u temu ima poseban sigurnosni status). Ljudi u Nacionalu bili su s razlogom sumnjičavi prema tom zovu, s obzirom na dosadašnja iskustva s medijskim prezentacijama atentata. Zamjenik glavnog urednika Marko Ćustić napisao je traženi tekst i osobno se susreo sa spomenutom damom (Ivanović), na kojem je od nje dobio čvrsta usmena jamstva da će stvar objaviti uredno i bez kolateralnih diverzija. Razvoj događaja pokazao je da ga je dama (Ivanović) hladnokrvno prevarila, da mu je lagala u lice, da je njoj i njezinom klubu u “bijeloj knjizi” podlost od početka bila na umu, i da je bila potpuno ispravna izvorna slutnja uredništva Nacionala kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Atentat na Pukanića i Franjića uvršten je u “bijelu knjigu” kao jedan u nizu napada na novinare, iako bi po svemu zasluživao izdvojeni i posebno naglašeni rang. Sve druge incidentne situacije s novinarima odnose se na premlaćivanja, prijetnje, statusna i financijska ugrožavanja; nitko nije ubijen osim Pukanića i Franjića, likvidiranih eksplozivom u središtu Zagreba. Uz njih su mogli poginuti i mnogi slučajni prolaznici. Po bezobzirnoj brutalnosti izvedbe i stupnju uključene društvene opasnosti taj atentat neusporediv je s bilo čim drugim na planu novinarskih ugrožavanja u Hrvatskoj, ali u novinarskim krugovima nikad se nije tretirao na adekvatan način. Strukovni osvrti na događaj u pravilu su do određene mjere nastojali podcijeniti njegovu dramatičnost, i preko spekulativnih konotacija - prigodno pridodavanih Pukanićevom liku - u brutalnost zločina unosila se primjetna doza relativizacije.

Spomenuta “bijela knjiga” kao izdanje ostavlja vrlo neugledan i amaterski dojam, no po bezobraznosti pristupa fenomenu ubojstva novinara uspjela se možda probiti na vodeće mjesto u cijelome historijsko-podmetačkome cercleu. Spomenuta urednica Ivanović od Nacionala je, dakle, dobila traženi tekst o atentatu, i uvrstila ga u publikaciju zajedno s nizom drugih. Uz njega je, kako rekosmo, plasirala i specijalan komentar – potpisalo ga je “Uredništvo Bijele knjige” – u kojem se Pukanića, neizravno ali vrlo čitljivo, proglašava mafijašem kojeg su likvidirali prijatelji gangsteri. Nije bio nikakav novinar koji je istraživao aktivnosti balkanskih gangova - tvrdi kolektivni komentator - već medijski ucjenjivač s poslovnim ambicijama i koruptivnim vezama, koji je na kraju i stradao zbog svojih sumnjivih nenovinarskih aktivnosti. Toliko od “bijele knjige”, za povijest. Da ne bi bilo metodoloških zabuna, uredništvo je svoj specijalan naputak čitateljima ili prigodan ideološki komentar objavilo samo uz tekst o Pukanićevom i Franjićevom ubojstvu; svi drugi tekstovi, o svim drugim napadima na novinare, objavljeni su samostalno, bez bilo kakvih pratećih intervencija. Nekome je očito bilo iznimno stalo do toga da se Pukaniću u zborniku o hrvatskim novinarskim rizicima zaključno oduzme status novinarske žrtve. Jednoga od najistaknutijih istraživačkih novinara u Hrvatskoj - koji je uspio doći do Ante Gotovine kad je general bio među najtraženijim bjeguncima na svijetu, i za intervju s njim dodijeljena mu je tada godišnja nagrada Hrvatskog novinarskog društva (s kojim nije bio u naročitim odnosima) – odlučili su, u trenutku kad im on osobno ničim ne može uzvratiti, prezentirati kao korumpiranoga eksploatatora profesije koji je na kraju dobio što je zaslužio. Tko to, zapravo, forsira neprekidno iživljavanje nad pokojnim Ivom Pukanićem u mjeri koja prelazi svaku razinu neukusa, i opsjednuto nastavlja “živjeti za njegovu smrt”, iako je Pukanić u grobu ? Odgovor je forenzički transparentan: idiomom američkih kvizova rečeno, “tko” je istraživačica Jasna Babić, u diverzantskome zajedništvu s izabranim krugom za podršku, odnosno grupom nejasnih novinarskih profila koji su zbog nametanja svoje dogovorene teze bez osjećaja nelagode sposobni odstupiti i od najminimalnijih profesionalnih standarda javne prezentacije nekog fenomena. Komentar u “bijeloj knjizi”, koji ovdje komentiramo, nakrcan je revolucionarnim likom građanke Babić i njezinim osobnim primjedbama na Pukanića, što stvara dojam da se iza kolektivnoga potpisa “uredništva” glavom i bradom sakrila ona. Pokret otpora Babić s Pukanićem je imala neke neraščišćene emotivno-poslovne račune, čiju psihološku radijaciju danas nastoji održati aktivnom i trajno je dijeliti s publikom. Kako već bilo, knjiga je evidentno postavljena u funkciju njezine opskurne tezičnosti. Sve što godinama na raznim mjestima trubi o pokojnome Pukaniću, sublimirano je sad u tom specijalnom prilogu. Nema toga mnogo, i nema tu ničeg novog, doduše, jer gospođa Babić u činjenično-tematskome smislu raspolaže isključivo sa svojom osobnom ezoterijom, koju uzalud nastoji predstaviti kao argument. Suptilniji promatrači uočiti će, međutim, da bi iza fasade te ezoterije mogli provirivati i mali konkretni interesi.

Građanka Babić kategorički nameće stav da tzv. duhanska mafija nije naručila ubojstvo Pukanića, iako ni o tome, kao ni o problemu tko ga je doista naručio, nema savršeno nikakvih konkretnih spoznaja. Ako se skupinu balkanskih duhandžija umiješanih u cijeli spektar prljavih poslova pred javnošću brani, neprovocirano, uporno, emotivno i bez bilo kakvih argumenata osim nekakvih nategnutih osobnih spekulacija, taj neobičan pothvat vjerojatno se izvodi zbog neke skrivene koristi koja iz njega generira. U svakom slučaju, u analima će ostati zabilježeno da je “bijela knjiga” nasilja nad hrvatskim novinarima – koju je nekritički pohvalio i predsjednik države – poslužila kao otvoreni poligon za dodatno privatno iživljavanje nad ubijenim novinarom, a autorima koji su na taj način definirali njezinu svrhu, naručitelji Pukanićevog ubojstva svakako će odati specijalno moralno priznanje.