Šef surčinske mafije Ljubiša Buha Čume i Milorad Luković Legij, šef zemunskog klanaPrema povjerljivim Nacionalovim izvorima u Beogradu, Ljubiša Buha zvani Čuma, šef tzv. surčinskog ganga, još krajem prošloga tjedna potajno se vratio u Srbiju da kao upućeni svjedok pomogne srpskoj vladi u lovu na mafijaše Milorada Lukovića Legije koji je, prilično je sigurno, 12. ožujka organizirao ubojstva srpskog premijera Zorana Đinđića. Ljubiša Buha posljednjih se sedam mjeseci nalazio u izbjeglištvu – po nekima u Njemačkoj, po drugima u Hrvatskoj – odakle od siječnja 2003. srpskom pravosuđu nudi usluge pokajnika.

Zoran Đinđić surađivao je i sa zemunskom i sa surčinskom i sa Subotićevom mafijom Prije atentata na Zorana Đinđića nadležna tijela Republike Srbije vrlo su oprezno vagala njegove ponude, premda je bilo jasno da će surčinski boss kad-tad igrati ključnu ulogu u obračunu sa Lukovićevim zemunskim klanom koji je i prije Đinđićeva smaknuća postao prvorazredni politički problem zemlje. Tek je u situaciji izvanrednog stanja proglašenim 13. ožujka odbačen je svaki pravosudni oprez. Slijedom svih mogućih informacija i putokaza, pa tako i Buhinih optužbi na račun gangsterske konkurencije, u samo četiri dana – između 13. i 17. ožujka – uhićeno je gotovo 400 beogradskih kriminalaca, napola je srušena baza zemunskog klana u poslovnom centru u Šilerovoj ulici, a izvršen je i svojevrsni žandarmerijski desant na kuću Svetlane Cece Veličković, srpske folk pjevačice na prostorima bivše Jugoslavije poznatije kao udovice Željka Ražnatovića Arkana, nekadašnjeg zapovjednika srpskih Tigrova.

U beogradskom podzemlju priča se da je Ražnatovićeva udovica nakon likvidacije muža postala Lukovićeva ljubavnica, pa je upad u njezinu dedinjsku rezidenciju prilično jasni znak da se Đinđićev egzekutor doista tražio u svakom beogradskom zakutku. Milorad Luković Legija međutim nije pronađen. Potraga se nastavlja zajedno s izvanrednim stanjem koje će, prema službenim priopćenjima, trajati najmanje četrdeset dana.

Državni neprijatelj broj jedan u Republici Srbiji prije petnaestak dana imao je potpuno drukčiji status. Luković se po beogradskim ulicama kretao se u pratnji četiri blindirana džipa iz kojih je, naočigled prestravljenog građanstva, virilo desetak puščanih cijevi. Opravdavajući demonstraciju mafijaške sile, Dušan Mihajlović, ministar unutarnjih poslova, o Lukoviću je govorio kao o poštovanom ratnom veteranu, bivšem zapovjedniku elitnih crvenih beretki, uvaženom gospodinu Legiji koji je prisiljen čuvati vlastiti život otkako se odrekao srpskog diktatora Slobodana Miloševića.

Suočavanje s mafijaškom stvarnošću započelo je kada pošto je premijer Đinđić platio životom zataškavanje surove istine. Tek je sada srpska javnost mogla službeno saznati da je “gospodin Legija” godinama predvodio oružanu formaciju Državne sigurnosti koja je u Hrvatskoj, BiH i Kosovu – a na kraju i u samoj Srbiji – bila eskadron smrti pod kontrolom srpske tajne službe. Nadležnim odjelima srpskog MUP-a bilo je i dobro poznato da “gospodin Legija” stalno komunicira s Radovanom Karađićem. S tom je zločinačkom organizacijom Đinđić sklopio politički pakt rušeći u listopadu 2000. Miloševićevu diktaturu, a ubijen je kad se tog savezništva morao odreći – ne vlastitom voljom, već pod pritiskom Zapada i Međunarodnog kaznenog suda u Haagu.

Zoran Đinđić, 52-godišnji srpski premijer, likvidiran je 12. ožujka 2003. u 12,25 h naočigled službenog osiguranja ispred zgrade vlade Republike Srbije u Nemanjinoj ulici, savršeno preciznim snajperskim metkom ispaljenim ravno u srce. Izvježbani kileri u svojem žargonu pucanj što pogađa metu u dijagonali odozgor prema dolje zovu “kosi hitac”. Tako je u Hrvatskoj 1997. likvidiran Ivan Šakota, šef maksimirskog ganga. Nekoliko dana prije Đinđićeva smaknuća identičnim “kosim hicem” ubijen je Ilija Pavlov, jedan od najbogatijih bugarskih tajkuna izniklih iz istočnoeuropskog kartela nekadašnjeg KGB-a. Đinđićev egzekutor koristio je snajpersku pušku kragujevačke Crvene zastave kalibra 7,9 mm, kakve se ne proizvode već dvadeset godina, ali ih je JNA početkom 1991. dijelila srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj i BiH. Prema policijskoj rekonstrukciji snajperist je pucao s drugog kata susjedne, poluprazne zgrade u koju je ušetao u pratnji dvojice pomagača. Trojica muškaraca, ne starijih od trideset godina, bili su odjeveni u plave radničke kombinezone, s crnim kapama na glavi. Nakon smrtonosnog pogotka pobjegli su mercedesom novosadske registracije koji ih je čekao u obližnjoj ulici. Ranjeni Zoran Đinđić odmah je prebačen u Urgentni centar gdje je, prema službenoj liječničkoj dijagnozi, umro u 12,30 h.

Nakon manje od dva dana atentat je pripisan zemunskoj mafiji kojom uz Lukovića vlada Dušan Spasojević zvan Šiptar, također umirovljeni specijalac Državne sigurnosti. Kako tvrde znalci beogradskog podzemlja, Lukovićev nadimak Legija nastao je kao spomen na njegov sedmogodišnji staž u francuskoj Legiji stranaca; nju je napustio 1991. da bi se uključio u jedinicu srpskih dobrovoljaca Željka Ražnatovića Arkana. Poslije je promaknut u zapovjednika samostalne formacije tajne službe koju je napustio nedavno s činom pukovnika. Spasojević je dobio nadimak Šiptar kao narkodiler koji godinama blisko surađuje s Albancima, najkrupnijim švercerima heroina – za razliku od Lukovića koji poznaje isključivo fizičke tehnike gangsterskih aktivnosti, Spasojevića smatraju strateškim mozgom zemunskog kružoka.

Dok su bili u aktivnoj službi Državne sigurnosti, na srpskom su teritoriju obavljali politička ubojstva po narudžbi Slobodana Miloševića i njegovih suradnika. Žrtve su ubijali ne samo oružjem nego i, što im je bio poseban stil, u simuliranim prometnim nesrećama. Godine 1999. na ibarskoj magistrali nekolicina Lukovićevih crvenih beretki kamionom se zabila u osobni automobil s četvoricom aktivista SPO-a, oporbene stranke Vuka Draškovića, i sve ih ubila. Sudski je proces teškom mukom započet tek nakon sloma Miloševićeve vlasti, a okončan je minimalnim kaznama i tihom Lukovićevom amnestijom. Kamion je naletio zatim na automobil brata Slavka Čuruvije, osnivača Nedeljnog telegrafa, likvidiranoga prije nekoliko godina.

I Đinđić je 24. veljače ove godine zamalo tako stradao: njegov je službeni mercedes u posljednjem trenutku izbjegao nalet kamiona kojim je upravljao prilično istaknuti surčinski kriminalac koji se u tek začetom ratu sa zemunskom mafijom solidarizirao s Lukovićem. Đinđić je tada dobroćudno izjavio kako ne vjeruje u zle namjere i da je vozača pukim slučajem izgubio kontrolu nad volanom. Istodobno se u Beogradu znalo da su umirovljeni pripadnici crvenih beretki postali specijalisti za otmice i ucjene bogatih Beograđana i članova njihovih obitelji. Tako su Luković i Spasojević u povijesti srpskog podzemlja ostali zapamćeni po beogradskom bogatašu koji je, nakon strašnog iskustva u privatnom zatvoru, svoj život otkupio od njih za sedam milijuna DEM. Navodno su tim novcem domaćih kapitalista zbrinjavali siromašne ratne veterane koji su “krvarili na fronti dok su se drugi bogatili”.

Ubojstvo Zorana Đinđića izazvalo je mnogo veći šok u međunarodnom okruženju nego u njegovoj zemlji. Đinđić je prema van bio značajni reformator koji je u listopadu 2000. Srbiju oslobodio fašističkog, imperijalnog režima Slobodana Miloševića. Prema tvrdnjama beogradskih novinara s kojima je ovih dana Nacional stupio u kontakt, višedimenzionalna Srbija izgleda drukčije: i uz Đinđića kao premijera zemlja je ostala u vlasti mafijaških organizacija koje, uz prešutni pristanak slabašnih i duboko korumpiranih institucija, kontroliraju najvažnije gospodarske, političke i društvene procese. Zato je valjda Zoran Đinđić smatrao da nema veliki izbor: bez alijanse s najmoćnijim grupacijama beogradskog podzemlja ili bi za uvijek ostao politički marginalac, ili bi već odavno bio mrtav. Da bi zadobio premijerski položaj i opstao na vlasti, nije se povezao samo s dva najjača beogradska ganga, već i s eksteritorijalnom organizacijom Stanka Subotića Caneta, balkanskog kralja duhanskog šverca koji mu je na raspolaganje stavio privatni avion i tajni budžet. Kao svojevrsni Đinđićev epitaf samome sebi, beogradski novinari danas navode njegovo prošlogodišnje priznanje kako je u doba Miloševićeve diktature sklopio razna politička prijateljstva “i u raju i u paklu”.

Prema izvješću srpskog MUP-a s početka ove godine, srpska metropola podijeljena je u 13 gangova, nad kojima dominiraju “surčinci” i “zemunci”. Kada je 5. listopada 2000. srušen Slobodan Milošević, bilo je to jedinstveno gangstersko društvo čiji su zajednički poslovi – s naftom, drogom, cigaretama, ucjenama, reketom i ubojstvima – objedinjavali dvije udaljene prigradske zone Beograda, Zemun i Surčin. Kao jedinstvena surčinsko-zemunska družina u listopadu 2000. odrekli su se dotadašnjih pokrovitelja iz Miloševićeva aparata i stavili na raspolaganje Zoranu Đinđiću. Ljubiša Buha Čume ponudio je usluge svojih naoružanih kriminalaca kao obranu od Miloševićevih vojno-policijskih trupa. Luković je obećao demonstrantima da će Miloševiću otkazati poslušnost ukoliko dobije nalog da po njima puca. Kad je Milošević pao, Buha i Luković dobili su status prvoboraca koji u skladu sa svojim kriminalno-trgovačkim etosom očekuju odgovarajuće protuusluge. Luković se osjećao još zaslužnijim jer je s crvenim beretkama sudjelovao i u Miloševićevu izručenju Haagu.

Usluge su bile vraćene: Buha je zaradu iz doba međunarodnih sankcija protiv Srbije prao i legalizirao preko ekskluzivne koncesije njegovog poduzeća Difens za gradnju državnih cesta; Subotić je švercerske poslove transformirao u legalni duhanski monopol u Republici Srbiji; Lukoviću je privremeno zataškana zločinačka i kriminalna biografija, no na kraju mu je, zbog raznih faktora, namijenjena drukčija sudbina. Buha i Subotić nisu izravno sudjelovali u srpskim ratnim operacijama, dok je Luković tipični ratni zločinac koji na kraju postaje problem za vlastitu zemlju.

Najprije je 2001. Luković umirovljen. Kao neposredni povod za smjenjivanje sa zapovjedne funkcije crvenih beretki poslužio je njegov napad na jednog pripadnika javne policije. Zatim su se Luković i Buha posvađali. Do tada jedinstvena mafija raspala se na dvije konkurentske frakcije, zemunsku i surčinsku. Motivi svađe nisu razjašnjeni, ali su njihovi dvoboji postali javna stvar u proljeće 2002. kada su pripadnici zemunske frakcije pucali na šefa surčinaca, likvidirali njegova tjelohranitelja te miniranjem uništili poduzeće Difens. Budući da je bio slabiji, Buha je pobjegao iz Srbije.

Od kraja 2002. Beogradom kruže glasine da Haag traži Lukovića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, osnivače i nekadašnje nalogodavce oružane formacije Državne sigurnosti. Premda su službene političke instance to demantirale, Luković je nahuškao pripadnike crvenih beretki da blokiraju jednu od glavnih beogradskih prometnica. Đinđiću, koji je s njima izravno pregovarao, rekli su da se ne protive suradnji s Haaškim sudom, ali zahtijevaju da se srpsko-haaški odnosi reguliraju posebnim zakonom.

Dva su naoko nebitna fragmenta djelovala kao neposredni povod Đinđićevog ubojstva. U prosincu 2002. nestala je Buhina supruga Ljuljana i otad se oglašava s nepoznate lokacije nizom otvorenih pisama o gangsterskim poslovima svoga muža. U njima je optuživala šefa surčinskog ganga da je bogatstvo stekao trgujući naftom i drogom, da je zajedno s duhanskim kraljem Subotićem planirao ubojstva te da je ucjenjivao i reketario utjecajne političare Miloševićevog režima.

Uvjeren da ga žena nastoji kompromitirati u dosluhu sa zemunskom konkurencijom, Buha je uzvratio sličnim pismima koja su u veljači 2003. zasula beogradske novinske redakcije. U njima je tvrdio da raspolaže izravnim saznanjima o većini Lukovićevih grijeha iz nedavne prošlosti: da je pukovnik crvenih beretki po Miloševićevoj narudžbi organizirao lažnu prometnu nesreću na Ibarskoj magistrali, neuspjeli atentat na Vuka Draškovića u Budvi, likvidaciju novinara Slavka Čuruvije i nekadašnjeg srpskog partijskog lidera Ivana Stambolića te da je naposljetku oteo i njegovu suprugu, prisilivši je da protiv vlastitog bračnog druga piše optužujuća pisma. Lukovićev demanti – kao nečuvena gangsterska polemika u medijima – bio je tek konstatacija da se njegov bivši kompanjon iz Surčina služi trikom zamjene teza, aludirajući kako je većinu spomenutih zločina počinio upravo sam tužitelj.

Budući da su organi MUP-a, državnog odvjetništva i sudstva javno potvrdili da Buhine navode užurbano provjeravaju, bilo je jasno da se i premijer Đinđić opredijelio za surčinsku stranu. Situaciju je iskoristio radikalni desničar Vojislav Šešelj koji, na putu prema Haagu, više nije imao što izgubiti. U jednom od posljednjih govora optužio je Đinđića da priprema Lukovićevo ubojstvo kako bi na njegov leš prevalio što više ratnih zločina JNA i Srpske vojske. Proces huškanja time je bio završen. Tko poznaje imperativ podzemlja – ubij ako misliš da te žele ubiti – tome je bilo jasno što će učiniti umirovljeni vojskovođa eskadrona smrti kojem je potpuno svejedno je li njegova meta anonimna Muslimanka u Bijeljni ili šef vlastite države.

Đinđić je ubijen 12. ožujka, Luković je pobjegao – uvjeren da je sačuvao slobodu i život – a svi su optuženi srpski ratni zločinci, i oni u Haagu, i oni izvan njega, dobili zadovoljštinu. Nije ni surčinski boss loše prošao. Sastavljajući 14. ožujka priopćenje o uvođenju izvanrednog stanja i popis članova zemunske mafije okrivljene za smaknuće premijera, vlada Republike Srbije citirala je doslovno sve Buhine tvrdnje. Prema Nacionalovim izvorima u beogradskom podzemlju, surčinski boss u hipu se vratio u Beograd da svjedoči pred tužiteljstvom i tako izbriše vlastitu gangstersku prošlost. Nije teško predvidjeti budućnost Srbije: postđinđićevsko razdoblje odvijat će se po diktatu pokajničke surčinske mafije. Zločinački režim i njegovo društvo koji egzistiraju gotovo petnaest godina ne mogu se promijeniti uhićenjem dvije stotine zemunskih kriminalaca, čak i da ih sve osude na dugogodišnje robije.