Predsjednik Vlade Ivica Račan i Predsjednik države Stjepan MesićPočetkom prošloga tjedna u Zagreb je iz Washingtona stiglo samo jedno, ali vrlo precizno pitanje: hoće li Hrvatska podržati američku intervenciju u Iraku ako akciju Vijeće sigurnosti UN-a ne podrži još jednom rezolucijom. Nakon konzultacija, najprije predsjednika Stjepana Mesića, premijera Ivice Račana i predsjednika Sabora Zlatka Tomčića, a nakon toga i predsjednika stranaka vladajuće koalicije te Vlade, ministar vanjskih poslova Tonino Picula prenio je u petak, 14. ožujka, prije podne američkom veleposlaniku u Zagrebu Lawrenceu Rossinu još kraći odgovor: neće. Kao i prije, SAD nije zatražio da pripadnici Hrvatske vojske sudjeluju u napadima na Irak ili bilo kakvim akcijama vezanim za tu operaciju. Hrvatskoj je do sada uručen samo popis opcija koje su ponuđene i drugim državama. Račanova vlada odlučila se za najniži mogući stupanj suradnje: da ustupi svoj zračni prostor civilnim zrakoplovima koje je Pentagon unajmio i kojima će možda prevoziti trupe u Irak. Na neformalni upit je li Hrvatska, nakon završetka rata, spremna sa svojim vojnim jedinicama sudjelovati u održanju mira i sigurnosti u poslijeratnom Iraku, Vlada nije dala decidirani odgovor. No ne krije zainteresiranost da nakon rata sudjeluje u obnovi Iraka, navodeći pritom da neke hrvatske tvrtke već imaju bogato iskustvo u poslovima u Iraku jer su tamo sudjelovale u gradnji infrastrukture. To međutim neće ovisiti o željama Vlade, nego ponajprije o odabiru SAD-a i Velike Britanije, jer Washington i London sigurno neće dodjeljivati poslove tvrtkama iz država koje nisu podržale njihovu vojnu intervenciju.

Premda koalicija nije sposobna donijeti odluku ni o prodaji jednog hotela, svi njeni članovi bili su potpuno jedinstveni u odbijanju najveće svjetske sile Neke države, koje također ne podržavaju vojnu intervenciju u Iraku bez još jedne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, ipak su ovih dana dale do znanja SAD-u da su, nakon početka napada, spremne ponovno razmotriti svoja stajališta. Zbog toga se u zagrebačkim diplomatskim krugovima posljednjih dana nagađalo da Vlada ipak nije izrekla posljednji sud. No u ponedjeljak, 17. ožujka, Račan je pozvao predsjednike stranaka vladajuće koalicije na hitan sastanak. Na njemu je potvrđeno da Hrvatska neće podržati američku intervenciju u Iraku bez još jedne rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i zaključeno je da je ta odluka konačna.

Neuobičajena čvrstina, barem kada je o ovoj koaliciji riječ, posljedica je činjenice, potvrđeno je Nacionalu, da su ta stajališta donesena u apsolutnoj suglasnosti cijelog državnog vrha i svih stranaka vladajuće koalicije. Štoviše, svi predsjednici stranaka vladajuće koalicije složili su se da u ove tri godine nikada nije bilo takvog jedinstva.

Vlada je međutim ostala kod svoje odluke s kraja veljače da će dopustiti pravo preleta kroz hrvatski zračni prostor američkim civilnim zrakoplovima i o tomu je obavijestila američkog veleposlanika u Zagrebu Rossina. To nije moglo umanjiti razočaranje koje su najnovije odluke Hrvatske izazvale u Washingtonu i Londonu. Nema sumnje da će neodlučnost i na kraju odbijanje ozbiljnije suradnje, kako se to tumači u State Departmentu, bitno odrediti kvalitetu i bliskost odnosa SAD-a i Hrvatske u budućnosti.

Premda je već u ponedjeljak, 17. ožujka, Račan, po vlastitom priznanju, imao “krajnje neugodne i teške telefonske razgovore s Washingtonom i Londonom”, u državnom vrhu u Zagrebu ne očekuju da će njihove odluke imati ozbiljnije posljedice na odnose Hrvatske i SAD-a, niti da će pogoršati poziciju Zagreba u međunarodnoj zajednici. Jedan od najviših državnih dužnosnika objasnio je za Nacional da gospodarska, vojna i politička suradnja s SAD-om nema takve razmjere da bi se u njima moglo nešto ozbiljnije promijeniti.

“Hrvatska se ne smije podrediti američkim interesima, ona je europska država i mora ponajprije voditi računa o cjelini svojih europskih interesa. Vjerujemo da će takvo naše stajalište ubrzati proces prijema Hrvatske u EU. U Hrvatskoj nema velikih američkih investicija, prisutan je, i to samo u manjoj mjeri, njihov privatni kapital, a on se neće povući jer se žele dovršiti projekti te ostvariti predviđeni profit. Što se NATO pakta tiče, Hrvatska će biti prepoznata kao kvalitetan kandidat samo ako ispuni obveze o preustroju Hrvatske vojske te ako preuzme standarde koji su na snazi u toj vojnoj organizaciji. U tom slučaju Hrvatska će postati član NATO pakta, bez obzira na to podrži li intervenciju SAD-a ili ne. Hrvatska mora voditi računa o svojim nacionalnim interesima, hrvatska politika mora se oblikovati u Zagrebu, a ne u Moskvi, Parizu, Londonu, Berlinu ili Washingtonu”, zaključio je Nacionalov sugovornik, jasno aludirajući na odluku HDZ-a da bespogovorno podupre američku vojnu intervenciju u Iraku.

HDZ je, naime, zauzeo jednako odlučno stajalište kao i Vlada, ali s posve drugim predznakom. Predsjednik stranke Sanader čvrsto podupire akciju SAD-a bez obzira na to hoće li za nju dobiti zeleno svjetlo Vijeća sigurnosti. HDZ u potpunosti podupire stajališta britanskih, španjolskih i portugalskih konzervativaca, talijanskih desničara te njemačkog CDU-a. HDZ dijeli njihovo stajalište da bez bliskih veza SAD-a i EU nema stabilnosti u Europi, a posebice ne na njenom jugoistoku gdje pripada Hrvatska. Sanader ističe da EU nema zajedničku vojsku ni vanjsku politiku, osim na deklarativnoj razini, i to je razlog zbog kojega ne može riješiti ni jedan konflikt. Kao bizarnost, ali i ilustraciju nemoći Sanader voli isticati kako je prije nekoliko mjeseci, kada se nekoliko marokanskih vojnika iskrcalo na hrid stotinjak metara od obale, zbog čega je Španjolska zaprijetila vojnom intervencijom, EU nekoliko puta sastajala i pokušala naći zajedničko stajalište o grebenu veličine jednog nogometnog igrališta, ali nikako nije uspijevala. Španjolska i Maroko na miran su način pronašli izlaz iz krize tek kada su angažirali Amerikanci. EU također već godinama ne uspijeva pronaći prihvatljivo rješenje za sporove između Grčke i Turske pa se mir u Egejskom moru održava samo zahvaljujući nazočnosti američkih nosača zrakoplova i vojnih brodova. U HDZ-u također podsjećaju da, da nije bilo SAD-a, tko zna kada bi bilo zaustavljeno krvoproliće u BiH i na Kosovu, bi li uopće bio svrgnut Slobodan Milošević. Da je SAD, umjesto EU, počeo rješavati krizu u Jugoslaviji 1990., zasigurno ne bi došlo do krvoprolića. Sve to bilo je razlogom što su Sanader, britanski premijer Tony Blair, španjolski Jose Maria Aznar, talijanski Silvio Berlusconi i portugalski Durao Barroso, uz asistenciju predsjednika vlada i država većine postkomunističkih država, stali na stranu SAD-a.

Na sličan način kao i oni, Sanader je zaigrao va banque. Ako se napad na Irak odulji i u njemu bude puno žrtava na obje strane, svi će oni morati snositi odgovornost za potporu SAD-u. Ako se režim Saddama Husseina brzo raspadne, a ratne operacije ne potraju više od nekoliko tjedana, tada će pozicija svih političara koji su se solidarizirali s američkom akcijom bitno ojačati. Takav je ishod, po mnogim procjenama, gotovo potpuno izvjestan. Svi oni koji su imali priliku posjetiti Irak, znaju da je Husseinov režim zasnovan na zločinu te s razlogom predviđaju da će se urušiti poput Ceausescuova u Rumunjskoj.

U diplomatskim krugovima u Zagrebu određeno iznenađenje izaziva činjenica da je Račanova vlada čvrsto stajalište zauzela baš u trenucima neposredno prije napada i kada neke druge države jasno pokazuju spremnost da promijene ocjene o neprihvatljivosti američke intervencije u Iraku.

U HDZ-u i u diplomatskim krugovima ocjenjuje se da je distanciranje Hrvatske od SAD-a posljedica raznih političkih i ekonomskih interesa. Djelomice je to, kažu, posljedica dugogodišnje indoktriniranosti vladajuće elite nesvrstanom politikom, ali i poslovnih interesa pojedinih gospodarskih i političkih lobija s Rusijom i nekim arapskim državama. U HDZ-u pak tvrde da je takva odluka donesena isključivo zbog toga jer Vlada nema nikakvu viziju o dugoročnim strateškim interesima Hrvatske. Da ima, kažu, ne bi se slijepo povodila za Francuskom koja se, preko država kao što je Hrvatska, pokušava nametnuti kao velika sila i europski vođa premda za to nema ni vojnih ni gospodarskih pretpostavki. Osim toga u bližoj povijesti Parizu je uvijek bio bliži Beograd nego Zagreb, u posljednjem ratu Francuska je otvoreno stala na Miloševićevu stranu, a Francois Mitterand pojurio je u Sarajevo kako bi spriječio da SAD napadne srpsku vojsku u BiH i tako zaustavi krvoproliće u toj državi. U HDZ-u također podsjećaju da se njemački kancelar Gerhard Schroder uspijeva održati na vlasti isključivo zbog toga što podilazi većinskom raspoloženju javnosti koja nije u stanju sagledati cjelinu problema. Da Vlada ima bilo kakvu ozbiljnu vanjskopolitičku strategiju, tvrde u HDZ-u, vidjela bi da je Njemačka, unatoč tomu što se protivi intervenciji, ipak stavila na raspolaganje američkoj vojci cijelu infrastrukturu u svojoj državi, kao što uostalom ni Francuska ne brani američkim vojnim zrakoplovima da koriste njen zračni prostor.

Dvojbeno je također, upozoravaju u HDZ-u, stajalište Vlade da je za vojnu akciju potrebna suglasnost Vijeća sigurnosti UN-a. Takve odluke nije bilo ni prije bombardiranja Srbije, Crne Gore i Kosova, a jedino je to uspjelo slomiti Miloševićev zločinački režim. Uz to sve je više država koje upozoravaju da već dulje vrijeme traje proces paralize UN-a i guranja te organizacije na pozicije koje je prije početka II. svjetskog rata imala Liga naroda, uoči svog definitivnog raspada. U svijetu tako podijeljenih i suprotstavljenih interesa, pogotovu između SAD-a, Rusije, Kine i Francuske, teško je očekivati da se odluke mogu donositi konsenzusom. Stoga je iluzorno inzistirati na jedinstvenim stajalištima, kada je do njega nemoguće doći, barem kada je u pitanju vanjska politika, čak i u Europskoj uniji.

Nema sumnje da će takva podijeljenost u stajalištima između vladajuće koalicije i opozicije imati snažne posljedice na razvoj političkih odnosa i prilika u Hrvatskoj. SAD sigurno neće tek tako prijeći preko činjenica da mu je, kada je bilo najpotrebnija, vladajuća koalicija okrenula leđa, a opozicijski HDZ pružio punu potporu. Opravdanje da Vlada nije mogla pružiti potporu SAD-u jer nije bilo rezolucije UN-a dvojbena jer je Vijeće sigurnosti već u rezoluciji 1441 tražilo bespogovorno razoružanje Iraka koje Saddam Hussein nije poštovao. Na isti način kao i Milošević i Saddam Hussein je godinama izigravao preuzete obveze, igrajući na različite interese u međunarodnoj zajednici. Njegovo rušenje obeshrabrit će zločince poput korejskog diktatora Kim Jonga Ila da proizvode oružje za masovno uništenje, a osim toga spriječit će da Husseina naslijedi njegov sin koji je još gori od njega. Zahvaljujući Kini i Rusiji taj se scenarij već dogodio u Sjevernoj Koreji.

Malo je također vjerojatno da će dodvoravanje Francuskoj i Njemačkoj biti dovoljno jamstvo da će se ubrzati proces prijema Hrvatske u EU, budući da će pri odlučivanju presudnu ulogu imati Velika Britanija, ali i Španjolska i Portugal. Nije teško predvidjeti da te države, nakon odluke Zagreba da ne podrži SAD i njegove partnere u ratu protiv Iraka, neće biti previše sklone posebnom nagrađivanju Hrvatske.

Kada se sve to zna, onda se postavlja pitanje ovisi li budućnost Hrvatske i njena sigurnost samo o Francuzima, Rusima i Arapima ili pak i o SAD-u i Velikoj Britaniji. Nije li možda bilo pametnije da se stvorilo fleksibilnije stajalište, pogotovu ako je i većina političara vladajuće koalicije uvjerena da će Saddam Hussein brzo pasti. Tim više što SAD nikada nije tražio od Hrvatske vojni angažman niti ju je izlagao nekom posebnom vojnom ili političkom pritisku. Tražio je isključivo političku i moralnu potporu te dokaze da je Hrvatska doista spremna i na konkretan način pokazati da je istinski dio antiterorističke koalicije za koju se, barem verbalno, jasno opredijelila.

Pri zauzimanju stajališta da se ne podrži američka intervencija u Iraku, vladajuća koalicija očito je ponajprije imala na umu većinsko raspoloženje hrvatskih građana. A oni su, više od 80 posto, protiv rata u Iraku. Stoga Vlada, barem kada je riječ o tome, ima najveću moguću moralno i političku potporu svojih građana. Što je naravno iznimno važno za svakog političara, posebice ako mu izmiče vlast. Teško je međutim povjerovati da će rat u Iraku imati presudnu ulogu pri opredjeljivanju hrvatskih birača. Na nedavnim lokalnim izborima HDZ je uvjerljivo trijumfirao iako je otvoreno stao na stranu SAD-a.