Objavljeno u Nacionalu br. 384, 2003-03-26
Ekskluzivno iz Washingtona
Nakon okupacije Iraka, Amerika će rekonstruirati Bliski Istok
Busheva neo-konzervativna doktrina, utemeljena za Reagana, iskristalizirana nakon 11. rujna, temelji se na premisi da je za Ameriku napad najbolja obrana: nakon obaranja Saddama Husseina će se Amerikanci posvetiti diplomatskom i vojnom neutraliziranju ostalih potencijalno opasnih režima u regiji
Golem vojni uspjeh u Iraku i učinkovita promjena režima u Bagdadu bit će pokusni teren za buduće operacije koje će SAD predvoditi, kao i za poslijeratnu obnovu. No uspjeh tako velikog zahvata i dalje je vrlo dvojben.
Rat u Iraku mogao bi biti uvod u mnogo ambiciozniju američku kampanju za redizajniranje Bliskog istoka koje će donijeti sigurnost, stabilnost i predvidljivost u tu regiju i izvan nje. Golem vojni uspjeh u Iraku i učinkovita promjena režima u Bagdadu bit će pokusni teren za buduće operacije koje će SAD predvoditi, kao i za poslijeratnu obnovu. No uspjeh tako velikog zahvata i dalje je vrlo dvojben.
Desetljeća sukoba na Bliskom istoku uporno su ugrožavala vitalne američke nacionalne sigurnosne interese. Diktatorski režimi i nacionalni sukobi uznemirili su i doveli u opasnost ključne američke saveznike poput Izraela, Saudijske Arabije i Egipta. Oni su zaprijetili vitalnim naftnim zalihama za Ameriku, Europu i Daleki istok, ugrožavajući tako ekonomski razvoj. A osim toga, iz njih se izrodio i lokalni i međunarodni terorizam usmjeren na američke i savezničke mete.
Neokonzervativna ofenziva
Nakon godina pojedinačnih mjera, uvelike defenzivnih reakcija, napada malih razmjera, diplomatskih zavrzlama ili izravnog nemara, nova Bijela kuća odlučila je da je stiglo vrijeme za sveobuhvatno bavljenje bliskoistočnim problemom. Detalji tog snažnog i hrabrog pristupa kristalizirali su se nakon terorističkih napada 11. rujna, no njegove su konture ocrtane već prije nekoliko godina.
U Bushovu timu ima i nekoliko ključnih “neokonzervativnih” aktivista koji su u dobae predsjednika Ronalda Reagana bili instrumenti borbe protiv sovjetskog “zlog carstva”. Njihovi uspjesi u svrgavanju globalnog komunizma i oslobađanju istočne polovice Europe te u izazivanju kolapsa Sovjetskog Saveza bili su presedan za buduću strategiju u drugim važnim regijama.
“Neokonzervativci” su bili uvelike ostavljeni po strani za predsjednika Billa Clintona, no oni su svoje vrijeme provodili u raznim akademskim i istraživačkim institutima, razvijajući novi pristup velikim regionalnim krizama. Dok su oni na 90-e gledali kao na desetljeće oslobođenja i demokratizacije u Istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu, sljedeće desetljeće trebalo je biti era stabilizacije na Bliskom istoku, i to kroz radikalnu političku obnovu. Nova republikanska administracija dala im je priliku da svoje ideje provedu u praksi, a potpredsjednik Dick Cheney i ministar obrane Donald Rumsfeld pružili su podršku njihovu planu.
Događaji 11. rujna opravdali “neokonzervativni” pristup i potaknuli novu regionalnu kampanju. Terorističke strahote dokazale su da nestabilnost i tiranija u arapskom svijetu stvaraju neprijateljstvo prema SAD-u i prilike za razvoj terorističkih mreža. I propale države i diktatorski režimi osigurali su odgovarajuću okolinu za terorizam pružajući financije, obuku i novake. A s obje se vrste problematičnih država trebalo obračunati brzo, kako bi se uklonila eskalacija terorizma i zaštitili američki interesi.
I nevjernike i skeptike 11. rujna uvjerio je da je politika koju je Washington primjenjivao od Zaljevskog rata 1991. neprimjerena novim prijetnjama. Tako je Clintonova administracija stalno bila na meti kritičara zbog zatvaranja očiju pred rastućom prijetnjom. Terorističke su se ćelije morale zbrisati i trebalo se sukobiti s izvorom problema. Inače bi SAD stalno rezao glave međunarodne Hidre koje ponovno rastu.
U uvodu novoj američkoj Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji (NSS) u rujnu 2002. George W. Bush je ustvrdio: “Branit ćemo mir boreći se protiv terorista i tirana. Čuvat ćemo mir izgradnjom dobrih odnosa među velikim silama. Proširit ćemo mir ohrabrivanjem slobodnih i otvorenih društava na svakom kontinentu.”
Prvi korak bilo je eliminiranje neprijateljskih režima u kritičnim područjima svijeta. Prema NSS-u, “najbolja američka obrana je dobar napad”. Takvu politiku najbolje je artikulirao republikanski senator John McCain 2000. a ona je poslije prihvaćena u Bijeloj kući. McCain je svoju politiku nazvao “uzvraćanje neprijateljskim državama”. Ipak, njegova se ideja trebala primijeniti na mnogo šire područje nego što su to mislili mnogi Bushovi savjetnici. On je pozivao na svrgavanje diktatora s vlasti od Minska do Havane, iako sve ofenzive ne bi bile vojne.
Za Bushovu Bijelu kuću Balkan nije bio ključni strateški problem. Njihova definicija vitalnih nacionalnih sigurnosnih interesa ostala je mnogo uža. Naime, “neprijateljski režimi” su prijeteće države koje kombiniraju diktatorsku vlast s antiameričkim stavovima, koje nabavljaju ili razvijaju oružje za masovno uništavanje i održavaju veze s terorističkim organizacijama ili su angažirane u terorističkom djelovanju.
Uništavanje ‘osovine zla’
U obraćanju američkoj javnosti nakon 11. rujnu Bush je upozorio na “osovinu zla” koja se u osnovi sastoji od tri države – Iraka, Irana i Sjeverne Koreje – iako bi se mogle dodati i druge. Prve dvije bile su u središtu bliskoistočnog kotla, dok je Sjeverna Koreja nepredvidljiva i potencijalno opasna točka u istočnoj Aziji.
Kritičari Bushove politike ističu da je Irak najmanja prijetnja od triju “osovinskih” zemalja. Iako je to diktatorska država i sigurno razvija oružje za masovno uništavanje, njegov je doseg i radijus ograničen, njegova vojska u biti slaba i nesposobna, a on i nije ideološka ni politička prijetnja susjedima. Arapski nacionalizam nije tako jak u mobiliziranju snaga kao islamski radikalizam.
Nesreća je Saddama Husseina da je postao dovoljno opasan da izazove američki napad, ali ne i dovoljno opasan da izmakne američkoj vojnoj akciji. Tako je iračka operacija sigurno najlakša od tri “osovinske” zemlje. Nasuprot tomu, vojna operacija protiv Irana bila imala bi sasvim drukčije razmjere. Iran ima više od milijun naoružanih vojnika, respektabilne vojne kapacitete, dalekometni sustav koji Teheran čini potencijalno opasnijim ne samo za susjede nego i za neke države NATO-a. Štoviše, Iran ima dugu povijest anitamerikanizma i povodi se za vjerskim fanaticima koji Ameriku opisuju kao “velikog sotonu”. Iran je bio više upleten u međunarodni terorizam nego Irak, jer financira i obučava nekoliko terorističkih skupina aktivnih u Izraelu i Libanonu, dok je u njegovoj vanjskoj politici prioritetan poziv na uništenje izraelske države. Izravne veze Al Qaede s Teheranom s uvjerljivije su nego s Bagdadom, a stalno stižu i izvještaji da su teroristi iz Afganistana našli utočište u Iranu.
Iako Bushovi političari ne planiraju vojni napad na Iran, razvija se strategija za obuzdavanje i razoružanje te neprijateljske države: aktivna podrška antiklerikalnoj oporbi, širenje nemira u oružanim snagama, mobiliziranje velike iranske dijaspore, pomoć kavkaskim i srednjoazijskim državama koje strahuju od iranskog utjecaja, selektivne sabotaže +protiv nuklearnih postrojenja koja bi se mogla upotrijebiti za razvoj nuklearnog oružja.
Bijela kuća također se nada da će snaga američke vojske u Iraku biti dovoljna kočnica za iranske ambicije u regiji. No u ovom se trenutku ne planira nikakva vojna operacija, osim ako Iran ne napravi neku veliku provokaciju ili se približi razvoju nuklearnog oružja. Štoviše, alternativni glasovi u Washingtonu zatražit će od “bushita” da se suzdrže od operacije koja bi se američkoj vjerodostojnosti mogla opasno obiti o glavu.
Druge neprijateljske države na Bliskom istoku također su na radaru Pentagona, uključujući “dodatnu osovinu” Sirije, Jemena i Sudana. I dok ni jedna od tih država nije neposredna prijetnja, njihova dosadašnja podrška terorističkim skupinama osigurava im stalno motrenje iz Washingtona, a američke će agencije posvetiti znatna sredstva na infiltriranje u njihove političke i vojne strukture, čak i destabiliziranje vlada ako to znači smanjenje terorističke prijetnje. U Jemenu i Pakistanu SAD će pak djelovati na kopnu kako bi uhvatio ili uništio terorističke ćelije, pokazale se lokalne vlade kooperativnima ili ne.
Saveznici pod vatrom
Brojni pripadnici Bushova tima shvaćaju da, želi li se uspostaviti novi poredak na Bliskom istoku, mora postojati regionalna ravnoteža i na takvu se stratešku operaciju ne smije gledati kao na antimuslimansku ili antiarapsku. Tako će se uz rat u Iraku usredotočiti i na rješenje izraelsko-palestinske krize. Čini se da Bijela kuća napokon pristaje na stvaranje neovisne palestinske države u sljedeće dvije godine, ali uz stroge uvjete. Palestinska vlast mora uspostaviti vjerodostojnu i slobodno izabranu vladu čije se ovlasti mogu mjeriti s onima Yassera Arafata. Štoviše, oni moraju odustati od svih tvrdnji o uništenju Izraela, eliminirati terorističke mreže Hezbolaha i Hamasa te potpisati sveobuhvatan dogovor s Izraelom.
Ipak, u Bushovoj administraciji postoje razlike u mišljenjima o Izraelu. Dok mnogi “neokonzervativci” ne žele činiti nepotreban pritisak na odanog saveznika, drugi računaju da će se bez velikih ustupaka Izraelaca na američku strategiju uvelike gledati kao na napad na islamski arapski svijet radi obrane “cionističkog plana”. Iskrenost Bushove strategije prema Izraelu i Palestini bit će na strogom testu nakon iračkog sukoba.
Saudijska Arabija također bi se mogla naći pod američkim pritiskom da uvede demokratske elemente. Nekritička američka podrška saudijskoj diktatorskoj obitelji mogla bi postati rastući izvor vojnog nemira. S druge strane, pritisak na proamerički orijentirane arapske diktatore da se demokratiziraju mogao bi stvoriti prostor muslimanskim radikalima i vjerskim fundamentalistima koji će u tom slučaju ugroziti širu Bushovu doktrinu. To će biti ozbiljna dilema za Bijelu kuću.
Ostale neprijateljske države
Najneprobavljivija država “osovine zla” sigurno je Sjeverna Koreja. Komunistička tiranija ne pokazuje znakove slabljenja. Umjesto toga, ona sada prijeti cijeloj istočnoazijskoj regiji velikim nuklearnim požarom. Pod krinkom iračke krize, Pyongyang očajnički pokušava isprovocirati Washington ili u neku vrstu ofenzivne vojne akcije ili u potpisivanje mirovnog sporazuma i pakta o nenapadanju. Predsjednik Bush nesklon je ijednoj opciji, jer obje nose velike opasnosti: druga bi u biti legitimirala odmetnički režim. Ipak, pozivi State Departmenta na regionalnu inicijativu za rješavanje krize, uključujući Kinu, Rusiju, Japan i Južnu Koreju, ne vode nikamo.
Nedavni raketni pokusi Sjeverne Koreje i ponovno pokretanje programa nuklearnog naoružanja, kojim se krši sporazum iz 1994., uznemirili su njene susjede i doveli do poziva na ponovno naoružavanje u Japanu, dok je Južna Koreja stavila svoju vojsku u stanje pune spremnosti. Razgovori sa Seoulom, čiji je cilj smanjivanje nuklearnih tenzija i koji su zakazani za sljedeći mjesec, također bi mogli biti otkazani.
Sjedinjene Države uvjeravaju da traže mirno rješenje sukoba, ali veliki vođa Kim Jong Ill tvrdi da je krajnja namjera Washingtona ista kao i u Iraku. U određenom je smislu on u pravu, jer bi promjena režima u Pyongyangu donijela dobro cijeloj regiji. No vjerojatnost vojne akcije posve je neznatna, jer bi u slučaju američkog napada golema sjevernokorejska vojna sila mogla uništiti Seoul u nekoliko dana. Jedino je prihvatljivo rješenje snažno odvraćanje svakog sjevernokorejskog pokušaja zastrašivanja regije ili izravne prijetnje nuklearnim uništavanjem, ako bilo koji atomski projektil bude postavljen prema njenim susjedima. Istodobno se moraju poduzeti pojačani napori za smanjivanje utjecaja režima i ne smije mu se dopustiti da produžava postojanje dobivanjem inozemne pomoći i međunarodne legitimnosti.
Castrova Kuba trenutačno se obrušila na svoje političke protivnike, ali prijetnju nije nikomu osim vlastitom narodu. Američki saveznici poput Filipina, Gruzije, Kolumbije i nekoliko srednjoazijskih država imaju svoje specifične probleme s gerilom i teroristima, pa dobivaju američku pomoć u borbi protiv tih prijetnji. Ipak, sami režimi ne ugrožavaju američke interese.
Izgradnja država u Bushovu stilu
Mnogo toga u dugoročnoj Bushovoj strategiji ovisi o uspostavi stabilnih i funkcionalnih država svakom američkom vojnom kampanjom. Mnogo se govori o demokratiziranju Bliskog istoka i početku stvaranja demokratske federativne države Irak. To bi bilo praćeno znatnom pomoći pri obnovi i stranim ulaganjima. Iako je cilj plemenit, šanse za njegovo ostvarenje su male. U najboljem slučaju, blagi prozapadno orijentiran diktator u Iraku mogao bi biti sposoban balansirati tri najveće etno-religijske skupine s velikom američkom vojnom prisutnošću. No situacija bi mogla postati i gora nego u BiH nakon intervencije NATO-a. Iako Bushovi političari govore o decentraliziranju i pluralizmu, to bi moglo iziskivati više centralne “izgradnje države” nego što to sada priznaju.
Federalizam bi pak mogao brzo dovesti do raspada Iraka, jer Kurdi i šiiti žele imati vlastite države. Velika je opasnost za Bushovu strategiju slabljenje centraliziranih bliskoistočnih država. Prelazak u demokraciju, vladavinu zakona i federalizam mogao bi rasplamsati latentne etničke i teritorijalne sukobe u cijeloj regiji i dati prostora islamskim radikalima.
Bushova strategija također će pojačati sukobe između Washingtona i UN-a. Bijela kuća ne želi administraciju UN-a u Iraku i drugim zemljama nakon sukoba. Ona smatra da bi to oslabilo odlučnost da se iskorijene antiameričke snage.
Francuski predsjednik Jacques Chiraq ne želi da Amerika i Britanija dobiju mandat od UN-a za upravljanje i obnovu Iraka. To bi očito legitimiralo “jednostranu” američku invaziju i promjenu režima, dok bi uspostavilo opasan presedan za buduće akcije koje ne bi sankcioniralo Vijeće sigurnosti. Politički rat između Amerike i Francuske sigurno će eskalirati idućih tjedana.
Ušli smo u potencijalno opasan novi svijet pun sukoba nakon 11. rujna. Nakon boljševičkog preuzimanja Rusije 1917. Lav Trocki je tvrdio da je potrebna svjetska “permanentna revolucija”. Američki političari sada se vide uključenima u “permanentni globalni rat” protiv izvora i manifestiranja terorizma u kojem je Irak tek jedna od prvih bitaka.
NAJVAŽNIJA MJESTA U BAGDADU
Bombe trebaju pogađati vojne ciljeve, pošteđujući stanovništvo
1.Najvažnije palače Saddama Husseina: ukupno ima 48 takvih boravišta skupa s bunkerima.
2.Bunkeri i Saddamova zapovjedna centrala: tu sada udaraju E-bombe.
3.Glavni stožer partije BAAS: tu će se ušančiti posljednja utvrda Saddamova režima i pripremati krvave ulične bitke.
4.Ministarstvo obrane: renoviranje šteta iz prethodnog Zaljevskog rata dovršeno je tek prije nekoliko tjedana. Dio je strategije režima i to da vojne ciljeve smješta u samo središte grada: susjedi su ”štitovi”.
5.Irački radio i televizija: ta se zgrada ubraja u prve ciljeve napada.
6.Državna iračka informativna agencija: Saddamov megafon.
7.Stožeri iračkog zrakoplovstva: tu se vuku glavne niti iračke obrane.
8.Vojni aerodrom glavnog iračkog grada: u doba naftnog bogatstva tu su uređene stotine uzletišta koja bi sada mogla postati američka uporišta.
9.Glavni kolodvor u Bagdadu, neuralgična točka za transporte u sjeverni Irak.
10.Centrala iračke tajne službe: tu bi nakon napada mogla uslijediti prva osvetnička djela.
11.Hotel “Palestina”: odatle izvješćuju najvažniji svjetski mediji (CNN i drugi).
12.Čudovišni vojni spomenik u središtu Bagdada simbolični je cilj.
13.Najvažnija džamija: prije rata u nju su svakog dana tisuće dolazile na molitvu.
Irački rat će stvarno početi tek kad se američke snage okupe oko Bagdada
Američki prodor u Irak razvija se bolje nego što su američki zapovjednici očekivali pa se prethodnice američke Treće divizije, koja predvodi prodor iz Kuvajta prema Bagdadu, nalaze već nadomak iračkom glavnom gradu. Prema američkim vojnim procjenama američke snage stići će do Bagdada u utorak, tada će se početi raspoređivati oko grada i počet će odlučna bitka za Irak. Ono što se dosad događalo bilo je samo odmjeravanje snaga, jer Saddam Hussein i nije namjeravao odviše braniti južni dio zemlje, koji je ionako -zbog pustinjskog prostora – teško obraniti. Jedini teren gdje američka vojna nadmoć neće biti tako velika jest urbani prostor, pa iračka strana svakako želi američke snage uvući u borbu u gradovima. Amerikanci su to dosad izbjegavali, jer im bitke u gradovima nisu potrebne. Američke su snage namjerno izbjegavale sva naseljena mjesta, jedino su ušle u borbu u lučkom gradu Umm Qasr jer im je tamošnja luka bitna za opskrbu.
Samo zahvaljujući zaobilaženju drugih gradova Amerikanci su uspjeli tako brzo doći do Bagdada. Ali to donosi velike rizike, pokazali su posljednji događaji. Urbani centri pogodno su mjesto da se u njima rasprše pripadnici iračkih postrojbi koje su Amerikanci u svom brzom prodoru razbili ili zaobišli. Zamijećena je značajna razlika prema kopnenom prodoru u Zaljevskom ratu: iako i sada Amerikanci imaju mnogo iračkih zarobljenika, ipak ih je bitno manje.
Tada su se Iračani u Kuvajtu masovno predavali, jer nisu imali kamo, a sada iz postrojbi bježe kući ili odlaze u gradove gdje se kriju među civilima. S jedne strane, Amerikancima to odgovara jer ne žele da ih mnoštvo zarobljenika zaustavlja u njihovu prodoru prema Bagdadu. No, s druge strane, to je za njih velika opasnost, jer su tako iza leđa američkih prethodnica ostali i oni irački vojnici koji su spremni napasti američke snage iz zasjeda, posebno pozadinske postrojbe, kao što je to bilo s desetoricom američkih vojnika postrojbe za opskrbu kod Al Nassariyaha.
Sada se već bolje nazire američka strategija “udara u glavu”, koja se svodi, čini se, na samo jedno: uništiti i ukloniti glavu režima, a tada će cijeli režim propasti. Zbog toga se američke trupe toliko žure rasporediti oko Bagdada, kako bi se grad potpuno odsjekao. Već samo fizičko opkoljavanje Bagdada, odvajanje grada od ostalog dijela zemlje, onemogućit će djelotvorno iračko ratovanje. Kako će se Amerikanci ponašati nakon opkoljavanja grada, zasad je nemoguće procijeniti, neki vojni stručnjaci smatraju da će odmah početi žestoki napad na grad, drugi tvrde da se neće žuriti nego će nastojati iscrpljivanjem natjerati grad na predaju.
Sada se vidi koliko je tursko odugovlačenje s raspoređivanjem američkih trupa nanijelo veliku štetu američkom vojnom naporu. Američko zapovjedništvo računalo je da će Bagdad moći napasti s juga iz Kuvajta, Trećom američkom divizijom s brojnim tenkovima, te sa 60.000 vojnika sa sjevera iz Turske koje bi predvodila najmoćnija američka kopnena postrojba, Četvrta američka divizija. No zbog turskog otezanja ta najmoćnija postrojba američke vojske, koja ima 33.000 ljudi i najmoderniju opremu, uopće nije uvedena u borbu niti je spremna za borbu na drugom početnom položaju. Brodovi s njenom opremom već su dva mjeseca na moru u istočnom Sredozemlju, a vojnici još čekaju u svojoj bazi u Fort Hoodu u Texasu. Tek je u nedjelju odlučeno da Četvrta divizija krene u Kuvajt, gdje će brodovi – nakon što prođu kroz Suez, Crveno more i Perzijski zaljev – iskrcati tu opremu i odakle će Četvrta divizija krenuti, najranije za oko dva tjedna. To čekanje na pokret za borbu i dugo putovanje Četvrte divizije još je jedan dokaz neuspješnosti američke diplomacije.
Sada se traži alternativno rješenje kako da se osigura američka prisutnost na sjeveru Iraka, gdje još uopće nema ozbiljne vojne aktivnosti, te tko će zatvoriti prilaze Bagdadu sa sjeverne strane. Tamo su avionima stigle samo prethodne snage lako naoružane 173. divizije. Već se danima spekulira da će tamo biti poslana i 101. zračnodesantna divizija, koja još u Kuvajtu čeka svoju opremu, u prvom redu helikoptere. Ta divizija je, međutim, također lagano naoružana, pa bi mogla biti lak cilj za teško naoružanu iračku Republikansku gardu ako bi morala štititi dio fronta. Pojavila se još jedna varijanta, mogućnost da se najmanje pet tisuća američkih vojnika prebaci u zapadni Irak preko Jordana. Iako je Jordan vrlo suzdržan, znatno je pomogao američkom vojnom naporu dopustivši da se neke specijalne snage prebace u Irak preko njegova teritorija, što je potajno dopustila i Saudijska Arabija.
Kopneni rat stvarno će početi tek kad se američke snage okupe oko Bagdada. Sudeći po onome što doživljavaju američki marinci, koji se kreću istočno od Treće divizije i istočno od rijeke Eufrat, taj će otpor biti prilično jak.
Vezane vijesti
U minobacačkom napadu u Bagdadu šestero mrtvih
Najmanje šest osoba ubijeno je, a 38 je ranjeno u nedjelju kada su dvije minobacačke granate pale na bagdadski trg pun šijitskih hodočasnika, rekli… Više
- Bez pomaka
- EU i Irak potpisali sporazum o suradnji
- Irak otvorio drugu od pet plutajućih luka u Perzijskom zaljevu
Komentari
Ovaj članak nema komentara.
Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.
Najnovije
-
05.07.2012. / 10:38
Hrvatski gospodarstvenici u pohodu na rusko tržište
-
29.06.2012. / 16:26
Šokantna i provokativna modna predstava
-
29.06.2012. / 16:20
'Nakon pravomoćne presude moći ćemo razgovarati o Čačiću'
-
29.06.2012. / 16:09
Uživajte u sekundu dužem vikendu