Jacques Chirac, francuski predsjednik, je najveći gubitnik iračkog rataOsim Saddama Husseina veliki je gubitnik u iračkom ratu i francuski predsjednik Jacques Chirac. U samo tri tjedna, koliko je Amerikancima trebalo da uđu u Bagdad, poražena je i politika koju je vodila Francuska okupivši oko sebe naoko moćne saveznike u antiameričkoj koaliciji. Pokazalo se da blokiranje američkih akcija nije urodilo plodom, samo je razbila Ujedinjene narode, a Francuska je izgubila uvjerljivost značajne sile i svoje pozicije na Bliskom i stoku.

Preotivnici politike SAD-a i Britanije, u prvom redu Chirac, njemački kancelar Gerhard Schroder i ruski predsjednik Vladimir Putin, ovog su se vikenda sastali u Sankt Peterburgu, no čak su i neki ruski dnevni listovi taj sastanak na vrhu nazvali “summitom gubitnika”. Nakon američkog ulaska u Bagdad i britanskog ulaska u Basru jasno je da je Husseinov režim uništen a rat završio vojnom i političkom pobjedom SAD-a i Britanije, tri najveća oponenta anglo-američkoj akciji protiv Iraka u Sankt Peterburgu uporno ponavljaju da UN treba preuzeti ključnu ulogu u Iraku. Chirac je ondje rekao: “Zadaća obnove političkog, ekonomskog i socijalnog sustava u Iraku bit će golema. Jedino UN ima legitimitet da to učini u multipolarnom, uravnoteženom svijetu.”

Chirac, Putin i Schroder željeli su da – budući da podržavaju ulogu UN-a – oni dobiju njegovu podršku pa su u Sankt Peterburg pozvali i glavnog tajnika UN-a Kofija Annana. No Annan nije došao, opravdavajući se neodgodivim poslom na drugom mjestu, jer se očito nije želio kompromitirati pred Amerikancima i Britancima.

Dok su Putin, Chirac i Schroder postavljali svoje zahtjeve u Sankt Peterburgu, zamjenik američkog ministra obrane Paul Wolfowitz, jedan od najvažnijih političkih projektanata američkog napada na Irak, pred odborom američkog Senata jasno je i glasno rekao da SAD “neće UN-u dati ključnu ulogu u Iraku”. Dodao je da će “one zemlje koje su se protivile napadu na Irak za to platiti”. Njihovo uključenje u obnovu Iraka, u kojoj bi se moglo mnogo zaraditi, uvjetovao je odricanjem od dugova Iraka prema njima. Irak je Rusiji dužan 12 milijardi, Francuskoj 8 milijardi, a Njemačkoj 4 milijarde dolara. Putin je dao do znanja da je Rusija spremna Iraku oprostiti dug, Chirac se još nije izjasnio.

Pariški tjednik Journal de dimanche objavio je 17. ožujka, kad je počinjao rat u Iraku, rezultate istraživanja javnog mnijenja koji su pokazivali da 67 posto Francuza odobrava Chiracovu politiku. Sedam dana prije početka rata porasla mu je popularnost za 10 posto, i to stoga što je zaprijetio da će Francuska u Vijeću sigurnosti UN-a staviti veto na rezoluciju što su je SAD, Britanija i Španjolska predložili Vijeću sigurnosti kako bi ih ovlastila za napad na Irak. Francuska javnost podržavala je Chiraca koji je tada po popularnosti bio drugi francuski predsjednik otkad se provode takva ispitivanja javnog mnijenja. Od njega je u jednom trenutku bio popularniji samo Georges Pompidou, kojem je popularnost iznosila 69 posto nakon što je 1969. naslijedio De Gaullea.

Chirac ima i široku podršku francuskih medija, učvrstio je na tom pitanju i za Francusku važne međunarodne veze, posebno s Njemačkom, Rusijom i Kinom. Francuska se na međunarodnoj sceni legitimirala kao predvodnica u očuvanju međunarodnih institucija i međunarodnog prava. Chirac je oštro kritizirao američki plan napada na Irak kao “neopravdan”. Chirac je u obraćanju francuskoj javnosti preko televizije uoči početka rata ocijenio da Washington i London “jako riskiraju budu li pod sumnju stavili legitimitet UN-a i pretpostavili upotrebu oružja vladavini prava”. Ipak, tada je ipak bilo vidljivo da Chirac angloameričku akciju protiv Iraka nije proglasio ilegalnom, što se ocjenjivalo željom da se potpuno ne prekidaju već ionako zaoštreni odnosi s SAD-om i Britanijom.

Zbog Chiraca se u opasnosti našlo čak i englesko nogometno prvenstvo. Jedan od najboljih igrača londonskog Arsenala, francuski nogometni reprezentativac Robert Pires, koji je u Engleskoj proglašen nogometašem 2002., izjavio je da su francuski igrači u Arsenalu spremni štrajkati kako bi podržali Chiracov otpor angloameričkoj invaziji Iraka. Arsenal se nadmeće s Manchester Unitedom za naslov nogometnog prvaka, a štrajk francuskih igrača mogao je bitno oslabiti Arsenal u kojem igra čak šest vrhunskih francuskih igrača –Pires, Patrick Vieira, Thierry Henry, Sylvain Wiltord, Pascal Cygan i Jeremie Aliadiere, a i trener Arsenala je Francuz Arsene Wenger.

Zaredale su i žestoke kritike engleskih novina i navijača na Piresov račun. On je poslije ublažio svoj stav o štrajku, ali je rekao da su “francuski igrači Arsenala’ ponosni na predsjednika Chiraca i podržavaju ga. “Mnogi su sportaši protiv ovog rata. Ako svoje suprotstavljanje ratu možemo najbolje pokazati neigranjem, zašto to ne bismo učinili?” U tom intervjuu francuskom radiju otkrio je da većina engleskih igrača Arsenala podržava angloameričku intervenciju, ali da ta politička dioba ne utječe na igru Arsenala.

I mnogi drugi poznati Francuzi podržali su Chiraca. Francuski ministar vanjskih poslova Dominique de Villepin 28. ožujka u Londonu je na Međunarodnom institutu za strateške studije održao predavanje o francuskom viđenju iračke krize. Rekao je da se “nada brzom završetku rata s minimumom žrtava”. Novinar desnog londonskog dnevnika Daily Telegraph Anton La Guardia nakon predavanja ga je upitao priželjkuje li on da SAD i Britanija brzo pobijede i maknu s vlasti Husseina? Villepin je odbio odgovoriti. Sutradan je Daily Telegraph objavio da “Villepin odbija otkriti na čijoj je strani”. To je izazvalo pravu buru prosvjeda britanskih političara pa je Villepin dao uputu svom ministarstvu da posredno korigira njegovu izjavu u Londonu. Francusko ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da je Villepin objasnio na čijoj je strani Francuska kad je nekoliko dana prije u intervjuu francuskoj televiziji rekao: “Mi želimo da SAD brzo pobijedi u tom ratu.”

Kad su Amerikanci napokon ušli u Bagdad i srušili Husseinov režim, Chirac je preko svog ureda pozdravio rušenje iračke diktature i pokušao spasiti francusku političku strategiju. Dogovorio je s Putinom i Schroderom summit u Sankt Petersburgu na kojem su htjeli pokazati da još nije završena politička bitka oko toga tko će preuzeti upravu i obnovu u Iraku. Stav Francuske, Njemačke i Rusije je da to treba biti UN. Donedavno su iz Pariza stizale izjave kako bi UN morao smjesta preuzeti upravu nad Irakom, da bi se američke i britanske trupe trebale smjesta povući iz Iraka i da ih trebaju zamijeniti mirovne snage UN-a. Iz Pariza su tvrdili da nikakva uprava koju bi postavili Amerikanci za Francusku, ali i za UN u cjelini neće biti prihvatljiva. Francuska je pokrenula međunarodnu inicijativu da se afirmira ulogu UN-a u budućnosti Iraka, dajući do znanja da ni Francuska, a ni mnoge druge zemlje, neće priznati vlast koju će postaviti Amerikanci i Britanci.

Bush odbijao važnu ulogu UN-a u neposrednoj budućnosti Iraka, a neki od njegovih suradnika čak su govorili da “SAD nikomu neće prepustiti da uređuje budućnost zemlje za koju je pala američka krv”. No sada se u američkom stavu, navodno pod Blairovim utjecajem, zamjećuje blaga promjena u stavu, pa je Bush nakon summita s Blairom u Belfastu prošlog tjedna govorio o budućoj “vitalnoj” ulozi UN-a u Iraku.

Neposredno nakon summita Busha i Blaira u Belfastu britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw u Parizu je razgovarao s francuskim kolegom De Villepinom. Britanija pokazuje da želi premostiti rascjep između SAD-a i Francuske. Straw i Villepin na tiskovnoj su se konferenciji tapšali, nazivali jedan drugoga Jackom i Dominiqueom i tvrdili da se u svemu uglavnom slažu. Ipak, kad je francuska novinarka Strawa upitala što kaže o dosadašnjem francuskom stavu kako se američke i britanske snage trebaju smjesta povući iz Iraka i vlast prepustiti UN-u, Straw je energično izjavio da će američke i britanske snage u Iraku ostati “koliko god to bude trebalo”. Slično je pitanje postavljeno i Villepinu, a on je odjednom pokazao stanovito razumijevanje za potrebu da američke i britanske snage ipak ostanu neko vrijeme u Iraku, jer će “trebati održavati red i sigurnost”. Bilo je vidljivo da su Straw i Villepin željeli u javnosti pokazati da su im odnosi bolji nego što doista jesu. Straw je napomenuo da je u Pariz stigao kako bi Francusku upoznao s rezultatima summita Busha i Blaira u Belfastu. U Parizu su procijenili da im britanska prijateljska gesta otvara omogućuje da se izvuku iz neugodne pozicije.

Naime, Chirac je iza kulisa počeo diplomatske akcije kojima bi želio popraviti teške posljedice svoje politike na međunarodnom planu. Otkriveno je da je prije nekoliko dana, nakon Strawova posjeta Parizu, nazvao Blaira i – napomenuvši mu da je Francuska spremna u Irak poslati humanitarnu pomoć – upitao ga bi li je Amerikanci i Britanci primili. Blairov odgovor nije poznat. Kako tvrdi britanski tisak, Chirac je zamolio Blaira da bude posrednik u uspostavi kontakata između Chiraca i Busha, koji su prekinuti već mjesecima. No teško će se poboljšati odnosi Francuske s SAD-om gdje su bijesni na Chiraca. Wolfowitzova prijetnja u Francuskoj je izazvala veliku zabrinutost. U Francuskoj su još mnogi skloni i dalje prkositi američkoj aroganciji, no sve je više onih koji smatraju da to nije pametna politika. Francuska može biti ponosna na svoj načelni antiratni stav, no on joj politički neće koristiti. To je mišljenje i nekih Chiracovih najbližih suradnika.

Sve više političara i iz Chiracove vladajuće stranke tvrdi da je Chiracova politika doživjela debakl i da Francuska treba spasiti što se da. Bivši francuski premijer Alain Juppe, sada predsjednik vladajuće stranke Saveza narodne većine (UMP), sve glasnije govori da je francuska politika bila loša, jer je otjerala Francusku u izolaciju, a ključan pogrešan francuski potez bio je kad je odbila podržati britansku drugu rezoluciju o Iraku, kojom bi UN odobrio američko-britanski napad. Jacques Barrot, šef kluba zastupnika vladajuće stranke u francuskom parlamentu, izjavio je kako bi Chirac trebao javno pokazati “više entuzijazma za hrabrost angloameričkih snaga u rušenju diktature”. Claude Coasguen, šef Chiracove stranke u Parizu, izjavio je da hitno treba “ublažitie loše posljedice ranijih ishitrenih antiameričkih izjava”.

Čuju se i procjene da je Chirac preuveličao antiameričko i antiratno raspoloženje francuske javnosti. Njegova politika u Francuskoj mu je, doduše, donijela iznimnu popularnost, ali je na međunarodnom planu i njemu i Francuskoj donijela dugoročno velike štete, što će se prenijeti i na međunarodnu ekonomsku sferu. Chirac je hitno na Bliski istok poslao svog ministra vanjskih poslova Dominiquea de Villepina, da pokuša u Kairu, Damasku, Rijadu i Amanu učvrstiti poljuljane francuske pozicije. Neće mu to lako poći za rukom jer se u tim prijestolnicama gleda prema Washingtonu i Londonu neusporedivo više nego prema Parizu.