Objavljeno u Nacionalu br. 387, 2003-04-15

Autor: Ivo Pukanić

NOVI SKANDAL U DRŽAVNOJ NAFTNOJ KOMPANIJI

Ina bi mogla izgubiti 74 mil. USD od prodaje 'Bijelih noći'

20 milijuna USD od prošlogodišnje prodaje 'Bijelih noći' ruskom PBS-u leži na računu u Švicarskoj, a Ina ih može podići samo uz ruski supotpis: kako PBS mora 30 milijuna USD platiti za registraciju kupljenih polja kod ruskih vlasti, predložio je Ini dogovorno rješenje spora, ali je državna naftna kompanija radije odabrala skupu međunarodnu arbitražu

Ina bi mogla izgubiti 74 mil. USD od prodaje 'Bijelih noći'Ina bi mogla izgubiti 74 mil. USD od prodaje 'Bijelih noći'U Ini se daleko od javnosti odvija jedna od najdramatičnijih epizoda u njenu postojanju. Kada je Ina za 74 milijuna dolara vrlo uspješno prodala ruska naftna polja Bijele noći koja su joj donosila gubitak, naplatila je od kupca Personal and Business Solutions SA (PBS) – iza koga stoji International Industria Bank, četvrta po veličini ruska banka – samo 54 milijuna. Preostalih 20 milijuna dolara, trenutno na posebnom račun u Švicarskoj (escrow accaunt), zbog Inina menadžment na čelu s pravnim odjelom Željke Velić Dvoršćak, postalo je predmetom arbitraže. Izgubi li Ina spor, može doći raskida kupoprodajnog ugovora i do toga da Ina vrati 74 milijuna dolara s penalima. Ukoliko se arbitraža oduži, privatizacija Ine će biti otežana jer će potencijalni kupci tražiti da se sporna svota od 74 milijuna dolara i eventualna šteta stave kao rezervacija na poseban račun.

Menedžment Ine propustio je posljednju priliku da postigne dogovor s tvrtkom PBS kojoj je prodao naftna polja u Sibiru i ugrozio privatizaciju kompanijeIna je Bijele noći kupila putem ugovora o najmu od Variuganeftegaza (VNG) u studenome 1998., a jedini je dioničar bio Siberian Energy Investments Limited (SEIL). SEIL je bio u vlasništvu Holdine, londonske ispostave hrvatske naftne kompanije, a Ina ga je osnovala da bi lakše poslovala na svjetskom tržištu nafte, što je praksa i većine ostalih naftnih kompanija osnovala poduzeće. Iza te je kupnje stajao tadašnji direktor Davor Štern, a posao je vodio Pavle Uroda, šef Inina ureda u Moskvi. No ugovor o najmu Šternova ekipa nikada nije službeno registrirala kod nadležne institucije – Ministarstva za energiju Ruske federacije. To je navodno postalo obavezno tek kada je u ljeto 1999. donesen zakon o obaveznoj registraciji bez koje nije bila moguća eksploatacija nafte. Prema Urodinim riječima, on i njegova ekipa odmah su krenuli u proces registracije popisujući cjelokupnu imovinu. Proizvodnja je i dalje nesmetano tekla, kako nam je rekao Davor Štern, zbog dobrih odnosa s lokalnim političkim i administrativnim kadrom – što to znači u ruskim prilikama, nije teško pogoditi.

Nakon promjene vlasti 3. siječnja 2000. na čelo Ine umjesto HDZ-ovca Šterna dolazi HNS-ovac Tomislav Dragičević. Dragičević se nije slagao ne samo sa Šternom nego i s politikom bivšeg vodstva: u kolovozu 2000. godine ne produžuje ugovor s Pavlom Urodom te odlučuje ukinuti ured u Moskvi i što prije prodati Bijele noći. Prema Urodinoj izjavi za Nacional, proces registracije ugovora o najmu bio je pri kraju i trebalo mu je još dva mjeseca da ga završi. Njegove molbe da mu se produži ugovor s Inom naftna je kompanija odbila – on ju je zauzvrat tužio i dobio spor u kojem je tražio 800.000 kuna oštete.

Uroda Nacionalu tvrdi da je prilikom primopredaje dužnosti u moskovskom uredu dao točne upute vrhu Ine kako će završiti registraciju polja bez ikakvih troškova, no to pravna služba Ine niječe. Bilo kako bilo, nakon Urodine smjene mjesne su vlasti naglo promijenile odnos prema Bijelim noćima i počele sustavno opstruirati eksploataciju nafte. Razlog je bio što polja nisu bila registrirana i što nije bilo brojila na instalaciji koja ih je povezivala s centralnim naftovodom. Ubrzo je Ina je napravila na Bijelim noćima dug od 16 milijuna dolara te je grozničavo počela tražiti kupca prije nego polja postanu posve bezvrijedna.

Ina je 16. srpnja 2002. uspjela za nevjerojatno visoku svotu od 74 milijuna dolara Bijele noći prodati. To je u stručnim krugovima ocijenjeno kao briljantan Dragičevićev posao. Kao iskusni finacijaš u tome je Dragičeviću pomagao i Slavko Linić, šef nadzornog odbora Ine, već tada upozorivši na zamke escrow accounta. Njega je zahtijevao kupac PBS upravo zato što je znao da Bijela polja nemaju registriran ugovor o najmu. Uredno su isplatili 54 milijuna dolara, a 20 milijuna položili su na escrow accaunt – novac se s njega može podići jedino uz zajednički potpis PBS-a i Ine, a u točki 6.3b ugovora o prodaji stoji da će to biti kada se registriraju polja.

Ruski su kupci smatrali da će se, dok Ina dovrši registraciju, oni dogovoriti s lokalnim vlastima i bivšim vlasnicima VNG-a o nastavku eksploatacije. No mjesne su vlasti opstruirale i nove vlasnike, polja su bila zatvorena, gubici su rasli, a registracija nije učinjena. Osim toga PBS-u je prodaju vlasništva nad poljima Bijele noći ponudio u međuvremenu i bivši vlasnik VNG za 30 milijuna dolara! Zbog svega je toga PBS pokušao kontaktirati s Ininim vodstvom, ali njezini su pravnici odbili razgovore s obrazloženjem da registracija Bijelih noći više nije Inin problem. No Rusi iz PBS-a, odnosno International Industria Bank, zaključili su da Ina nije poštivala ugovor o prodaji – zbog toga joj u rujnu prošle godine nisu željeli odobriti isplatu prvih 5 milijuna dolara s escrow accaunta.

Nakon dugoga natezanja, Ina je ipak pristala da porazgovara s PBS-om. Kada su Rusi u siječnju došli u Zagreb, Linić im je obećao pomoć, ali su Ini bili dosta hladno primljeni i vratili su se doma neobavljena posla. Dogovor je onemogućila pravna služba Ine koja je cijelo vrijeme tvrdila da će im bilo kakav razgovor s Rusima štetiti u procesu arbitraže i eventualnog suda. Otpočetka, dakle, nitko u Ininoj pravnoj službi problem nije niti mislio riješiti dogovorom, već su priželjkivali arbitražu, samo što se to javno nisu usudili reći. S druge strane, kako Nacional doznaje s ruske strane, PBS najviše brine to što bi londonski odvjetnici, koje su angažirale obje strane, željeli arbitražu što više zavući i tako si povećati honorare. Budući da oni na poljima svakodnevno gube veliki novac, Rusi bi problem željeli riješiti što brže i ne zanima ih arbitraža nego eksploatiranje nafte.

Rusi su još jednom pokušali problem riješiti dogovorom te su zatražili da ih primi vodstvo Ine na čelu s Tomislavom Dragičevićem. U srijedu 9. travnja u 12 sati organiziran je napokon sastanak na najvišem nivou između Ine i PBS-a, odnosno International Industria Bank, na čelu s prvim ljudima Aleksandrom Gnusarevim i Dmitrijem Garkušom. Njih su dvojica, potpuno očajni, došli s četiri prijedloga. Prvi je da Ina sama kupi Bijele noći i da ih odmah iznajmi PBS-u za što bi PBS Ini odmah isplatio 20 milijuna dolara. Drugi je prijedlog da polja kupe zajednički, fifty-fifty. PBS bi Ini odmah oslobodio 10 milijuna dolara, a Ininu bi polovicu unajmio i za to platio 10 godina unaprijed, uključujući i kamatu. Treća je solucija da PBS sam otkupi Polja, a Ina s posebnog računa dobije dio novca. Četvrta i najgora solucija za obje strane, prema mišljenju PBS-a, bila bi arbitraža i sud.

Inina uprava i pravna služba ismijali su prijedloge Gnusareva i Garkuše i odbili bilo kakav angažman na registraciji, iako u kupoprodajnom ugovoru stoji će obje strane u slučaju kakva problema zajednički nastupiti i pomoći pri registraciji. Nacional je od gospođe Željke Velić Dvoršćak, šefice Ininih pravnika, zatražio objašnjenje situacije, ali se ona pozvala na obvezu čuvanja tajnosti podataka – zaboravivši pritom na to da je Ina javno poduzeće čije bi poslovanje trebalo biti transparentno poreznim obveznicima.

Arbitraža evidentno usporava privatizaciju, no to je manje zlo. Tko će odgovarati ako Ina u arbitraži izgubi prvo 20 milijuna dolara, a onda i svih 74? Hoće li štetu platiti porezni obveznici RH ili londonski odvjetnici i pravnici Ine koji su nametnuli takvu odluku? Zašto vodstvo Ine nije spremno poslovni problem riješiti brzo i bezbolno, već ide na arbitražu koja jamči milijunske honorare odvjetnicima i ništa drugo?

Dragičević je očito u pat poziciji – vjerojatno bi htio riješiti problem koji mu visi nad glavom, a opet se i boji reakcija Slavka Linića koji je već sugerirao da se escrow account izbjegne na svaki mogući način. Pa čak i ako se pokaže na kraju da su Inino vodstvo i pravna služba s londonskim odvjetnicima u pravu, bilo bi dobro, bez obzira na tajnost podataka, domaćoj javnosti objasniti što se zaista dogodilo i kako se novac iz jednog od najvećih Ininih poslova našao na kocki, zajedno s privatizacijom najveće hrvatske kompanije.

Dolazak Šterna još više komplicira situaciju Ini

Situacija oko Bijelih noći za Inu postaje još teža zato što ruski naftni gigant TNK kontrolira vlasnika polja VNG-a preko svoje kompanije Sidanco ujedinjenom s British Petroleumom. Na čelo te nove kompanije došao je Davor Štern, bivši šef Ine, u vrlo lošim odnosima s Tomislavom Dragičevićem. Zbog toga se očekuje da će VNG još više povećati pritisak te do kraja zatvoriti polja.
U tvrtki Sidanco zaposlen je i Pavle Uroda, bivši šef Inina ureda u Moskvis s još 15 svojih bivših djelatnika. Vodstvo Ine Urodu i Šterna optužuje da oni zbog financijskih interesa i osobne netrpeljivosti prema novom vodstvu Ine opstruiraju Inin ugovor s PBS-om.

Naplata duga od 5,5 milijuna doalra

Optužujući novo vodstvo Ine, Pavle Uroda je postavio pitanje zbog čega Ina nije od VNG-a naplatila 5,5 milijuna dolara koje su Rusi bili dužni hrvatskoj naftnoj kompaniji. To je potraživanje Ina naslijedila od bivših vlasnika Bijelih noći, američke kompanije Phirbo Energy Production Incorporated koja je u vlasništvu ogromne financijske korporacije Salamon Brothers, danas City Corp.

Kako su strukturirane Bijele noći

Bijele noći imaju prava na eksploataciju nafte, plina i kondenzata iz dvaju polja, Zapadni Varjogan i Tagrinsko. Vlasnik je toga rudnog blaga, kao i u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama, država. Eksploatacija Zapadnog Varjogana počela je tek 1987. To je mlado polje stoga imalo značajne komercijalne rezerve nafte i plina te je do danas sudjelovalo sa 70 do 90 posto u ukupnoj proizvodnji nafte tvrtke Bijele noći. Za razliku od Zapadnog Varjagana, Tagrinsko je relativno staro polje, otkriveno sredinom sedamdesetih godina, s vrlo složenom geološkom građom, zastarjelom infrastrukturom i visokim troškovima proizvodnje. Štern ih je oba kupio za 16 milijuna dolara, a nakon eksploatacije bila su prodana za 74 milijuna dolara koji sada dolaze u pitanje.

Vezane vijesti

Sanader nikad nije tražio da razgovaramo o INA-i i MOL-u

Sanader nikad nije tražio da razgovaramo o INA-i i MOL-u

Josip Friščić, bivši potpredsjednik Hrvatskog sabora i bivši čelnik Hrvatske seljačke stranke (HSS-a), HDZ-ovog koalicijskog partnera u bivšoj Vladi,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika