Vedrana RudanNikad ni jedno otvoreno pismo nije privuklo toliku medijsku pažnju koliko ono što ga je, trenutno najpoznatija hrvatska književnica Ivana Bodrožić Simić, uputila Betonu. Beton je podlistak beogradskih novina, u njemu pišu neki otkačeni likovi. Ivana ih voli a kako ima „problema sa 'Srbima'“ nada se kako će joj Betonci, ipak su oni Srbi, pomoći. Savjetom? Psihijatrijskim vještačenjem? Tapšanjem po ramenu? Brisanjem suza? Nije bila precizna. Svi smo ludi za njenom knjigom „Hotel Zagorje“, mi Hrvati, naravno, pa nam je poznato kako je Bodrožićka, bila je dijete, u Vukovaru ostala bez tate, kuće i kućišta. Danas je majka dvoje djece ali nikako da se oslobodi, blago rečeno, nelagode koju u njoj izazivaju „Srbi“, ubojice njenog oca. Može li se ljudskom biću, ma koliko bilo odraslo, zamjeriti što mu nedostaje otac? Otac koji je, najvjerojatnije, skončao strašno pateći? Teško.

IVANA JE, tako istraumatizirana, ipak, pred nekoliko mjeseci smogla snage da se odazove pozivu na kavu što joj ga je uputio hrvatski predsjednik. On njen nemir nije ublažio, a kako i bi, nisu političari topla ljudska bića, oni su komadi mesa na zadatku. Normalni ljudi to znaju pa od njih bježe. Nesretnima je to teško pojmiti. Zato je Bodrožićku hladnoća našega predsjednika posebno pogodila. I njegovo nerazumijevanje „politike“. Predsjednik je uporno tvrdio da su i pad Vukovara i zločin u Paulin Dvoru zločini. Bodrožić se s tim slaže ali misli kako je razaranje Vukovara „politika“ a ono u Paulin Dvoru to nije. Već smo čuli, ne od nje, da u obrambenom ratu nema zločina, da smo „mi“, i kad smo bacali bakice u bunar, bili heroji. Vremena se mijenjaju. I predsjednici. Josipović je novi čovjek u gradu, plaćen da širi mir i pomirenje ma što o tome mislile Bodrožićka i bodrožićke. Najčitaniju spisateljicu u Hrvata Josipovićevo je nekuženje problematike uzrujalo do te mjere da se šest mjeseci nakon susreta s njim obratila onom Betonu i tražila od njega da joj odgovori da li je „normalna“ iako ima problem sa „Srbima“ ali sad već i „Hrvatima“. A Beton k'o beton, ćuti li ga ćuti. Zato hrvatski mediji vrište. Da li je moguće da je naš predsjednik toliko slijep, o bešćutnosti da se ne govori?!

NIJE OD PRVE POGODIO tko dolazi na kavu, a svoje se perverzne teze kako je zločin zločin ma tko ga učinio nije odrekao ni kad mu pomoćnici šapnuše tko je hrabra žena u tijelu djevojčice?! Žao mi je. Ne mogu više slušati hrvatske ratne priče. Možda zato jer mi u ratu nitko nije poginuo? Čini mi se da svi znamo tko je napadao a tko se branio. Ali, da li je moguće da još uvijek nismo sigurni što je „politika“? Ubijanje civila u Gospiću, razrješenje gospićkog tužitelja Kalanja u Hrvatskom saboru od strane tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića jer se umlaćeni pet dana nije pojavio na poslu... Nije politika? Ubijanje male Zec i njene majke na smetlištu u blizini Zagreba... Ni to nema veze sa politikom? Umlaćivanje, klanje, rezanje, silovanje i napajanje kiselinom srpskih civila u hrvatskim gradovima, izbacivanje Srba iz stanova, zabrana rada u državnim službama, uručivanje otkaza na Hrvatskom radiju i televiziji... Nigdje tu nije bilo službene državne politike? A napad na Vukovar, klanje staraca, majki, djece, beba, ranjenika, branjenika, to je bar svima jasno, to jest bila „politika“. Potpuno se slažem sa Bodrožićkom.

RAZARANJE VUKOVARA jest bila politika. Hrvatska politika. Mi koji tada nismo bili djeca sjećamo se kako je Tuđman osobno naredio da se iz opatijskih hotela izvuku izbjegle vukovarske mlade mame sa sitnom djecom i autobusima vrate u pakao da tamo crknu, poginu ili bar izgube um dovijeka. Mi koji tada nismo bili djevojčice sjećamo se vapaja nestalog Siniše Glavaševića koji je preko Hrvatskoga radija molio pomoć za Vukovar. Neko je vrijeme govorio u gluhe hrvatske uši a onda su ga ugasili. Mi koji pred dvadeset godina nismo bili djeca sjećamo se kako je prošao Stari Jastreb kad je rekao da se Vukovar mogao spasiti da mu se poslala pomoć koja mu se mogla i morala poslati. Staroga je Jastreba, heroja Vukovara, nakon toga zatvorilo, prebilo, mučilo, razbijalo, dok nije promijenio ploču. Da je ostao pri svome ne bi mu tada hrvatska politika pružila priliku da u nekoj vukojebini uzgaja svinje. Tko zna čime se danas bavi bivši heroj i možda bivši svinjogojac? Nikoga za to nije briga. Nebitan je. Kao što je nebitan i Mladi Jastreb. Kao što je nebitan i grad Vukovar koga kao ima ali svi znamo da ga nema. Nestade Vukovar u kriku, vapaju, plamenu i smradu krvi. Uništiše ga Srbi, vojnici Republike Hrvatske. Svima koji nešto znaju o pravu poznato je da postoji zločin činjenja i zločin nečinjenja. U vukovarskoj priči zločin hrvatskoga nečinjenja vrišti do neba i nikad ga „Hrvati“, ma tko oni bili, nisu i neće staviti na dnevni red.

ZATO IM BODROŽIĆKINO pismo nekakvom Betonu toliko miluje herojsko hrvatsko srce. A njoj jadnici nije jasno da je izgubila sve ni zbog čega. Ili možda ipak jest? Zato ima problema sa „Srbima“? Ali, kad tad, odrast će danas mlada vukovarska mama pa će svojoj velikoj djeci možda reći tko im je ubio djeda. Ako bude htjela govoriti istinu i samo istinu morat će skupiti snagu i izustiti, djeda su vam ubili Hrvati uz malu pomoć Srba. A domovinu su vam ubili Hrvati bez pomoći Srba.