KLAVIR KAO SUDBINA Ivo Josipović skladatelj je suvremene glazbe, a prva skladba na Biennalu koja mu je bila izvedena bile su Varijacije 1983. godinePredsjednik Hrvatske Ivo Josipović (53), pravnik, sveučilišni profesor, znanstvenik i stručnjak za Haaški sud, te skladatelj i autor 50-ak skladbi za solo instrumente, komorne sastave i simfonijske orkestre, kao što su “Drmeš za Pendereckog” i “Igra staklenih perli”, bio je ravnatelj Muzičkog biennala Zagreb punih 18 godina, od 1991. pa sve do 2007. kada je uselio u Predsjednički ured. Dok nije postao državnik, pisao je, kako je sam rekao, vrstu glazbe koja nije bila široko popularna, a zadnjih godina uglavnom komornu glazbu, za klavir, gudački kvartet, orgulje. Skladbe su mu se izvodile u zemlji i u inozemstvu, od Švicarske i Poljske preko SAD-a do Rusije i Japana, a rado su ih svirali neki od najvećih hrvatskih glazbenika kao što su Maksim Mrvica, Zagrebački solisti te razni simfonijski orkestri. Budući da taj festival suvremene glazbe ove godine obilježava jubilej - 50. godišnjicu postojanja, zamolili smo predsjednika da nam ispriča kako je Biennale utjecao na njegov muzički ukus i skladateljsku karijeru te na muzičke i općenito kulturne krugove Zagreba.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti svog prvog susreta s muzikom ili nekim drugim avangardnim eksperimentom na Muzičkom biennalu i ispričati nam kako vas se to dojmilo?

- Prvi susret s nečim neobičnim datira iz mojih studentskih dana. Otišao sam na koncert brilijantnog Dubravka Detonija i Acezanteza koji se održavao u Tuškancu, mislim 1977, u šumi. Inače, taj je ansambl bio vrlo poznat po svojim eksperimentima. Neki su ga zvali i Azezantez. Bilo je raznih zvukova, krikova, onomatopeja… Zapravo, bilo je sjajno. Negdje u to doba, 1979. godine, i pokojni Tom Gotovac prošetao je gol današnjim Jelačićevim trgom. To me, priznajem, manje impresioniralo. Kasnije sam i sam sudjelovao u sviranju na biciklu, snimanju zvukova grada… To mi do danas kolege pravnici nisu zaboravili. U društvu često kažu, sjećaš li se kad je Ivo svirao na biciklu? Ali, priznajem, uvijek sam imao više afiniteta za tradicionalni pristup glazbi, novom zvuku kroz formu klasičnog koncerta. Na Biennalu sam čuo nebrojno prekrasnih koncerata, sjajne glazbe.

NACIONAL: Koliko je na vas i vašu glazbu, odnosno, odluku da se bavite skladanjem, utjecala biennalska glazba te općenito festivalska atmosfera i gosti, svjetski poznati skladatelji i muzičari, koji su dolazili u Zagreb?

- Muzički biennale je sigurno pridonio mojoj odluci da se bavim glazbom. To je bio jedan od rijetkih svjetskih događaja u glazbenom životu Zagreba, posebno kada je riječ o suvremenom stvaralaštvu. Stanko Horvat, moj profesor s Akademije, najviše je utjecao na mene, i kao profesor i kao višegodišnji direktor MBZ-a.

NACIONAL: Tokom godina na Muzičkom biennalu bile su izvođene i vaše skladbe. Možete li se prisjetiti kada je izvedena vaša prva skladba i reći nam jeste li osjećali veliko uzbuđenje?

- Zapravo, na zagrebačkom Muzičkom biennalu izvođeno je relativno malo mojih skladbi. Mlad sam postao direktor te manifestacije i jako sam pazio da se moja glazba izvodi u jako umjerenim količinama. Zbog sukoba interesa. Prva mi je skladba izvedena 1983. godine. To je bila koreografija moje klavirske skladbe Varijacije u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla. Bio sam iznimno uzbuđen. Inače, prve godine skladateljstkog rada uvijek su donosile veliku tremu na izvedbama. No odavno više nije tako.

NACIONAL: Bili ste dugogodišnji direktor Muzičkog biennala, još od 1991. godine. Što smatrate svojim najvećim uspjehom, a što promašajem, odnosno, nerealiziranom željom?

- Zapravo, od svih, najdulje sam radio na Muzičkom biennalu Zagreb. Čak dulje i od legendarnog Nikše Glige te oca Biennala Milka Kelemena. Prvo, smatram velikom stvari što smo Biennale uspjeli održati, i to ne u lošem formatu, i za vrijeme rata. Imali smo sreću u nesreći da je smotra u dva navrata održana desetak dana pred granatiranje Zagreba. Da su granate pale ranije, tko bi nam od stranaca došao!? Bilo je prelijepih predstava i koncerata. Neke će, poput Tan Dunova “Marca Pola”, Baleta Milanske Scale, Gulbenkian baleta ili Ligetijeve opere “Le Grande Macabre” ostati trajne vrijednosti hrvatske povijesti glazbe. Isto je i s brojnim praizvedbama domaćih opera i baleta, simfonijskih i komornih djela koje će zasigurno ostati dio hrvatske glazbene baštine. Zadnjih dvadesetak godina gotovo da i ne bi bilo domaće operne produkcije da nije bilo zagrebačkog Muzičkog biennala. Također, Biennale je bio važan zamašnjak hrvatske diskografije suvremene glazbe, izdavaštva, međunarodne razmjene. Neostvarena mi je želja da napišem operu, a o slabim točkama programa neka govore drugi. Uostalom, dio kritike nikada nije štedio Muzički biennale Zagreb. Ali, dobili smo vrlo prestižnu Europsku nagradu za kulturu i to ponajbolje govori o značaju i uspjehu Biennala pod mojim vodstvom.

NACIONAL: Muzički biennale bio je poznat kao mjesto gdje su se događali razni eksperimenti, koji su u ‘60-ima sablažnjavali zagrebačku publiku, kao što je bilo razbijanje skupocjenog klavira. Možete li nam ispričati nekoliko sličnih priča o takvim “diverzijama”?

- Priznajem, ne sjećam se razbijanja skupocjenog klavira. Mislim da je to legenda. Možda se razbijala neka maketa. Najveća diverzija bio je koncert Laibacha, slovenske avangardne pop grupe, u tadašnjem RANS Moša Pijade 1983. godine. Poznati po svom političkom angažmanu i snazi ideja, pozvani su na Muzički biennale Zagreb uz uvjet da ne bude političkih provokacija. Pristali su, ali već su na početku nastupa pustili govor bivšeg predsjednika Tita preko kojega su superponirali pornofilm. Bio je to neviđeni politički skandal. Tadašnji direktor Muzičkog biennala Igor Kuljerić pobjegao je na Silbu usred festivala, a festivalu je prijetio prekid i zabrana. Ali, unutar tadašnje Partije bilo je jakih ljudi, među kojima se isticao Ivo Vuljević, koji su razumjeli i poticali slobodu stvaralaštva. Sve je nekako zataškano i Festival je normalno, bez ikakvih posljedica, nastavio svoj rad.

NACIONAL: Utemeljitelj biennala je bio Milko Kelemen, koji je po povratku sa studija iz Pariza navodno rekao kako Zagreb zaostaje za muzičkim svijetom 80 godina i tada je odlučio pokrenuti festival suvremene glazbe. Kako je Kelemen uspio odmah okupiti slavnu internacionalnu ekipu i dovući za vrijeme hladnog rata goste i iz SAD-a i iz bivšeg Sovjetskog Saveza?

- Maestro Kelemen mi je više puta pričao kako je i Rusima i Amerikancima ukazao na opasnost dominacije onih drugih, te su obje zemlje poslale odlične glazbenike. Osim toga, koliko god i sam maestro danas govorio kako je Muzički biennale Zagreb bio subverzija, istina je da je u to doba bio vrlo dobro financiran od strane države, točnije od Grada Zagreba i Hrvatske, jer su tadašnji šefovi u kulturi ipak razumjeli što takav festival može značiti za Zagreb i Hrvatsku. U to vrijeme ni festival ni bilo kakva druga manifestacija nije bila moguća bez podrške politike. Čak bih rekao da je financiranje na početku bilo primjerenije nego u devedesetim. Milko Kelemen, koji je s Vuljevićem i Stojanovićem započeo Biennale, zaslužuje veliko priznanje i naše poštovanje kao čovjek koji je imao viziju i snagu da je ostvari. I upravo kako kažete, već na početku festivala doveo je, ne zvijezde, već megazvijezde u Zagreb. I zaista, Muzički biennale, posebno u prvim godinama, iznimno je utjecao na to da zaostatak o kojemu je govorio Kelemen gotovo nestane ili da bude bitno manji.

NACIONAL: Je li svojom avangardnom i eksperimentalnom orijentacijom festival odmah radikalno utjecao na atmosferu, publiku, umjetnost bivše zemlje?

DVA RAVNATELJA BIENNALA Milko Kelemen, začetnik Muzičkog biennala Zagreb i najzaslužnija osoba za njegov međunarodni prestiž, s Ivom Josipovićem- U to se vrijeme nije često putovalo u inozemstvo, za odlaske na strane festivale uglavnom nije bilo novca, a tehnologija je bila daleko od današnje. Bilo je malo mogućnosti da se obični građani i glazbenici upoznaju sa suvremenom umjetnošću. Apsolutno, Muzički biennale je od početaka imao velik utjecaj na naš glazbeni život. I aplauzi, i zvižduci, pridonijeli su stvaranju novog senzibiliteta, otvorenosti novom, želji da se i sami okušamo u avanturi novog zvuka. Biennale je, osim toga, mnogim našim muzičarima omogućio da se i njihove skladbe izvode na inozemnim pozornicama. Naravno, zanos avangarde i eksperimenta s vremenom je slabio, i u svijetu i kod nas. Jedno je vrijeme eksperiment gotovo diktirao estetiku novog zvuka. Odavno više nije tako. Demokratizacija je zahvatila i glazbu. Danas je legitiman i povratak tonalnosti, ali istodobno i najluđi eksperiment, elektronika, gusle, kineski ili afrički instrumenti... Elektronika, na žalost, kod nas nije uhvatila dublji korijen. Nju su naši skladatelji koristili tek povremeno, često pod utjecajem iskustava sa stipendija u inozemstvu. Šteta je da i taj oblik glazbenog izražaja nismo razvili koliko smo mogli. Vjerojatno je i niska tehnološka razina jedan od glavnih razloga.

NACIONAL: Na Muzičkom biennalu prodefilirali su neki od najznačajnijih skladatelja svijeta, od Johna Cagea i Igora Stravinskog preko Karlheinza Stockhausena do Pendereckog. Što su njihova gostovanja značila za Zagreb, publiku, hrvatske skladatelje?

- I danas na pozornici volimo vidjeti velike zvijezde. U vrijeme kada su one, posebno iz svijeta suvremene glazbe, bile više legende nego stvarni likovi, njihov je dolazak zaista značio jako puno. Publika je bila brojna i oduševljena, glazbenici fascinirani. Motivacijska snaga tih gostovanja bila je iznimna. Mnogi su skladatelji promijenili stil, mlađi s više upornosti tražili stipendije, izvođači u repertoar uvrštavali više suvremene glazbe.

NACIONAL: U ‘80-ima se festival otvorio i prema rocku, primjerice, nastupali su Laibach te Trobecove krušne peći i ostali bendovi. Je li to bila kriza ili nova faza u orijentaciji festivala?

- To je bilo vrijeme kada je prepoznato da avangarda ne stanuje samo u simfonijskim orkestrima, gudačkim kvartetima i na pijanističkim koncertima. Bilo je tu i avangardnog jazza, stranih rock grupa, poput Gang of Four, Classix Nouveaux ili Hallucination Company, indijskih raga i veda, Kasnije, ta se praksa prorijedila, jer su svi ti trendovi postali dostupniji publici na koncertima i specijaliziranim festivalima. Zapravo, u to vrijeme, bilo je logično prošititi program.

NACIONAL: Osim muzikom, festival se uvijek intenzivno bavio plesom, primjerice, još i danas se govori o legendarnim koreografijama Milane Broš, zatim instalacijama, izlazio je na ulice Zagreba i slično. Da li se slažete s nekim ocjenama po kojima je Muzički biennale nekad bio radikalniji nego što je danas?

- Vjerojatno jest. Iako ples sam po sebi ne znači radikalnost, složio bih se da je u ranijoj fazi festivala bilo više avangarde i eksperimenta. Ali, to ne čudi. Vremena su se promijenila, estetika danas nije ista kao ona iz šezdesetih i sedamdesetih, javljaju se novi glazbeni pravci koji ‘ne škripe i ne cvile’, da se našalim, kao neki raniji. I prvaci avangarde, poput Pendereckog, čine korak nazad, vraćaju se u neoromantizam ili nešto drugo ‘neo’. Zapravo, rekao bih da Biennale samo slijedi opće trendove na svjetskoj glazbeno j sceni. Zapravo, mislim da je dobro što Biennale nije postao okamina šezdesetih, što je otvoren i novoj jednostavnosti, minimalizmu, postmoderni, raznim ‘neo’ stilovima. Uostalom, to je realitet suvremene glazbe.

NACIONAL: Što je po vašoj procjeni najveća vrijednost i naslijeđe Muzičkog biennala?

- Prije svega, to je otvorenost različitim oblicima novog i suvremenog. Zatim, visoki standardi, GLAZBENE VELIČINE Krzyzstof Penderecki, poljski kompozitor svjetskog glasa, s Berislavom Šipušem i Ivom Josipovićemskladateljski, izvođački i organizatorski, konstanta su, gotovo bez premca u našem kulturnom životu. Konačno, nema nijednog globalno zanimljivog fenomena suvremene glazbe koji nije ponuđen na sceni Muzičkog biennale Zagreb. Uz to, poticaj i doprinos domaćem stvaralaštvu, posebno opernom, nemjerljiv je. Više generacija mladih skladatelja stasala je uz Biennale, a neki od njih, poput Berislava Šipuša, kao ugledni glazbenici srednje generacije, danas vode glazbeni život Hrvatske, pa i Biennale.

NACIONAL: Hoće li i vaša opera o životu Johna Lennona, o čemu ste više puta govorili, biti praizvedena na biennalu? I hoćete li tu ideju zamijenili nekom drugom, koja je trenutačno popularna u hrvatskom kazalištu - Europskom unijom?

- U predizbornoj sam kampanji govorio kako ću napisati operu za trajanja predsjedničkog mandata. Čak je bilo ideja da se opera izvede ove godine u Osijeku. Ali, ništa od toga! Posao predsjednika države je toliko zahtjevan i opterećujući da iskreno sumnjam da ću uspjeti napisati i kakvu klavirsku minijaturu, kamo li operu. Ali zato ovaj posao može inspirirati. Zamislite, operu buffu naslova “Sir i vrhnje u EU”, ili “Profesor Tomac traži crvenu nit po europskim metropolama”. Nisu loši ni naslovi poput “Bajke zastupnika Hebranga” ili “Josipovićev let iznad subotičkih stepenica”…. Mogla bi se napisati i velika tragična, junačka opera inspirirana Domovinskim ratom, ali i jedna tragedija, zapravo krimi-opera o pretvorbi i privatizaciji. Mogao bih parafrazirati i naslov antologijskog Messiaenova “Kvarteta za kraj vremena” u “Kvartet za kraj pregovora”. Zapravo, ovaj posljednji naslov mi se danas čini najdražim, najpoželjnijim. Mislim da bi ga i premijerka Kosor vrlo rado čula, po mogućnosti, već u lipnju.