Objavljeno u Nacionalu br. 388, 2003-04-22

Autor: Maroje Mihovilović

EUROPSKA UNIJA PRED SUDBONOSNIM REFORMAMA

Tony Blair namjerava postati prvi predsjednik EU

Ojačan uspješnom angloameričkom invazijom na Irak, britanski premijer Tony Blair predložio je na neformalnom summitu EU u Ateni da Europska unija sebi izabere predsjednika: njegov bi se prijedlog mogao provesti najranije 2007., kad bi on već napustio mjesto premijera, a njegovu će kandidaturu podržati brojni europski političari, ali i SAD

Tonyu Blairu rat u Iraku se isplatioTonyu Blairu rat u Iraku se isplatioBritanskom premijeru Tonyju Blairu isplatio se rizik rata u Iraku. Nakon uspješne angloameričke vojne akcije učvrstio se njegov položaj u Britaniji, ali i u ostatku Europe. Kad mu istekne sadašnji drugi premijerski mandat nakon sljedećih britanskih parlamentarnih izbora, mogao bi, kažu prijeći na buduće mjesto europskog predsjednika.

Londonski dnevnik Daily Telegraph, koji podržava konzervativce, prije nekoliko dana procijenio je da je Blair nakon pobjede u Iraku postao “najsnažniji britanski premijer u novijoj povijesti”. Prije samo mjesec dana, kad je poslao britanske trupe u rat, protivnici su ga optuživali da je neodgovoran i da “više nije za Downing Street”. Napustio ga je i oštro u parlamentu napao član njegova kabineta, bivši ministar vanjskih poslova Robin Cook. Govorkalo se da će ljevičari u Laburističkoj stranci pokrenuti njegovu smjenu, da će ga srušiti vlastita stranka. Pri glasovanju u parlamentu o početku rata protiv Iraka čak 139 laburista bilo je protiv njega. Sam Blair bio je tada u velikoj krizi. Kako je ovih dana otkrio u intervjuu najnakladnijem britanskom tabloidu Sunu, ozbiljno je računao na mogućnost da zbog Iraka izgubi posao. Svoju stariju djecu obavijestio je da će možda izgubiti položaj premijera. Prije nego što je u parlamentu zatražio podršku za vojnu akciju, rekao je svojim suradnicima da se priprema za mogućnost da izgubi u parlamentu i ode s premijerskog položaja. I mnogi u Europi kritizirali su ga zbog savezništva s Bushom pa su čak i neki mali europski premijeri otkazali sastanke s Blairom.

Danas, mjesec dana poslije, Blair je jači nego ikad, ispitivanja britanskog javnog mnijenja pokazuju da mu je popularnost značajno porasla i da 65 posto Britanaca podržava vojnu akciju u Iraku (za razliku od samo 20-ak posto prije rata). Daily Telegraph citirao je Blairova ministra: “On je nedodirljiv. Nitko mu ništa ne može. Riskirao je i postigao velik dobitak.”

Raspršile su se sve nade nezadovoljnika unutar Laburističke stranke da bi razvoj događaja u Iraku mogao toliko oslabiti Blaira da bi u pitanje mogao doći njegov premijerski položaj. Laburisti su godinama podijeljeni na pristaše Blairove centrističke politike i stranačke ljevičare koji bi željeli da se stranka vrati na nekadašnju političku liniju suradnje sa sindikatima i propagiranja socijalizma. Sada mnogi laburisti koji su u parlamentu glasovali protiv Blaira šalju signale da se kaju i žele ponovno uspostaviti kontakt s Blairom. Najavljuje se da bi Blair na temelju iračkog uspjeha mogao uskoro rekonstruirati vladu, nagrađujući ministre koji su mu u iračkoj krizi bili lojalni, a izbaciti one koji su se kolebali bi li ga podržali.

Konzervativna stranka podržala je ulazak u rat, glasovala za Blairovu politiku, pa im ishod rata neće naškoditi, ali ni pomoći, jer je to bila “Blairova predstava”, a ne njihova. Liberalni demokrati zauzeli su oštar antiratni stav, njihov vođa Charles Kennedy postavljao je u parlamentu pitanja moralne, načelne, antiratne i humanitarne prirode, ali sada njegovi stavovi djeluju neuvjerljivo.

Blair je danas, čini se, jači nego konzervativna premijerka Margaret Thatcher nakon pobjede u Falklandskom ratu 1982. Blair nakon nedavne pobjede na izborima ulazi u značajne reforme zdravstva, privatizacije i unutarnjih poslova, koje nailaze na brojne otpore i u njegovoj stranci, pa će ih sad lakše provesti. No ove ga godine očekuje možda i najteži zadatak u premijerskom mandatu – napuštanje funte i preuzimanje eura kao britanske valute. Otpori su golemi pa je Blair odgađao odluku, uz obećanje da će se u Britaniji o tome odlučivati referendumom. Sada se procjenjuje da bi na krilima pobjede u iračkom ratu mogao raspisati referendum kako bi euro postao i britanskom valutom.

Blairu sada pripada i uloga političara koji bi mogao premostiti jaz između SAD-a i mnogih europskih zemalja nastao zbog Iraka. Čak je i francuski predsjednik Jacques Chirac tražio Blairovu pomoć u uspostavi kontakta s Bushom, koji za Chiraca već tjednima ne želi ni čuti zbog načina na koji je Francuska torpedirala američke diplomatske akcije.

Blair je prošlog tjedna na neformalnom summitu Europske unije u Ateni predložio da EU sebi izabere predsjednika. Izazvao je golemu pozornost predloživši zapravo da se bitno promijeni sistem odlučivanja u EU, jer bi europski predsjednik, po njegovu viđenju, ubuduće u nekim sferama, posebno u vanjskoj politici, mogao imati neovisnu i snažnu ulogu. Izazvao je zlobna govorkanja kako je taj prijedlog iznio kako bi stvorio istaknut položaj za samog sebe kad prestane biti britanski premijer. Jer, ako se prihvati njegov prijedlog, mogao bi se realizirati tek negdje 2007., barem godinu dana nakon sljedećih britanskih parlamentarnih izbora, kad se očekuje da će Blair svoje mjesto prepustiti nekom drugom.

Blair je u Ateni rekao da je nužna reforma u upravljanju Europskom unijom, kako bi ona mogla složnije djelovati, posebno u vanjskoj politici. Nedavnu iračku krizu, zbog koje se EU žestoko razjedinila, uzeo je kao dokaz da su potrebne promjene, kako bi EU govorila jednim glasom u trenucima krize. Sada EU ima samo 15 članica, a usuglašavanje u krizi oko Iraka bilo je vrlo teško. Kako će se tek teško usuglašavati u budućoj EU s 25 članica? Zato je potreban snažan europski predsjednik, odgovoran vladama zemalja članica koje bi mu dale “strateške smjernice”.

Blair je podsjetio na davnu izjavu nekadašnjeg američkog ministra vanjskih poslova Henryja Kissingera, koji je rekao da je za SAD decentralizirano ustrojstvo EU velik problem jer “u Bijeloj kući ne znaju komu u Europi da telefoniraju u trenucima svjetske krize ”. Blairova ideja nije posve neočekivana, slične su stvari već predlagale i druge zemlje, ali je nisu pretvorile u konkretnu inicijativu. Oni koji pažljivo prate britansko ponašanje u odnosima s EU tvrde da se zamjećuju znatne promjene, ali da su one posljedica taktičkog, a ne strateškog zaokreta u britanskom stavu. Britanija se protivila osnivanju Konvencije EU koja bi raspravljala o reformi institucija EU, ali njeni stavovi nisu bili prihvaćeni, pa je Konvencija od 105 članova, predstavnika vlada, Europskog parlamenta, Europske komisije i uglednih političara, počela raditi u veljači prošle godine pod predsjedanjem bivšeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga. Predstavnici britanske vlade tada su se ipak uključili u njen rad. Britanija o budućnosti EU ima vrlo čvrste stavove, nipošto ne želi da EU bude nadnacionalna država nego zajednica suverenih država. Zato je protiv prijedloga da se jačaju nadnacionalna obilježja EU, da se u EU uvedu jedinstveni porezi koje bi izglasavao Europski parlament, da se uvede jedinstvena sigurnosna politika, da se onemogući nacionalno subvencioniranje ekonomskih subjekata u teškoćama itd. Britanija zahtijeva da nacionalni parlamenti ostanu suvereni i da mogu zaustaviti svaki prijedlog EU.

Stoga je Britanija protiv prijedloga, ponajviše iz Njemačke, da se EU ipak polako preustroji u nadnacionalnu državnu zajednicu u kojoj će jačati centralne funkcije, a slabiti nacionalne. Njemačka predlaže jedinstveno oporezivanje, jak Europski parlament s punim zakonodavnim ovlastima, jaku Europsku komisiju koja bi djelovala kao vlada, a i da se uvede funkcija predsjednika EU. Poslije je sličan prijedlog stigao i iz Londona, no nipošto kao podršku njemačkom. Naprotiv, britanski je prijedlog je iznesen kako bi zaustavio njemačke namjere.

Dok Njemačka predlaže snažnog europskog predsjednika, s golemim ovlastima, čiji bi mandat bio učvršćen izborima na prostoru cijele Europske unije, britanski je prijedlog sasvim drukčiji, jer predsjednika ne bi birali europski birači, čak ni Europski parlament, nego delegacije zemalja EU, pa bi to bio dogovorni predsjednik članica EU, a ne od birača izabran predsjednik svih građana EU. Po britanskom prijedlogu on ne bi imao nikakvih izvršnih ingerencija unutar EU, osim da predsjedava summitima Europske komisije, ministarskim sastancima i da kontrolira provedbu dogovora, ali bi imao velike ingerencije u predstavljanju EU na međunarodnoj sceni, što je sada značajan problem EU, jer je sada predstavljaju ili članovi Europske komisije, dakle birokracije iz Bruxellesa, ili vodeći ljudi one europske zemlje koja je preuzela šestomjesečno predsjedavanje Europskom unijom.

Britanske ideje, prije izricane samo načelno, Blair je sada pretvorio u političku inicijativu, koja je na summitu u Ateni naišla na podijeljene reakcije. Predsjednik Europske komisije Romano Prodi, koji je sada neformalni europski premijer, protivi se toj ideji, navodno stoga što bi bio umanjen njegov položaj. No Blair je dobio i znatnu podršku. Podržao ga je i Giscard d’Estaing, i to upravo sada kad u Europskoj konvenciji pišu nacrt novog ustava EU, nužnog jer će sadašnji proširenjem s deset novih članica EU postati prilično nefunkcionalan.

Giscard d’Estaing najavio je da bi Blairova inicijativa mogla biti uključena i u prijedlog institucionalnih reformi što će ih on predočiti na kraju rada Europske konvencije u lipnju. Podsjetio je da su se europske zemlje već suglasile da je Europskoj uniji potreban zajednički ministar vanjskih poslova, koji bi preuzeo sve poslove što ih sada obavljaju dvije osobe, član Europske komisije zadužen za vanjske poslove Chris Patten i visoki predstavnik EU za sigurnosna pitanja Javier Solana. Po Giscardovu viđenju prijedlog da se uvede položaj europskog predsjednika samo je nadogradnja ideje o zajedničkom ministru vanjskih poslova. Giscard je priznao da među manjim europskim zemljama i budućim članicama postoji otpor toj ideji, ali je napomenuo da je “sve veće europske zemlje podržavaju jer vjeruju da bi ona dala veću snagu Europskoj uniji na međunarodnoj sceni”. Govoreći o otporu manjih zemalja Giscard je rekao: “Jest da je više manjih zemalja protiv toga, ali treba uzeti u obzir i stanovništvo tih zemalja, a ni to nije nevažno kad se djeluje demokratski, jer veće zemlje imaju više stanovnika, a zbroj tih stanovnika pokazuju da je većina stanovnika EU ipak za uvođenje stabilnog predsjednika. Zamjećuje se i da neke manje zemlje, kao Danska i Švedska, mijenjaju stav i podržavaju ideju o jakom predsjedniku.”

Po sadašnjim prijedlozima, novog predsjednika izabirali bi šefovi država ili vlada zemalja EU, a mandat bi mu trajao pet godina. Kao kandidati za prvog europskog predsjednika spominju se Blair, španjolski premijer Jose Maria Aznar i danski premijer Anders Fogh Rasmussen. Opće je uvjerenje da je Blair najveći favorit za prvog europskog predsjednika, bude li takva funkcija uvedena. On je ne samo glavni predlagač te inicijative nego i politički prihvatljiv velikom broju zemalja, posebno nakon što mu je položaj bitno ojačao zbog britanske uloge u rušenju Saddama Husseina. Uz to, on je najpogodnija osoba da razvija najvažnije međunarodno savezništvo EU, ono s SAD-om. Bijela kuća pak nije gubila vrijeme da kaže što o tome misli. Kako tvrdi londonski Daily Mirror, diplomatskim je putem dala europskim partnerima do znanja da podržava uspostavu te funkcije, a neformalno i da bi na tom mjestu voljela vidjeti Tonyja Blaira.

Vezane vijesti

Tony Blair novi savjetnik kazahstanske vlade

Tony Blair novi savjetnik kazahstanske vlade

Bivši britanski premijer Tony Blair prihvatio je ponudu kazahstanske vlade koja ga je, zajedno s još nekoliko visokih stranih dužnosnika, pozvala da… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika