Poslijeratna obnova Iraka stajat će u prve tri godine tri milijarde dolara, a provodit će je velike američke korporacijeBechtel, američka korporacija koja gradi autocestu Zagreb-Split, bit će jedna od vodećih tvrtki u poratnoj obnovi Iraka, američkom pothvatu koji bi u konačnici mogao vrijediti više od 100 milijardi američkih dolara. Iako je riječ o jednoj od najvećih svjetskih građevinskih tvrtki, koja je izgradila brojne velike i znamenite projekte poput Hooverove brane, u američkim su medijima sve glasniji kritičari koji tvrde da je Bechtel unosan posao na obnovi dobio zahvaljujući dobrim vezama svojih čelnih ljudi s Bushevom administracijom. Štoviše, takve se optužbe čuju i na račun ostalih tvrtki koje će biti uključene u obnovu. Naime, padom iračkog režima Saddama Husseina pokrenuti su planovi američke državne administracije za dosad neviđen angažman američkih kompanija u obnovi i rekonstrukciji jedne države, po količini financijskih sredstava nezapamćen od vremena poslijeratne obnove Njemačke i Japana.

U prve tri godine obnove iračke infrastrukture vrijednost poslova, koji će biti povjereni uglavnom najvećim američkim kompanijama povezanima s državnom administracijom i vojnim establišmentom, mogla bi dostići 30 milijardi američkih dolara, što je iznos jednak trogodišnjem budžetu Republike Hrvatske. Infrastrukturni projekti obnove Iraka obuhvatit će: 6 tisuća škola, stotinu bolnica, stotinu mostova, 4,5 tisuća kilometara cesta, pet aerodroma, vodovodnu mrežu, elektrifikaciju, telekomunikacije, popravak i modernizaciju naftnih postrojenja te razvoj i demokratizaciju civilnog društva.

Bechtel Group Inc., Fluor Corp., Halliburton Co. sa svojom tvrtkom Kellog Brown&Root, Louis Berger Group Inc., Parsons Corp. te Washington Group International pozvane su već početkom ožujka da s američkom vladinom agencijom za međunarodni razvoj USAID potpišu ugovor vrijedan milijardu američkih dolara za početak obnove Iraka.

Prvi ugovor vrijedan 7 milijuna američkih dolara 21. veljače 2003. dobio je International Resources Group iz Washingtona i odnosi se na tromjesečnu obuku iračkog osoblja u organizaciji i planiranju hitnih mjera pomoći iračkom stanovništvu na planu obrazovanja, poticanja poljoprivrede, razvoja civilnog društva i zdravstvene skrbi odmah po okončanju rata. Kompanija IRG utemeljena je još 1978. i od tog vremena završila je ukupno 600 različitih projekata u svijetu, većinom preko USAID-a.

Samo četiri dana nakon početka rata protiv iračkog režima, 24. ožujka, potpisan je i drugi ugovor vrijedan 4,8 milijuna američkih dolara s američkom privatnom kompanijom Stevedoring Services of America za upravljanjem iračkom lukom Umm Qasr na jugu Iraka. Zanimljivo da je ugovor dodijeljen američkoj tvrtki još dok su se vodile borbe američkih snaga s iračkim fedajinima za nadzor nad lukom.

Dan poslije, 25. ožujka 2003. inženjerijski korpus američke vojske dodijelio je bez ikakvog natječaja nekoliko stotina milijuna dolara vrijedne poslove gašenja naftnih polja i njihove obnove američkoj kompaniji Halliburton Co., odnosno tvrtki u njenom okrilju Kellog Brown&Root. Sadašnji američki potpredsjednik Dick Cheney bio je na čelu spomenute tvrtke do kolovoza 2000. što je potaklo dio američke javnosti na razmišljanje da je rat u Iraku zapravo rat za naftu. Zanimljivo je i da je Cheney bio čelni čovjek Halliburton Co. u vrijeme kada je tvrtka preko svojih posrednika, europskih kompanija Dresser Rand i Ingersoll-Dresser Pump od 1997. do 2000. sklapala naftne poslove s iračkim režimom vrijedne 70 milijuna američkih dolara.

Američki je potpredsjednik opovrgavao takve tvrdnje govoreći da je kompanija poslovala samo s Iranom i Libijom, a za poslove europskih naftnih tvrtki povezanih sa Halliburtonom Co. nije znao. Cheney je s 34.5 milijuna američkih dolara vrijednim mirovinskim paketom napustio tvrtku u kolovozu 2000. i pridružio se Georgu Bushu u predizbornoj utrci za predsjednika.

Osim tvrtke Halliburton Co. u obnovi iračke naftne infrastrukture vjerojatno će biti uključena i kompanija Schlumberger, 90-ih prisutna u zemljama Bliskog istoka. Jedan je od sadašnjih direktora kompanije Schlumberger bivši direktor CIA-e John Deutsch, poznat kao veliki zagovornik svrgavanja Saddama Husseina s vlasti još dok je upravljao CIA-om devedesetih godina. Osim kompanije Schlumberger rekonstrukciju i modernizaciju infrastrukture iračkih naftnih polja vrlo će vjerojatno dobiti i kompanija Baker Hughes.

Nakon što spomenute tvrtke tehnički osposobe i urede naftna polja, u igru ulaze američke kompanije za bušenje izvora Global Santa Fe i Nabors, već poznate po eksploataciji nafte u zemljama Bliskog istoka.

I dok se tek očekuju kapitalne investicije vrijedne više stotina milijuna dolara, trenutno je prioritet američkog USAID-a dodijeliti ugovore američkim institucijama i kompanijama koje trebaju podići razinu civilnog društva te osposobiti lokalno stanovništvo za upravljanje devastiranim komunalnim, zdravstvenim i obrazovnim sustavom. Tako su prije desetak dana još dvije američke institucije dobile milijunske poslove u organizaciji USAID-a. Research Triangle Institute, neprofitna organizacija iz Sjeverne Karoline, potpisala je ugovor vrijedan 7.9 milijuna američkih dolara kojim bi trebala provesti jačanje civilnih institucija društva i osposobiti lokalne iračke upravitelje za sanaciju teškog stanja u zdravstvu, opskrbi vodom i komunalnim poslovima.

Research Triangle Institute trebao bi se baviti i jačanjem pozicije iračkih žena u društvu i pomoći manjinskim skupinama da participiraju u vlasti. Institut ima dvadesetogodišnje iskustvo s u Južnoafričkoj republici nakon sloma apartheida, Indoneziji nakon odlaska Suharta s vlasti i zemljama istočne Europe tijekom tranzicije. Institut je nedavno dobio i posao u reformi pakistanskog obrazovnog sustava vrijedan 60 milijuna američkih dolara na rok od četiri godine.

Jednogodišnji je ugovor za razvoj obrazovanja, opremanje škola i obuku nastavnika u Iraku, vrijedan 2 milijuna američkih dolara, 14. travnja 2003. dobio na natječaju USAID-a Creative Associates International. CAI je privatna tvrtka utemeljena 1977. sa sjedištem u Washingtonu DC. Prisutna je godinama u Gvatemali, Salvadoru, Zambiji, Jordanu i Libanonu, a nakon rušenja talibanskog režima u Afganistanu utemeljila je i školske radionice za afganistansku djecu.

Posve je jasno da milijarde dolara vrijedne poslove dobivaju prije svega američke kompanije koje imaju svoje političke pokrovitelje u sadašnjoj Bushovoj administraciji. Veliki kolač u iračkim kapitalnim projektima obnove infrastrukture rezerviran je i za Bechtel. Još je prošlog mjeseca američki predsjednik imenovao šefa kompanije Rileyja Bechtela u predsjedničko vijeće američkih izvoznika, savjetničko tijelo predsjednika SAD-a sastavljeno od najmoćnijih direktora američkih kompanija koje posluju u svijetu. Stariji potpredsjednik tvrtke John Sheehan član je Odbora za obrambenu politiku, tijela koje je formirao američki ministar obrane Donald Rumsfeld – on je pak svojedobno radio kao lobist za jedan Bechtelov projekt. Sheehan je inače bivši marinac i umirovljeni general.

Prvi ugovor od 36 milijuna dolara koji je Bechtel potpisao sa USAID-om samo je početak: pretpostavlja se da će ta tvrtka obaviti poslava u vrijednosti od barem 680 milijuna dolara. Obiteljska tvrtka Bechtel američki je div u izgradnji infrastrukture, a postoji već više od 100 godina. S kompanijom Halliburton sudjelovala je u gašenju zapaljenih naftnih polja u Kuvajtu 1991., poznata je kao izvođač radova na tunelu La Manche koji povezuje Veliku Britaniju i Francusku, a ovog bi puta mogla biti angažirana u obnovu i rekonstrukciju cestovnih pravaca i mostova u Iraku.

Bechtel ima dugu tradiciju povezanosti s američkom vladom: George Shultz je na čelo Bechtela došao 1974. s mjesta ministra financija u Nixonovj administraciji, a 1981. ga je napustio da bi u Reaganovoj administraciji bio ministar vanjskih poslova. Za njegova je mandata američka vlada pokušala nagovoriti Irak da dopusti Bechtelu izgradnju naftovoda do Crvenog mora preko Jordana. Pregovore sa Saddamom Husseinom vodio je u ime američke vlade – Donald Rumsfeld.

Po načelu “pobjednik uzima sve”, kapitalne poslove oko obnove iračke infrastrukture, a ponajviše iskorištavanje iračkih naftnih polja, predvode Amerikanci sa svojim saveznicima Velikom Britanijom i Australijom. Iz poslovne su utrke izbacili godinama prisutne zemlje u Iraku kao što su Francuska, Njemačka, Rusija, Indija i Kina. Francuski naftni gigant Total Fina Elf imao je najjaču poziciju u Iraku – ekskluzivna pregovaračka prava oko istraživanja i razvoja nad 25 posto cjelokupne iračke rezerve nafte, osobito naftnog polja Majnoon na granici s Iranom čije se rezerve procjenjuju na 10 milijardi barela nafte. Nadalje, francuski su naftaši na sličan način trebali iskorištavati i naftno polje Bin Umar s proizvodnjom od 440 tisuća barela nafte po danu. Prije dvije godine Irak je potpisao s ruskom naftnom kompanijom Lukoil 4 milijarde dolara vrijedan ugovor za istraživanje i razvoj naftnog polja West Qurna u iračkoj pustinji, no ugovor je stavljen na led jer je ruski predsjednik Putin podržao američke sankcije prema Iraku.

Jednim su dijelom i indijske naftne kompanije ugovorom bile uključene u istraživanja naftnih polja u zapadnoj iračkoj pustinji, dok je kineska naftna industrija sklopila 700 milijuna američkih dolara težak ugovor o istraživanju područja naftnog polja Al-Ahdab.

Ogorčenje europskih naftnih kompanija američkim preuzimanjem kontrole nad iračkom naftom još je veće ako se zna da je samo 15 od do sada otkrivenih 74 naftna polja razvijeno za korištenje te da je samo 125 od do sada poznatih 526 lokacija s rezervama nafte bušeno.

Osim ključnih poslova s naftom Francuska je izgubila još neke poslovne pozicije u Iraku. Francuski telekomunikacijski div Alcatel početkom osamdesetih sklopio je poslove obnove telefonske mreže s bagdadskim režimom, a sada se već u američkim poslovnim krugovima spekulira kako iz Iraka treba izbaciti GSM sustav mobilne telefonije i uspostaviti američki CDMA standard. Automobilska industrija Peugeot izvezla je samo u prvoj polovici prošle godine 500 vozila u Irak, slično kao i druga francuska automobilska kompanija Renault, a sada je budućnost i te suradnje upitna.

Europske zemlje muči još jedan problem – irački dug. Irački dug Njemačkoj iznosi 4 milijardi eura, a Rusiji čak 8 milijardi, slično kao i Francuskoj. SAD traže od tih zemalja da otpišu dug Iraku kao prilog njegovoj obnovi, no ne nude nikakve poslove zauzvrat. To je naišlo na ogorčenje i ljutnju u europskim prijestolnicama koje su spremne o tome razgovarati samo s novom iračkom vladom, ali ne i s SAD-om.