Krunoslav Canjuga kažnjen je suspenzijom s mjesta županijskog državnog odvjetnika u ZagrebuPrema Nacionalovim pravosudnim izvorima, suspenzija Krunoslava Canjuge, županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu, mogla bi biti samo uvod u najveći korupcionaški skandal u trogodišnjem razdoblju tzv. nove vlasti koja je naslijedila HDZ-ov režim. Istraga o korupciji, kao početak Canjugina pada, širi se na cijeli lanac pravosudnih službenika od Pule do Karlovca, uključujući Radovana Ortynskoga, donedavnog državnoodvjetničkog vrhovnika Republike Hrvatske, kojeg su mediji još jučer glorificirali kao antimafijaškog heroja iliti “hrvatskog Eliota Nessa”. I Canjuga i Ortynski, naime, funkcionirali su kao institucionalni ortaci odvjetnika Mirka Batarela koji je cijelu svoju karijeru izgradio na najčešćem i najunosnijem obliku podmićivanja u Republici Hrvatskoj – na trgovini uslugama i protuuslugama.

Kako tvrde isti Nacionalovi izvori, Krunoslav Canjuga kažnjen je suspenzijom s mjesta županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu kad ga je Mirko Batarelo, privatni odvjetnik, potkupljivao iznimno povoljnim aranžmanom u autokući Zubak, tražeći zauzvrat da maksimalno ublaži kvalifikaciju protiv njegova klijenta Roberta Matijevića, zamjenika ravnatelja Carinske uprave, ulovljenog u komplotu s povećom skupinom krijumčarima kave. O automobilu koji je Canjuga poželio imati – vrijednom 154.000 kn – razgovaralo se, među ostalim, i telefonski. Tako su u ožujku fragmenti njihova cjenkanja snimljeni prislušnim uređajima kriminalističke policije koja već mjesecima uhodi Batarela zbog razložne sumnje da s nekolicinom kolega i korumpiranim saveznicima u Državnom odvjetništvu prakticira pravosudni “reket”.

U slučaju Zubakova automobila korupcionaški aranžman nije dokraja realiziran samo zbog jednog razloga: netko je Batarelu došapnuo da ga kriminalisti MUP-a prisluškuju pa su njihovi pregovori naprasno prekinuti. “Istina, Batarelo i Canjuga bili su u ožujku u mom salonu. Sreli su se s direktorom. Canjuga se raspitivao za cijene ‘passata’ i ‘golfova’ Dali smo mu pisanu ponudu sa svim varijantama popusta. Ali nakon toga više se nije javio”, kaže Pavo Zubak, uvjeravajući, naravno, Nacionalove novinare kako on osobno ni u što nije umiješan.

Vjerojatno je sam Canjuga signalizirao Batarelu da njihova telefonska konverzacija o Zubakovu asortimanu postaje za obojicu opasna. Da je obavijest o policijskoj akciji opet procurila iz pravosuđa, svjedoči i to što u pravničkim krugovima već dulje od dva mjeseca dana kruži priča o policijskom lovu na Batarelove podzemne kombinacije s istražnim sucima i tužiteljima. Budući da Batarelo ne uživa osobit ugled među pravnicima, glasine su se širile s razumljivom zluradošću.

Premda je neprijeporno riječ o kažnjivom djelu, Mladen Bajić, sadašnji glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, u ovom je trenutku podređenom kolegi odmjerio naoko blagu, ali jedinu moguću sankciju: najavio je stegovni postupak, smijenio Canjugu i vratio ga u Zlatar gdje je svojedobno počeo pravosudnu karijeru. S Canjugom, koji ima uvid u tijek svih policijsko-sudskih istraga, nikada ne bi bilo moguće prikupiti dovoljno dokaza ni protiv Batarela i njegovih klijenata i štićenika, a kamoli istražiti pravosudni reket u cjelokupnom opsegu, što je, čak i posve javno, cvjetao u mandatu Bajićeva prethodnika Radovana Ortynskoga. Još bi manje bile šanse da se rekonstruiraju svi tragovi sumnjivih aktivnosti samoga Krunoslava Canjuge. Županijskom državnom odvjetniku u Zagrebu, po logici posla i golemim zakonskim ovlastima, slijevaju se sve informacije o policijskim obradama i istražnim predmetima, pa i o njemu samome.

Stoga nije slučajno da se u priči o Canjugi i Batarelu našao i automobil iz salona “Zubak”. Pavo Zubak, vlasnik autokuće, također je Batarelov klijent u nekoliko predmeta. Batarelo je HDZ-ova tajkuna zastupao, među ostalim, i kad je policija protiv njega podigla kaznenu prijavu zbog 800.000 DEM opljačkanih iz MUP-ova budžeta. Jednim telefonskim pozivom u Državno odvjetništvo Batarelo je ishodio da se kaznena prijava istog trenutka odbaci. Zubak je, naravno, tu uslugu Batarelu masno honorirao, Batarelo je pak zbog dobre zarade postao dužnikom Državnog odvjetništva pa je, u tom ekskluzivnom korupcijskom krugu, Canjuga napokon došao red da naplati stara potraživanja.

Drugim riječima, pokazalo se koliko je bio dalekovidan jedan drugi privatni odvjetnik – Ante Nobilo – koji je Batarela i Ortyinskoga još u proljeće 2000. javno optužio da udruženim snagama ucjenjuju i kriminalce i nevine ljude. Već je tada obrazac tipične “batarelovske” korupcije bio jasan kao dan. No, s obzirom na medijsku fikciju o Ortynskom kao “hrvatskom Eliotu Nessu”, malo je tko htio vidjeti ono što akteri “reketa” i nisu osobito skrivali. U jednoj varijanti ucjene, Batarelo bi prijetio ljudima da će ih Ortyinski optužiti za dodatne i mnogo teže zločine i osuditi na višemjesečni zatvor ako njega osobno ne angažiraju za odvjetnika. U drugoj varijanti, Državno odvjetništvo oslobađalo bi osumnjičenike kaznenog progona, ublažavalo ili odbacivalo kaznene prijave čim bi Batarelo, uz primjereni honorar, postao njihovim pravnim zastupnikom. Praksa nije prekinuta ni nakon proljeća 2002., kad je Ortynski prisiljen na ostavku. Jedino što se korupcionaška alijansa iz ureda glavnoga državnog odvjetnika, po svemu sudeći, trajno ugnijezdila u Canjuginu uredu.

Do pojave Radovana Ortynskoga na javnoj sceni, 53-godišnji Mirko Batarelo bio je poznat uglavnom kao aktivist samoborskog ogranka HDZ-a, gdje je posljednjih godina komunističkog režima postao vlasnikom obiteljske kuće i pozamašnog zemljišta. Izvan Samobora, njegovo ime bilo je značajno u miljeu financijske policije, poreznika, carinika i krijumčara kave i cigareta. Bliske veze s ljudima iz financijskog sektora državnog aparata naslijedio je iz socijalističkih vremena kad se kao profesionalni carinik školovao uz rad i diplomirao na Pravnom fakultetu. Radovan Ortynski, tada anonimni istražni sudac – ni odveć marljiv, ni odveć pronicljiv – bio je jedan od rijetkih Batarelovih klijenata koji se nije uklapao u kategoriju financijsko-carinskih muljaža. Prema naknadnim hvalisanjima samog Batarela, kao njegov pravni zastupnik – ali vjerojatno i utjecajan HDZ-ov prvak u Samoboru – uspio je za Ortynskoga ishoditi povrat nekoliko stanova koje su komunisti nakon 1945. nacionalizirali njegovoj obitelji. Batarelo je 2000. i 2001. sponzorirao rođendanske proslave Ortynskoga, a godinu potom omogućio je njegovu sinu da postane suvlasnik štedionice Euro-kat, preko koje bi Batarelo, u formi dividenda, osiguravao stalan dotok prihoda za slavnu pravosudnu obitelj.

Utoliko je paradoksalnije da je nekadašnji hadezeovac iz Samobora svoje najunosnije odvjetničke aranžmane počeo graditi nakon siječnja 2000. i HDZ-ova izbornog sloma. Radovan Ortynski, istražitelj u slučaju tzv. zločinačke organizacije, uz medijsku potporu HTV-a i najveće novinsko-izdavačke kuće EPH, proglašen je antimafijaškom pionirom u borbi protiv kriminalnog HDZ-ova naslijeđa, da bi u veljači 2001., na prijedlog nove koalicijske vlade, bio instaliran na mjesto glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, s potpunom autonomnošću i golemim pravosudnim ovlastimna. Za šeficu Županijskog odvjetništva u Zagrebu, istim potezom, izabrana je Dunja Pavliček-Patak, tužiteljica u istom postupku protiv tzv. zločinačke organizacije. Procjenjujući, očito, kako je došlo vrijeme da unovči prijateljstvo s novim državnoodvjetničkim moćnikom, Batarelo je već u doba kampanje za pravosudnu promociju Radovana Ortynskoga krenuo u pohod na unosniju klijentelu i razvikane sudske predmete. Njegov krajnji cilj, kako će sam priznati, nije bio jedino novac. Uz švercere, korumpirane carinike i poreznike Batarelo je već odavno zgrnuo solidan kapital, tri kuće i nekoliko stanova. Sanjao je kako će uz Ortynskoga napokon steći ono što nikada nije imao: političku moć i strahopoštovanje svog odvjetničkog ceha. Bio je toliko opijen vlastitim utjecajem na glavnog državnog odvjetnika da je 2001. šefovima poreznih i carinskih ispostava prijetio Ortynskim kao bičem božjim, ne unaprijede li ili smijene ovog ili onog zaposlenika.

Najrazvikaniji optuženik 2000. bio je Miroslav Kutle, prvi HDZ-ov tajkun koji se našao u zatvoru zbog privatizacijskih malverzacija i pljačke Tiska. Branio ga je Anto Nobilo, kojeg je Ortynski smatrao “mozgom” odvjetničkog tima tzv. zločinačke organizacije. Batarelo je Kutlu počeo posjećivati u zatvoru još uoči inauguracije Ortynskoga za glavnog državnog odvjetnika. Hvaleći se kako je postao siva eminencija najmoćnijeg čovjeka domaćeg pravosuđa, pritvoreniku je nudio čvrsta jamstva da će biti pušten na slobodu, pod uvjetom da Nobilu otkaže punomoć i njega osobno izabere za novog branitelja. Kako je vrijeme odmicalo, Kutle se, po svemu sudeći, čak djelomice slomio, pronašavši kompromisno rješenje. Nobilu nije otkazao punomoć, ali je početkom 2002. Batarela angažirao kao pravnog zastupnika u marginalnom procesu.

Druga jednako poznata Batarelova lovina bio je Ivan Herak, nekadašnji HDZ-ov ministar turizma, optužen za financijske prijevare i krađe pri projektiranju i izgradnji igrališta za golf. Isprva ga je branio Čedo Prodanović. Kad je odvjetnik Prodanović zamijenjen Batarelom, bivšem je ministru obećano da se nikada više neće vratiti u zatvor i da će Državno odvjetništvo, koliko bude moglo, udovoljiti njegovim zahtjevima. Za to je platio 60.000 DEM. Kako će sam Herak poslije javno svjedočiti, s Ortynskim se dogovarao o razvoju svog sudskog procesa u Batarelovu uredu u Gajevoj, dok se s istarskim pravosudnim čelnicima sastajao u Batarelovoj vili u Opatiji.

Sljedeći je primjer neraskidiva pakta, što ga je bivši carinik sklopio sa svojim moćnim prijateljem, šverc cijevi za pištolje HS-2000 koji se proizvode u ozaljskoj tvornici IM Metal. Za klasično krijumčarenje oružja osumnjičeni su petorica direktora. MUP-ova kaznena prijava bila je utoliko ozbiljnija što je identičnim oružjem, koje je očito preplavilo europska crna tržišta, u Rusiji ubijena parlamentarna zastupnica a u Španjolskoj politički protivnik baskijske separatističke organizacije ETA. Čim je Batarelo preuzeo obranu jednoga od petorice osumnjičenih direktora, kaznena prijava MUP-a je odbačena, a Državno odvjetništvo kvalificiralo je djelo kao – običan carinski prekršaj.

Ipak, najmračnija kombinacija “reketa” i korupcije bila je ona sa Šted bankom, koju je osnovao bračni par Udovičić. Kad je brak propao, supruga je preko svog odvjetnika Batarela pokrenula imovinsku parnicu zahtijevajući da joj bivši muž da ili što veći suvlasnički udjel u Šted banci ili što veću gotovinsku protuvrijednost. Kako se imovinsko-pravni spor razvukao, Batarelo je Ortynskoga nahuškao na istragu protiv suprotne strane, tvrdeći kako Šted banka posluje s krivotvorenim knjigovodstvom i kao velika praonica mafijaškog novca. I doista, Ortynski je Udovičića proglasio lopovom i pokrenuo istragu; Šted banku su stali opsjedati kriminalisti i poreznici. Premda u njoj nije pronađeno ništa sumnjivo, Ortynski je banku, kao svoju veliku antimafijašku akciju, spomenuo i u godišnjem izvješću pred Saborom. Pozivajući se na sve te državnoodvjetničke usluge, Batarelo je od klijentice zaiskao honorar od 2 milijuna DEM.

Prva institucija koja je detektirala reketarske modele Mirka Batarela i Državnog odvjetništva bilo je Ministarstvu unutarnjih poslova koje je, kako se uskoro pokazalo, uz takve aranžmane Ortynskoga i Batarela uzalud trošilo vrijeme, energiju i novac na komplicirane kriminalističke obrade. Bio je to ujedno glavni razlog razdora između ministra unutarnjih poslova Šime Lučina i Radovana Ortynskoga, koji je kulminirao u listopadu 2001. kad je policija dovršila istragu protiv 19 osoba koje su, udružene u financijsku zločinačku organizacija, opljačkale 21 milijun kuna poreznoga novca. Kao mozgovi dugogodišnje prijevare s fiktivnim poduzećima i falsificiranim virmanima identificirani su dvojica Batarelovih branjenika, Ivan Primorac i Petar Mrvelj. Kako je uz podršku svoje najbliže suradnice Dunje Pavliček-Patak, na jednom od zajedničkih sastanaka s policijom, Ortynski zabranio nastavak kaznenog progona, svi osumnjičenici pušteni su iz pritvora, a MUP-ova kaznena prijava čak je javno ismijana kao promašena i diletantska.

Istodobno, jedan se advokat, ispijajući espresso s kolegama u kafiću Central na vrhu Petrinjske ulice, čak izrijekom pohvalio pred kolegama i novinarima da je “slučaj PDV” okončan zahvaljujući Batarelovu dogovoru s Ortynskim, pri čemu je samo jedan osumnjičenik za takvu državnoodvjetničku odluku platio 40.000 DEM.

Koliko su se god u MUP-u mjesecima trudili prikriti sve brojnije i žešće okršaje s Državnim odvjetništvom, ovaj je put Ranko Ostojić, ravnatelj policije, eksplicitno optužio tobožnjega antimafijaškog heroja da zapravo štiti mafiju. U strahu da će operativni šef MUP-a, postavljen iz redova SDP-a, svoje optužbe ponoviti pred premijerom Račanom, Ortynski je skrušeno priznao pogrešku, ispričao se policiji i sve svoje grijehe svalio na Dunju Pavliček-Patak koja je potom bila prisiljena podnijeti ostavku na dužnost šefice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu. I tako je na njezino mjesto Ortynski doveo Krunoslava Canjugu.

Sam Batarelo odmah se potrudio da zagrebački kriminalni krugovi doznaju da je Canjugino postavljenje još jedan dokaz njegova presudnog utjecaja na Državno odvjetništvo. Batarelova indiskrecija nije bila samo proizvod njegove općepoznate brbljavosti, nego i vrlo racionalni “marketinški” potez za privlačenje nove klijentele kojoj je, naravno, to važnije da njen advokat manipulira korumpiranim pravosudnim službenicima što su pogubniji dokazi njihovih kažnjivih djela. Svjesnom da bi bez Batarela zauvijek ostao anonimni državni odvjetnik u zagorskoj zabiti, Canjugi nije ostala ni najmanja mogućnost izbora između poštenog posla i stalnih amnestija Batarelovih štićenika. U tom pogledu, postao je nasljednik Radovana Ortynskog u Državnom odvjetništvu, tek nešto užeg teritorijalno-korupcijskog suvereniteta.

Još u studenome 2001. Nacional je objavio da će Batarelo dokrajčiti legendu o “hrvatskom Eliotu Nessu”. Medijsko-politička ekspanzije Radovana Orynskoga bila je tada na vrhuncu. Pogriješio je samo u jednome: Nacionalovi novinari tada još nisu mogli predvidjeti da će Batarelo dokusuriti cijeli niz državnoodvjetničkih karijera.