Poduzetnik Matje MajićVlatko Nuić, županijski državni odvjetnik u Puli, mogao bi biti drugi pravosudni dužnosnik koji će nakon Krunoslava Canjuge, svog zagrebačkog kolege, biti smijenjen zbog pravosudnog reketa. U policijskoj istrazi kao krunski svjedok pojavio se poduzetnik Matej Majić, suoptuženik Ivana Heraka u sudskom procesu koji se vodi zbog financijskih malverzacija oko igrališta za golf. Kako je Majić posvjedočio policijskim istražiteljima – i u pisanoj i usmenoj formi – Nuićevu korupciju vrlo su aktivno prikrivali privatni odvjetnik Mirko Batarelo i bivši glavni državni odvjetnik Radovan Ortynski. Nacional raspolaže dijelovima njegovih pisanih iskaza.

Herak i Majić uhapšeni su na osnovi kaznene prijave koju je MUP podnio još u vrijeme HDZ-a, no našli su se u pulskom zatvoru tek nakon parlamentarnih izbora i smjene vlasti u siječnju 2000. Majića je zastupao Željko Olujić a Herakov branitelj bio je Čedo Prodanović. Nisu uspjeli ishoditi da se njihovi klijenti brane sa slobode pa su Majić i Herak u pritvoru ostali više od godinu i pol. Majić je prijedlog da se podmiti Vlatko Nuić prvi put čuo od svog branitelja Olujića.

“Još pri svom prvom posjetu Olujić me uvjeravao da sa svojim prijateljem državnim odvjetnikom Vlatkom Nuićem može urediti da me što prije pusti iz pritvora, ali da će me to koštati. Na moje pitanje o kojoj se svoti radi, 50 ili 100 tisuća DEM, Olujić je rekao da se svota kreće u tim okvirima”, tako je Majić nedavno izvijestio policiju.

Ukratko, Vlatko Nuić tražio je 100 tisuća maraka da Majiću, u okviru svojih državnoodvjetničkih ovlasti, omogući obranu sa slobode. Na to nije pristao, uvjeren da će prije ili poslije, i to besplatno, Vrhovni sud donijeti odluku u njegovu korist. Štoviše, zbog korupcijske ponude Majić je Nuića optužio za pravosudnu iznudu i podnio službenu kaznenu prijavu u kojoj je pisalo da je 26. studenoga 2000. preko posrednika Matije Martića iz Buja pulski državni odvjetnik od Majićeva sina tražio 100 tisuća DEM kako bi njegov otac izišao iz pritvora. Ponuda koju je Martić dao Majićevu sinu snimljena je na audiovrpci, a razgovoru je prisustvovao i treći čovjek. Nuićev posrednik je, tvrdi Majić, njega dva puta posjetio u pritvoru da se dogovore o načinu, mjestu i datumu primopredaje novca. U austrijskoj banci lako se može provjeriti da je u isto vrijeme Majićev sin iz banke podigao 100 tisuća maraka.

Kad je vijest o Majićevoj kaznenoj prijavi stigla do prijavljenog Vlatka Nuića, pulski državni odvjetnik odlučio je pošto-poto Majića zadržati u pritvoru. Kako bi pred Vrhovnim sudom što više ocrnio pritvorenika i obezvrijedio vjerodostojnost njegove kaznene prijave, smislio je fascinantnu priču dostojnu najmaštovitijeg krimića.

Pričom je valjalo prikriti laž da je Majić 5. listopada 2000. pobjegao iz pulskog zatvora, ali je vraćen nakon 24 sata i slučajnog susreta s policijskom patrolom koja ga je prepoznala, uhitila i vratila iza rešetaka. Da bi zvučala uvjerljivo, u nju je pokušao uvući još niz aktera, uključujući Slavena Brnića, tadašnjeg upravitelja Okružnog zatvora u Puli. Kako će šef pulskog zatvora naknadno priznati, Nuić je od njega tražio da potvrdi kako se Majić nakon bijega uputio prema Zagrebu unajmljenim “golfom”. Drugi Nuićev “svjedok” – Ratko Ščekić zvan Đanki, kriminalac i svojedobno glavni reketar na području Pule – trebao je pak ispričati kako je bio u istom “golfu” kao vozač tobožnjeg bjegunca.

Nuićev scenarij bio bi dovršen izokrenutom tezom: da nije on, pulski državni odvjetnik, od Majića tražio mito, nego mu je Majić mito nudio. Od Brnića se, među ostalim, zahtijevalo da krivotvori zatvorsku evidenciju i osigura lažne iskaze nekolicine pravosudnih policajaca koji bi trebali posvjedočiti Majićev bijeg.

Šokiran Nuićevim prijedlozima, Brnić je odlučio sve što je čuo prijaviti tadašnjem glavnom državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom. Zaputio se u Zagreb i Ortynskom podnio iskaz u formi pisane izjave. Ortynski i Brnić dogovorili su se da se u kancelariji Vlatka Nuića održi još jedan sastanak koji će se tajno snimati. Ortynski je tada od Županijskog suda u Zagrebu ishodio nalog za prisluškivanje, a taj su sastanak snimali dvojica djelatnika SZUP-a. Brnić je sastanak snimao držeći u ruci uređaj koji je sličio malom mobitelu.

No, umjesto da Ortynski krene u akciju protiv Nuića, u nepredviđeni obrat situacije umiješao se Mirko Batarelo. Nuićev brat Tihomil , šef prekršajnog odjela Carinarnice Zagreb, bio je Batarelov dugogodišnji znanac, vjerojatno iz vremena kad je i sam Batarelo radio kao carinik. Zato je zatražio od Batarela da zajedno s Ortynskim pronađe način da se njegov brat, županijski državni odvjetnik u Puli, izvuče iz nevolja u koje je, svakom novom laži, sve dublje tonuo. I doista, Vlatku Nuiću odmah je dojavljeno da ga teško tereti šef pulskog zatvora. Ne uspjevši Brnića nagovoriti da promijeni iskaz, Nuić je svoju izmišljotinu o Majićevu bijegu revidirao u jednoj pojedinosti. U toj drugoj, “popravnoj” verziji koju je u formi službenih izvješća razaslao Ministarstvu pravosuđa i saborskim zastupnicima, Nuić više Majića nije teretio za bijeg iz zatvora nego je tvrdio da mu je u tome Brnić pomagao. Time je šef pulskog zatvora predstavljen kao Majićev suučesnik i nevjerodostojan svjedok Nuićeva pravosudnog reketa. Istodobno Nuić je u pulskom dnevniku Glas Istre plasirao informaciju kako je Brnić smijenjen zbog teških propusta u radu.

Ministarstvo pravosuđa u Pulu je poslalo inspekciju koja je pomno provjerila dokumentaciju i saslušala pravosudne policajce koji čuvaju pritvor. Prema dokumentima koji su tom prilikom pregledani, Matej Majić je 5. listopada 2000., kao i cijeli jednogodišnji pritvorenički staž, proveo u pulskom zatvoru. A policajci nahuškani da potvrde kako su Majića, tobožnjeg bjegunca, ulovili u unajmljenom “golfu”, odbili su ići na detektor laži. Ipak, Slaven Brnić maknut je s položaja upravitelja Okružnog zatvora u Puli, a Radovan Ortynski spis je strpao u ladicu.

Kao krunski svjedok pravosudnog reketa Majić je izjavio policiji da je bio šokiran otkrivši da je o njegovu pritvoru odlučivao Mirko Batarelo koji je njega osobno u to vrijeme nakratko zastupao u drugom sporu – protiv Talijana Darija Paolija, nekadašnjeg Majićeva poslovnog partnera. Na početku tog postupka Majić je također angažirao Željka Olujića. Zamijenio ga je Batarelom jer mu je rečeno da je riječ o prijatelju Radovana Ortynskog koji može riješiti svaki pravosudni problem.

Pravosudna karijera Vlatka Nuića

Vlatko Nuić, podrijetlom iz Novske, pravosudnu karijeru počeo je u Novoj Gradiški, kamo se s roditeljima doselio još kao mladić. Njegov otac Petar u Novoj Gradiški bio je cijenjeni odvjetnik a Vlatko Nuić je početkom 70-ih, kao student Pravnog fakulteta u Zagrebu, kroz udrugu novogradiških studenata, bio aktivan u Hrvatskom proljeću.
Završivši Pravni fakultet, u Novoj Gradiški imenovan je zamjenikom državnog odvjetnika Predraga Spasića. Njih su dvojica vrlo dobro surađivali, ali Nuić je zbog svog angažmana 1971. imao velikih problema u karijeri. No zahvaljujući dobrim odnosima sa svojim šefom uspio je dobiti posao u Puli.
Nuić je po dolasku HDZ-a na vlast na mjesto županijskog državnog odvjetnika u Puli postavljen na temelju preporuke tadašnjeg državnog odvjetnika RH Željka Olujića. Zapravo je na to mjesto došao zahvaljujući političkom blagoslovu Vladimira Šeksa i Ivića Pašalića, po čijim je preporukama trebao provoditi HDZ-ovu stranačku politiku u Istri.
Nuićeva kaznena strategija svodila se tada na povremeno procesuiranje marginalnih počinitelja selektivno odabranih kažnjivih djela. Unatoč relativno skromnim primanjima, već je tada primijećeno da je Nuićev obiteljski imutak rastao nerazmjerno njegovoj legalnoj zaradi.
Nuićevu sklonost kriminalnim radnjama Nacional je opisao još sredinom siječnja 2001., pišući o tužbi koju je protiv Nuića zbog sustavnog maltretiranja i ucjene podigao odvjetnik Tihomir Pančić. No Nuić ni tada, zahvaljujući izravnoj zaštiti bivših državnih odvjetnika Berislava Živkovića i Slavka Zadnika, nije suspendiran.
Proteklog tjedna u dnevnom tisku objavljeno je kako bi Nuić uskoro mogao biti smijenjen, jer njegovim radom glavni državni odvjetnik Mladen Bajić “nije zadovoljan”. Razloge tog “nezadovoljstva” treba tražiti i u priči koju je Matej Majić nedavno ispričao policiji.

Slučaj zbog kojeg su Majić i Herak bili pritvoreni

Majić i Herak bili su pritvoreni jer se sumnjalo da je Herak kao ministar turizma protežirao Majićevu tvrtku Croatia Golf, koja je za Ministarstvo turizma izradila projektnu studiju budućih terena za golf u Hrvatskoj. Ugovor o suradnji sklopljen je 3. prosinca 1999. a Majićeva je tvrtka za taj posao dobila 900.000 maraka. Majić i Herak bili su pritvoreni jer se sumnjalo da je posao sklopljen na sumnjiv način, bez valjanog javnog natječaja, ali i zbog sumnji u druge nepravilnosti. Majićeva tvrtka navodno uopće nije bila registrirana za izradu takvih projekata, a sve poslove završila je u nemoguće brzom roku. Zato se sumnjalo da je sve bilo unaprijed namješteno.