Umjesto da u Irak pošalje medicinsko osoblje opremu, vojne i policijske jedinice i tako se na najbrži mogući način uključi u akciju održavanja reda i mira u toj državi, vlada Ivice Račana napravila je posljednjih dana dva nova teška vanjskopolitička gafa. Nacional je iz diplomatskih izvora u Zagrebu saznao da su SAD ovih dana zatražile od Vlade odobrenje za prelet kroz zračni prostor Hrvatske jednog američkog transportnog vojnog zrakoplova koji nije prevozio oružje. Zbog potpune neusklađenosti u državnom vrhu Amerikanci su dobili dva oprečna odgovora: premijer Račan složio se s američkim zahtjevom, a ministrica obrane Željka Antunović odbacila je tu molbu. Zbog takva ponašanja najodgovornijih državnih dužnosnika SAD su povukle svoj zahtjev. Takvim neodgovornim ponašanjem Vlada je zadala nov, neugodan udarac hrvatsko-američkim odnosima, komentirao je za Nacional jedan visoki diplomatski izvor u Zagrebu.

Hrvatska Vlada prije nekoliko dana nije dopustila prelet američkog transportera, pa su Amerikanci odlučili kazniti HrvatskuStoga se na kaznu nije moralo dugo čekati: SAD su odmah potom, upravo ovih dana, drugi puta u svega mjesec dana otkazale već dogovoreno potpisivanje tzv. Jadranske povelje, dokumenta nastalog na inicijativu ministra vanjskih poslova Tonina Picule. Njime su se Hrvatska, Makedonija i Albanija obvezale da će ubrzati napore za uključivanje u NATO pakt, dok SAD preuzimaju na sebe zadaću da im u tomu daju jasnu i nedvojbenu potporu. Ta povelja, s potpisom američkog državnog tajnika Colina Powella, trebala je utrti put bržem prijemu Hrvatske u NATO pakt. Nakon odbijanja dozvole preleta američkom vojnom zrakoplovu od toga naravno neće biti ništa. I dok je Hrvatska sama kriva što je ponovno odgurnuta na marginu, gubitnici su, ni krivi ni dužni, Skopje i Tirana koji također moraju platiti ceh za hrvatske diplomatske promašaje. I još nešto: Nacional je iz diplomatskih izvora doznao da sada nije čak niti određen novi datum potpisivanja povelje, što znači da je cijela stvar za dulje vrijeme stavljena ad acta.

Upravo dok su se ponovno kidale veze na relaciji Zagreb-Washington, potpredsjednik Vlade Goran Granić izjavio je da su se neki od stranih diplomata u Zagrebu “pokazali nedoraslim svome poslu. Zapravo bili su pomalo smiješni procjenjujući stvari potpuno neargumentirano. Ponekad su njihovi istupi izgledali upravo tragično”. Na upit tko su ti diplomati, Granić je izravno odgovorio: “Članovi britanskog veleposlanstva, američki veleposlanik, prethodni španjolski te nizozemski”. Takav istup Gorana Granića izazvao je konsternaciju u diplomatskim krugovima u Zagrebu: svi se slažu da će te izjave Gorana Granića još više produbiti nepovjerenje između Zagreba, Washingtona i Londona. Premijer Račan reagirao je mlako i bezvoljno: njegovi bliski suradnici tvrde da je on uvjeren kako je Granić postupio ispravno i kako je mogao biti još oštriji.

Ne čudi stoga što je vrlo brzo uslijedila nova kazna: premijer Račan ponadao se da će do ljetnih odmora biti ponovno pozvan u posjet Velikoj Britaniju. Iz Londona je međutim stigao hladan tuš: britanski premijer Tony Blair do jeseni nema slobodnih termina za Ivicu Račana.

Unatoč svega toga vlada Ivice Račana imala je hrabrosti na upit iz SAD-a je li Hrvatska spremna sudjelovati u obnovi Iraka poslati u Washington popis desetak tvrtki koje se trebaju uključiti u izgradnju novog Iraka. U Ministarstvu vanjskih poslova već je održan i sastanak s vodećim ljudima Đuro Đakovića, Geofizike, Ingre, Geotehnike, Lavčevića, Primorje- Rijeka, Končar i ostalih tvrtki koje su već radile u Iraku te se žele uključiti u izgradnju i obnovu infrastrukture, cesta i energetskog sustava ili se angažirati na građevinarskim radovima i geofizičkim ispitivanjima. Vlada i kompanije već su počele u SAD-u tražiti političke i gospodarske partnere koji bi lobirali za hrvatske tvrtke. Za razliku od Hrvatske, brojne su druge zemlje – poput Italije, Španjolske ili Njemačke – najprije poslale ili su ponudile da će poslati vojne i policijske jedinice kako bi se u Iraku prvo uspostavio red. Svjesne su da će samo ako se aktivno uključe u stvaranje sigurnog ozračja u Iraku imati moralno i političko pravo tražiti da njihove tvrtke sudjeluju u obnovi te države. Hrvatska vlada očekuje da će unatoč tome što je osuđivala američku vojnu intervenciju, njene tvrtke ipak dobiti posao u Iraku. Tamo će međutim biti angažirane kompanije iz Poljske, Italije, Mađarske, Španjolske i Češke – onih zemalja koje su već pomogle ili su ponudile pomoć u uspostavi mira i održavanju reda.

Da vlada Ivice Račana doista želi povratiti povjerenje SAD-a i Velike Britanije te zaista namjerava pomoći hrvatskim tvrtkama da dobiju posao u Iraku, već bi se uključila u uspostavu mira u toj državi. Bilo bi najbolje kada bi, primjerice, odmah u Irak poslala medicinske ekipe i opremu te vojne policajce. Time bi dokazala iskrenu opredijeljenost da se konkretno uključi u podizanje razine sigurnosti u Iraku. Ovako ostaje krajnje upitna njena moralna i politička pozicija: s jedne je strane osuđivala američku vojnu intervenciju, ali ju to sada ne priječi da na njenoj pobjedi želi zarađivati.

I dok francuski predsjednik Jacques Chirac svim silama nastoji obnoviti kontakte s britanskim premijerom Tonyjem Blairom, a njemački kancelar Gerhard Schroeder najradije bi da se zaboravi što je sve govorio o američkoj intervenciji – jer su svjesni da se nakon rata u Iraku težište europske i svjetske politike pomaklo prema Londonu – Zagreb se ponaša kao da želi porušiti i posljednje preostale mostove. Kao da nije bilo dovoljno to što je prije mjesec i pol dana premijer Račan zaključio kako Zagreb i London imaju suprotstavljena stajališta u odnosu prema Iraku te se hvalio da je upravo on promijenio hrvatsku politiku prema SAD-u i Britaniji, sada je još potpredsjednik Vlade Goran Granić na nezapamćen način uvrijedio britanske diplomatske predstavnike u Zagrebu. Nakon takva dva sramotna politička poteza, doista se ne treba čuditi što London još nije parafirao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU- bez čega ne može započeti procedura za prijem Hrvatske u status kandidata za člana EU – kao ni to što Račan na listi čekanja za prijem kod premijera Blaira.

Posljedice takve promašene vladine politike već ostavljaju tragove. Dok se jednim od najvećih problema hrvatskog gospodarstva drži izostanak ozbiljnijih stranih investicija, američki kapital pohrlio je u Srbiju. Dok se vlada Ivice Račana upinjala iz petnih žila utrapiti Željezaru Sisak nepoznatom ruskom partneru, srpsku željezaru Smederevo kupila je najveća američka tvrtka u toj branši US Steel. No to nije sve: SAD su financirale izradu studije isplativosti izgradnje naftovoda koji bi preko rafinerije u Pančevu omogućio da se kaspijska nafta od rumunjske luke Constanza dopremi do Trsta, a od tamo u Njemačku i Austriju. Američka tvrtka Boeing razmatra mogućnost da u Beogradu otvori regionalno središte za remont zrakoplova, tvrtka Galaxi potpisala je ugovor s Ruma gumom, pri kraju su dogovori o gradnji tvornice limenki, British America Tobacco namjerava kupiti dio srpske duhanske industrije, a u završnici su i pregovori o ulasku američkog kapitala u kragujevačku Crvenu zastavu, odnosno u one dijelove u kojima se proizvodi oružje. I dok američki kapital na velika vrata ulazi u Srbiju, njihove vojne postrojbe učvršćuju svoje pozicije na Kosovu. Zbog toga su SAD izgradile golemu vojnu bazu Bonsteen nedaleko od Prištine koja je već osposobljena za primanje najvećih američkih vojnih zrakoplova.

Najnoviji vanjskopolitički promašaji hrvatske vlade potvrđuju da njeni vodeći političari uopće nisu razumjeli strateški značaj rata u Iraku. Nisu shvatili da se njime ne podriva svjetski poredak, kako su to tvrdili neki dužnosnici, već upravo suprotno, da se uspostavlja novo ozračje za djelovanje najvažnijih svjetskih institucija poput UN-a, EU-a i NATO pakta. Politički analitičari suglasni su da je Tony Blair nakon rata u Iraku postao vodeći svjetski političar. Liberalni ljevičar Blair stekao je ugled i simpatije zbog toga što nije krenuo u rat protiv Iraka motiviran istim vojnim, gospodarskim i financijskim interesima kao ultrakonzervativni i desničarski predsjednik Bush: britanski premijer stao je uz SAD iz dubokog moralnog i političkog uvjerenja. Blair naprosto smatra da je nužno eliminirati izvorišta svjetskog terorizma, a prvi je korak na tom putu likvidacija tiranskih režima te stvaranje uvjeta za izgradnju demokratskih i slobodnih društava na prostorima gdje u tomu nema nikakve tradicije i iskustva. Blairova je pozicija toliko učvršćena da je postao ne samo najmoćniji britanski premijer u povijesti nakon Winstona Churchila, već se nametnuo kao korektiv američkom predsjedniku Bushu. Nakon što mu je britanski premijer pomogao u presudnom trenutku, američki predsjednik neće moći povući nijedan važniji potez bez konzultacija i suglasnosti Tonyja Blaira. Time je Blair osigurao presudan europski utjecaj na američku politiku. Zbog ojačane pozicije u vlastitoj zemlji, ali i zbog ugleda u SAD-u, Tony Blair vrlo će brzo stati na čelo nove većine u Europskoj uniji. Ad hoc stvorena antisadamovska koalicija Britanije, Španjolske, Italije, Danske, Nizozemske, Poljske, Češke, Mađarske i država vilniuske skupine uskoro će postati vodeća politička snaga EU. Ako Hrvatska i dalje nastavi lutati europskim političkim prostorima, za nju ne samo da neće biti mjesta u toj skupini, nego ni u EU.

Jedino razložno objašnjenje za političko sljepilo vlade Ivice Račana može se potražiti u unutarnje političkim okolnostima i činjenici da se približavaju parlamentarni izbori. I premijer Račan i potpredsjednik Vlade Granić kao da su se tuđmanovskim receptom prkošenja Zapadu odlučili dodvoravati desnom biračkom tijelu – ali i dijelu lijevog koje SAD i Britaniju i dalje doživljavaju kao imperijalističke osvajače. Kao i Tuđman svojedobno, tako se i Račan konfrontira s SAD-om i Ujedinjenim kraljevstvom te odugovlači s ispunjenjem obveza prema haškom sudu. Time valjda želi dokazati da je on pravi nastavljač tuđmanovske politike popuštanja, ali tek pod snažnim pritiscima. Na taj način Hrvatska se ponovno vratila na pozicije trouble makera, države koja uvijek stvara probleme. Nakon promjena u Srbiji, ta će pozicija stvarati hrvatskoj diplomaciji još veće probleme. Opredjeljujući se za takvu strategiju, premijer Račan i potpredsjednik Granić smetnuli su s uma koliko je takvo ponašanje Tuđmana nanijelo teške štete strateškim interesima: Hrvatska je, naime, još uvijek izvan EU. Osim toga krajnje je nemoralno da Račan i Granić zbog osobnih i stranačkih interesa na tako grub način ugrožavaju nacionalne interese.

Politički rasplet na međunarodnoj političkoj pozornici samo potvrđuje dubinu zablude hrvatske politike i njenu nesposobnost da procijeni kojim će se smjerom ti odnosi razvijati. Danskoj, Irskoj, Nizozemskoj, Češkoj, Poljskoj, Portugalu, Mađarskoj, ali i Španjolskoj i Italiji, nikako se ne može predbaciti da su zbog svojih političkih stajališta postali politički sateliti SAD-a. Upravo suprotno: te su zemlje, za razliku od Hrvatske, osigurale svoje mjesto respektabilnog i ravnopravnog sudionika građenja novih odnosa u međunarodnoj zajednici.