Ljubomir Čučić, bivši hrvatski veleposlanik u Bruxellesu i aktualni predsjednik Europskog doma u Zagrebu, sustavno je zlostavljao svoju suprugu Magali Boers ČučićŠest mjeseci nakon što je hrvatska javnost informirana da je jedan visokopozicionirani djelatnik Ministarstva vanjskih poslova obični nasilnik koji premlaćuje svoju ženu, Nacional je uspio otkriti njegov identitet. To je 48-godišnji bivši veleposlanik u Belgiji i aktualni predsjednik Europskog doma u Zagrebu Ljubomir Čučić. O njegovu brutalnom ponašanju u posljednjih nekoliko godina mediji su samo površno izvještavali jer su informacije o njegovu nasilništvu kolale tek kuloarima Ministarstva. Konačno, prošli tjedan, kad je njegova supruga odlučila za “Nacional” ispričati kakvim je sve torturama bila izložena u šest godina bračnog života, otkriven je bez dvojbi jedan od najvećih, ali i najpomnije čuvanih skandala.

Ožiljak na dlanu, oteklina na obrazu i modrozeleni podljevi na lijevoj nozi 33-godišnje magistrice međunarodnog prava Magali Boers Čučić, tek su posljednje tjelesne povrede koje joj je, kako nam je detaljno ispričala u višesatnom razgovoru, često nanosio njezin suprug. Istovremeno, u hrvatskoj javnosti, među kolegama, ali i u europskim institucijama Ljubomir Čučić, zahvaljujući svojim funkcijama i obrazovanju, i dalje figurira kao veliki humanist i borac za ljudska prava.

Jedina koja je još prošle godine pred televizijskim kamerama upozorila na ovaj slučaj bila je Neva Tolle, voditeljica Autonomne kuće u Zagrebu, koja već godinama zbrinjava žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, ali na zahtjev njegove supruge nije imenovala počinitelja.

Očajna Magali Boers Čučić ovih dana odlučila je ipak progovoriti jer ju u Hrvatskoj od nasilja nisu uspjeli zaštiti ni zakoni a niti bilo koja institucija: “Dugo sam tajila svoje traume, skrivala masnice i posjekotine na licu i tijelu, osjećala sramotu zbog svog muža. Sad sam konačno odlučila izaći u javnost samo da bih pomogla svim onim ženama koje prolaze kroz sličnu životnu situaciju.” Odluku su učvrstile posljednje prijetnje njezina muža Ljubomira Čučića da će, pokuša li se od njega razvesti, upotrijebiti “sva legalna i nelegalna sredstva” kako bi joj oduzeo stariju kćer.

Magali Boers i Ljubomir Čučić upoznali su se u Francuskoj 1996. za njegova jednogodišnjeg poslovnog boravka u toj zemlji. Europski centar za nevladine organizacije u Lilleu, u kojem je radila kao programski koordinator, organizirao je seminar. Petnaest godina stariji, Ljubomir Čučić osvojio je tada 26-godišnju Magali svojim šarmom i samouvjerenošću uspješnog poslovnog čovjeka: “Prije braka bili smo vrlo kratko u vezi, tek devet mjeseci, ali je on prema meni sve vrijeme bio neobično pažljiv i nježan”, prisjeća se ona. “Često mi je govorio da, otkad me upoznao, više ne može zamisliti život bez mene i zato želi da se što prije vjenčamo. Znala sam da je on već jednom bio u braku i za njegovu izvanbračnu zajednicu, ali nisam ni pomišljala što bi mogao biti pravi uzrok rastave. Sigurnost mi je ulijevala reputacija koju je uživao u vlastitoj zemlji, ali i u međunarodnim institucijama. Roditelji su me upozoravali da razmislim o svemu i da ne žurim jer sam u to vrijeme namjeravala upisati i doktorat, no Ljubomir je bio toliko uporan da sam na kraju popustila. Ubrzo smo odredili datum vjenčanja u Parizu i nakon toga preselili u Zagreb.”

Prisjećajući se početka braka, Magali Boers Čučić otkriva da je idila u njegovoj kući na zagrebačkoj Trešnjevci trajala vrlo kratko i da je tad nisu brinule suprugove primjedbe o njezinu neiskustvu i potrebi preodgoja:

“Ništa što bih učinila nije bilo dovoljno dobro, on je uvijek znao bolje. Govorio mi je da sam jako mlada. Da ne znam što znači život u dvoje. Da sam kaotična i, sve češće, da sam previše bučna. Naglašavao je da se u kući ‘mora znati red’, a ubrzo sam saznala i što sve te primjedbe podrazumijevaju. Najprije me podučio da se svjetlo gasi s dva prsta jer u suprotnom prekidač stvara preglasni ‘klik’, da se vrata zatvaraju s dvije ruke, od kojih jedna uvijek mora amortizirati kontakt s dovratnikom. Čaša se nikad ne spušta na stol cijelim dnom jer stvara buku, nego se ispod čaše mora staviti mali prst i odložiti je potpuno nečujno.”

U početku je poslušno slijedila upute vjerujući da je njezin suprug samo preopterećen vrlo odgovornim poslom. Ali što je vrijeme više odmicalo, on se, kako kaže Magali Boers Čučić, sve manje obazirao na njezine želje i odluke, određujući joj čak i kako da se odijeva kad odlazi u kupovinu. Nije joj bilo čudno ni što je njezin suprug počeo jesti potpuno sam: “Jeo je vrlo brzo, s obrokom bi bio gotov u samo nekoliko minuta i za vrijeme jela nije volio nikakve razgovore, pa je ubrzo izjavio da želi jesti sam. Kad sam mu konačno rekla da očito imamo problema u komunikaciji i da nimalo ne obraća pažnju na moje želje, odgovorio mi je da ga samo moram slušati i da će sve biti u redu jer me treba preodgojiti.”

Za Magali Boers Čučić stvari su se iz dana u dan počele sve više komplicirati. Tek mnogo kasnije shvatit će da ju je Čučić, postepeno, sve više izolirao: “Najprije mi je, navodno zbog velikih troškova, počeo predbacivati telefonske razgovore s roditeljima, braćom i prijateljima koji su živjeli u inozemstvu. Prihvatila sam to objašnjenje, pa sam se nastavila dopisivati mailom. No, uskoro se vrlo žestoko usprotivio i dolascima prijatelja koje sam stekla u Zagrebu. Uvijek bi prije njihove posjete ili nakon nje inscenirao žestoke svađe i stvarao lošu atmosferu. Nitko od ljudi koji bi dolazili u našu kuću nije bio dovoljno dobar i prema svima je bio vrlo kritičan. Govorio je da je on javna osoba i zato ne želi nepoznate osobe u svojoj kući, te da moram prestati pozivati goste. No, nije mu odgovaralo ni da ja odlazim u posjete.”

Krajem 1997. Magali Boers Čučić prvi je put zatrudnjela, ali je zbog komplikacija u trudnoći pobacila. Depresija koju je proživjela danas je jedan od argumenata kojima se Čučić koristi da bi Magali prikazao kao neuravnoteženu osobu. A dok je ona prolazila kroz najteže trenutke u svom životu, Čučić je svoju “uravnoteženost” dokazivao potpunom indiferentnošću prema gubitku djeteta. “Nije mi pružao nikakvu utjehu, dapače, kad bih plakala”, prisjeća se, “postajao bi nervozan i govorio kako neće trpjeti takvo moje ponašanje, a ja više nisam imala prijatelja s kojima bih mogla podijeliti svoje osjećaje. Mislila sam tad da je to njegov način žaljenja i prihvaćala s razumijevanjem.”

U studenome 2000., tri godine kasnije, Magali Boers Čučić konačno je pomislila da se njoj i njezinom suprugu osmjehnula sreća. Rodila je zdravu djevojčicu Sarah, a mjesec dana kasnije Ljubomir Čučić imenovan je za veleposlanika u Bruxellesu. “U prosincu je otputovao u Belgiju, a ja sam mu se pridružila mjesec dana kasnije. Budući da nitko u veleposlanstvu nije govorio francuski, odmah po dolasku počela sam pomagati suprugu, jer govorim i flamanski. Iz već poznatih razloga moj se muž sukobio s ministrom vanjskih poslova i uvjetovao svoj ostanak sređivanjem situacije u veleposlanstvu. No, ni u privatnom životu situacija nije bila bolja”, prisjeća se Magali Boers Čučić.

“Kad sam rodila Sarah, postao je još stroži prema meni. Neprekidno me podučavao kako je trebam hraniti, kako da joj mijenjam pelene, kupam je. Kad bih mu se usprotivila, danima ne bi sa mnom progovorio ni riječ.” Ipak i u tim bi periodima inzistirao da vode ljubav premda mu je Magali jasno davala do znanja da to ne želi. Na pitanje bi li to nazvala silovanjem i je li to ikad pokušala prijaviti, Magali Boers odgovara: “Ako silovanjem smatramo vođenje ljubavi bez pristanka druge strane, onda bi se to moglo nazvati i tako. U početku mi je bilo grozno to priznati i samoj sebi. Ipak, problem sam spomenula sestri u nekoliko mailova koje ona, vjerujem, čuva i danas.”

U periodima kad nisu razgovarali, Magali i Ljubomir izmjenjivali su pisma. Nekih se ponovno domogla nakon što joj ih je oduzeo, a koristit će joj kao dokazni materijal na sudu. Kako u svađama, tako i u pismima Čučić nije birao riječi kojima će je uvrijediti: “Govorio mi je da sam neorganizirana, glupa, ružna, nesigurna i da ga ne poštujem dovoljno. Priznao je da je s njim ‘možda teško živjeti, ali da je on prestar da bi se mijenjao i da zato ja moram promijeniti svoje ponašanje prema njemu’.”

Kako će se uskoro pokazati, uvrede, poniženja i psihičke torture bili su tek uvertira u fizičko zlostavljanje, koje je u svrhu “preodgoja” svoje žene njegova ekscelencija Ljubomir Čučić prvi put primijenio upravo u vrijeme veleposlaničkog mandata u Bruxellesu. “Počelo je s njegovim višesatnim monolozima i analizama mog ponašanja, a ‘ispiranje mozga’ nerijetko bi trajalo do 2-3 ujutro. Najprije sam to pripisivala njegovim problemima na poslu, no kad sam jednom, izmorena, htjela napustiti dnevni boravak u kojem bismo obično razgovarali, uhvatio me za kosu i grubo vratio u sobu.”

Magali vrlo dobro pamti večer kad je Sarah navršila osam mjeseci. Kći joj se tek počela privikavati na hranu iz bočice i Magali ju je držala u naručju da bi je nahranila, ali je primijetila da ima problema s dudicom. Krenula je u kuhinju da je zamijeni ali je njezin suprug veleposlanik mislio da to nije potrebno. Magali je ostala pri svome i to ga je silno razbjesnilo. “Skočio je i snažno me ošamario. Bila sam šokirana. Zamolila sam ga da se smiri, ali me on snažno stisnuo za vrat i nastavio urlati. Pobjegla sam u kupaonicu i ostala tamo neko vrijeme zaključana. Prestrašena za sebe i dijete, odlučila sam otići.”

Te su noći spavali odvojeno. Ujutro kad je otišao na posao, Magali je s kćeri sjela u auto kaneći otputovati, ali je shvatila da je Ljubomir Čučić predvidio njezinu namjeru. Naime, tijekom noći jednostavno je iz njezine torbice ukrao sve kreditne kartice i dokumente od auta.

Zahvaljujući Magalinom bratu koji je došao po njih, pobjegle su u Frankfurt, a Magali je javila mužu da su dobro i da su na sigurnom. Adresu je otkrila tek idući dan, pa je on već dva dana kasnije dojurio za njima uvjeravajući Magali da su u pitanju samo prolazne teškoće. Za pet dana vratio se po nju i dijete uz čvrsto obećanje da je više nikad neće udariti.

Prije no što će u ljeto prekinuti veleposlanički mandat i napustiti Bruxelles, nastavlja Magali, Čučić je zaratio s cijelom njezinom obitelji i tako spriječio njihove dolaske u Zagreb. Mjesec dana po povratku Magali Boers Čučić ponovo je zatrudnjela, a prije no što će se oboje vratiti u Europski dom u Zagrebu, otišli su na godišnji odmor u njegovu kuću u Crikvenici. Tu je pak Magalinih nekoliko minuta razgovora sa sestrom bilo dovoljno da Ljubomir Čučić potpuno pobjesni: “Udario me šakom, a zatim izbio stolicu na kojoj sam sjedila. Kad sam pala na pod, bacio je stolicu na mene urlajući da sam neodgovorna i gađajući me svim što mu je bilo na dohvat ruke.”

Slične situacije sve su se češće ponavljale, pa ih Magali više ni ne opisuje detaljno, kao da su joj postale svakodnevne. Ipak, prisjećajući se događaja s kraja siječnja 2002., kad je već bila pet mjeseci trudna s drugom kćeri Larom, okrutnost njezina muža je kulminirala. Te večeri Čučić se vratio kući iz Crikvenice, gdje je renovirao vikendicu.

“Lijepo smo pričali i igrali se sa Sarah. U jednom trenutku ona je krenula prema videorekorderu. Da bi je zaustavio, uzeo je igračku i bacio prema njoj, viknuvši ‘Ne!’. Rekla sam mu da nije trebao baciti igračku prema njoj jer da je samo rekao ‘ne’, dijete bi razumjelo. Odmah sam požalila. Počeo je urlati na mene da mu ne govorim kako da odgaja dijete. Prestravila sam se od njegove reakcije, ustala sam i krenula u kuhinju, a za mnom je krenula prestrašena Sarah i plačući me zagrlila oko noge. Uzela sam je u naručje, odnijela je u spavaću sobu i, instinktivno, zaključala vrata predosjećajući opasnost. Dojurio je za nama i tri puta tražio da otvorim. Ponavljala sam da ću otvoriti ako mi dokaže da se smirio.”

Nakon toga sve se odvijalo vrlo brzo. Nogom je razvalio vrata. Magali je sjedila u naslonjaču i držala dijete u naručju. Uhvatio ju je za ruku i bacio na pod, a onda uzeo kći i odnio je u drugu sobu. Vratio se po Magali i odvukao je u dnevni boravak. Tamo ju je verbalno i fizički terorizirao. Svaki put kad bi učinila nešto što se predsjedniku Europskog doma ne bi svidjelo, udarao ju je šakom gdje je već dospio – u glavu ili po tijelu. Svoju je trudnu suprugu doslovno satjerao u kut. Zarobio ju je na kauču tako da se nije mogla micati i tukao je šakom po glavi. “Zavrtao mi je ruke i zglobove, a ja sam se pokušala braniti kako sam već mogla. Maltretiranje je počelo u devet, a kad me konačno pustio bila je ponoć.”

Probudivši se idućeg jutra s brojnim podljevima po licu i tijelu, prvi je put zatražila pomoć Centra za socijalnu skrb na Trešnjevci. “Pravnik koji me primio na razgovor pitao me želim li razvod, ali sam smatrala da za to nije najbolji trenutak. Kad imate malo dijete i drugo na putu, razvod je zadnja stvar na koju pomišljate. Smatrala sam da bi pomoć bračnog savjetnika, kojeg bi redovito posjećivali, bila dovoljna”, dodaje Magali Boers Čučić, istovremeno žaleći zbog svoje tadašnje odluke. “Pitala sam ujedno ne bih li trebala ovaj slučaj prijaviti policiji, ali me pravnik upozorio da bi taj postupak, ako ne želim razvod, vjerojatno pogoršao situaciju. Svejedno, htjela sam posjetiti liječnika da konstatira ozljede. Plašila sam se otići kući jer me muž, nakon takvih situacija, obično nije puštao van. Nisam se usudila obratiti ni obiteljskoj liječnici jer je ona bila dobra prijateljica mog muža, pa sam otišla u Dom zdravlja Trešnjevka.”

Dežurna liječnica nije joj, međutim, htjela napisati anamnezu jer, kako joj je rekla, “nije njezin pacijent, pa bi ona zbog toga mogla imati problema”.

Druga kći Lara rodila se s urođenom manom – rascjepom nepca. Beba je zbog toga imala problema s hranjenjem i zahtijevala je vrlo mnogo brige. “Čučić zbog toga nije previše patio. Naprotiv. Uslijedile su mnoge sitne i besmislene svađe, a kad me ponovno jednom ošamario, shvatila sam da nastavlja po starom.”

Te jeseni u Crikvenici se održavao seminar na kojem je Magali bila zadužena za koordinaciju. “Spremala sam se u prizemlju, a on je ostao spavati u potkrovlju. Ostavio je otvorena gornja vrata i ja to nisam vidjela. Bilo je osam ujutro. Propuh je zalupio vrata ali udarac nije uopće bio tako jak jer se nisu probudila ni djeca. Pobjesnio je. Tvrdio je da sam to ja učinila. Izašla sam iz kuće i otišla na seminar. Popodne je došao po mene. Čim smo sjeli u auto, počeo je vikati zbog jutarnjeg događaja. Tijekom vožnje udario me najprije šakom, a zatim desnim laktom tri puta snažno u rebra. Krvarila sam i rekla sam mu da je sad doista gotovo. Nije mi dao da izađem iz auta jer je s djecom bila dadilja i nije me smjela vidjeti u takvom stanju. Zato me odveo na kat dok je ona bila u prizemlju. Rekao joj je da se mora odmah vratiti u Zagreb i odveo je na autobusnu stanicu, a ja sam se morala na brzinu spakirati, pa nije mogla vidjeti moje povrede. S vrata mi je viknula ‘doviđenja’, vidjela me da plačem, i ona je bila uzrujana jer je slutila da se nešto događa.”

Konačno, od svog je supruga zatražila da posjete bračnog savjetnika ili će tražiti razvod, no Ljubomir Čučić ju je odbio uz objašnjenje da su “dovoljno pametni da sami riješe probleme”. “Krajem rujna htjela sam otići u Francusku jer se slavila 40-godišnjica braka mojih roditelja i trebali smo krstiti Laru, ali me nije htio pustiti, pa sam rekla da tražim razvod i da je gotovo. Ujutro je promijenio mišljenje. Rekao je da idemo u Francusku, a da ćemo se o razvodu dogovoriti kasnije. U međuvremenu pojavio se problem s putovnicama. Htjeli smo da djeca budu upisana i u njegovu i u moju putovnicu i da Lara dobije francusko državljanstvo. Međutim, otišao je u veleposlanstvo i tražio da im se izdaju dječje putovnice. Nisam na to pristala jer sam znala da će me tad lakše ucjenjivati kad god budem s njima htjela ići u Francusku, jer je to radio i svojoj starijoj kćeri i njezinoj majci i tako ih kontrolirao.”

Iz Francuske je Čučić otputovao u Bruxelles, a Magali je s djecom ostala još nekoliko dana. Čim su se vratile u Zagreb, Čučić je ponovno “zaplijenio” Magalinu francusku putovnicu, a iduće jutro prijavila je to policiji. Pred policajcima lažno ju je optužio da je htjela pobjeći s djecom.

“Bila je to notorna laž jer sam se večer prije vratila s djecom u Hrvatsku. Potražila sam odvjetnika i postala svjesna da me čeka velika bitka jer nikad nisam prolazila kroz brakorazvodnu parnicu, strankinja sam, a moj muž ima moćne veze u Hrvatskoj i velik utjecaj na ljude oko sebe. Naravno, kad je saznao da sam pokrenula postupak pri Centru za socijalnu skrb, uzeo mi je sve kreditne kartice, ključeve i dokumente od auta, bankovne knjižice, moj mobitel, adresar sa svim brojevima, isključio Internet. Sakrio je čak i dječja kolica, a iz auta izvadio dječje stolice, ukratko učinio je apsolutno sve da mene i djecu drži kao taoce i kontrolira apsolutno svaki naš pokret. Odvjetnik mi je savjetovao da to prijavim policiji, što sam i učinila.”

Slijedili su dugi razgovori i svađe, a kako kaže Magali, ni sama ne zna što joj je bilo teže podnositi – fizičko ili psihičko zlostavljanje. Kad je, napokon, krajem listopada, unatoč potpunoj izolaciji, prikupila papire, uputila se odvjetniku zatraživši razvod.

“Jedne večeri predložio mi je da pročitamo sva pisma koja smo izmijenili prije braka. Igrao je na kartu emocija. Inzistirala sam da pročitamo i pisma koja smo izmijenili tijekom braka za dugih perioda šutnje jer je u njima bila ispisana srž naših problema. Tijekom večeri popio je dvije boce vina i počeo pričati da je u interesu djece da ostanemo zajedno. Kad sam ga podsjetila na prvo obećanje da me neće tući, koje mi je dao u Njemačkoj, odgovorio mi je da je možda bio loš prema meni, ali da sam sve to zaslužila. Nakon toga za mene je razgovor bio gotov.”

U dva ujutro Magali je odlučila poći spavati i krenula je u sobu na katu. Pijani diplomat je pak potrčao za njom. Prebacio ju je preko svog ramena i teturajući niz stepenice vratio u dnevni boravak. Prepala ga se jer je znala da se u takvom stanju nije mogao kontrolirati. Nekoliko puta je pokušala napustiti sobu, ali ju je spriječio. “Bacio me na kauč i nisam se mogla pomaknuti. Počela sam vrištati, a on mi je dlanom zatvorio usta i nos. Kad me konačno pustio, pokušala sam telefonirati policiji, ali je dohvatio telefaks i srušio ga. Sve se odvijalo pred očima male Sarah koja se u međuvremenu probudila zbog buke. Pobjegla sam na kat gdje imamo drugi telefon, i uspjela alarmirati policiju. To ga je prestravilo. Otrčao je u kuhinju, oprao sve čaše, sklonio boce i očistio stan.” Na policiju je Magali, međutim, čekala sat i pol.

Magali Boers Čučić napokon se odlučila razvesti. Bili su u Crikvenici, Čučić je ponovno posegnuo za alkoholom i započeo zamorni monolog: “Mijenjao je brzo raspoloženja – čas bi bio bijesan, a već trenutak kasnije bi plakao pitajući me odakle mi pravo da mu uzmem Sarah. Emocionalno sam bila potpuno slomljena. Nakon šetnje vratila sam se na balkon i jako plakala, a onda je sjeo kraj mene i stavio mi ruku na koljeno. Okamenila sam se i čekala njegovu reakciju. Rekao mi je: ‘Sve ti opraštam’. Tad sam se stvarno sledila jer sam shvatila da on ima ozbiljnih i velikih psihičkih problema.”

Njezini su roditelji bili, kaže, vrlo zabrinuti zbog njezine situacije. Znali su da je Čučić drži u kući izoliranu i brinuli su o njezinoj sigurnosti. Zato su došli u Zagreb i unajmili stan. Čučić je pred Magali stavio novi ultimatum – predložio joj je da će je pustiti na odmor s djecom i roditeljima u Francusku i vratiti joj putovnicu, ukoliko odustane od zahtjeva za razvodom. Sastavio je i ugovor prema kojem ona može s djecom ostati u Francuskoj od 15. studenog do 23. prosinca 2002. a za uzvrat ona će povući sve postupke koji se vode pred hrvatskim institucijama za razvod braka. Magali je pristala i potpisala izjavu.

“Nazvala sam Centar za socijalnu skrb i rekla da povlačim zahtjev. Ovaj put moj je muž inzistirao da odemo tamo i da pred njima potpišem naš interni ugovor. Izgleda bizarno, ali učinila sam to iz straha koji sam trpjela godinama, koji se akumulirao u meni i koji me paralizirao. Vidjela sam u toj njegovoj ponudi tračak nade i prihvatila bih tada sve što mi se kaže, samo da me pusti da odem. Znam da je to bila pogreška, ali ne tražite od mene da ovog trenutka taj svoj postupak racionalno objasnim”, rezignirano govori Magali Boers.

Ujutro smo najprije otišli u Centar, a zatim je Čučić skovao novi plan. “Čim smo sjeli u kola, rekao mi je da sad idemo u MUP u Petrinjsku gdje ću potpisati dokumente kojima bi se djeci izdale hrvatske putovnice. Opet sam shvatila da me tjera u zamku. Prošlo mi je kroz glavu njegovo obećanje da će se boriti za Sarah pod svaku cijenu, bez obzira na odluku ‘glupog beznačajnog Centra za socijalnu skrb’, kako je govorio. Tad sam opet osjetila strah jer sam znala da će nas vjerojatno potražiti u Francuskoj i odvesti djecu u Hrvatsku kad mu se prohtije. Pitala sam se i čemu to jer ako sam povukla zahtjev za razvod, novi ne mogu podignuti u idućih šest mjeseci. Sjedeći u autu razmišljala sam što učiniti. Što ako odbijem? Što ako opet postane agresivan? Vratiti se u Centar i tražiti razvod? Pitat će me jesam li normalna? A moj muž će to iskoristiti da me proglasi psihički nestabilnom osobom. Ali ja doista jesam bila žrtva njegovog psihičkog iznurivanja. Naravno, potpisala sam i te papire.”

U Francusku je sa svojim roditeljima i kćerima krenula na put 15. studenoga. Uoči puta Čučić ju je tražio da mu ostavi neke osobne dokumente – diplomu, potvrdu o nasljedstvu od 125.000 kuna koje je, usput rečeno, investirala u obnovu njegove kuće u Jakovljanskoj, a koju je Čučić uknjižio samo na svoje ime.

“Da bih vam pokazala o kakvom čovjeku je riječ, reći ću vam da sam noć prije nego sam trebala krenuti na put, čula kako se penje po stepenicama s baterijskom svjetiljkom i u susjednoj sobi, gdje sam običavala držati sve dokumente, nešto traži. Nije ih našao jer sam ih međuvremenu, naravno, bila sklonila, a kad je čuo da sam se pomaknula, brzo je nestao. Još jednom se pokazalo koliko nisko je spreman ići.”

Ipak, ukrao joj je sav novac i Magali je tek na granici vidjela da joj je u novčaniku ostavio samo pet eura: “Ponovno mi je dao signal da sam u klopci i da, čak i kad sam na putu za Francusku, on u potpunosti kontrolira moj život.”

Iako je bila svjesna da je s Čučićem potpisala sporazum koji ju je obvezivao da se s djecom vrati u Hrvatsku najkasnije do 23. prosinca 2002., Magali je dolazak u Francusku shvatila kao svoju posljednju šansu da pokrene brakorazvodnu parnicu i zauvijek se oslobodi čovjeka koji nije birao sredstva da je fizički i psihički uništi.

“Sad kad vraćam film pitam se nije li njegova namjera bila da me natjera da učinim pogrešan korak. A moja pogreška je bila to što sam bila vrlo prestrašena jer sam slutila što će se dogoditi ako predam zahtjev za razvod braka u Hrvatskoj i što bi se moglo dogoditi ako sazna da sam to pokrenula u Francuskoj. Prošle su mi kroz glavu sve njegove prijetnje da će me ubiti, a također sam znala da će me, ako me nađe, fizički napasti ili, na kraju krajeva, nasilno uzeti Sarah.”

Po dolasku u Francusku Magali Boers Čučić prijavila je sve policiji i upozorila ih da se više ne želi vratiti u Hrvatsku jer nije sigurna za svoj život. Znala je i da ne može ostati u kući svojih roditelja jer će je tamo Čučić potražiti čim sazna za pokretanje parnice, pa se odlučila bar na neko vrijeme skloniti na nepoznatu adresu na kojoj je neće naći. Argumente da je to ispravna odluka dao joj je sam Čučić, koji je prvih dana neprekidno zvao i provjeravao njezino kretanje: “U tih prvih tjedan dana, koliko mi je bilo potrebno da prikupim papire i pokrenem zahtjev za razvod, morala sam ga detaljno izvještavati kamo idem, kad i s kime, a on bi telefonom provjeravao jesam li se pojavila tamo gdje sam rekla da ću biti. Postajala sam sve sigurnija da mi u Hrvatskoj više nije mjesto. Druga mogućnost bila je da se vratim u pakao.”

Kad je konačno pronašla odvjetnika i pokrenula postupak, javila je Čučiću što je učinila: “Smatrala sam da to mora odmah saznati. Sad vidim da sam bila naivna jer me još jednom nadigrao. Naime, moj je odvjetnik predao spise na sud u ponedjeljak 25. studenoga 2002. Čučić je pak, barem prema papirima koje je predočio na sudu, navodno baš istog tog dana u Hrvatskoj zatražio posredovanje u postupku za razvod braka. Doista čudno, jer sam mu upravo tog dana ja obznanila što sam učinila. Istovremeno, na službenim papirima iz Centra za socijalnu skrb na Trešnjevci pisalo je da je gospodin Čučić kod njih podnio zahtjev za razvod tri dana ranije, u petak 22. studenoga.”

Magali Boers Čučić tek može nagađati kako je došlo do takve koincidencije. Oni koji pak bolje razumiju međunarodno pravo, a Ljubmir Čučić je svakako jedan od njih, znaju da će – ako se dva identična postupka vode istovremeno pred sudovima dviju različitih zemalja – biti nadležan onaj sud gdje je postupak prije započeo. Tako je Ljubomir Čučić još jednom pokušao trikovima i moćnim vezama u svojoj domovini vratiti Magali Boers na svoj teren.

Nakon petomjesečnih zakonskih zavrzlama u Francuskoj, Magali Boers Čučić se 3. travnja morala vratiti s djecom u Hrvatsku. Jedino što je uspjela ishoditi bio je novi sporazum između nje i njezinog muža oko skrbništva nad djecom.

“Potpisali smo novi ugovor u kojem sam tražila da ja budem s djecom od 9 ujutro do 17 sati popodne dok je on na poslu, zatim da ih ponovno mogu posjetiti od 19 do 20.30 sati i uspavati ih. Sporazumjeli smo se da u navedenom vremenu mogu izvoditi djecu u šetnju, a kad sam s njima u njegovoj kući da nitko osim mene ne bude prisutan, naravno, radi vlastite sigurnosti, ali i da djecu poštedim novih stresova. Ja sam pak iznajmila stan u Zagrebu i nisam više živjela s njim u kući.”

Kao i uvijek do sad Čučić je vrlo brzo počeo kršiti dogovor. Pojavljivao se kad god bi htio i ostajao koliko god bi htio tim više jer je u Europskom domu od početka svibnja uzeo višetjedni godišnji odmor. No umjesto da se odmarao, on je neumorno smišljao načine na koje će maltretirati svoju ženu.

Odvodio je sa sobom stariju kćer, a Magali je izvijestio da ju je u međuvremenu upisao u vrtić inzistirajući da je se tamo vodi svaki dan, čak i kad je imala visoku temperaturu. S vremenom je u kuću pozvao i dadilju, koja je odvodila starije dijete u šetnju, dok bi Magali ostajala zaključana u kući s mlađom. No, to nije bilo sve. Ubrzo su se nastavile prijetnje ubojstvom, nova zaključavanja u kuću, razbijanje staklenih vrata sobe u kojoj je Magali presvlačila mlađu kćer… Novo je premlaćivanje bilo pitanje trenutka. Magali Boers Čučić konačno je prekipjelo prošli tjedan kad ju je pobješnjeli Čučić ponovno napao.

“Htio je djevojčice pod svaku cijenu izvesti u popodnevnu šetnju iako su tog dana bile i trebale popodnevni odmor. Nisam mu to dopustila i toliko je bio izvan sebe da se počeo tresti cijelim tijelom. Jedva je susprezao svoj bijes. U pola glasa počeo je režati: ‘Hoćeš da te opet udarim, hoćeš da te opet udarim? Ubit ću te! Ubit ću te!’ Na kraju me udario pred djetetom. Nisam više htjela ostati u kući i zamolila sam ga da me pusti. Tad sam odlučila potražiti pomoć u Autonomnoj kući.”

Nekoliko prijetnji svoga podivljalog supruga Magali Boers zapisala je i tonski, na diktafonu koji je uspjela uključiti prije no što su počeli pljuštati udarci. Tonski zapis mogao bi poslužiti kao dobar predložak scenaristima filmova strave i užasa. Ono što nije ostalo zapisano na tonskoj traci, zapisali su liječnici Traumatološke bolnice u Zagrebu. Nakon toga Magali Boers Čučić uhvatila je pogodan trenutak i s obje djevojčice, uz pomoć prijatelja, pobjegla u Sklonište za žene žrtve nasilja u Zagrebu. Od sad pa nadalje o hrvatskim državnim institucijama i njihovoj efikasnosti ovisi koliko će tamo i ostati.

S terorom kojemu je bila izložena Magali Boers Čučić upoznali smo Domagoja Štimca, specijalista psihijatra u Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba, te smo zatražili njegovo stručno mišljenje o tome kojem tipu zlostavljača pripada Ljubomir Čučić.

Dr. Štimac je na osnovu onoga što je pročitao o bračnom životu Magali Boers Čučić mogao zaključiti da se u njezinu slučaju radi o tipičnom emocionalnom zlostavljanju. Emocionalni zlostavljači, objasnio nam je dr. Štimac, prepoznaju se po tome što teže žrtvu potpuno potčiniti te koriste sve metode manipulacije, sile i zastrašivanja kad dobiju osjećaj da im stvari izmiču kontroli. Najčešće se okomljuju na sebi bliske i u pravilu slabije osobe, a od suprotnog spola ne očekuju ravnopravno partnerstvo, nego žrtvu koja će ih bespogovorno slušati. Takve osobe u principu imaju rigidne i krute stavove, nesvjesni su svojih grešaka i odgovornost za svoje postupke prebacuju na druge. Teško mogu vidjeti druge osim sebe samih jer nemaju empatijski kapacitet. Sve je dobro dok imaju osjećaj da imaju kontrolu. U ovom slučaju mehanizmi kontrole uspostavljali su se čak i instrukcijama kako se gasi i pali svijetlo, stavlja čaša na stol… Takav oblik kontrole zlostavljaču je potreban da bi se osjećao velik, moćan i jak i želi da to drugi vide. Usprotivi li se žrtva, zlostavljač pribjegava moralnom nasilju, emocionalnom uskraćivanju, onemogućavanju u pravima, manipuliranju i naposljetku fizičkoj sili.

To su nerijetko ljudi koji su izloženi stresu i riziku na poslu. Za njih je također karakteristično da zlostavljaju sebi bliske osobe, dok u svojem radnom socijalnom okruženju, kad se nalaze sa sebi ravnima, mogu dobro funkcionirati.

Dr. Štimac tumači kako korijeni takva ponašanja potječu iz roditeljskog okruženja koje nije bilo u stanju pružiti temeljni osjećaj emocionalne sigurnosti. Ako roditelj djetetu dozvoljava da povremeno pogriješi te ponekad bude i zločesto, ako ne postavlja pred njega stalno zabrane i ograničenja, daje mu mogućnost da jednog dana postane kompletna osoba koja će se moći nositi s vlastitim porazima i greškama. U suprotnom, stvara se podloga za emocionalno nasilništvo. A emocionalni nasilnici prikrivaju svoj osjećaj nesigurnosti željom za totalnom kontrolom bliskih osoba jer im ona daje moć i sigurnost koje su bili lišeni kao djeca.