Milan Bandić je spreman udružiti se s bilo kim kako bi se riješio kolegice iz SDP-a, aktualne zagrebačke gradonačelnice Vlaste PavićMilan Bandić, šef zagrebačke organizacije SDP-a, udružio se s desničarskim strankama u zagrebačkoj Skupštini da pacificira i prestraši koalicijske partnere iz HNS-a i sruši gradonačelnicu Vlastu Pavić, stranačku kolegicu. Prema Nacionalovim izvorima u SDP-u, to je smisao Bandićeve operacije plasirane u javnost prošloga tjedna kao skandal s neregularnim izborom HNS-ovih direktora u gradskim poduzećima.
“Direktorskom aferom”, kao novom političko-medijskom atrakcijom, kako tvrde ti izvori, Bandić bi želio i potisnuti u javni zaborav nedavno otkriven mračni detalj iz biografije svojeg stranačkog miljenika Vladimira Velnića – koji je zbog pronevjere i falsifikata svojedobno bio osuđen na dvogodišnji zatvor. Osim što već obnaša gomilu političko-financijskih funkcija u gradskoj upravi, bivši je zatvorenik iz Lepoglave izabran po Bandićevu nalogu da uz samog Bandića predstavlja katoličke vjernike hrvatske metropole na svečanom dočeku pape Ivana Pavla Drugog.
Bivši gradonačelnik aktivirao je sve svoje desničarske veze, stvorene još za vrijeme HDZ-a, koji mu pomažu u operacijama svrgavanja Vlaste Pavić u Gradskoj skupštini Bandić je spreman udružiti se s bilo kim kako bi se riješio kolegice iz SDP-a koja je, kako vjeruje, uzurpirala njegovo gradonačelničko mjesto Tako je najnovijom gradskom krizom Bandić, očitije no ikad, aktivirao svoj podzemni pakt s HSP-om, Hrvatskim blokom, HDZ-om i HIP-om. Najprije je, naoko u afektu, javno obznanio da je mnoštvo direktora gradskih poduzeća iz HNS-ove kvote izabrano na neregularnim javnim natječajima. Štoviše, u gradske rubrike dnevnih novina plasirao je i devet njihovih imena. Premda je svim vijećnicima poznato da su samo trojica od spomenute devetorice HNS-ovi kadrovi, da su, štoviše, imenovani u doba njegova gradonačelničkog mandata i uz njegov osobni blagoslov, Bandićeva informacija prošloga je tjedna, na posljednjoj sjednici gradske skupštine poslužila Hrvatskom bloku da od Vlaste Pavić zatraži istragu o HNS-ovim direktorima. Sama gradonačelnica nije imala ni najmanju šansu da se očituje, ili možda čak suprotstavi toj inicijativi. Kako je Bandić, dakako, bio unaprijed obaviješten, u tom trenutku nalazila se u zrakoplovu koji je letio prema Rusiji. Budući da njezino izvješće zasigurno neće biti prihvaćeno – tako Bandić planira i predviđa – postavit će se, dakle, pitanje povjerenja u njezinu gradonačelničku sposobnost. Na kraju bi Vlasta Pavić, u sudaru s Bandićevom potajnom desničarsko-lijevom alijansom u Skupštini grada Zagreba, bila prisiljena na ostavku.
A onda će bivši SDP-ov gradonačelnik – smijenjen zbog bijega s mjesta prometne nesreće koju je izazvao u pijanom stanju – opet zasjesti na njezino mjesto. Prema tvrdnjama njegovih stranačkih kolega koji ga dobro poznaju, Bandić samog sebe vidi kao najzaslužniju osobu za SDP-ovu pobjedu na lokalnim zagrebačkim izborima u svibnju 2001. pa utoliko gradonačelničku titulu doživljava, apsolutno i bezuvjetno, kao svoje prirodno pravo. “Ja sam to zaslužio. Ni jedan od vas ne bi bio to što jest da nije bilo mene”, tako govori najbližim suradnicima iz SDP-a kad se zaboravi i razljuti zbog sjećanja na prinudni odlazak s najmoćnije pozicije u hrvatskoj metropoli.
Desničarske stranke u gradskoj Skupštini Bandićevu ambiciju podržavaju uglavnom kao njegovi veliki dužnici: mnogima od njih udijelio je ugodne gradske sinekure, dotacije, zemljišta, poslovne prostore, zaposlio im kumove, braću, supruge, ljubavnice. Podrška u rušenju Vlaste Pavić, koja ne zna ili se ne usudi “bandićevski” funkcionirati, najmanja je protuusluga kojom desna opozicija može uzvratiti svom zaštitniku iz SDP-a.
Jezgra Bandićeva pakta sa zagrebačkom desnicom potječe još iz vremena HDZ-ova režima, kad je predsjednik Skupštine grada bio Zlatko Canjuga, predstavnik zagorske, tzv. liberalnije HDZ-ove frakcije. S obzirom na vrlo čvrstu poziciju HDZ-ove skupštinske većine, Bandić je imao manje interesa za Canjugino smjenjivanje od njegovih unutarstranačkih suparnika koji su smatrali da ih je Franjo Tuđman, tadašnji hrvatski predsjednik, neopravdano marginalizirao i čak potpuno isključio iz najunosnijih gradskih funkcija. Tako je Bandić, kao tadašnji oporbenjak iz SDP-a, otvarao, među ostalim, ona pitanja koja su prvenstveno koristila Canjuginim frakcijskim suparnicima u samom HDZ-u. Scenariji njegovih javnih nastupa dogovarali su se u kružocima restorana “Leut” na Jarunu i kafića “Kavalir” na Trgu bana Jelačića. To stalno društvo Bandićevih tajnih političkih saveznika činili su Davorin Tepeš, Pavo Gagulić i Tomislav Jelić, glumeći istodobno žestoke antiljevičare među zagrebačkim vijećnicima. Kao pridruženi gosti na tim su se sijelima pojavljivali ponekad Marijan Maras, HDZ-ov aktivist u Dubravi, Ivan Brzović, tadašnji ravnatelj SZUP-a, Jure Vrselja, načelnik u zagrebačkoj Policijskoj upravi. Kavanske seanse nisu bile posvećene samo političkim dogovorima o podjeli uloga u zajedničkim političkim spletkama, nego i razmjeni privatnih usluga. Vrselja je, primjerice, preko reda izdavao putovnice i osobne iskaznice Bandićevim prijateljima i štićenicima, Brzović bi došapnuo poneku neugodnu informaciju o Bandićevim konkurentima i brinuo za oduzete vozačke dozvole svojih prijatelja. Promoviran u savjetnika HDZ-ove gradonačelnice Marine Dropulić, Marijan Maras rješavao je komunalne, građevinske i imovinsko-pravne zavrzlame za Bandićeve pulene…
Ukratko, još u HDZ-ovoj eri uspostavljen je običaj vrlo profitabilne političke korupcije bez gotovog novca: sistem trgovine uslugama koji nije ukinut ni nakon svibnja 2001., kad je Bandić u ime SDP-a preuzeo vlast nad zagrebačkim gradskim institucijama. Matrica je danas samo izokrenuta: kako je Bandić nekoć nasrtao na Canjugu prema dogovoru s HDZ-ovom desnicom, tako HDZ-ovi desničari danas javno nasrću na SDP-ovce i HNS-ovce koji Bandiću smetaju. Bandić se zauzvrat velikodušno brine za njihove egzistencije, tvrtke i radna mjesta, dakako, na račun gradskih fondova i gradske blagajne.
Prije svega, za svoje osobne, dobro plaćene savjetnike šef zagrebačke organizacije SDP-a imenovao je dvojicu starih znanaca: svoju nekadašnju “vezu” u HDZ-ovoj gradskoj upravi Marijana Marasa i nekadašnjeg uposlenika Studentskog centra Stipu Zebu. Kako tvrde upućeni, zbog Marasova utjecaja, Bandić pronalazi stotine trikova da opstruira donošenje GUP-a, prvog u 17 posljednjih godina i prvog nakon hrvatskog osamostaljenja. Urbanistički plan koji bi definirao strategiju razvoja grada, smjerove njegova širenja, time i raspored poslovnih i stambenih četvrti, doveo bi u vrlo nezgodnu situaciju Marasovu rodbinu i političke sljedbenike u Dubravi i Sesvetama, mahom koloniste iz Bosne i Hercegovine: ili bi morali legalizirati svoja divlja naselja, te naknadno platiti sve, nipošto male, građevinske pristojbe, ili bi neke od njihovih kuća bile osuđene na rušenje. Zato je Slavko Dakić, treći Bandićev savjetnik naslijeđen iz HDZ-ove ere, dobio zadaću da pomno ispita sve posljedice buduće zagrebačke urbanističke sheme.
Na sličan se način Stipe Zeba, nekadašnji svećenik, tek formalno bavi savjetodavnim poslovima vezanim uz Bandićeve odnose s Kaptolom i klerom. Praktičnija strana njegove misije u Bandićevu kabinetu tiče se Studentskog centra, poduzeća iz kojeg je potekao. Prema prijedlogu HNS-a, Studentski centar u Savskoj ulici, valjalo bi urediti kao kulturni i filmski centar u kojem bi se održavale smotre kazališta i art-filmova. Time bi se očuvala dosadašnja tradicija studentskog okupljališta te bi se ujedno zaštitio i čuveni francuski paviljon, posljednji ostatak vremena kad se na istom mjestu nalazio Zagrebački velesajam. No Zeba je još zajedno s bivšim hadezeovskim direktorom SC-a ugovorio da se golem kompleks prepusti hrvatskoj filijali BMW-a. Navodno, za aranžman je već naplaćena i akontacija pa se Bandić, braneći Zebin komercijalni projekt, svim silama protivi neprofitabilnim kulturnim aktivnostima u Savskoj ulici. Jer Zeba, bivši uposlenik Studentskog centra, svojedobno je SDP-ovca, svog današnjeg šefa, obilno zadužio: tko zna koliko je kćeri i sinova Bandićevih prijatelja proteklih godina uhljebio u studentske domove, tko zna koliko je angažirao privatnih dobavljača SC-a na Bandićevu preporuku.
Ni ostali Bandićevi desničari nisu ostali bez naknade. Tomislav Jelić uz Bandićevu je pomoć zaposlio vlastitog brata u gradsko poduzeće koje se zove “Medvednica – Zagreb”, a upravlja ugostiteljskim objektima i planinarskim domovima na Sljemenu. Pavo Gagulić, smijenjen nedavno s funkcije gradskog tajnika HDZ-a, postavljen je u nadzornim odborima trgovačkih društava pod Bandićevom kontrolom. Davorin Tepeš, suvlasnik “Industrogradnje”, uz Bandićevu lobističku podršku izabran je za potpredsjednika zagrebačke Skupštine. Uzgred rečeno, zahvaljujući tome što gradskom tvrtkom “Zagreb parking” i danas upravlja stari HDZ-ov direktor, poduzeće “Tigra” u vlasništvu jednog od Bandićevih kumova angažirano je u gradnji podzemne garaže na Langovu trgu. Bandić se zbog nekih osobnih razloga odužio i nekadašnjem HDZ-ovcu iz Hrvatske lutrije Ivanu Garcu, kojeg danas predstavlja kao HNS-ov kadrovski izbor. Postavio ga je na direktorsko mjesto u gradskom poduzeću “Vladimir Nazor”, nakon što je ostao bez dostojnog radnog mjesta u Hrvatskoj lutriji. Bandić je na zaobilazan način sponzorirao i NK Hrvatski dragovoljac kojim upravlja HDZ-ov desničar Stjepan Spajić. Na račun gradskog proračuna dao je izgraditi odvojak od ceste Zagreb – Velika Gorica prema sportskom centru u Sigetu koji čini prijestolnicu Spajićeva nogometnog carstva. Iznimka su “Zagrebačke ceste”, u kojima je instaliran Bandićev šurjak, dakle, ne zbog trgovine s desnicom, nego zbog sasvim privatnih obiteljskih razloga.
Ipak, najizravnije Bandićeve veze s domaćim desničarima realiziraju se u Odjelu za branitelje, kao najveća inovacija u gradskoj upravi tijekom njegova jednogodišnjeg gradonačelničkog mandata. Odjel je osnovan kao svojevrsna obveza prema Miri Laci i Mirku Ljubičiću Švepsu, umirovljenim djelatnicima Ministarstva obrane, koji su tijekom posljednjih izbora, u svojstvu izvanstranačkih simpatizera, agitirali za Bandića među veteranima Domovinskog rata, naravno, desne političke orijentacije. Tako je na njihovu osobnu preporuku na čelo Odjela za branitelje instaliran Miodrag Demo, bivši pripadnik Prvog gardijskog zdruga, poznatijeg kao Tuđmanova pretorijanska garda. Tijekom 2002. Demina sinekura trebala je donekle kompenzirati uštede i restrikcije Ivice Pančića, Ministra branitelja i Bandićeva kuma, također SDP-ovca. Dok je Pančić, u skladu s Račanovim zahtjevima, znatno smanjivao troškove svojih subvencija raznim – stvarnim i fiktivnim – ratnim veteranima i dobrovoljcima, dotle ih je Demo uz Bandićevu podršku uzeo pod svoju financijsku zaštitu. Tako su 2002. ostarjeli partizani, okupljeni u organizaciju antifašističkih boraca iz Drugog svjetskog rata, od gradskog Odjela za branitelje dobili 10.000 kn, točno koliko i Hrvatski nezavisni dragovoljci – kraće NDH – koji broje pedesetak članova.
U mnogo izravnijoj varijanti “bandićevskog” recepta udvaranja i korumpiranja domaće desnice, jedan deklarirani “ustaša” – Drago Kos – promoviran je čak u predsjednika SDP-ove ispostave u prigradskom selu Čehi koje spada u stranačku podružnicu nazvanu Zagreb – zapad. Riječ je o prebjegu iz HSP-a pa HDZ-a koji vodi aeronautički klub – “Klub aerotike”, kako ga osobno zove – u lokalnom Društvenom domu. Bivši HSP-ovac i nadalje se lažno predstavlja kao pukovnik Hrvatske vojske i aktivni agent SZUP-a. Bandić ga je prvo postavio za šefa mjesnog SDP-a, kako bi u statistici članstva, kao osobnu zaslugu, imao pokriveno još jedno zagrebačko naselje. A predsjedniku SDP-a u Čehima zauzvrat je renovirano impozantno zdanje Društvenog doma, uključujući i njegovo “aerotičko” sjedište. Bandić mu je, naime, udijelio više od milijun kuna gradskog novca.
Drugim riječima, ako je Bandićev komplot s desničarima započeo kao primjer lukavstva političkog uma u pokušaju da slomi HDZ-ov režim i što prije osvoji vlast, sadašnja Bandićeva crno-crvena alijansa može se protumačiti samo na jedan način: udružit će se i sa samim vragom samo da se riješi kolegice iz vlastite stranke, koja je, kako vjeruje, uzurpirala njegovu gradonačelničku titulu.
Opasana strategija nije ostala bez opasnih posljedica. Nikica Gabrić, šef HZZO-a, prijavio je policiji prijeteće telefonske poruke koje su počele stizati nakon što se s Bandićem sukobio oko upravne strukture u bolnici Sveti Duh. Srećko Ferenčak, HNS-ovac koji upravlja gradskim nekretninama, doživio je slična maltretiranja telefonskih anonimusa kad se s Bandićem posvađao oko dodijele poslovnih prostora. Jednom uposleniku Ureda za socijalnu skrb i zdravstvo izbušene su automobilske gume kad se usudio postaviti pitanje o stavkama gradskog troškovnika koje Bandić smatra osobnim monopolom. Nema nikakve sumnje da Bandić ni od koga nije izrijekom naručio te osvetničke akcije. No bilo je možda dovoljno da se svojim desničarima požali pa da netko od njih pokaže revnost i posegne za ucjenom i prijetnjama.
U zagrebačkoj organizaciji SDP-a Bandić tek naizgled uživa apsolutnu i jedinstvenu potporu. Prava je istina da tihi otpor jača s njegovom sve jačom crveno-crnom spregom. Zato bi ga moglo iznenaditi da najnoviji, tako grčevit pokušaj da sruši Vlastu Pavić, ipak ne urodi plodom.