Objavljeno u Nacionalu br. 393, 2003-05-27

Autor: Berislav Jelinić

Skandalozno otkriće o lažima Račanova prijatelja

Vrhovnik je dobio više od 17 mil. DEM menadžerskih kredita

Tajni interni dokumenti Dalmatinske banke pokazuju kako je Damir Vrhovnik, direktor i suvlasnik privatnog riječkog brodogradilišta 'Viktor Lenac', prijatelj premijera Ivice Račana, dobio milijunske kredite uz malu kamatu i bez ikakvog rizika: za vraćanje kredita garantirala je Riječka banka, u kojoj je tada obnašao funkciju predsjednika Skupštine banke

Damir Vrhovnik u društvu premijera Ivice RačanaDamir Vrhovnik u društvu premijera Ivice RačanaNacional posjeduje ekskluzivne interne dokumente Dalmatinske banke koji pokazuju da je Damir Vrhovnik, direktor i suvlasnik privatnog riječkog brodogradilišta “Viktor Lenac”, tijekom preuzimanja kontrole nad tom tvrtkom koristio izuzetno povoljne menadžerske kredite. “Odgovorno tvrdim da nikada nisam koristio ni jedan menadžerski kredit. Isto tako, te kredite nije koristio ni jedan zaposlenik u ‘Viktoru Lencu’. To su najobičnija podmetanja”, izjavio je Damir Vrhovnik za tjednik Globus u lipnju 2002. Međutim, tajna poslovna dokumentacija Dalmatinske banke svjedoči da Vrhovnik tom prilikom nije govorio istinu, te da je svoj uzlet u svijet uspješnih poslovnih ljudi sredinom 90-ih započeo posve istovjetno kao i cijeli niz tada politički podobnih, realno uglavnom posve nesposobnih HDZ-ovih pretvorbenih “predatora”.
Izvješća Dalmatinske banke definitivno potvrđuju da Damir Vrhovnik u stjecanju kontrole nad brodogradilištem “Viktor Lenac” nije preuzeo nikakav poduzetnički rizik, već – umjesto njega – Riječka banka.
Damir Vrhovnik lagao je da nije koristio nikakve povlaštene kredite: pri preuzimanju kontrole nad Viktorom Lencem kredit su mu dala i Riječka i Dalmatinska banka Menadžerski kredit za koji Vrhovnik tvrdi da nikada nije postojao dobio je 20. prosinca 1993., nekoliko mjeseci nakon što je otpočela privatizacija brodogradilišta Viktor Lenac Damira Vrhovnika novinari zbog prijateljstva s premijerom Ivicom Račanom nazivaju “crvenim tajkunom”. Premijer to prijateljstvo nikada nije skrivao: štoviše, u ljeto 2000. na Vrhovnikovoj luksuznoj jahti sa suprugom je besplatno provodio ugodne trenutke odmora. Utoliko podaci o neobjašnjivim povlasticama koje je Vrhovnik tijekom 1994. uživao i kod Riječke i kod Dalmatinske banke nisu neugodni samo po njegov poslovni ugled, nego bi uoči izbora mogli postati vrlo neugodni i po imidž SDP-a. Ovi do sada nepoznati detalji u ionako kontroverznoj Vrhovnikovoj poslovnoj biografiji mogli bi izazvati i produbljenje frakcijskih podjela u SDP-u. Iako ga je dio njegove “lijeve” stranačke frakcije više puta upozoravao da je Vrhovnik osoba zbog koje SDP gubi podršku znatnog dijela socijaldemokratskog biračkog tijela, Račan se sredinom 2002. nakon “afere ACI” više hinjeno no stvarno distancirao od Vrhovnika. Nepromijenjenu SDP-ovu naklonjenost Vrhovniku definitivno su potvrdile i nove u nizu državnih garancija koje je Vlada nedavno izdala kako bi spriječila potpunu propast danas vrlo nestabilnog “Viktora Lenca”. Dokumenti Dalmatinske banke otkrivaju da je takva praksa aktualne vlasti za Vrhovnika tek nastavak uživanja teško objašnjivih privilegija koje je počeo uživati tijekom 1993. godine.
Menadžerski kredit koji navodno nikada nije postojao Vrhovnik je dobio 20. prosinca 1993., nekoliko mjeseci nakon što je otpočela privatizacija brodogradilišta “Viktor Lenac”. Ta je privatizacija isplanirana tijekom 1993., kada je Vrhovnik već šestu godinu bio na mjestu šefa brodogradilišta. S imidžom upornog SDP-ovca koji je u vrijeme HDZ-ovog pljačkaškog okruženja slovio za utjelovljenje rijetkog primjera da se privatno poduzetništvo može graditi i na pošten način, Vrhovnik je tada čak bio izabran i za menadžera godine.
Prije nego što se obratio Dalmatinskoj banci, Vrhovnik je radi preuzimanja kontrole nad brodogradilištem već bio dobio 13,2 milijuna DEM kredita u Riječkoj banci, gdje je tada bio obnašao i funkciju predsjednika Skupštine banke, a pod kakvim je uvjetima on bio dobio taj kredit još uvijek nije poznato.
Damir Vrhovnik je, kako pokazuju dokumenti koje posjeduje Nacional, 14. prosinca 1993. zatražio od Dalmatinske banke kredit od 4 milijuna DEM. U zahtjevu navodi da mu taj novac treba za kupovinu dionica od malih dioničara koji svoje dionice još nisu bili otplatili. Opisujući vlasničku strukturu brodogradilišta Vrhovnik je naveo kako je “Viktor Lenac” postao dioničko društvo 30. studenoga 1992. Tada je glavnica tvrtke iznosila 26,5 milijuna DEM, a ona je bila podijeljena na 265.500 dionica nominalnih vrijednosti od po 100 DEM.
U trenutku podnošenja njegova zahtjeva 36,5 posto dionica imale su talijanska tvrtka Arsenale di Venezia i nizozemski fond Ela III, 15 posto imao je Damir Vrhovnik, 47,3 posto imali su mali dioničari, a 1,2 posto imao je Fond za privatizaciju. Ti podaci otkrivaju da je Damir Vrhovnik od 13,2 milijuna maraka kredita na kupovinu dionica bio potrošio samo četiri milijuna, koliko je trebalo za 15 posto dionica.
Ostaje pitanje tko je i u koje svrhe potrošio ostatak tog kredita. Vrhovnik po svemu sudeći novac nije potrošio nenamjenski: neki njegovi protivnici tvrde kako je čak moguće da je Vrhovnik otplatu cijelog tog kredita bio prepustio Talijanima i Nizozemcima, dok su mu oni za nagradu ostavili 15 posto dionica. Međutim, najvjerojatnije je da su ili strani vlasnici ili mali dioničari zapravo držali dio svojih dionica za Damira Vrhovnika, te da su ih platili preostalim novcem Vrhovnikova kredita. Tu verziju neizravno dodatno potkrepljuju poslovna izviješća Dalmatinske banke.
Uprava Dalmatinske banke odobrila je kreditni zahtjev Damira Vrhovnika 20. prosinca 1993., samo šest dana nakon što je njegov zahtjev razmatran, a kredit mu je odobren pod upravo fantastičnim uvjetima. U točki 10. zaključaka sa 9. sjednice Upravnog odbora Dalmatinske banke stoji da je Vrhovniku iz sredstava javnog duga banke odobren kredit od četiri milijuna maraka. Kredit je šef “Viktora Lenca” trebao realizirati do 30. svibnja 1994., a za njega je trebao izdvojiti učešće od 10 posto, te mu se za visinu učešća smanjio iznos kredita. Kredit je dodijeljen na rok od šest godišnjih rata od kojih je prva dospijevala 30. svibnja 1994., uz kamate od samo sedam posto godišnje. Jedino osiguranje za povrat kredita bila je garancija Riječke banke: dakle, da Vrhovnik kojim slučajem nije bio u mogućnosti vratiti kredit, to bi učinila Riječka banka.
Da je Vrhovnik i među povlaštenim korisnicima kredita Dalmatinske banke imao poseban status najbolje pokazuje dio zaključaka sa spomenute sjednice Upravnog odbora banke. Tom prilikom odobren je i kredit od 973.280 dolara za tvrtku Prigorka promet iz Zadra, koja je novac trebala iskoristiti za kupnju dionica firme Kemoplast Trade. Ta je tvrtka kredit dobila na pet godina uz također 7 posto kamata. Međutim, ona je za osiguranje povrata kredita morala upisati založno pravo na nekretnine tvrtke u omjeru 1:1,45, osigurati nekretnine i vinkulirati policu osiguranja za sve vrijeme trajanja kredita u korist banke, dati u zalog sve dionice kupljene kreditom, te dostaviti svojih 10 akceptnih naloga.
Da je Damir Vrhovnik doista iskoristio kredit Dalmatinske banke, potvrđuje njegov zahtjev da mu banka za mjesec dana odgodi naplatu prve otplatne rate kredita, koja je bila dospijevala 30. svibnja 1994.
“Kao izvor sredstava za plaćanje bio je predviđen prihod po osnovi dividende brodogradilišta. S obzirom na velike promjene u računovodstvenom sustavu, obvezu tvrtke da osigura reviziju poslovanja, u navedenom roku neće moći biti realiziran planirani prihod i plaćanje anuiteta”, stoji u referatu Upravnog odbora Dalmatinske banke u kojem se navodi kako je Vrhovnik tražio da prvu ratu plati koncem lipnja 1994. godine.
Od ukupno odobrenih četiri milijuna maraka kredita Damir Vrhovnik stvarno je bio iskoristio 3.096.540 maraka. To pokazuju zaključci Upravnog odbora Dalmatinske banke od 7. studenoga 1994. U trećoj točki tih zaključaka stoji kako se Vrhovniku odobrava da prenese preostali dio svog duga od 2.655.713 maraka na nizozemsku tvrtku Belleggingsmaatschaappij Ella III iz Amsterdama. U vrijeme prenošenja tog duga brodogradilište je bilo platilo jednu godišnju ratu kredita u iznosu od 440.826 maraka.
“Kao instrument osiguranja po kreditu Riječka banka izdat će garanciju za novog dužnika”, stoji u istom dokumentu Dalmatinske banke. To pokazuje kako Riječka banka nije preuzimala poslovne rizike samo Damira Vrhovnika osobno, već je takve usluge činila i inozemnim tvrtkama čiji je on vjerojatno tajni suvlasnik.
Vrhovnika je još u drugoj polovici 90-ih za pretvorbeni kriminal bio optužio Božidar Vukasović, zastupnik dijela malih dioničara “Viktora Lenca”. Tijekom sudskog postupka koji je pokrenuo Vrhovnik optužujući Vukasovića za klevetu, Vukasović je bio izjavio da je Vrhovnik omogućio stranim partnerima iz Italije i Nizozemske da za četiri milijuna DEM kupe dionice vrijede 10 milijuna maraka, te ustvrdio kako je Vrhovnik za sebe i 29 direktora brodogradilišta u privatizacijskom fondu rezervirao dionice, a onda ih po povlaštenim uvjetima protuzakonito prodao strancima. Čak i ako se te tvrdnje uzmu s priličnom rezervom, nedvojbeno je kako je Vrhovnik omogućio nizozemskoj tvrtki da za kupnju dionica brodogradilišta preuzme njegov izuzetno povoljan kredit u Dalmatinskoj banci bez ikakvog rizika, jer je rizik bila preuzela Riječka banka.
Vlasnička struktura “Viktora Lenca” promijenila se tijekom 2000., kada je nakon dokapitalizacije u tvrtku ušao konzorcij investitora: Ella III imala je 27 posto dionica, američka korporacija ICF 17,6 posto, Raiffeisenbank iz Zagreba 12,5 posto, njemačka državna razvojna banka za istočnu Europu 6,3 posto, te još neki strani investitori manje udjele. Sam Vrhovnik imao je nominalno 4,22 posto dionica i status nedodirljivog direktora koji je mjesečno primao 16 tisuća dolara plaće.
To se promijenilo tek nakon što se početkom veljače 2002. otkrilo naličje Vrhovnikove navodne poslovne genijalnosti. Vlada je tada brodogradilištu izdala državno jamstvo za kredit od 22 milijuna eura, jer Vrhovnik nije bio u stanju uslugu brodske preinake za nizozemski Alcatel učiniti u dogovorenom roku pa su Nizozemci naprasno prekinuli taj ugovor, ali i famu o uspješnosti “Viktora Lenca”. Vrhovnikovo brodogradilište zbog toga se našlo na rubu bankrota, te bez jamstva Račanove vlade nije bilo u stanju podići niti jedan kredit, čak niti kod Raiffeisenbanke u Zagrebu koja je jedan od suvlasnika brodogradilišta.
Unatoč tome u lipnju 2002. Nadzorni odbor “Viktora Lenca” odlučio je da se 1,7 milijuna kuna povlaštene dividende najvećim dijelom isplati iz pričuva tvrtke, jer se to nije u cijelosti moglo učiniti iz ostvarenih 427 tisuća kuna prihoda u 2001. “Obaveze prema dioničarima moraju se poštovati jer su oni svoje dionice veoma skupo platili”, izjavio je tada Vrhovnik. Dokumenti Dalmatinske banke svjedoče da je ta Vrhovnikova izjava također djelomično neistinita.
Nedugo nakon toga, u kolovozu 2002. zbila se “afera ACI”, koja je izazvala posljednju krizu odnosa između Račana i Vrhovnika. Račan je tada izjavio da nije zadovoljan ponašanjem uprave ACI-ja, ali ni ponašanjem članova Nadzornog odbora. Ta afera bila je značajno osramotila Vladu nakon što je Vrhovnik, kao predstavnik SDP-a i predsjednik Nadzornog odbora, bio zaratio s Antom Markovom iz HSS-a, svojim zamjenikom, oko poslovnog izviješća za 2001. Svađa se zametnula zbog nevažnih računovodstvenih stvari, a pravi je razlog borba za političku prevlast između dva stranačko-politička lobija, istovjetnih svjetonazora dogovorne političke ekonomije, uoči nadolazeće privatizacije te tvrtke. Vrhovnikove pogreške u kombiniranju umalo su rezultirale time da je HSS posve preuzeo kontrolu nad ACI-jem, a potom je Vrhovnik izazvao pravi politički cirkus koji ga je, smatralo se tijekom ljeta 2002., koštao gubitka premijerove naklonosti.
Da je Račanova ljutnja na Vrhovnika bila prolaznog karaktera, posvjedočile su nedavne nove garancije koje je Vlada bila izdala “Viktoru Lencu” kako mu ne bi propao neki već dogovoren posao. Neki Račanovi unutarstranački oponenti tvrde da je unatoč svim razilaženjima i zahlađenjima odnosa, donacijama za predizborne kampanje SDP-u Vrhovnik toliko zadužio Račana da Vlada najviše zbog spašavanja Vrhovnikova imutka i poslovnog imidža prakticira benevolentnu politiku spram brodogradnje. Stoga u dijelu SDP-a tvrde da se Račan uoči predizborne kampanje neće imati snage otvoreno distancirati od Vrhovnika čak niti nakon otkrića da je Vrhovnik više godina uporno javnosti govorio neistine da nikada nije koristio nikakve menadžerske kredite na putu do svog poslovnog uspjeha.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika