Objavljeno u Nacionalu br. 395, 2003-06-10

Autor: Željko Rogošić

INTERVIEW

Dino Rađa - Posljednja utakmica velike karijere

Razgovor s jednim od najuspješnijih hrvatskih košarkaša, predvodnikom velikih klubova kao što su Jugoplastika, Boston, Messaggero, Panatenaikos, s kojima je osvojio brojne trofeje, o nedavnom osvajanju prvenstva Hrvatske i pobjedi nad Cibonom, prestanku igranja, obitelji i novom životu

Dino RađaDino RađaTitula prvaka Hrvatske nakon dvanaest godina stigla je ponovno u Split. Split je uvjerljivo pobijedio Cibonu. Posebno emotivno, kaže najdražu titulu u karijeri, doživio je Dino Rađa, hrvatski košarkaški reprezentativac i dugogodišnji centar Jugoplastike, Messaggera, Bostona i Panathinaikosa. Rađa se u 36. godini usudio vratiti u Split i zajedno s trenerom Petrom Skansijem, Jurom Zdovcem, Josipom Sesarom i mladim igračima poniklim na splitskim Gripama osvojiti titulu državnog prvaka. Prvu nakon 1991. godine. Pobjedu je Rađa proslavio u suzama, i nakon dvadeset godina najavio kraj igračke karijere. “Svaki vrhunski sportaš mora biti emotivan i pomalo lud! U sportu moraš dati cijelog sebe!”, otkrio je Rađa svoju formulu uspjeha. Sada će se posvetiti sinovima Duji i Roku, supruzi Viktoriji i ostati na Gripama, gdje će stručnim savjetom pomoći mladim splitskim košarkašima. “Dan poslije pobjede nad Cibonom najveći je gušt na svijetu. Tek tada čovjek postane svjestan zadovoljstva koje u sebi akumulira. Nakon utakmice zvalo me mnogo ljudi, stigle su mi SMS poruke, čestitke, na koje nisam mogao ni odgovoriti. Sve mi je pred očima prolazilo kao na ubrzanoj filmskoj vrpci”, priča Rađa u splitskoj ACI marini gdje je i dva dana nakon pobjede primao čestitke.

'Osvojio sam sve s reprezentacijom i klubovima u kojima sam igrao ali ovo mi je najdraža titula' Svaki veliki sportaš mora biti emotivan i pomalo lud: emocije su mi pomagale da izvučem iz sebe više nego drugi Toni i ja smo se uvijek poštivali i nikad nije bilo ljubomore ili pitanja tko je bolji igrač: nekome se više sviđa Rivaldo, nekome Ronaldo, tako je i s nama NACIONAL: Jeste li očekivali da ćete u Zagrebu pobijediti Cibonu i odlučiti tko će biti prvak? – Noć prije bio sam 95 posto siguran da ćemo pobijediti. Ali prve utakmice sam se strašno bojao. Cibona je bila u velikom zaletu. Međutim, mi smo bili toliko spremni i koncentrirani da se nakon četiri mjeseca muka i igranja ovakva prilika nije smjela propustiti. Nakon 12 godina titula prvaka napokon je u Splitu. Kada sam uoči utakmice u svlačionici vidio oči svojih suigrača, znao sam da smo spremni i da Cibona nema šansi.

NACIONAL: Je li Cibona zapravo prestrašila sama sebe ili ju je Skansi nadmudrio? – Oni su osjetili našu spremnost i odlučnost i to je psihološki jako teška situacija. U svojoj karijeri sam imao takvih iskustava. Pred protivnikom se slomiš i takva se utakmica ne može dobiti. Cibona se pred nama slomila. Mi ništa nismo prepustili slučaju. Svakog Cibonina igrača smo “secirali” do detalja i znali kako protiv njega igrati. Pere Skansi nas je odlično pripremio i vodio. Kazao je: “Ne idemo u Zagreb razmišljajući o trećoj utakmici. Idemo u Zagreb dobiti ih sa 20 razlike. Idemo ih poderat!” Mislili smo da pretjeruje, ali vidjelo se da nije pretjerao. Utakmicu koju smo dobili u zadnjoj sekundi, točno nam je nacrtao. Kazao je da ćemo gubiti u početku, ali je tražio da se ne predajemo. “Vratit ćemo se”, rekao je, “odluka će pasti u zadnje dvije minute!” Tako je i bilo. Jure Zdovc i ja dali smo doprinos, ali kada mladi Oršulić u takvoj utakmici skine osam lopti, to je rezultat. Objektivno Cibona je imala male šanse.

NACIONAL: Svi govore da je projekt obnove splitske košarke i vaš veliki doprinos. Vi ste pozvali Skansija da se vrati. – Sada je lijepo biti prvak Hrvatske, ali znam da sam se puno puta morao zapitati što mi sve ovo treba. Znao sam biti i malodušan i misliti kako nema izgleda da u Splitu tako nešto napravimo. Trebalo se osloniti na klince od 18 godina, a na njima se primjećivalo da ih nije briga, da ne “grizu” ni na utakmici, ni na treningu, i ništa me ne pitaju. A strašno sam želio da me pitaju, da im pokažem, a da se ne namećem. Jer ja sam došao kao igrač i ni po čemu se ne razlikujem. No sve je ipak sjelo na svoje mjesto.

NACIONAL: Kada su Splićani zadnji put bili prvaci države? Koliko ste vi u karijeri osvojili titula? – Splićani su bili prvaci još u Jugoslaviji, 1991. Ali tada sam ja već bio u Rimu, igrao u talijanskoj ligi. S Jugoplastikom sam osvojio prvenstvo bivše države 1990. U ekipi iz 1991., koja je u finalu pobijedila Partizan, igrao je Toni Kukoč. S Jugoplastikom sam osvojio šest titula: tri puta prvaka države, jedan Kup i titulu prvaka Europe. S Messaggerom sam osvojio Kup Radivoja Koraća, s Panathinaikosom dva prvenstva te Kup sa Zadrom. Tri godine sam bio u Rimu, četiri godine u Bostonu, od 1997. dvije godine sam igrao u Grčkoj, jednu sezonu u Zadru, opet godinu u Olympiakosu, pa u Zagrebu 19 dana. To je sve stalo u dvadeset godina igračke karijere.

NACIONAL: Kada ste odigrali prvu službenu utakmicu? – Prvu utakmicu za Jugoplastiku odigrao sam u Zadru 1983. Bio sam klinac, rođen sam 24. travnja 1967. u Splitu. Neki prvotimci su bili ozlijeđeni pa je trener Zoran Grašo poveo u Zadar četiri juniora. Tako sam u 16. godini debitirao. Sjećam se da je to bila utakmica na dan smrti Enza Sovittija. Taj dan je odredio moj život. I danas živim sportski i za sport.
Došao sam u klub Split prije pet mjeseci, želeći novi uspjeh, sličan onom koji je postigla Jugoplastika. Bilo je skepse u pripremanju momčadi. Zdovc je imao problema s leđima, neki su novinari pisali s omalovažavanjem čudeći se zašto sam se vratio na teren. Moja mati je bila skeptična, Viki se plašila, u šali govorila da sam lud. Sve je bilo protiv. Ali ja sam uvijek bio lud. Tako sam i ovo izgurao. Ne možeš biti vrhunski igrač bez emocija. Ako nema emocija, i najboljem igraču će nešto nedostajati. Na račun emocija u stanju sam izvući više iz sebe.

NACIONAL: Je li ovo doista kraj vaše karijere? – Da, ovo je kraj. Kako je sezona tekla, shvatio sam da više nemam 25 godina. Brže se umaran, teže odmaram, teže zaspim, nervozan sam. Treba otići kada te ljudi pamte po dobrom. Meni je 36 godina. Ostat ću u klubu i pomoći na drugi način. Ne smije ostati sve na jednom ljetu i treba cijeli pogon Splita staviti na noge, reorganizirati klub, boriti se za nove titule.

NACIONAL: Skansi je govorio da vam je cilj biti treći i plasirati se u Goodyear ligu. – To je, taktički rečeno, bila priča za novine. Nikada se u životu nisam borio za treće mjesto. Prvi dan sam u svlačionici rekao: “Došao sam da budemo prvi!” Pozvao sam svakog od mlađih igrača i to im rekao. Savjetovao sam im da slijede i slušaju nas starije. Svojim primjerom sam pokazivao da imam ozbiljne namjere, da ne glumim zvijezdu.

NACIONAL: Usporedite to s prvom osvojenom titulom u Jugoplastici. – To je bilo 1988., bio sam mlad, letio po zraku, nitko mi nije bio ravan. Samo sam trčao, skakao, slušao Božu Maljkovića. Danas igram drugačije. Mislim svojom glavom i slušam što trener traži, ali sve dalje radim sam. Te 1988. smo u Splitu u trećoj utakmici pobijedili Partizan sa 2:1. Igrali su Toni Kukoč, Duško Ivanović, Goran Sobin, Željko Poljak, Velimir Perasović, Žan Tabak, Burić, Sretenović. To je bio naš splitski “dream team”. I godinu poslije bili smo bolji od Partizana. Ukrali su nam emocije, jer su na Gripama napustili teren 30 sekundi prije kraja, kada nisu imali šanse za pobjedu, jer je netko kovanicama gađao igrače. Te godine smo osvojili i prvi Kup prvaka Europe u Munchenu. Mi 20-godišnjaci dobili smo Barcelonu i u finalu Maccabi. Golobrade prvake Europe dočekalo je tada u Splitu 150.000 ljudi. Bila je to ludnica koja se ne zaboravlja.

NACIONAL: Koji je vaš najveći uspjeh u reprezentaciji? – Svakako 1992. i Olimpijada u Barceloni. Pobijedili smo Ruse u polufinalu, u već izgubljenoj utakmici, i odigrali svoje prvo finale Olimpijade protiv pravog i jedinog američkog “Dream teama”. To je bilo strašno. Igrao sam i za reprezentaciju Jugoslavije. Bio sam prvak Europe dva puta, u Zagrebu 1991. i u Rimu 1989. Nastupio sam na OI u Seoulu 1988. i EP u Grčkoj 1987., gdje sam osvojio medalje. Nastupio sam i na trećoj Olimpijadi u Atlanti 1996., ali to je bio debakl hrvatske reprezentacije. S Kinom smo igrali za sedmo mjesto. Nismo imali sreće. Nastupali smo bez Dražena, Toni je slomio prst, mene je neopisivo boljelo koljeno, Komazec nije igrao.

NACIONAL: Po čemu pamtite NBA i Boston? – NBA pamtim po savršenoj organizaciji. Igraču je sve na raspolaganju, ne fali ni “ptičjega mlijeka”. S druge strane, NBA je veliko razočaranje. To je biznis, bez imalo gušta i emocija. Igrači igraju, izgube, šale se, nije ih briga ni za što. Previše je u Bostonu bilo takvih utakmica. I igra je izgubila smisao. Na terenu sam davao sve od sebe, ekipi nije išlo, gledatelji na tribinama su žvakali kokice, jeli kobasice i pili pivo. Onda se sve završi, bez puno radosti ili žalosti. Ja to nisam razumio. Moj svijet je drugačiji. Iako su tamo sa mnom igrali Robert Perisch, Dominique Wilkins, Rick Fox, Brown. Igrao sam u momčadi koja je stalno gubila. Zato sam otišao u Grčku i igrao u Panathinaikosu. To su bile odlične godine, a Grčka puno bliža našem mentalitetu. Osvojio sam s njima prvenstvo Grčke. Boston me je zvao još dok sam igrao u Jugoplastici. Gledali su 1988. Stojka Vrankovića, a primijetili su i mene. Ali bolje je da sam tamo završio 1993. sa 26 godina, s velikim iskustvom iz Italije, europskih kupova, reprezentacije, olimpijada, pa me NBA, na vrhuncu karijere, svojim drugačijim sustavom nije mogao pokolebati. Imao sam priliku otići u Lakerse, možda osvojiti prsten, ali nikada me to nije povuklo. Ja doista ne bih volio dati sve u životu za NBA prsten. Draže mi je osvojiti trofej sa Zadrom, Kup Kreše Ćosića, ili titulu prvaka Hrvatske u duelu s Cibonom. Velik je doživljaj kada te u Splitu dočeka 200 bengalki. U NBA nema šanse da se emocije toliko otkoče.

NACIONAL: Iz Jugoplastikine zlatne generacije izdvajali ste se Toni Kukoč i vi, od Splita do NBA. Je li to stvorilo neki rivalitet? – Nikada nismo bili rivali, niti smo jedan drugome zavidjeli. Kada smo otišli igrati u inozemstvo, nakon pet godina ponovno smo odigrali zajedno jednu humanitarnu utakmicu u Rijeci. I pronalazili se “zatvorenih očiju”. Nas dvojica smo odrasli zajedno i u košarkaškom smislu uvijek smo se dobro nadopunjavali.

NACIONAL: Koju utakmicu u svojoj karijeri možete izdvojiti kao posebnu? – Nikada nisam davao 40 koševa na utakmici, poput Dražena Petrovića, ali sam vrlo rijetko u karijeri dao dva koša. Posebno su mi dragi finale s Cibonom, finale Kupa Europe u Munchenu, finale Kupa sa Zadrom u Zagrebu, utakmica protiv Rusa u Barceloni. Gdje god sam igrao osvajao sam titule, osim u Bostonu.

NACIONAL: Tko vam je u igračkoj karijeri bio najveći uzor? – Kada sam počinjao igrati, svoju karijeru je završavao Željko Jerkov. Njega sam gledao, od njega učio. Od njega sam dobio prve tenisice. U Želu sam gledao kao u Boga i uvijek ga poštovao.

NACIONAL: Čime ćete se sada baviti? – Odmah ću se baciti na posao u klubu. Treba naći trenera i stvarati ekipu za sljedeću godinu te pozvati sponzore. Ne želim da o nama govore kao o onima iz Splita koji su plesali jednu godinu. Izvan sporta ništa me drugo ne zanima. Osim ići na more i u ribolov. To mi je najveći gušt. Ne želim odati na kojim “poštama” lovim ribu puškom. Najveći trofej mi je zubatac od sedam kilograma. Ne volim izmišljati, niti pričati ribarske priče, zato sve velike trofeje fotografiram. Neću da me prijatelji zafrkavaju. Čak zubacima vadim zube i pravim niske. Sve što ulovim, završi na večeri s prijateljima. Viktorija se boji kada idem na more i kada ronim. Ali meni je to duševna hrana. Imat ću više vremena i za ronjenje, koje je godinama moj hobi. Ronim i s bocama i na dah.
Imam svoju jahtu tipa “Pershing 65”. Ime joj je Duje, po mojem starijem sinu Duji kojem je sada šest godina. Imam još jedan manji brod Boston. Na Mejama gradim obiteljsku kuću, na poziciji iza Gorana Ivaniševića. Pri kraju je gradnja, za mjesec dana bih se mogao useliti. Moj sportski život je eksponiran u javnosti, ali ću obiteljski život pokušati zaštititi. Ne želim da mi svatko gleda u tanjur. Sve sam u životu pošteno stekao igranjem, i mislim da je u redu da tražim od drugih da poštuju moj mir.

NACIONAL: Hoćete li imati više vremena za obitelj? – Naravno, sa šestogodišnjim Dujom se treba igrati i raditi. Roku, kojeg imam u braku s Viktorijom, tri su mjeseca. On je strašno slatka beba. Nema ništa ljepše na svijetu nego kada me Duje zagrli, a Roko mi se ujutro nasmije. Tada divno počinje dan. Njih dvojica i Viki najveća su mi sreća.

NACIONAL: Hoćete li imati oproštajnu utakmicu? – Ne, ne privlači me ta ideja. Ne želim ni glamour, ni velike riječi. Milijun puta su mi skandirali: “Dino Rađa!” Ja bi tada od stida propadao u zemlju. I volio bih da prestanu. Ne mogu reći da mi nije drago što se publici sviđam, ali sam se uvijek osjećao nelagodno. Zato mislim da oproštajne utakmice neće biti. Moja je karijera bila duga i uspješna. Nedavno sam otkrio skijanje. Prije dvije godine počeo sam igrati tenis. I time sam se oduševio. Postoje i druge stvari osim košarke, koje sam propustio. Ali u košarci sam, vjerujem, ostavio traga. Da uspiješ u vrhunskom sportu, moraš biti lud i izdržati puno boli. Mnogi kažu: “Blago tebi, ti imaš puno novca!” Nitko ne zna za odricanja, da se trinaest godina zaredom u Splitu nisam okupao u moru. Ne znaju koliko sam ljeta proveo na planinama, koliko sam tona utega digao, koliko sam kilometara pretrčao, koliko sam puta povraćao na treningu, koliko noći nisam spavao uoči važne utakmice. Nije mi žao. Kada sažmem svoju karijeru, kazat ću: “Bilo mi je lipo!”

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika