18.04.2011. / 15:10

Autor: Nacional.hr

Pravnik koji je čitao presudu

Haaška presuda Gotovini: Što je dokazano i s čime društvena elita manipulira

Za razliku od većine pravnih stručnjaka i laika što su tijekom zadnja dva dana obilno komentirali događaje od proteklog petka, Milanović svoju analizu temelji na tome da je dobar dio presude i pročitao

Ante Gotovina uoči izricanja presude (Reuters)Ante Gotovina uoči izricanja presude (Reuters)Docent međunarodnog prava na Sveučilištu u Nottinghamu i suradnik Beogradskog centra za ljudska prava Marko Milanović objavio je na beogradskom portalu Peščanik analizu haaške presude hrvatskim generalima. Za razliku od većine pravnih stručnjaka i laika što su tijekom zadnja dva dana obilno komentirali događaje od proteklog petka, Milanović svoju analizu temelji na tome da je dobar dio presude i pročitao. Presuda, naime, sadrži 1.500 stranica, a Milanović je do nedjelje analizirao više od 1000 stranica. "Jesu li Hrvatska ili Oluja u presudi kao takve označene kao zajednički zločinački pothvat? Ne i ne. Tko drugačije kaže, kleveće i laže... To se odnosilo na odluku čelništva RH da etnički očisti srpsko stanovništvo iz Krajine", objašnjava Marko Milanović, koji u svom tekstu daje odgovore na šest najčešće postavljenih pitanja.

Njegovu analizu donosimo u cijelosti.

"Jučerašnja presuda Haaškog tribunala hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku izazvala je potpuno predvidljive reakcije. U Hrvatskoj opća konsternacija; u Srbiji i Republici Srpskoj manje ili više otvoreno likovanje. Neovisno o njenoj pravnoj kvaliteti, ova presuda možda najbolje pokazuje kolika je zapravo nemogućnost prava i suđenja za ratne zločine da poremete duboko uvriježena poimanja stvarnosti podređena nacionalističkom jednoumlju, barem u kratkom i srednjem roku.

Kad su čuli rezultate vijeća suca Orieja da je hrvatska vojska činila masovne i sustavne zločine tijekom akcije "Oluja", zločine koji su bili sastavni dio politike režima Franje Tuđmana i u kojima su sudjelovali osuđeni generali Gotovina i Markač, građani Hrvatske okupljeni na Trgu bana Jelačića u Zagrebu nisu ni na tren razmatrali mogućnost da je sudsko vijeće u pravu, da su se ti zločini zaista dogodili i te žrtve zaista stradale. Ne, oni su stali i plakali, ne nad žrtvama, već nad sobom i nad svojim generalima. Zbog nepravedne presude, u Zadru je jedan bivši branitelj na glavnoj gradskoj ulici razbio izlog i potom sebe sjekao razbijenim staklom. O mentalnoj bolesti bilo koje vrste je naravno nepristojno dalje pričati, ali taj nesretni čovjek je u neku ruku i duševno zdraviji od onih okupljenih na Jelačić-placu. On je nacionalizam iskreno doveo do njegova logičnog završetka; za razliku od hrvatskih i srpskih političara, on barem nije licemjer.

A kad smo već kod njih, prije nego što je osobno dočekala oslobođenog Čermaka na zagrebačkom aerodromu, Jadranka Kosor je izjavila kako: "Presuda koja je izrečena nije pravomoćna. Pred nama je žalbeni postupak. Budući da je prvostupanjsko vijeće utvrdilo da je Hrvatska djelovala u udruženom zločinačkom postupku. To je za Vladu RH neprihvatljivo. Poduzet ćemo sve da se ta kvalifikacija pred drugostupanjskim vijećem poništi. Vlada je naručila studiju o teoriji zajedničkog zločinačkog pothvata i ta studija pravnih stručnjaka je poslana sudu." (Navedena, vjerojatno skupo plaćena, studija će naravno uvjeriti Tribunal da odustane od zajedničkog zločinačkog pothvata, oblika kaznene odgovornosti koji je Tribunal sam smislio i primijenio u desetinama slučajeva, i o kojem više dolje.)

Predsjednik Hrvatske i profesor prava Ivo Josipović je mnogo pametniji i pošteniji od predsjednice HDZ-a Jadranke Kosor, ali je ipak dio istog sustava. Tako je i on radi očuvanja svoje fotelje morao podilaziti hrvatskom nacionalizmu rekavši: "Osuđujuća presuda generalima Gotovini i Markaču, posebno obrazloženje o udruženom zločinačkom pothvatu, ozbiljan je pravni akt koji je šokirao mnoge." Izvještaj se nastavlja riječima: "Josipović je istaknuo da su mnogi građani razočarani i teško prihvaćaju presudu, ali i naglasio da ona ne dovodi u pitanje legitimitet i legalnost Domovinskog rata ni 'Oluje': 'Uvjeren sam da zločinački pothvat nije postojao, a teza o zločinačkom pothvatu ne podrazumijeva da su svi sudionici vojske i policije zločinci. Hrvatska poštuje i poštovat će sve heroje koji su sačuvali našu neovisnost i slobodu', rekao je Josipović naglašavajući da Hrvatska nikad neće moći prihvatiti dovođenje u pitanje legitimiteta Domovinskog rata." (Primijetite kako je presuda "ozbiljna", te kako je šokirala "mnoge", ali ne nužno i njega.) Mantru vlasti jednako žustro ponavlja i opozicija; tako je šef SDP-a Zoran Milanović ustvrdio da "Udruženi zločinački pothvat ne priznajemo i nikada ga nećemo priznati".

S druge strane sukoba, presuda je naravno potvrdila sva srpska preduvjerenja o zločinima u "Oluji". Ali Tribunalu će se vjerovati samo u ovom trenutku, kada kažnjava zločine protiv Srba. Kada su Srbi zločinci, Tribunal je jednako pogan srpskim nacionalistima kao i hrvatskim, i to ova presuda neće nimalo promijeniti. Za Milorada Dodika ona je naravno bila prilika da kaže kako presuda "skida stereotip da su samo Srbi vodili organizirani rat, a ostali to radili pojedinačno i samo u nekim prilikama". U prijevodu: budući da su i Hrvati krivi, mi smo manje krivi.

Toliko o njima. To što presuda nije nimalo pokolebala u njihovim preduvjerenjima gro hrvatske javnosti i kleptokratske političke elite je sve samo ne šokantno. To je tim prije manje iznenađujuće jer je pobjednički hrvatski nacionalizam još teže izlječiv od gubitničke srpske verzije. Tko je u nekom trenutku uključio HRT i vidio otvoreno i besramno navijanje tzv. novinara za nevino osuđene generale, na trenutak je mogao čeznuti za tzv. profesionalizmom Tijanićeva tzv. Javnog servisa. Svetinja egzistencijalnog Domovinskog rata u Hrvata i dalje je takva da se njoj ne može suprotstavljati nitko tko ozbiljno želi društvenu moć, utjecaj i položaj. Njoj se na oltaru klanja i moli i sama sveta mati Rimska katolička crkva - što će biskupima Bog kad je tu Hrvatska, Hrvatska koja svoje vjernike nagrađuje mnogo neposrednije od nedokučivog božanstva (o profesionalnim braniteljima i da ne pričamo).

Toliko, dakle, o njima. Mene, a nadam se i vas, zanima sama presuda. Presudu naravno nitko nije pročitao (tko će se mučiti s tisuću strana na engleskom?), ali zato svatko o njoj ima svoje mišljenje. Ako vas, za razliku od nepokolebanih, zanima što u njoj zaista piše a što ne piše, nadam se da će vam ovaj tekst biti od koristi. Ja sam se, dragi čitatelji, za vas namučio s tisuću strana, da bih vam mogao odgovoriti na sljedećih šest pitanja:

1. Jesu li Hrvatska ili "Oluja" u presudi kao takve označene kao zajednički zločinački pothvat?

Ne i ne. Ponavljam, ne i ne. Tko drukčije kaže, kleveće i laže. Ne morate vjerovati meni, pogledajte sami: sažetak presude je dostupan na "našem" jeziku ovdje, a presuda je dostupna na engleskom u dva dijela, ovdje i ovdje. Sudac Orie je u sažetku presude izričito rekao kako se ovaj predmet "ne bavi ni pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata. Središnje pitanje ovog predmeta jest: jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine". U paragrafu 13 presude, Istražno vijeće također vrlo jasno kaže kako se u predmetu ne sudi "izboru Hrvatske da pribjegne operaciji 'Oluja'" u svojoj borbi protiv krajiških Srba. Zajedničkim zločinačkim pothvatom nije označena sama "Oluja", već odluka hrvatskog rukovodstva da etnički očisti srpsko stanovništvo iz Krajine uz vršenje drugih, pratećih zločina.

Kada je Tribunal ustanovio da je hrvatsko vodstvo imalo namjeru protjerivanja Srba i da je tu namjeru ostvarilo, on time nije osporio pravo Hrvatske da uspostavi kontrolu nad svojim teritorijem, uključujući tu i upotrebu oružane sile protiv pobunjenika. Drugim riječima, nije problem bio u upotrebi sile kao takve, već u načinu na koji je ona upotrijebljena, protivno međunarodnom pravu. Također, kada je Tribunal u slučaju Milutinović našao da je postojao zajednički zločinački pothvat srpskog rukovodstva da protjera albansko stanovništvo s Kosova, on time nije osporio tadašnje pravo Srbije da silom uguši pobunu na dijelu svog teritorija, već odluku srpskog rukovodstva da pribjegne etničkom čišćenju tog teritorija.

Zašto je ova presuda u Hrvatskoj doživljena kao napad na "Oluju" ili na samu Hrvatsku? Zato što dominantni nacionalistički narativ u Hrvatskoj, kao i u Srbiji i Bosni, počiva na amoralnom stavu da se u pravednom, obrambenom ratu ne mogu činiti ratni zločini, barem ne kao dio državne politike. Upravo je taj stav i omogućio vršenje ratnih zločina, jer je svakoj zaraćenoj strani njena stvar pravedna. Zato i npr. gradonačelnik Zagreba tvrdi kako je "apsurdno nazvati oslobađanje okupiranih područja vlastite države zločinačkim pothvatom". Premda je Tribunal izričito rekao da ne spori "oslobađanje okupiranih područja" kao takvo - Bandiću je to jedno isto. Hrvatska politička elita predstavlja presudu Tribunala kao osporavanje prava Hrvatske da oslobodi svoj teritorij, jer njoj smeta činjenični nalaz Tribunala da su zločini bili dio državne politike Hrvatske, kao sredstvo i cilj ratovanja; ne plod djelovanja nekih loših pojedinaca, već plod djelovanja same te elite. Drugim riječima, Tribunal je ustanovio da je Tuđmanova vlast u svojoj biti, ako ne u svom obujmu, bila isto tako balkanska, surova i kič kao i ona Slobodana Miloševića. To boli, a posebno boli HDZ Jadranke Kosor i njegove restlove.

2. Što je uopće taj zajednički zločinački pothvat?

Zajednički zločinački pothvat inače nije neka antihrvatska (ili antisrpska) konstrukcija kojom se pokušavaju minimizirati tekovine pravednog obrambenog rata. On ne predstavlja zasebno kazneno djelo, niti odgovornost države, već poseban oblik individualne kaznene odgovornosti.

Pravno preciznim jezikom, zajednički zločinački pothvat smatra se oblikom suizvršilaštva, sa sljedećim elementima: (1) u njemu sudjeluje više osoba; (2) te osobe dijele zajedničku zločinačku namjeru ili svrhu; (3) određeni neposredni izvršitelji čine pojedina kaznena djela radi ostvarivanja te zajedničke zločinačke namjere ili svrhe; i (4) konkretni okrivljeni o čijoj se krivici odlučuje sudjelovao je u tom pothvatu, dijeleći zajedničku zločinačku namjeru, i bitno mu je pridonio. Ako se svi ovi elementi dokažu izvan svake razumne sumnje, okrivljeni će biti kriv ne samo za svoj doprinos pothvatu, koji sam po sebi i ne mora biti međunarodni zločin, već i za sve pojedinačne zločine koje su neposredno izvršili drugi pripadnici pothvata u okviru njihove zajedničke namjere.

Da bismo ovo preveli na običan jezik, uzmimo primjer pljačke banke. Četiri osobe dogovorile su se da opljačkaju banku, uz upotrebu ili prijetnju upotrebe sile - to je zajednički zločinački pothvat s namjerom vršenja razbojstva. Troje ih ulazi u banku, dok ih četvrti čeka u automobilu. Premda taj četvrti sam nije ukrao ni dinar, niti je bilo kome prijetio nasiljem, i on će odgovarati kao suizvršitelj jer je bitno pridonio izvršenju razbojstva omogućavajući ostalima da poslije pljačke pobjegnu. Na primjeru holokausta, i Hitler i Göring i Himmler bili bi odgovorni kao suizvršitelji genocida, iako osobno nikoga nisu ubili, jer bi se moglo dokazati izvan svake razumne sumnje da su oni dijelili namjeru uništenja Židova i da su tom pothvatu bitno pridonijeli, svatko na svoj način, iako nikog osobno nisu usmrtili. Premda ne možemo dokazati da su oni naredili smrt bilo kojeg konkretnog Židova, oni bi bili odgovorni za smrt svih šest milijuna Židova koje su neposredno lišili života brojni drugi pripadnici pothvata, ili druga lica koja su oni instrumentalizirali.

Zajednički zločinački pothvat opisuje kolektivnu, sustavnu prirodu kriminaliteta. On također smanjuje dokazne teškoće u postupcima protiv političkih i vojnih lidera, jer fokus suđenja pomiče s nivoa pojedinačnih zločina (iako oni uvijek moraju biti dokazani) na jedan općenitiji nivo, na postojanje zajedničke namjere ili plana i bitnog doprinosa članova pothvata ostvarenju tog plana. Ono što treba razumjeti jest to da taj doprinos sam po sebi ne mora biti kriminalan. Vozač vozila za bijeg sjedenjem u tom vozilu tijekom pljačke banke ne čini nikakvo zasebno kazneno djelo (iako se možda nepropisno parkirao); njegovo ponašanje kažnjivo je samo u sklopu cijelog pothvata, koji je kriminalan kao takav, jer mu bitno pridonosi.

Osim ovog, prvog tipa zajedničkog zločinačkog pothvata postoje još dva. Najkorisnija i najkontroverznija je treća, tzv. produžena kategorija zajedničkog zločinačkog pothvata. Ona dopušta da se pripadnici pothvata kazne ne samo za vršenje zločina u sklopu njihove zajedničke namjere, već i za vršenje zločina koji su im mogli biti razumno predvidljivi. Vratimo se primjeru pljačke banke, s tim što se sada tijekom pljačke dogodilo i ubojstvo, jer je jedan od razbojnika ubio stražara koji je posegnuo za pištoljem ili službenika koji je uključio alarm. Ako je prvobitni dogovor razbojnika podrazumijevao da će oni banku samo opljačkati, ali da nikoga neće ubiti, za ubojstvo osim samog ubojice po prvoj kategoriji zajedničkog zločinačkog pothvata ne bi mogao odgovarati nitko od ostalih troje razbojnika. Ali, po trećoj kategoriji zločinačkog pothvata, za ubojstvo bi odgovarao čak i vozač vozila za bijeg, jer je on mogao razumno predvidjeti da bi tijekom pljačke banke neki od stražara mogao biti ubijen (npr. ako je vidio da ostali razbojnici sa sobom nose oružje).

Na međunarodnom nivou postojao je npr. zajednički zločinački pothvat čiji je cilj bilo etničko čišćenje Bosne putem nasilnog protjerivanja stanovništva, ali bi pripadnici tog pothvata bili odgovorni i za djela poput ubojstava ili silovanja koja nisu nužno bila dio zajedničke namjere, ali koja su mogli razumno predvidjeti. Ova treća kategorija zajedničkog zločinačkog pothvata jest sporna, ali ne zato što je ona plod nekakve zavjere protiv nekog od zavađenih naroda. Problem je u definiranju jasnih parametara odgovornosti, i jasne veze između odgovornosti i individualne krivice (npr. točno kakav doprinos pothvatu će se smatrati bitnim), što zahtijeva izvjestan vrijednosni sud. Takve probleme imaju sve netradicionalne, fleksibilne teorije odgovornosti, ali to ne znači da ih zato uopće ne treba primjenjivati, jer je poanta njihova postojanja upravo u njihovoj fleksibilnosti.

3. Koji su bili dokazi za postojanje takvog pothvata tijekom "Oluje"?

U paragrafu 2314 presude, Tribunal je na sljedeći način definirao zajednički zločinački pothvat tijekom "Oluje":

Istražno vijeće smatra da su pripadnici hrvatskog političkog i vojnog vodstva imali zajednički cilj trajnog iseljenja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom sile ili prijetnje silom, što je bilo jednako i uključivalo je progon (deportaciju, prisilno premještanje, protupravne napade protiv civila i civilnih objekata, i diskriminatorne i restriktivne mjere). Svrha zajedničkog zločinačkog pothvata nalagala je da broj Srba preostalih u Krajini bude sveden na minimum, ali ne nužno i da srpsko civilno stanovništvo bude u potpunosti izmješteno. (prijevod moj)

Ukratko, zajednički zločinački pothvat činilo je etničko čišćenje Srba iz Krajine. Ponovo, Tribunal nije smatrao zločinačkom odluku hrvatskog vrha da silom uguši pobunu u Krajini i povrati kontrolu nad hrvatskim teritorijem, već njegovu odluku da iz Krajine protjera srpsko stanovništvo. Po nalazu Vijeća, ključni sudionici ovog zločinačkog pothvata bili su Franjo Tuđman i njegovi bliski suradnici, poput Gojka Šuška (paragraf 2315 i dalje).

Pri dokazivanju postojanja ovog zajedničkog zločinačkog pothvata, Vijeće je uzelo u obzir sljedeće činjenice:

- Veliki broj pojedinih zločina, poput ubojstava, nečovječnog postupanja ili pljačkanja imovine, te masovni egzodus srpske civilne populacije;

- Brijunske transkripte, kao i transkripte s više drugih sastanaka hrvatskog rukovodstva;

- Svjedočenje Petera Galbraitha, bivšeg ambasadora SAD-a u Hrvatskoj;

- Javne izjave Franje Tuđmana;

- Diskriminirajuće mjere koje su hrvatske vlasti poduzele za onemogućavanje ili otežavanje povratka prognanih Srba, posebno zakonodavne mjere u pogledu napuštene imovine;

- Mjere koje su hrvatske vlasti poduzele ili razmatrale radi poticanja naseljavanja etničkih Hrvata na teritorij Krajine;

- Propuštanje hrvatskih vlasti da efikasno istraže i kazneno gone pojedinačne zločine počinjene s hrvatske strane tijekom i poslije "Oluje".

(Vidi odjeljak 6. presude, a posebno paragraf 2303 i dalje.)

Netočno je dakle reći, kao što je to izjavio prof. Puhovski, "da je transkript brijunskog sastanka jedini dokaz na kojem se temelji teza o udruženom zločinačkom pothvatu, [te]... da je Čermak oslobođen samo zato što nije bio na tom sastanku". O Čermaku više dolje. Kakva bi presuda bila bez brijunskih transkripata teško je reći, ali oni sigurno nisu bili jedini relevantni dokazi.

4. Zašto su Gotovina i Markač osuđeni, a Čermak oslobođen?

Kada je Tužilaštvo dokazalo postojanje zajedničkog zločinačkog pothvata tijekom "Oluje", obavilo je samo pola posla. Ono je potom moralo dokazati izvan svake razumne sumnje i da su konkretni okrivljeni bili sudionici tog pothvata i da su njemu bitno pridonijeli. Tužilaštvo je to uspjelo dokazati za Gotovinu i Markača, ali ne i za Čermaka.

Gotovina i Markač su obojica sudjelovali u planiranju "Oluje" i neposredno naređivali protupravne napade na civile i civilne objekte, čime su bitno pridonijeli zajedničkom zločinačkom pothvatu, što su učinili i stvaranjem opće klime nekažnjavanja počinjenih kaznenih djela protiv srpskog stanovništva (paragrafi 2370-71, 2560, 2580-2583); oni su proglašeni krivima ne samo za pojedina djela koja su bila dio zajedničke namjere zločinačkog udruženja (protjerivanje srpskog stanovništva), već i za djela koja su im bila predvidljiva, poput ubojstava i pljačke, po trećoj kategoriji zajedničkog zločinačkog pothvata (paragrafi 2373 i dalje, 2586).

U pogledu Čermaka, Vijeće je smatralo da u njegova zaduženja nije spadalo održavanje reda i mira u Kninu, da je stupanj njegove kontrole nad podčinjenima bio ograničen, te da nije dokazano da su njegovi neposredni podčinjeni sudjelovali u zločinima (paragrafi 2391, 2411, 2431, 2448, 2455). Vijeće je zaključilo i da je uloga Čermaka u Kninu poslije "Oluje" bila normalizacija života u gradu, te da, iako je morao biti svjestan da je većina srpskog stanovništva grad napustila, nije dokazano da je on znao da je svrha mjera normalizacije bila poticanje naseljavanja etničkih Hrvata (paragraf 2470).

S druge strane, Vijeće je ustanovilo da je Čermak poricao i skrivao zločine počinjene u Gruborima, te da je davao obmanjujuća uvjeravanja međunarodnoj zajednici da se poduzimaju ili da će se poduzeti koraci da se zaustave zločini nad Srbima. Međutim, osim ovoga, Vijeće je zaključilo da optužba nije dokazala svoje navode da je Čermak dopustio, umanjivao, poricao ili skrivao zločine nad Srbima (paragraf 2510). Po mišljenju Vijeća, obmanjujuća uvjeravanja koja je Čermak davao međunarodnoj zajednici nisu po svojoj prirodi činila doprinos zajedničkom zločinačkom pothvatu, dok mu skrivanje zločina u Gruborima nije bitno pridonijelo (paragraf 2548). Po ovom pitanju Čermak je zapravo bio najbliži osudi.

Netočno je, dakle, i reći da je Čermak oslobođen samo zato što nije prisustvovao brijunskom sastanku; on je oslobođen prije svega jer nije dokazano da je imao ulogu u protjerivanju srpskog stanovništva.

5. Zašto su Gotovina i Markač oslobođeni po točki 3 optužnice?

Gotovina i Markač oslobođeni su samo po 3. točki optužnice, i to ne zbog manjka krivice, već iz tehničko-pravnih razloga. Naime, točke 2 i 3 optužnice obuhvaćale su bitno ista djela - protjerivanje srpskog stanovništva - ali po dvije različite pravne kvalifikacije. Kako je srpsko stanovništvo protjerano preko državne granice, a nije razmješteno unutar Hrvatske, na taj progon odnosila se samo 2. točka, deportacija kao zločin protiv čovječnosti (paragrafi 1738, 1759).

6. Što će se dogoditi poslije žalbe?

Hrvatski lideri uvelike podgrijavaju nade pučanstva u drugo poluvrijeme, tj. u žalbeni postupak koji slijedi u Tribunalu poslije ove prvostupanjske presude. Svaki optimizam je u tom pogledu neopravdan. Premda je točno da Žalbeno vijeće može preispitati nalaze Istražnog vijeća, ono to čini s različitim stupnjevima intenziteta. Žalbeno vijeće bavi se prije svega pravnim pitanjima, dok će činjenične nalaze Istražnog vijeća preinačiti samo ako su oni toliko pogrešni da do njih na osnovi izvedenih dokaza nije moglo doći nijedno razumno istražno vijeće. Drugim riječima, čak i ako žalbeni suci misle da su istražni suci pogriješili po nekom činjeničnom pitanju, oni će promijeniti tu odluku samo ako je greška tako očita da kod tog konkretnog pitanja ne može biti razumnog neslaganja. Žalbeno vijeće vjeruje činjeničnim ocjenama Istražnog vijeća, jer je Istražno vijeće provelo dvije godine slušajući svjedoke i izvodeći sve potrebne dokaze, i ne preispituje ih bez prijeke potrebe. Cjelokupno suđenje se pred Žalbenim vijećem ne ponavlja.

U drugom poluvremenu su dakle pravila igre drugačija; tim koji igra na činjenice to čini s jednom rukom vezanom iza leđa. Ako je, na primjer, razumna ocjena Istražnog vijeća da brijunski transkripti dokazuju postojanje zajedničke kriminalne namjere hrvatskog rukovodstva - a jest - Žalbeno vijeće je neće dirati, čak i ako se s njom neki konkretni sudac ne slaže. Također, valja imati na umu da je u pogledu svih ključnih činjenica troje sudaca Istražnog vijeća bilo jedinstveno; samo je sudac Kinis izdvojio mišljenje po jednom jedinom činjeničnom pitanju koje nije utjecalo na konačnu odluku Vijeća o krivici optuženih. Jednoglasnost Istražnog vijeća umanjuje šanse za preispitivanje njegovih nalaza po žalbi.

Koliko sam ja to mogao procijeniti na osnovi jednog vrlo brzog čitanja, prvostupanjska presuda ne poteže neka pretjerano kontroverzna pravna pitanja, koja bi se mogla lako napasti pred Žalbenim vijećem. Tako npr. u pogledu elemenata zajedničkog zločinačkog pothvata Istražno vijeće potpuno prati praksu samog Žalbenog vijeća. Premda će dobro plaćeni odvjetnici obrane neka sporna pravna pitanja sigurno naći, ja bar ne vidim prostor za dramatično drugačiji rezultat u drugom u odnosu na prvo poluvrijeme. U svakom slučaju, najbolji mogući ishod za hrvatske nacionaliste neće biti oslobađanje Gotovine i Markača, već drugačija vrsta osude, npr. po komandnoj odgovornosti, a ne po zajedničkom zločinačkom pothvatu. Naravno, treba reći da će se na presudu, osim obrana Gotovine i Markača, vjerojatno žaliti i Tužilaštvo u pogledu oslobađanja Čermaka, a možda i u pogledu visine kazne dvojice osuđenih. Pred Tužilaštvom su tu iste prepreke kao i pred obranom, a prikrivanje zločina u Gruborima ostaje Čermakova najslabija točka."

(Detaljniju obradu pojedinih tema čitatelji mogu naći u knjizi "Haške nedoumice" u izdanju Beogradskog centra za ljudska prava.)

Autor je docent iz međunarodnog prava na Sveučilištu u Nottinghamu.

Tekst prenosimo uz dozvolu autora

Vezane vijesti

Međunarodni stručnjaci traže odbacivanje presude Gotovini i Markaču

Međunarodni stručnjaci traže odbacivanje presude Gotovini i Markaču

Presuda generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču koja je u Hrvatskoj doživljena kao napad na cijeli tadašnji državni vrh, ali i opravdanost… Više

Komentari

registracija
7/1/11

djani, 18.04.11. 15:48

U biti ništa nije dokazana ,a da Hrvati nisu znali za par stotina ubijenih staraca i popaljene kuće,a tisuće ubijenih Hrvata u krajini ETNIČKI očišćenoj od 1991-1995 ,što je to??


registracija
24/4/10

fiorano, 18.04.11. 16:54

http://www.index.hr/vijesti/clanak/nacionalizam-eksplodirao-kao-gnojni-cir/547739.aspx


registracija
9/1/08

caballero, 18.04.11. 18:31

siptarcino, zato su njihov kompletni vrh optuzili i osudili. martic je dobio dozivotnu.

ko je nama kriv sto nismo sudili nasim ubojicama odmah nakon oluje, vec smo stitili te kokosare i ubojice staraca a sad zbog takvih ispastaju gotovina i dr.


registracija
24/4/10

fiorano, 18.04.11. 20:35

tako je, caballero.


registracija
11/10/10

agaSovulj, 19.04.11. 07:23

i opet je netko drugi odradio ono sto smo morali sami. Da li je to zbog toga sto mi nemamo profesora prava? Naravno da nije, imamo mi njih, a za ovako nesto ne mora se ni biti profesor. Problem je u tome sto mi nemamo pravnu drzavu. Imamo drzavu onakvu kakvu je stvorio Tudman i HDZ, a kavka je ona o tome ne treba trositi rijeci. Mozemo jos jedino pitat zasto je ta nasa drzava takva? Zato sto se mnogi Hrvati jos nisu osvjestili. Eto, znam sto su problemi i znamo odgovore, ali mi nastavljamo kao da to sa nama nema nikakve veze.


registracija
12/12/10

Klarens, 22.04.11. 22:07

Jeeeeeeeeeeeeeeeeeeeezzzzzzzzaaaaaaaaaaaa
I onda vi meni STOKO SITNOZUBA
Recite da oni u KOCU na Markovom placu
NE trebaju ichi u Gavrilovich ????
Pa moraju bar nechem doprinijeti !!!!


registracija
20/4/11

BivsiYU, 29.04.11. 14:20

SVE PO JADNOM OBIČNOM NARODU, BILO SRPSKOM , HRVATSKOM, BOŠNJAČKOM....ODGOVORNI MORAJU ODGOVARATI


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika