BEZ DLAKE NA JEZIKU Nikola Petković bez dlake na jeziku u svakoj kritici izrekne i vrijednosni sud o knjizi koju analizira - što većina kritičara izbjegava kako se ne bi zamjerili piscu i njegovim prijateljimaNikola Petković, novi predsjednik Hrvatskog društva pisaca, književnik je i sveučilišni profesor, a široj je javnosti dosad bio ponajprije poznat po nizu oštrih i duhovitih kolumni u Novom listu. Iz tjedna u tjedan Petković već godinama bez dlake na jeziku ocjenjuje tekuću poetsku produkciju i pritom ne štedi ni amatere ni renomirane pisce ako nisu zadovoljili najviše estetske kriterije. I sve to u situaciji kada ima sve manje novinskih književnih kritika, a među preostalima znaju se naći i one koje su na vrlo niskom stručnom i moralnom nivou - poput Jagne Pogačnik u Jutarnjem listu koja rutinski hvali svaku novu, sve lošiju i lošiju, Jergovićevu knjigu. U svojoj nedavno objavljenoj knjizi “Harterija” - izdanoj u nakladi HDP-a i Jesenskog i Turka - Petković je skupio stotinjak svojih kritika, ali je i posvjedočio s kakvim se sve neprilikama može susresti u Hrvatskoj kritičar koji ne podilazi autorima ni kad je riječ o književnim veličinama, ni kad je riječ o vršnjacima, ni kad je riječ o utjecajnim članovima književne zajednice koji stvaraju i uništavaju karijere.

Nikola Petković, primjerice, zbirku pjesama Arsena Dedića “Zidne novne” ocjenjuje kao neiskrenu pozu, a autora naziva “monopolistom hrvatske estradno-servisne industrije” koji se uporno pokušava prikazati kao autsajder. “Zemlja u kojoj je Nada Gaćešić Livaković glumica, Josip Pavičić pjesnik, Zlatko Sudac karizmatik, Marko Perković pjevač, a Zlatko Tomac nanovorođenik, nema prostora za autsajdere”, kaže Nikola Petković i ovim riječima opisuje Dedića: “zagrebački Okudžava aznavurijansko-perclovskog tipa s primjesama Cohena kojemu na škalinama sjedi mlad Ibrica Jusić i drži tercu” te “violinskim ključem za sve brave već pola stoljeća zaposjeda mjesto pod nacionalnim reflektorima”. Petković u svojim kulumnama redovno citira i stihove pjesnika koje ocjenjuje pa su mu tako zapeli za oko sljedeći Dedićevi stihovi: “ja sam na listi/ ja sam na listama/ obiteljski znak/ ja sam Pasternak.” “Dedić je neprijeporno u pravu što se tiče sljedećega: ‘znak’ se zaista rimuje s ‘Pasternak’, kao što se ‘ulice’ rimuju s ‘lice’.

Te su rime daleko manje bolne od onih isforsiranih u kojima ‘gradić Kastav’ nije ‘hvastav’, ali se zato rimuje s, za nevinu pjesmu besmislenom, riječi ‘krastav’” - ubitačna je analiza Dedićeva stihotvorstva koje Petković naziva egocentričkim, iritantnim lirskim japajakanjem i lirskom egomanijom. Nikola Petković rodio se 1962. u Rijeci, studirao je u SAD-u i doktorirao 1996. u Austinu na University of Texas. Nakon sveučilišne karijere u Americi vratio se u Hrvatsku te radi kao izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Rijeci. I sam je autor više knjiga poezije te romana “Uspavanka za mrtve” - no iako pripada mlađoj generaciji pisaca, njegovi vršnjaci nemaju popusta kada piše kritike. To je, primjerice, osjetio novinar Jutarnjeg lista Tomislav Čadež čiju je zbirku “lijecenikatolik.hr” ocijenio kao “kupus: stvarnosno dosjetkovna, sjajno whitmanovska, pubertetski harmsovska... mjestimično dobro napisana knjiga...” te da je “sklepao knjigu uglavnom stvarnosne poezije koja se knjigom može zvati samo zato što je od raspadanja (kao smislene cjeline) čuvaju korice. A i one su mekane.” Nije bolje prošao ni mladi pisac Igor Štiks koji je za svoj roman “Elijahova stolica” svojedobno dobio nagradu Društva hrvatskih književnika. Nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” nije impresionirala Petkovića dok je čitao Štiksovu knjgu poezije “Povijest poplave”: “Knjiga je ta tako bezlična i polunikakva, da je svatko tko nije njezin autor, autorov kum ili rođak, urednik ili ovo što sam kao čitatelj koji mora i sam ja, ne bi morao ni nastaviti čitati. Dugo sam, a sve radi vlastitih predrasuda što se poštenja profesije tiče, tražio riječ kojom bih dočarao atmosferu knjige. I što sam o njoj više mislio, više sam se približavao polaznoj čestici asocijativnog prstena, tako da sam se na kraju puta obreo na njegovu početku. Riječ s kojom sam započeo potragu za riječi bila je ona koju sam, na kraju puta, opet našao: DOSADA!

Čista, iskrena, nepatvorena, dosada.” Iz ovih bi se citata moglo pogrešno zaključiti da Petković uglavnom nesmiljeno kritizira, no to nije istina. Većina od stotinjak kritika u “Harterijama” je pozitivna jer Petković od srca hvali najbolje pjesnike kao što su Danijel Dragojević, Irena Matijašević, Marija Andrijašević, Tomica Bajsić, Dorta Jagić ili Marko Pogačar, s tim da ima posebni sentiment prema čakavskoj poeziji. No ako zaključi da nečija poezija ne vrijedi, to će i napisati, pa makar dotični bio i urednik časopisa “Poezija” poput Ervina Jahića. U uvodnom tekstu knjige naslovljenom “Onanija iskrenosti / iskrenost onanije” Petković je prenio i e-mail Ervina Jahića kojim protestira u Hrvatskom društvu pisaca na njegovu negativnu kritiku: “I još nešto: neke od vas možda može, da prostite, ali mene ne, maltretirati taj nerealizirani Petković! Stoga, nek’ me poštedi svojih pseudopripovjedačkih talenata i egzibicionističkih izdrkotina! Kao i svojih jadnih epistolarnih literarizacija!” U tom tekstu Petković svjedoči i o raznim pritiscima na kritičara, kao i o reakcijama povrijeđenih taština: “Oni koje kritičar pohvali, kritičara nekritički zavole, dok ga oni kojima to ne učini, jednako tako nekritički zamrze. Tolerantniji među njima kritičara samo proglase idiotom. Premda bi ovo moglo zvučati okrutno, ali čini se da je mrzitelje lika i djela kritičara koji je njihove knjige pokudio, lakše razumjeti nego te druge. Teško je objasniti kako nekoga može pogoditi nešto što je, kako sami kažu, napisao idiot.” Petković detaljno opisuje i kako ga je Jahić - koji je i urednik biblioteke poezije HDP-a i urednik u VBZ-u - dugo salijetao da piše o njegovoj zbirci: “Kada mu je knjiga izašla, časni pjesnik E. J. nazvao me i pitao kamo da mi je pošalje. Onda me je sljedeći dan zvao ne bi li provjerio je li knjiga stigla.

Japajakanje. Homoerotično Jahićevu zbirku pjesama 'Kristali Afganistana' Petković je nepovoljno ocijenio jer se autor postavio nad čitatelja kao mudrac koji je u posjedu znanja te mu ne da slobodno misliti. Iako se Jahić referira na univerzalnu kulturu i prenosi humane poruke, ne snalazi se u pjesničkom umijeću. Petkovićevim riječima: 'Pouka: moralne i humane ideje ideje u književnosti mogu se prenijeti i u prenesenom značenju. I pjesničkim jezikom.' Nikola Petković negativno je ocijenio pjesničku zbirku Arsena Dedića 'Zidne novine' (Profil, 2009). Zbirku je nazvao neiskrenom i egocentričnom, a posebno mu je antipatično što Dedić zaradu pretpostavlja poeziji. Dedićevu umjetničku djelatnost naziva proizvodnjom viška vrijednosti, što je "logična merkantilna posljedica igre monopoli čiji se pipci protežu od festivala, preko brojnih kazališta, filmova, serija, zvučnih zapisa, uglazbljenih basana i bajki za najmlađe... a u zadnje vrijeme i do neizbježnih sapunica."Pa me je zvao za četiri dana, ne bi li provjerio je li knjiga stigla. Pa me je zvao za četiri dana, ne bi li provjerio isto. Kada sam mu rekao da knjiga nije došla, zamolio me je da pitam mamu (koja na toj adresi stanuje) nije li ju možda previdjela. Nemajući strpljenja niti razumijevanja za potplaćene poštare, pjesnik je kliknuo: ‘Šaljem ti drugu!’ Druga je knjiga stigla i ja sam je pročitao... nisam znao što bih s njom. Premda mi ovakve stvari gotovo nikada ne padaju na pamet, kao da sam slutio nevolju, pitao sam se nije li možda bolje prešutjeti je, nego o njoj pisati iskreno. No, Jahić mi nije dao vremena misliti. Uslijedili su pozivi, koje su zamijenili SMS-ovi: ‘Hoćeš li mi i kada ćeš mi pisati o knjizi?’ Servilno i apologetski, popraćeni besmislenim i neiskrenim priljepkom: ‘Oprosti, ovo inače nisam ja, ovo nije moj običaj, ali ovoga puta mi je važno...’” Negativna kritika Jahićeve zbirke rezultirala je, kako sam Petković piše u “Harterijama”, svojevrsnim pjesničkim izopćenjem: “Jer, nakon kritike ‘Kristala Afganistana’ ne da ne mogu objaviti ni retka na prostorima koje kontrolira njihov autor, nego ne smijem govoriti na promocijama knjiga koje Jahić izdaje i potpisuje i o kojima, iskreno, a kako drukčije, pišem. Čak i kada o njima pišem u superlativu i kada autori, zadovoljni mojim čitanjem njihove poezije, od njega, urednika, zahtijevaju da im baš ja govorim u prigodi predstavljanja.” U borbi protiv klišea Petković je dohvatio i Branislava Glumca. Dok je, recimo, pohvalio njegovu knjigu “Ispisnice”, u knjizi “145 sjećanja na ljude (o)smijeh. hranu. alkohole. duhan” Petković je našao niz primjera Glumčeve homoerotičnosti: Alojz Majetić mu je “prelijep kao Sean Connery”, Vlado Majerović “okulijep”, Vodopivec “erotozovno nordijski plav”, srpski pjesnik Slobodan Marković “gorostas”, a Edo Murtić “brdo od ega”. Petković je ovako završio svoj tekst o Glumcu: “Ali ubrzo zatim, ne bi li izgladio ‘stvar’, Glumac svršava u katrenu: ‘al kad bismo zalegli u isparavanjima! Drmali bismo se u svetog ilije kolima!’ On i Murtić. Sami. Bez žena."