Predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso tijekom nedavnog posjeta Zagrebu, kad nije želio potvrditi lipanj kao kraj hrvatskih pregovora s Europskom unijomSvaka država uspostavljena na tlu Hrvatske u posljednjih 150 godina trajala je kraće od jednog ljudskog vijeka. To znači da se ni jedna osoba rođena u Hrvatskoj u zadnjih 150 godina, koja je doživjela starost, nije rodila i umrla u istoj državi. Sama ta činjenica dovoljno pokazuje koliko je stabilnost dramatično važna za Hrvatsku. Bez stabilnosti i trajnosti nema ekonomskog blagostanja, nema trajnih vrijednosti, nema ljudskih i građanskih prava, nema širokog obrazovanja, nema pravosuđa, nema sigurnog vlasništva, nema uređenog katastra... Nema ničega što čini smisao i razlog za postojanje države. Ideja Europske unije rođena je sredinom prošlog stoljeća iz vrlo sličnih razloga. Dva svjetska rata unutar 20 godina toliko su šokirala, brutalizirala, uništila i osiromašila Europu da su povijesni neprijatelji počeli zajednički tražiti instrumente trajnog mira i stabilnosti. Nama u Hrvatskoj ti su motivi utemeljitelja EU danas još mnogo bliži nego što su to “starim” zemljama članicama. Njihov zadnji rat završio je 1945. Naš je završio prije petnaestak godina. Tragovi se još vide i osjećaju u pustim i porušenim selima, izrešetanim vodotornjevima, u grafitima po zidovima, ikonografiji na sportskim utakmicama i nekim koncertima, u političkom govoru, u procesima pred Haaškim tribunalom. No više od svega tragovi su ostali u ljudima.

Osigurati na dugi rok okruženje trajnog mira za nas u Hrvatskoj nedvojbeno je prvi i povijesno najsnažniji argument za EU. Drugi razlog je običniji, ali je zato neposredniji jer ga osjećamo svakog dana. To je siromaštvo i nužnost brzog izlaska iz siromaštva. Banalno rečeno: iz EU kohezijskih fondova kojima se želi postići ujednačeniji razvoj Europe, Hrvatska bi 2013. mogla povući oko 14,8 milijardi kuna. To je 15 ministarstava kulture, više od tri ministarstva obrane, više nego dvostruko onoga što je otišlo u poljoprivredu. U godinama svog punopravnog članstva Hrvatska će moći koristiti oko 20 milijardi kuna godišnje, a i više, pokaže li se spretnom i pripremnom za korištenje raznolikih mogućnosti koje se otvaraju. U to nisu uračunate mogućnosti koje pruža izlazak s tržišta od 4,4 milijuna na tržište od 500 milijuna ljudi. Stotine drugih argumenata samo su dodatak na ova dva velika, nezaobilazna i očita razloga. Godine pregovora i približavanja članstvu u EU bile su neobične i drugačije od iskustava svih drugih zemalja članica. Nailazili smo na mnoge otpore iznutra, ali i na neočekivane prepreke izvana. Danas smo u jedanaestoj godini europskog procesa u Hrvatskoj i šestoj godini pregovora. Došli smo gotovo na sam kraj i nakon 19. travnja imat ćemo još pet od ukupno 35 poglavlja koja treba zatvoriti. Iako su sva ona važna, na kraju je ostalo istinski sporno samo jedno - famozno poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna prava. Niz okolnosti doveo je do toga da smo pred samim ciljem upali u krizu. Ili, bolje rečeno, na kraju je sve došlo na politiku. Ta politika se ovdje pojavljuje u tri oblika. Hrvatska politika iz 90-ih godina imala je katastrofalan utjecaj kako na pravosuđe, tako i na standarde u zaštiti ljudskih i manjinskih prava.

Stefan Fuele, povjerenik za proširenje EU, ovih je dana boravio u Zagrebu, gdje se sastao s predsjednikom JosipovićemTeškoće koje imamo s reformama, postavljanjem novih standarda pa i vjerodostojnošću u tom području, plaćanje su danka toj politici. EU, koja je među ostalim i politička asocijacija država, prije zaključenja pregovora ocjenjuje ispunjavanje kriterija u svim područjima, ali donosi i političku procjenu i odluku je li Hrvatska spremna i sposobna za članstvo. Na tu odluku djeluju mnogi čimbenici povezani sa situacijom u Hrvatskoj, ali i neki s kojima Hrvatska nema veze. Primjerice, loše iskustvo s Rumunjskom i Bugarskom, za koje mnogi smatraju da su postale članicama prije nego što su za to bile spremne, često se spominje kao razlog rezerviranosti prema Hrvatskoj. Suprotno prilično snažnoj prešutnoj pretpostavci proširenoj u Hrvatskoj da se EU nama gotovo svakodnevno bavi i da nas detaljno prati, zemlje članice zaokupljene su u ovom trenutku posve drugim brigama. Vlade zemalja EU bave se Libijom, vlastitim proračunima, ekonomskom krizom, prosvjedima na svojim ulicama, padom podrške birača.

Hrvatsko članstvo i proširenje EU općenito sigurno im nisu u prvom planu. Zato je dodatno važno i ključno za postizanje strateškog hrvatskog cilja - zaključenje pregovora o članstvu u lipnju ove godine, poduzeti široku i intenzivnu diplomatsko-političku akciju informiranja EU članica o postignutim rezultatima. Poznato je da su pregovori najvećim svojim dijelom unutrašnje reforme i prilagodbe. No na samom kraju moramo biti u stanju suočiti se i s političkim poslom i obaviti ga. Četiri su temeljna pitanja na koja Hrvatska kao politička zajednica i kao država mora sada biti u stanju odgovoriti: Postoji li u ovom trenutku jedinstvo svih relevantnih političkih čimbenika u Hrvatskoj u podršci članstvu u EU kao zajedničkom strateškom cilju? Jesu li zakonske i organizacijske reforme u ovom kratkom vremenu uspjele iz lošeg pravosuđa stvoriti dobro pravosuđe? Jesu li reforme trajno održive, odnosno ireverzibilne? Zašto je tako važno da se pregovori završe u lipnju ove godine? Odgovori na ta pitanja važni su za EU i njezinu odluku, ali još su važniji i značajniji za hrvatske građane. Pitanje jedinstva Unatoč tome što smo u izbornoj godini, što po definiciji znači intenzivnije sukobljavanje konkurentskih političkih opcija i stranaka, svi relevantni politički čimbenici u Hrvatskoj uspjeli su sačuvati Savez za Europu - naš prvi i jedini poslijeratni politički konsenzus. To su svi pokazali u mnogo navrata, ali i okupivši se 8. travnja na proširenoj sjednici Nacionalnog odbora u Hrvatskom saboru. Činjenica da su predsjednik Republike, premijerka s ministrima, predsjednik Sabora i lideri političkih stranaka predstavljenih u Nacionalnom odboru bili spremni zajednički sjesti na radni dogovor s članovima odbora koji je i uspostavljen da, među ostalim, održava i čuva taj konsenzus, još jednom je nedvojbeno potvrdila zajedništvo u razumijevanju ovog strateškog hrvatskog cilja. Reformiranje pravosuđa Rat i politika nanijeli su teške udarce hrvatskom pravosuđu. Dramatične reforme provedene u posljednjih godinu dana sigurno još nisu uspjele iz lošeg pravosuđa napraviti dobro.

Vesna Pusić napominje da Hrvatska, ne završi li u lipnju pregovore, neće moći odlučivati o EU proračunu u razdoblju od 2014. do 2020.Ono, međutim, što se jest promijenilo je to da prije godinu dana nismo imali zakonskih i organizacijskih temelja za postupnu izgradnju dobrog pravosuđa, a danas to imamo. Europski pregovori bitno su pomogli da konačno postavimo zdrave temelje. Europsko okruženje osigurat će stabilnost dugoročnog procesa izgradnje kvalitetnog pravosuđa. Održivost reformi Sadašnja je vlada tek u zadnjih nešto više od godinu dana krenula u stvarne, strukturne reforme pravosuđa. Prije toga su prijedlozi, zahtjevi i inicijative dolazili od opozicije, a Vlada se uglavnom bavila različitim akcijskim planovima i strategijama. Svrha ove konstatacije nije političko nadmetanje, već demonstriranje činjenice da, bez obzira na to tko pobijedi na sljedećim izborima, nema opasnosti da će se od tih reformi odustati: sadašnja vlada konačno ih je prihvatila i provela; sadašnja opozicija zagovara ih već dugi niz godina. Zašto lipanj? Ako Hrvatska ne zaključi pregovore o članstvu s EU u lipnju ove godine, to se, po mojoj procjeni, sigurno neće dogoditi do proljeća 2012. Iako se u političkim krugovima spominje listopad kao alternativa lipnju, očito je da nitko neće zaključivati pregovore sa zemljom koja sama ulazi u EU i koja će biti u jeku izborne kampanje. Isto je tako očito da se pregovori neće zaključiti ni u prvih mjesec dana buduće, nove vlade. Drugim riječima, ako ne uspije lipanj, najmanje što će nam se dogoditi je: izgubit ćemo mogućnost korištenja cca 14,8 milijardi kuna iz EU kohezijskih fondova predviđenih za 2013. godinu; nećemo sjediti za stolom kad se bude odlučivalo o EU proračunu za razdoblje od 2014. do 2020.; a, kao što je poznato, ako ne sjedite za stolom, nitko neće voditi računa o vašim interesima. U posljednja dva tjedna moji kolege i ja susreli smo se s cijelim nizom europskih političara. U Zagrebu su boravili predsjednik Europske komisije Barroso i povjerenik za proširenje Füle. Na poziv njemačkog Ministarstva vanjskih poslova u Berlinu smo razgovarali s državnim ministrom u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova Hoyerom i savjetnikom kancelarke Merkel za EU pitanja Meyer-Landrutom, te vođama vanjskopolitičkog i europskog odbora u Saveznom parlamentu. Britanski ministar pravosuđa i jedan od najuglednijih britanskih političara Kenneth Clarke došao je u Zagreb, prema vlastitim riječima, vrlo skeptičan, a otišao drugačijeg mišljenja, “duboko impresioniran” promjenama koje je vidio.

Svi oni i svi predstavnici zemalja članica s kojima još treba razgovarati žele u nekoj formi odgovore upravo na ovdje navedena pitanja. Hrvatska kao zemlja danas ima te odgovore. Daleko smo od završetka europskih reformi, ali smo postavili temelje i zakoračili na taj put. U tom procesu postalo je jasno da “Europska unija” ne znači ni odlazak u Bruxelles, niti dolazak nekog iz Bruxellesa koji će nam reći što je za nas dobro. To znači stvaranje prostora za dovoljno veliku kritičnu masu ljudi unutar Hrvatske koji su spremni i sposobni stvoriti modernu, funkcionirajuću, uspješnu državu. Da smo te uvjete i takvo okruženje imali prije 20 godina, mnoge nesreće koje su nas u međuvremenu snašle i čije se posljedice bolno osjećaju do danas bile bi nas zaobišle.