Kad bi u Hrvatskoj zaštrajkalo, recimo, četrdesetak radnika neke nekad hrvatske banke, svi bi se mediji raspisali o tome. Radile bi se analize njihovih zahtjeva i uzroka te pobune, ganjalo bi se čelnike uprave za intervju, objašnjavalo bi se pozadinu i prognoziralo posljedice u svim mogućim varijantama ishoda, ma, sve bi se činilo za solidariziranje medijske publike s opravdano pobunjenim žrtvama bešćutnoga stranoga kapitala koji se doma nikad ne bi usudio tako tretirati svoje namještenike. Ako bi taj štrajk kojim slučajem potrajao i sedam dana, ej, intervenirala bi tu i Vlada i GSV (premda je riječ o privatnoj kompaniji!) grmili bi i naši vrli zastupnici po Saboru i televizijskim panel- diskusijama...

Nije, zapravo, ni nužno da to bude baš banka u vlasništvu stranaca, može i nešto daleko beznačajnije i manje glamurozno. Na primjer, da četrdesetak djelatnika neke tekstilne ili metalske tvrtke, stopostotno hrvatske, štrajka tjedan dana i traži javnost za pomoć u svojoj nezavidnoj situaciji - sve bi bilo isto: mediji bi se nadmetali u podastiranju dokaza o svojoj socijalnoj osviještenosti, pratili bi štrajkaše iz dana u dan, tragali i za najbljeđom tranzicijskom mrljom u vlasnikovoj biografiji, skenirali mu porezne prijave, imovinu prijavljenu na ženu i djecu, stambeni fond i vozni park...

Četrdesetero zaposlenika u cjelotjednom štrajku, ej, nije to mala stvar, to je barem trideset obitelji u egzistencijalnoj ugrozi! A mediji su tu, uz ostalo, i zato da pomažu ljudima i ukazuju na nepravde oko nas.

Novinari Večernjeg lista, njih sedamdesetak, u štrajku su bili više od tri tjedna, 26 dana. I nismo se, zar ne, baš nešto načitali, naslušali i nagledali medijskih priloga o kolegama u nevolji. Ne znam što je posrijedi, možda novinarski strah od optužbi za sukob interesa, tako nešto? Što god bilo, pobunjeni večernjakovci suočili su se s posvemašnjom medijskom nezainteresiranošću i vratili se, poraženi, na posao. Ignoriranje se u zadnje vrijeme pokazuje savršenom taktikom (moglo bi od HGK-a čak dobiti i onu oznaku "Izvorno hrvatsko", ili kako se već zove) za eliminiranje suvišnih nevolja i stvaranje privida stvarne demokracije. Baš kao što su u nedjelju, u Jasenovcu, SDSS-ovci ignorirali novinarska pitanja o presudama Gotovini, Markaču i Čermaku, tako i mi, sami novinari, ignoriramo nedaće vlastitih kolega, sve u strahu da se i nama ne dogodi nešto slično, pa da moramo u štrajk, pa da besplodno iščekujemo podršku kolega iz drugih redakcija koji nam je neće dati jer zaziru od mogućnosti da se i njima dogodi nešto slično, pa da moraju u štrajk, pa da onda njih nitko ne podrži, pa...

Da se razumijemo: prema Večernjaku sam desetljećima sasvim ravnodušan, nit mi smrdi nit miriše, sasvim u skladu s njegovim davno stečenim nadimkom "Bezgrešnjak". Ali ne mogu ostati ravnodušan prema činjenici da je sedamdeset novinara, mojih kolega, štrajka već skoro mjesec dana i da su među najviđenijim štrajkbreherima upravo likovi koji se tekstovima silno tobože odupiru stranom kapitalu i njegovim utjecajima na aktualnu povijesnu zbiljnost u Hrvata, a da se nijedan medij analitički ne osvrće na to što mu se pred očima događa. Sve znamo o politici, i unutarnjoj i vanjskoj, o sportu, svakom i svuda, o kulturi, zdravstvu, školstvu, estradi... O svemu imamo i insajderske informacije i vlastito mišljenje i komentar, jedino ga o tim nevoljnim večernjakovcima baš nekako nemamo. I ne bismo ga imali ni da su svi zajedno krenuli u štrajk glađu. Ma i kolektivnim samoubojstvom da su zaprijetili, to bi bila tek jednodnevna vijestica od deset redaka. Ne bi je, doduše bilo baš u svim medijima, ali u nekima sigurno bi. Možda ne u našima, ali u stranima, u to ne treba sumnjati.

Pobijede li kojim nevjerojatnim slučajem štrajkaši svoju upravu (i nakon neuspjelog štrajkanja, naime, nastavljaju svoj fajt s gazdama) moj će čitateljski odnos prema Večernjaku i dalje biti isti, jer tim je novinama zauvijek, genetski, upisana zapovijed da budu kontemporalno bezgrešne, s jasnim nagnućem prema malograđanskom, populističkom konzervativizmu za prosječno educiran puk. Kako onomad u socijalizmu, tako i danas u globaliziranom kapitalizmu. I to je okej, svako normalno društvo treba i takav dnevnik. Ali - koliko je normalno društvo u kojem skoro mjesec dana štrajka 90 posto stalno zaposlenih novinara jednog od najtiražnijih dnevnih listova, a ostali mediji, gotovo bez iznimke, o tome gromoglasno šute? Čak se ni najizravniji konkurenti ili ideološki protivnici ne naslađuju frkom u suparničkom taboru! Naravno da u svim tim medijima postoji lijep broj novinara koji bi pisali o borbi kolega za radnička prava, zacijelo ne fali ni urednika koji bi to objavili, ali, ali, ali... Tko doista vlada ovim društvom, po čijim se pravilima zapravo igra? Zašto smo to dopustili, zašto i dalje dopuštamo?